Ah, naš je veliki dugo uzimao zdravo za gotovo sve što kažu na reklamama. Za kojekakve aparate, masažere i pomagala preko TV prodaje znao je govoriti: Kupite to! Ili: Kupite si to! On je i inače bio podložan mišljenju okoline, i kad bismo mi odbijali nabaviti/napraviti nešto popularno, optuživao nas je za umišljenost: vi mislite da ste samo vi pametni. Ali s vremenom i iskustvom, što svojim što tuđim, došao je do toga da prezrivo otpuhuje na tekst reklama: Ma da, moš mislit.
Sve mi bude žao kad ga čujem takvog cinično-odraslog.
Mali ne zna vrijednost novca, nit ga zanimaju popularne stvari, ali reklame pamti i pjeva s reda. Malo gledam TV pa su mi trebali tjedni da shvatim otkud mu ono: Šta će nama Mađarice.
Ali crtić Rori ga je zaludio, htio je Rorija, dobio pod bor, sad bi i Maksa i Facu da se utrkuju, majstora Niku, Krteka i cijelu Srebrnu dolinu...
Još više od straha pred konumerizmom iritira me slika svijeta koju te reklame mogu stvarati djeci.
Da! I to ne samo one namijenjene djeci. Sretne majke peru sniježnobijele košulje, mirišu ručnike i pulovere, čiste mrlje sa stolnjaka, dotuku glavobolju tabletom da bi uživale u obitelji, uključe mirise u zahodu da se smrad kakice ne bi osjećao... Moj osobni antifavorit je reklama s klincem kojeg neki vrlo nizak čovjek pridigne do police sa zadnjim paketom čipsa, a mali se naceri i pobjegne s tim paketom.