Nikad nisam zamišljala idealnog partnera niti sam maštala o tome kakav bi trebao biti. Posebno me nikad nisu fascinirale medijske predodžbe i modeli idealnog muškarca (također i žene). Umjesto da zamišljam, ja sam svoje idealne partnere osjećala, a to mi se događalo samo u stvarnosti, u neposrednom kontaktu, dvosmjernoj komunikaciji. Figure muškaraca koje sam srela samo na ekranu nikad nisu uspjele ostaviti u meni dovoljno snažan trag da bih po njima mjerila realnost.
Za mene je idealan partner onaj na čiju osobnost zatitram od prve i to ne na ovu ili onu crtu, ne na nešto što on trenutačno govori/radi, nego na sve što mogu naslutiti da je. Neke sam ljude tako doživjela, ali jaaako mi se malo puta u životu to dogodilo. A i nije dovoljno za vezu, iako je, barem za mene, nužno. Ako nema tog neizrecivog podudaranja, ničega nema. S druge strane, ako ga i ima, to još ne znači da će odnos funkcionirati, no to je već druga tema.
Još jednu stvar vidim kao jako važnu i bez nje nikoga ne bih smatrala ni poželjim, a kamoli idealnim: spremnost da gradi odnos, njeguje ga, da mu posvećuje pažnju.
Uspjela sam naći muškarca koji je sretno utjelovljenje tih dviju osobina, i kad bolje razmislim, rekla bih da sam imala sreće! :D