 |
|||
Pa možda ni ne možeš postati manje analitična i manje duboko proživljavati. Ja znam da ne mogu i nije mi uvijek lako samoj sa sobom, ali barem si više ne predbacujem što sam tako melodramatična. Takva sam, kakva sam i to je OK.
Možeš li malo pojasniti ono iz prvog posta o reagiranju na druge ljude, tu te nisam shvatila?
Jurana pokušat ću - znači da sam ja nezadovoljna načinom na koji reagiram . tj. ne reagiram
prije sam reagirala otvoreno, jasno i glasno ali sad koju godinu unazad sam se promijenila i neda mi se više tako funkcionirati
silno sam se trudila postići nazovimo to manju krutost u prihvaćanju tuđih nedostataka, pokušati razumjeti tuđe razloge za neko ponašenje koje mi nije u redu, koje čak i u mene na neki način dira
i taman kad sam mislila kako sam postigla ravnotežu, kako sam odrasla u tom smislu i razvila se - shvaćam da meni ne odgovara ni sad ovaj attitude koji furam, to nisam ja- jer ispada da prelazim preko svačega nečega što mi se uopće ne sviđa. zamjeram u sebi i držim beskonačne monologe ali ne ispoljavam to na van. mislim da ću se uništiti na taj način...
a na staro se ne želim vratiti jer sam izgorila u iskrenosti
ma nemam mjeru očito, ili sam do kraja jedno ili drugo a to je problem
ma da se ja opet vratim na strao i počnem rigati vatru
Sjećam se da si tako nešto pisala, ali mislim da si tad rekla da ti i odgovara ponekad prešutjeti.
A mene je sve skupa podsjetilo na moje studentske dane. Prvoj cimerici koju sam imala nisam nikad ništa prigovorila, i imale smo nikakav odnos. Pa sam onda drugoj odulučila sve skresati u facu, a ni to nam nije valjalo. Pa sam onda s ostalima odlučila birati bitke, odnosno istjerati na čistac šta je stvarno važno, a neke stvari prešutjeti. A ponekad ja i izgovorim svašta nekoj osobi, ali u sebi; i isto mi pomogne. I uopće ne šljivim onu da svima moraš reći sve iskreno šta misliš - pa valjda barem misliti smijem šta želim!
A inače, ako drugima prigovaraš tako da koristiš ja-rečenice, ne vrijeđaš, ne psuješ, ne lijepiš im etikete i ne poopćavaš problem; što je u tome loše?
Npr. muž mi je ostavio pola svog ormara na stolici u blagovaonici. Meni dođe da kažem: Koja si ti linčina i traljavac, u 3pm! Zašto ne moš ovu robu barem jedanput spremit di joj je misto?!, a umjesto toga kažem: Volila bih da spremiš robu u ormar, ode smeta.
Ona prva izjava mi se, neizgovorena, čini ko puno slađa za izgovaranje, ali zapravo nije, ako izađe, sve zatruje. A s drugom, imam spremljenu robu i dobre odnose.
OK, primjer mi je banalan.
Ne znam jesam li ti išta pomogla
Jurana, fakat si daješ truda u ovaj rani sat hvala
mislim da ja moram sa sobom dogovoriti neke stvari
i biti iskrena prema sebi, lako za druge
prema sebi
naravno da su poruke koje upućujemo i način kako ih upućujemo pola posla, slažem se
samo ja mislim da je iskrenost precijenjena, a očito mi ne ide to u praksi
uh...i ja sam u velikom pospremanju....velikom baš.
kužim o čemu pričaš flopice. ja se uvijek "furam" na iskrrenost. ja sam takav tip. i volim kad ljudi tako i samnom postupaju. ne volim rukavice. a na kraju skužim da tu iskrenost puno puta doziram, jel...
i to u meni stvara iste te monologe kao i u tebi...sve analiziram do bola...i teško otpušam neke stvari. otpustim ih valjda onda kad ih ubijem racionalizacijom
nego, u biti sam iskrena sa onima koji su mi strašno bitni. radim sa puno ljudi, sa njima sam pristojna.
a i kad se mojih bližih tiče...spoznala sam da neke stvari ne mogu promijeniti...
al da mogu promijeniti svoj mentalni sklop, i da mogu slobodno reći ono što mislim u datoj situaciji, i da me sve manje dira što to netko shvaća kao napad.
i sve to, kad mislim da ima smisla...kad želim s nekim imati zdravi odnos.
kad to nema smisla, jer je zdravi odnos prošlo svršeno vrijeme, onda me iskrenost s tom osobom ne tangira ni najmanje. ionako je ne bi ta osoba čula.
meni je iskrenost super stvar...i ne bi taj detalj kod sebe mijenjala
I meni je iskrenost bitna, pogotovo sa ljudima do kojih mi je jako stalo.
Jednostavno volim znati na čemu sam, a isto tako da ljudi oko mene znaju što ja mislim. Nije uvijek bilo tako, neke životne situacije su me dovele do toga da pročešljam po svom životu, svom ponašanju i da shvatim da vrijeme prebrzo ide da bi se zamarala nekim manje bitnim stvarima i meni nebitnim ljudima.
UUUUUUU, ja s tim imam velikih problema!! Svaki put kad se nađe netko pametan u okolini tko mi ( onako na finjaka ) želi ukazati na pogrške u mom životu ( a svoje ne vidi ) ja se unutra izjedam, jel jednostavno , smatram da je bolje neke stvari prešutjeti, ono , čisto zbog bontona!!
Al mi se zato masu puta zna desiti da, dugo dugo dugo,nakupljam stvari u sebi i onda u jednom momentu puknem ( ko kokica ) i to sve izleti iz mene, kao lavina koju ne možeš zaustaviti! i onda da je barem kraj, ne, nego sam ja pod dojmom još najmanje 3 dana, i razmišljam o tome , što sam još mogla reći, a nisam!!
Teško mi je reći nekome, da mi se prestane miješati u život, da budem iskrena!! jel svaki puta to okolina shvati kao napad na sebe i onda se ja poslije grizem, pa zar nisam mogla šutiti!!
Ne znam, al to me stvarno opterećuje!! pogotovo kad dobijam dobronamjerne savjete što se tiću moje djece ( jedan te isti savjet po 100-ti put, u namjeri da ja popustim i napravim tako kako si je neka osoba zamislila )!! A još gore od toga je , da zadržim svoju čvrstoću, i onda nakon nekog vremena se pitam, a što ako je ta osoba bila upravu!!!!
Totalni kaos, oprostite što drobim tu sve i svašta, al nadam se da me razumijete!!
mrgice draga svi mi susrećemo osobe koje misle za nas
žele misliti za nas a nemam pojma iz kojeg razloga
misle da znaju kako mi tzrebamo živjeti i kako odgajati djecu
što nam djeca trebaju jesti, kako s njima trebamo razgovarati
kako mi trebamo razgovarati, kako trebamo misliti itd.itd.
nekako meni nije bed to otpiliti, možda mi nekada i bude krivo što nisam uvijek politički korektna
al ne isplati se, vjeruj. što si finiji, više te taru
s druge pak strane postoje opet ljudi od kojih mogu puno toga naučiti, s njima mi je lako biti fina i pristojna
zato jer su i sami takvi, uvažavaju drugačije mišljenje i način života, ma baš mi je milo kad s takvim ljudima komuniciram
znači, puno je do okoline...
što se tiče iskrenosti, ja što sam starija sve više vjerujem da je ona precijenjena
da ljudi zapravo vole iskrenost samo kad njima ide u prilog
kao, svi te cijene što si iskren, gledaju u tebi prijatelja i čovjeka, ali ako zucneš o nečemu što im ne ide u prilog, e hebiga
onda si brutalan i ne uviđajan i odjednom ti ta tvoja iskrenost počinje traditi probleme
tako da misli da je zapravo najbolje biti nešto između, štogod to bilo ako je moguće uopće između
ono, iskren sam koliko ti želiš da ja budem iskren
malo sam ja isfrustrirana nekim stvarima očito, ap svašta zbrda zdola pišem, ali nadam se da me se razumije
recimo da mi je iskrenost jako jako važna u dijelu koji se odnosi na moju obitelj
na muža, na djecu
to mi je baš bitno
nekako mi se život u kojem se mulja i laže i petlja i to najmilijima i najbližima stvarno ne čini svrhovit
zapravo mi je to tužno...
Istina što kažeš!!
Samo se ja nikako ne mogu oterasit ljudi koji žele mislit umjesto mene!! Bliža obitelj, koja mi u datim momentima puno pomaže, al si zato dozvoljava govorit mi sve i svašta ( al sve ono na finjaka )!! Ne želim biti oštra prema njima, jel ih na neki naćin trebam, a i htjela bi si biti dobra s njima ( ono, radi sebe, djece, muža ), al ćesto me dovode dao ludila u forsiranju nekih svojih nauma!! Znam da sam pogriješila još davnih dana, jel nisam postavila neke granice, al ono, mlad si, sve ti je novo, nova obitelj, muž, pa dijete!! Još se tražiš u svemu, i malo po malo ti takvi ljudi ovladaju životom, a da se još nisi ni pravo snašao u svemu!!
A sad, kako krenut iz početka, kad se već puno stvari izdešavalo, i dobrih i loših!!
Ne znam, valjda iskrenošću!! Al mislim da ju oni ni pod razno nisu spremni ćuti!!!
Posljednje uređivanje od mrgica : 01.02.2013. at 11:45
mrgica ja smatram da koliko god je pomoć super i koliko god da ponekad spašava glavu vidjeh često da nekako ispadne kako ima svoju cijenu; na kraju ispadne da samo plaćena pomoć nosi čiste račune, naravno ne može nas puno to sebi priuštiti na svakodnevnoj razini ali je tako. i sama sam osjetila koliko je to dvosjekli mač - moraš prihvatiti određenu dozu uplitanja u život jer obitelj valjda smatra da ima pravo na svoje mišljenje o ovome i onome kad pričuva djecu i pomogne na drugi način. između ostalog i zato je financijska neovisnost jako važna.
a mislim isto tako da uvijek postoji šansa za popraviti neke stvari i pomaknuti malo uobičajene granice ; nitko nije dužan biti vječno nezadovoljan svojim životom da ne bi uvrijedio nekoga iz obitelji.
čak mislim da je čovjek dužan nešto učiniti, ako ne iz ljubavi prema sebi onda zbog svoje djece jer nezadovoljan roditelj ne treba nikome...
polako, malim koracima, mijenjaj ono što trenutno možeš...
Draga, skroz te kužim!!flopica prvotno napisa
Neovisnost u potpunosti je uvijek za svakoga najbolje riješenje, što financijska ( kod mene to nikad nije bilo upitno ), što ova druga vrsta pomoći!
Al znaš, kad se već nudi onda je dobrodošla, jel jako puno stvari nebi mogla napraviti za npr; svoj starijeg sina ( dijete s pp ), da nemam tu vrstu pomoći!
Al dal ljudima, zbog toga što pružaju malo povremene pomoći , daje zapravo da se miješaju!!
Jedno je pričuvat djecu na sat dva, a drugo je mene upućivat u ispravne ili neispravne donešene odluke o njima i njihovom odgoju ( pogotovo ako o nekim stavrima malo ili gotovo ništa znaš )!!
Mislim ak me kužiš ; umjesto da mi pomažu da ja, zajedno s mužem, odgajam svoju djecu, oni žele odgojit mene, samo zato što se sa nekim stvarima ne slažu!!
Pa dođe mi da otpilim zbog toga, a trudim se biti smirena
!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom