Molim vas, zna li netko postoji li starosna granica za posvojitelja, i da li djete mogu posvojiti roditelji koji zive, zbog posla, razdvojeno, tj.jedno u Hrvatskoj, jedno u inozemstvu.
hvala
Pozdrav, Kati
Prema Obiteljskom zakonu iz 2003. razlika u starosti izmedju posvojenika (djeteta) i posvajatelja mora biti izmedju 18 i 35 godina, a iznimno "ako je to u interesu djeteta" (tako stoji u zakonu, iako je "interes djeteta" nedefiniran i može se prilično rastezljivo tumačiti) ta razlika može biti do 45 godina.
Drugim riječima, možeš biti minimalno 18, a maksimalno 45 godina starija od djeteta koje posvajaš. S tim da, ukoliko je jedan od bračnih partnera stariji od te granice, kao posvajatelj se formalno može pojaviti samo jedan (mlađi) uz pismeni pristanak drugog partnera.
Tako stoji u zakonu. S obzirom da smo muž i ja baš u takvim "višim" godinama, više su nam puta u centrima govorili kako kao stariji bračni par imamo veću šansu posvojiti starije dijete (4-5 godina ili veće), a da su male šanse da dobijemo manje dijete. U slučaju kada se posvaja beba, prednost automatski imaju mlađi parovi.
Što se tiče odvojenog života, ne mogu ti kazati posve sigurno, ali bi to mogla biti jedna od prepreka. Naime, formalno zakon omogućava čak i pojedincima (neudatim ženama ili neoženjenim muškarcima) da posvoje dijete. No realnost je drugačija. Ako računaš da se na svako posvojeno dijete u pravilu prijavljuje i po nekoliko desetaka parova (svaki centar ima i po stotinjak molbi u svojoj arhivi), onda ti je jasno da se u takvoj situaciji daje prednost parovima, koji uz to žive zajedno. Sorry, ne bih te htjela obeshrabriti (osobno mislim da se, bez obzira na sve, čovjek treba boriti do zadnjega i ne dozvoliti da ga bilo što pokoleba), ali ti govorim ono što jest i na što u startu trebaš računati. Naše je iskustvo da u centrima za socijalnu skrb uglavnom rade prilično neosjetljivi ljudi (čast iznimkama!) koji ne dižu nos iz papira i zanima ih samo administracija. Zato se prečesto događa da djeca doslovce "trunu" u domovima, a da u njihovim matičnim centrima nitko prstom ne mrda i po nekoliko godina da pokrene postupak za posvajanje. A najgore je kad ti socijalni radnik u centru kaže "nama je glavno da je djetetu dobro i da je na sigurnom", što hoće reći u domu za nezbrinutu djecu, pa se njima nikud ne žuri. A koliko mu je "dobro" u domu možeš i sama pretpostaviti. Nažalost, to smo imali osobno priliku čuti. Komentar suvišan!!!
Dakle, iako ti ovo što sam napisala možda zvuči obeshrabrujuće, ipak bih te ohrabrila da se borite. Uz goleme količine strpljenja, živaca, tvrdoglavosti i silno, silno mnogo upornosti, jasno. To ti, uostalom, mogu posvjedočiti svi na ovom forumu.. No ako ste mlađi, uvijek imate vremena za bitku.
Draga Tockica,
hvala ti na toplim rijecima. Ja bih toliko zeljela dijete i mislim da bih zavolila posvojeno kao i svoje, medjutim kod nas su okolnosti malo teze a i godine nisu blistave. Ali nadam se!
poz.kati
Ma s kakvim se čudacima susretala po CZSS, ipak mislim da socijalni radnici tamo ne koče posvojenja. Pva je zapreka u biološkim roditeljima koji NE MARE za djecu, ali niti ne žele potpisati pristanak za posvojenje, a druga u inertnosti sudova koji to moraju odobriti, odnosno u osobnim uvjerenjima sudaca/sutkinja koji namjerno zavlače donošenje odluka jer vjeruju da će se biološki roditelji "popraviti" i da je "krv nije voda" . Moš' mislit!
Točkice, vjerujem da si susrela i takve socijalne radnike kakve si opisala, ali mislim da su to ipak iznimke.
Problem je također i u slaboj ekipiranosti timova za posvojenja. Neki Centri uopće nemaju stručnog kadra, vape za novim obrazovanim ljudima, a Ministarstvo NE odobrava nova zapošljavanja. Druga je stvar što je stvarnost takva da se uvijek daje prioritet rješavanju slučajeva obiteljskog nasilja, razvoda, pokušaja samoubojstava i sl. Njima posvojenja dođu kao najljepši tj. najlakši dio posla i prime ga se kad riješe sve ostalo. To sam ja čula iz osobnih kontakata u tim slabo "opremeljenim" Centrima.
starost posvojitelja
Naše je iskustvo da u centrima za socijalnu skrb uglavnom rade prilično neosjetljivi ljudi (čast iznimkama!) koji ne dižu nos iz papira i zanima ih samo administracija. Zato se prečesto događa da djeca doslovce "trunu" u domovima, a da u njihovim matičnim centrima nitko prstom ne mrda i po nekoliko godina da pokrene postupak za posvajanje. A najgore je kad ti socijalni radnik u centru kaže "nama je glavno da je djetetu dobro i da je na sigurnom", što hoće reći u domu za nezbrinutu djecu, pa se njima nikud ne žuri. A koliko mu je "dobro" u domu možeš i sama pretpostaviti. Nažalost, to smo imali osobno priliku čuti. Komentar suvišan!!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom