tak je i md htio da upozorimo susjede. ja nisam htjela, reko ako moji ne znaju ne trebaju znati ni susjedi.
 |
|||
|
|
|||
tak je i md htio da upozorimo susjede
prekrasno
Meni je to napisala naša obiteljska liječnica kod koje smo svi prijavljeni.argenta prvotno napisa
Fidji, o kojoj se liječnici radi? Opće prakse? Ginekologinji? Pedijatrici?
I jel' ti stvarno vjeruju samo na riječ?
Nije mi trebala vjerovati na riječ jer smo već dugo kod nje.
Uostalom kod nje sam dobila doznake za porodiljni, znala je da sam trudna.
Planirala sam i prije razgovarati s njom, ali kako sam odgađala, a Ian se požurio tako sam je dovela pred gotov čin.
Ne vidim razloga zašto mi ne bi željela napisati potvrdu. (?)
Ja sam otvoreno rekla i jednoj i drugoj susjedi (stan gore i stan pokraj) da planiram roditi doma. Obje su mlade i simpatične. Jedna je bila iznenađena (nema još djece), a druga nije ništa drugo ni očekivala jer se dobro poznamo. Djeca nam se zajedno igraju.tak je i md htio da upozorimo susjede
Poslije su obje rekle da nisu ništa čule. Mislim da nisam ja ni bila nešto posebno glasna.
(Općenito nisam skrivala da ću roditi doma. Znala je moja uža obitelji i većina prijatelja.)
da, ja sam friska na ovoj adresi pa ne znam jos susjede.
i super za okolinu. ja imam potpuno drugaciji krug ljudi. da sam rekla svojima da cu roditi doma.. bome ne znam kaj bi napravili, ali sigurno me ne bi podrzali. od frendova je znao samo jedan--onaj koji je otisao po babicu.
fidji cestitam na bebi, nekako mi je to promaklo (rekla mi teta laza), stvarno ste super
super je i predivna priča, inače jako lijepo pišeš i vrlo životopisno.
i ja mislim da si hrabra i divim ti se kao i svim curama koje odluče roditi doma.
bravo još jednom
Bok Nika, drago mi te opet vidjeti na forumu.
Ovo je predivna priča. Čestitam na 3. djetetu i na tako lijepom porodu.
Mi nemamo obiteljskog liječnika, nego smo kud koji mili moji, pa nisam znala kako to kod vas funkcionira. A nisam mislila da ti ne bi htjela napisati potvrdu, nego sam razmišljala o postojećoj situaciji trgovine bebama i kako znati čije je dijete. Drugo je, ako je ona znala da si trudna, naravno. Moja dr. opće prakse to nije znala, jer mi nije trebalo pisati bolovanje. Jedino gdje mi se trudnoća vodila bilo je kod ginekologice, pa bi mi bilo logično od nje tražiti potvrdu. Oprosti ako nisam bila dovoljno jasna.
Matičarka nije specificirala liječnika, pa mislim da bi i potvrda ginekologa bila ok.
A doznaka, 30 dana prije poroda?
Fidji,
totalana si inspiracija. Vidim da se već naveliko planiraju porodi doma.
Jedno je sanjati, a drugo zaista raditi ono što znaš da je najbolje . Zaista si mudra i snažna. Još jednom
kako prekrasno.... sva sam u suzama od ganuca.
:D
cestitke na porodu!
Jok, ja sam studoš, meni niš' nije vrijedilo što sam trudna, tj. rodila. Prvi put sam još mogla uzeti porodiljni, ali drugi put ne, jer su prelazili na bolonju i mogla sam ili odraditi zadnju godinu s 3-mjesečnjakom ili sve ispočetka
Predivna priča!
Čestitam Fidji!
I na zdravoj bebici i na tome što ti je sve teklo po planu i sada imaš ovaj prekrasni doživljaj.
Ja se ipak ne bi usudila iako često idem "glavom kroz zid". Valjda sam ipak prevelik pesimista.
Čestitam!!! Bravo :D :D :D
ajme, rasplakala si me.
idem citat jos jednom....
P R E D I V N O ..........
x
čestitke od srca!
Prekrasna priča! Svaka čast!
prekrasno draga! a sin ti je pravi bombončić.
Ovo je nesto najljepse sto sam ikada procitala.Suze mi se slijevaju u mlazu,nemogu da opisem kako se osjecam.Fidji prava si sretnica i od srca ti hvala sto si svoje iskustvo podjelila sa nama.
ČESTITAM,i kako bi se reklo skidam ti kapu za hrabrost,ali zar te nije bilo ni malo strah,ja sam rodila troje djece i sve u bolnici, kad kažem strah mislim na to da se nebi ne daj bože nešto iskompliciralo ili sl. :/ ?!
Ma samo bih rekla da su mi suze navrle više puta jer ovo je prekrasna priča..
fidji sjecam te se sa strudnickog tecaja u merkuru. ti si cekala svoje drugo dijete, a ja prvo i znam da si se raspitivala o svemu sto bi kao trebalo biti pod normalno od toga daju li ti dijete odmah na podoj, moze li biti s tobom, drip, ne rezanje i slicno. vidim po komentaru da ni taj drugi porod nije ispunio tvoja ocekivanja, ali jako mi je drago da je treci bio tako savrsen
Više me je bilo strah ići ponovno u rodilište.
Šnapi bok! Drugi porod mi je svakako bio bolji od prvog, induciranog. Zabranila sam epiziotomiju i iako sam popucala jer su me tjerali da tiskam ko luda, oporavak je bio neusporedivo lakši. Inzistirala sam na dugom kontaktu koža na kožu, dozvolili su mi i prvo podoj na hodniku.
Ali kasnije, sam boravak u rodilištu mi je bio totalni stres, počevši od sukoba sa sestrama jer mi nisu htjeli donijeti bebu kad sam napokon premještena u sobu...ne želim se ni sjetiti...
Ja sam mislila da si imala nekih komplikacija pri porodu s djetetom,ovo baš i nije tako strašno po meni :? nekako se većina nas mora svađati sa sestrama i sve navedene stvari koje si napisala..Meni bi bio veći šok da rađam kući ,pa se nešto iskomplicira,a hitna pomoć zna biti brza za poludit? !Daj mi reci napisala si da ti primalja ili kako već,nije došla ,tko je onda bio s tobom??Mislim ,tko ti je ta ženska osoba koju spominješ.... ?
jedino što je ljepše od čitanja ove priče je... slušanje kako Fidji to prepričavaOvo je nesto najljepse sto sam ikada procitala.Suze mi se slijevaju u mlazu,nemogu da opisem kako se osjecam.Fidji prava si sretnica i od srca ti hvala sto si svoje iskustvo podjelila sa nama.
tako jednostavmo, lagano, nježno... kao i ona sama...
Joj Apri ...
I istina je što dacabl kaže... ja sam prava sretnica što su me životne okolnosti dovele do odluke o ovakvom porodu. I sad pet mjeseci kasnije ne bi mijenjala niti jednu sitnicu.
beba128, teško mi je odgovoriti ti jednostavno na tvoje pitanje o strahu, daj mi da malo promislim.
Tek sad sam uspjela pročitati kako se rodio tvoj Ian
Čestitam, zvuči baš lako
Čestitam ! ! ! :D
Zavidim ti na tako prekrasnom iskustvu, rekla bih čak da ti se i divim na hrabrosti jer ja bih uvijek mislila kako će se možda nešto iskomplicirati. Ipak živim dva sata vožnje od najbliže bolnice.
Btw ti si vjerojatno ona s dokumentarca koja je ulovila svoju bebu ???
Ono što je nama mnogima san, tebi je postala java...prekrasna priča
Je
beba128, teško mi je odgovoriti ti jednostavno na tvoje pitanje o strahu, daj mi da malo promislim.[/quote] A ja još uvijek strpljivo čekam...
svaka čast, prekrasno, i ja bi to voljela. ali nebi nikad imala hrabrosti. čestitam od
Evo i ja pogledala dokumentarac.
A ja još uvijek strpljivo čekam...
Razmišljala sam kako ti odgovoriti, ali stvarno nije skroz lako.
Intelektualno, razumski...naučila sam jako puno o porodu. Pročitala sam brdo knjiga, priča s poroda, statistika...
Imala sam prethodne dvije uredne trudnoće i dva lagana poroda. Ova trudnoća opet ok. Beba okrenuta glavicom.
Znanje mi je dakle dijelom omogućilo da se ne bojim.
Statistički, porod kod duće sigurniji je od bolničkog za drugo i sljedeće dijete. Također do komplikacija dolazi najčešće zbog zastoja u porodu, kod dugačkih poroda, kod kaskada intervencija...skoro nikad kad sve ide brzo i lako. I znala sam da primalja zna prepoznati kad je taj trenutak kad stvari kreću u krivom smjeru.
Emotivno...zapravo se nisam bojala niti prvog poroda. Čija je to zasluga ne mogu definirati. Vjerojatno cijele moje obitelji, moje mame koja je medicinska sestra, odgoja...
U mojoj obitelji spominjala se moja baka koja je dolazila ženama na kućne porode. Nikad se nisu pričale horor priče.
Uz sve to, život me jednostavno sam vodio u smjeru kućnog poroda.
I koliko god mi je bilo teško nakon što sam prvi put rodila u rodilištu na hrvatski način, bio je to trenutak kad se u meni nešto prelomilo. I zahvalna sam danas na tome. To me dovelo do Rode.
Prije 5 godina došla sam u Rodu i otvorila su mi se vrata jednog sasvim drugog svijeta. Kao da sam uronila u jednu bujicu i pustila da me nosi. I tako me ta bujica bacala uokolo...Beatrijs Smulders, Andrea Robertsom, Michel Odent, Ina May Gaskin, neke hrabre hrvatske primalje...sve sam ih slušala uživo!
Drugi porod je bio drugačiji. Dobila sam većinu stvari koje sam tražila, ali opet je ostao osjećaj praznine u meni. Bijes što sam se morala pomiriti sa ponovnim odvajanjem od djeteta. Bila sam snažna, a opet tako slaba...
I iz tog cijelog čušpajza se puno stvari iskristaliziralo u trećoj trudnoći. Postale su mi potpuno jasne. Za mene nije, osim kućnog poroda, bilo ničeg drugog. Da, ovaj put je znanje bilo i prokletstvo. Jer mi nije ostavilo alternativu.
Nježan porod za moje dijete mi je bila jedina opcija. Nikakva čačkanja po njemu, klemanje pupčane vrpce, pranje, kapanje očiju, odvajanje, vaganje, injekcije...
I to mi je dalo snage i hrabrosti.
Ima još nešto do čega sam došla, a to je prepuštanje...
Jednostavno sam se prepustila prirodi, svemiru, Bogu, životu...ne znam kako bi to nazvala.
Sve više mislim da je prepuštanje jako zaslužno za vesele trudnoće, brze porode i laka dojenja.
Malo sam se bojala komplikacija oko pucanja/šivanja nakon poroda zbog loših prethodnih iskustava. Moje tijelo nije podnosilo šavove.
Tu me primalja smirila doslovce mi obečajući da nakon njenog šivanja neće biti problema.
Eto, prilično je teško to staviti na papir. Čak mislim da taj strah ili imaš u sebi ili nemaš. Pogotovo kad poznam prvorotke koje se ne boje i žene s tri nekomplicirana poroda iza sebe koje se još uvijek boje.
bas si ovo lijepo objasnila.
posto je strah "moja tema", cini mi se da je prvi korak to uopce osvjestiti. aonda nekome treba manje, nekome vise vremena da se s njim izbori..
Super si objasnila
Ja npr. nikad nisam imala strah od poroda, samo od "njih", i da li ce nesto da pogrese.
A grese, znam, jer sam dovoljno pametna da shvatim sta su u kom slucaju u vezi mene, mojih trudnoca i moje dece pogresili.
Srecom nista mnogo, ali nije ni bilo mesta za tako nesto.
Strah mi ide i dalje, kad se lepo potpisem kod pedijatra da necu da vakcinisem dete, i juce me zovu da pitaju da li znam da imam bebu od 5 meseci koja nije vakcinisana.
Upornost.
U cemu... :?
Prekrasno rečeno. vjerujem da je baš tako.Ima još nešto do čega sam došla, a to je prepuštanje...
Jednostavno sam se prepustila prirodi, svemiru, Bogu, životu...ne znam kako bi to nazvala.
Sve više mislim da je prepuštanje jako zaslužno za vesele trudnoće, brze porode i laka dojenja.
Hm,nakon svega ovog napisanom od tebe ,oprosti još jednom ti čestitam na hrabrosti ali ovo mi je definitivno potvrdilo moj stav ,da mi je rađanje kod kuće nepojmljivo i definitivno nisam za to .Osim ako je to zaista silom prilika nužno :/Razmišljala sam kako ti odgovoriti, ali stvarno nije skroz lako.A ja još uvijek strpljivo čekam...
Intelektualno, razumski...naučila sam jako puno o porodu. Pročitala sam brdo knjiga, priča s poroda, statistika...
Imala sam prethodne dvije uredne trudnoće i dva lagana poroda. Ova trudnoća opet ok. Beba okrenuta glavicom.
Znanje mi je dakle dijelom omogućilo da se ne bojim.
Statistički, porod kod duće sigurniji je od bolničkog za drugo i sljedeće dijete. Također do komplikacija dolazi najčešće zbog zastoja u porodu, kod dugačkih poroda, kod kaskada intervencija...skoro nikad kad sve ide brzo i lako. I znala sam da primalja zna prepoznati kad je taj trenutak kad stvari kreću u krivom smjeru.
Emotivno...zapravo se nisam bojala niti prvog poroda. Čija je to zasluga ne mogu definirati. Vjerojatno cijele moje obitelji, moje mame koja je medicinska sestra, odgoja...
U mojoj obitelji spominjala se moja baka koja je dolazila ženama na kućne porode. Nikad se nisu pričale horor priče.
Uz sve to, život me jednostavno sam vodio u smjeru kućnog poroda.
I koliko god mi je bilo teško nakon što sam prvi put rodila u rodilištu na hrvatski način, bio je to trenutak kad se u meni nešto prelomilo. I zahvalna sam danas na tome. To me dovelo do Rode.
Prije 5 godina došla sam u Rodu i otvorila su mi se vrata jednog sasvim drugog svijeta. Kao da sam uronila u jednu bujicu i pustila da me nosi. I tako me ta bujica bacala uokolo...Beatrijs Smulders, Andrea Robertsom, Michel Odent, Ina May Gaskin, neke hrabre hrvatske primalje...sve sam ih slušala uživo!
Drugi porod je bio drugačiji. Dobila sam većinu stvari koje sam tražila, ali opet je ostao osjećaj praznine u meni. Bijes što sam se morala pomiriti sa ponovnim odvajanjem od djeteta. Bila sam snažna, a opet tako slaba...
I iz tog cijelog čušpajza se puno stvari iskristaliziralo u trećoj trudnoći. Postale su mi potpuno jasne. Za mene nije, osim kućnog poroda, bilo ničeg drugog. Da, ovaj put je znanje bilo i prokletstvo. Jer mi nije ostavilo alternativu.
Nježan porod za moje dijete mi je bila jedina opcija. Nikakva čačkanja po njemu, klemanje pupčane vrpce, pranje, kapanje očiju, odvajanje, vaganje, injekcije...
I to mi je dalo snage i hrabrosti.
Ima još nešto do čega sam došla, a to je prepuštanje...
Jednostavno sam se prepustila prirodi, svemiru, Bogu, životu...ne znam kako bi to nazvala.
Sve više mislim da je prepuštanje jako zaslužno za vesele trudnoće, brze porode i laka dojenja.
Malo sam se bojala komplikacija oko pucanja/šivanja nakon poroda zbog loših prethodnih iskustava. Moje tijelo nije podnosilo šavove.
Tu me primalja smirila doslovce mi obečajući da nakon njenog šivanja neće biti problema.
Eto, prilično je teško to staviti na papir. Čak mislim da taj strah ili imaš u sebi ili nemaš. Pogotovo kad poznam prvorotke koje se ne boje i žene s tri nekomplicirana poroda iza sebe koje se još uvijek boje.
Pa naravno!
Moja najbolja frendica, koja me totalno razumije i kuži, koja također zna puno o porodu, i sama ima dva poroda iza sebe, također veli da kućni porod ne bi bio za nju. I to je razumljivo. Svatko ima različite želje i potrebe.
Fidji, divna priča.
Sjedim na poslu, male me štede, pa imam vremena, i čitam o porodima. I premda imam 2 iza sebe, prilično lagana i kratka, ali 'klaslična bolnička', ova vaša iskustva poroda doma me potresaju. Srećom imam ovdje neku biljku, valjda uspjeva sakriti moje suze dirljivice.
Tvoj porod mi se čini toliko jednostavan (ne lagan, ali jednostavan), toliko prorodan, da bih se i ja skoro odlučila na tako nešto, premda prilično needucirana na tu temu. Do sada sam se potpuno prepuštala bolničkom osoblju. Hvala Bogu, sve je bilo dobro, i sestre i dokotori (uglavnom) ok ili super. Ali posve sam uvjerena da je rađanje ležećki najteži način - što iz neke šture literature, što iz vaših iskustava. Opet velim, hvala Bogu, da mi je dao kratke porode, jer mislim da bih umrla da je trajalo duže (K 1,5h, M 25min od prokinuća vodenjaka).
Možda to negdje već piše, al daj me uuputi: što si čitala, što je to DOULA (neki dan sam se 1. puta susrela s tim pojmom), kako dolaziš do PRIMALJE koja je voljna doći doma???
Osim toga, nemam pojma kako bih svoje nagovorila na taj 'rizik'. Pitanje što je veći rizik, zar ne? Veliš: primalja skuži ako nešto krene krivo. A meni je Zajčeva na 10min autom....
Ideja da rodim doma mi se čini divnom, a opet tako dalekom i neostvarivom. Jel to zbilja tako?
Daj se pliz raspiši malo, toliko toga me zanima, a zapravo ni sama ne znam što bih pitala...
Uskoro će rasprodaja. Ima li šanse da se tamo upoznamo? Pa da malo popričamo?
Pusa! Iskreno, želim ti još pokoje takvo iskustvo
Ti si po meni idealna kandidatkinja za porod kud kuće. Mislim da ćeš roditi za 15-tak minuta.
Ne znam što bi ti napisla još o svom porodu, osim da sad, 5 mjeseci nakon svega, osjećam samo neopisivu radost kad ga se sjetim. I smatram kućni porod jednom od najboljih odluka u svom životu.
Što se tiče doule, na wikiju ne baš zgodan članak:
http://en.wikipedia.org/wiki/Doula
Doula je zapravo žena koja nema formalnu medicinsku naobrazbu, ali je naučila puno o porodu + ima lijepo iskustvo svog vlastitig poroda.
U nekim zemljama čak možeš "rentati" doulu uz plaćanje. Kod nas naravno ne, sve doule su volonterke.
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...ighlight=doula
Ideja kućnog poroda je realno ostvariva, ali naravno postoji dosta poteškoća koje treba nadvladati, podrška muža i rodbine je jedna od njih.
O primalji ti napšem na pp.
Najvjerojatnije ću doći na rasprodaju, pa možemo uživo o svemu popričati, što te god zanima.
Nevjerovatno je kao me ova priča digne svaki put kad ju pročitam (a to je često)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
