leonisa prvotno napisa
dopusti da nisu svi kao ti i da se ne osjecaju jednako kao i ti i da zivot drukcije utjece na svakog od nas
 |
|||
|
|
|||
dopusti da nisu svi kao ti i da se ne osjecaju jednako kao i ti i da zivot drukcije utjece na svakog od nas
Svjesna sam ja da je svatko od nas drugačiji i da iste stvari na nas različito utječu, samo sam htjela reći tj.pomoći na neki način svima koje se krive zbog cr da pokušaju shvatiti,ma koliko to možda teško bilo, da nisu one krive zbog takvog poroda nego je jednostavno priroda tj. njihovo tijelo takvo i na to ne mogu utjecati... Ja sam rodila na carski jer se, uz sva moguća pomagala,gelove,indukcije, nisam otvarala više od dva prsta i tako dva dana...Što sam ja odnosno moje tijelo tu mogla napraviti?dopusti da nisu svi kao ti i da se ne osjecaju jednako kao i ti i da zivot drukcije utjece na svakog od nas
sori, ali gelovi i indukcije nisu pomagala nego odmagala. oni su razlog sto masa zena koja bi inace rodila prirodno zavrsi na carskom.
mislim da je i u taj dio utkan neki mali komadic krivnje koju neke zene osjecaju, jer su to dopustile a recimo nisu trebale.
ja imam krivnju jer sam dopustila indukciju na prvom porodu, ali rijesila sam to sa sobom nekako.
Naravno, nisu trebale dopustiti. Trebale su reci: doktore, maknite se od mene, idem ja natrag doma. Roditi. U stvari, glavni uzrok svih psihickih i fizickih problema su ta pomagala/odmagala moderne medicine. Pa ko je samo izgradio sve te silne bolnicesori, ali gelovi i indukcije nisu pomagala nego odmagala. oni su razlog sto masa zena koja bi inace rodila prirodno zavrsi na carskom.
mislim da je i u taj dio utkan neki mali komadic krivnje koju neke zene osjecaju, jer su to dopustile a recimo nisu trebale.
ja imam krivnju jer sam dopustila indukciju na prvom porodu, ali rijesila sam to sa sobom nekako.
deaedi, znas me dovoljno dugo da znas da tvrdnje temeljim na vlastitom iskustvu.
ali da ispravim boldano, mozda ce ti dusa biti vise na mjestu--jer su to dopustile a recimo misle da nisu trebale. kao ja, naprimjer
Pa evo ja mislim, ako si vec dosla u bolnicu roditi, onda si se i prepustila doktorima. Na neki nacin, odrekla si se prava misljenja i prepustila medicinske odluke strucnjacima. Ako nisi na to spreman, onda bolnica nije mjesto za osobu sa takvim stavom. Tko misli da spreman i sposoban, uvijek moze roditi kod kuce. Tko nije, ide u bolnicu. To je evo, moj osobni stav.ali da ispravim boldano, mozda ce ti dusa biti vise na mjestu--jer su to dopustile a recimo misle da nisu trebale. kao ja, naprimjer
pa naravno da imas pravo reci nesto ili cak poduzeti ........
to je moje tijelo a ne od doktora oni su tu da ti pomognu a ne da odlucuju umjesto tebe....
ti si rodila tako da si sutjela a doktori su ti govorili kako ces i sta ces sa svojim tijelom?
Naravno da imas to pravo, pitanje je da li ga zelis iskoristiti - da li si dovoljno komptentan parirati u argumentiranoj raspravi lijecnicima? Ja se ne osjecam sposobnom, skidam kapu svakome tko se usudi.
Ja sam rodila upravo onako kako sam i htjela - na carski. I bas je bio divan porod, bolji ne mogu ni zamisliti.
Slažem se u potpunosti...Pali da ispravim boldano, mozda ce ti dusa biti vise na mjestu--jer su to dopustile a recimo misle da nisu trebale. kao ja, naprimjera evo ja mislim, ako si vec dosla u bolnicu roditi, onda si se i prepustila doktorima. Na neki nacin, odrekla si se prava misljenja i prepustila medicinske odluke strucnjacima. Ako nisi na to spreman, onda bolnica nije mjesto za osobu sa takvim stavom. Tko misli da spreman i sposoban, uvijek moze roditi kod kuce. Tko nije, ide u bolnicu. To je evo, moj osobni stav.
I također,iako sam rodila na carski,bolji porod nisam mogla imati-drugi put sam ga i priželjkivala pa mi je drago bilo kad je dr rekla da je zbog mene sigurniji ( zbog opasnosti od pucanja maternice), a tu opet dolazimo do tvrdnje da dolaskom u bolnicu prepuštaš stručno mišljenje, naravno ,stručnjacima.
Ali s nekim razlogom liječnici traže od rodilja i pacijenata da potpišu pristanak na medicinske intervencije, s nekim razlogom im se objašnjava što se događa i što se može dogoditi (malo idealiziram, znam). A razlog je da ljudi većinom ne ostavljaju mozak doma kad idu u bolnicu (bar tako vjerujem).
Daleko od toga stručne odluke trebaju donositi stručnjaci, ali nije svaka stručna odluka jedina moguća i najbolja za sve uključene (i doktore i rodilje i bebe).
Rodilja (i pacijent) ima pravo biti informiran, tražiti drugo mišljenje... Ne mora se, ali ne bih rekla da su bolnice i bolnički porođaji samo za one bez svog mišljenja.
POšto je CR bio jedini način da rodim mog anđela- nakon 24j muke, onaj momenat kada su mi rekli da idem na CR mi je bio najveće olakšanje u životu, i molila sam Boga da me što pre uspavaju!
Ne osećam grižu savesti, nemam za šta, jer kada sam bila na porođajnom stolu i videla onu cevčicu na kojoj piše "vakum", bilo mi je draže da idem na CR nego da mi bebu čupaju vakuumom iz stomakA!
rodila sam carskim,ali nemam si što opraštat život mog djeteta je bio u pitanju
Da sam se ja prepustila doktorima mislim da bi se još gore provela.
Inzistirala sam na carskom jer sam vidila da nema šanse da rodim vaginalno makar sam to silno željela.
Dakle isto sam kao i Fimka izabrala radije CR nego vakum i ostala čuda.
A da sam se nakon poroda prepustila doktorima vjerovatno bi se pozdravila sa dojenjem. A totalni sam laik i nemam veze sa medicinom.
Samo sam koliko-toliko informirana i trudim se zauzeti za sebe, a pogotovo za svoje djete.
Ali nije ovdje uopće tema prepuštanja i ne prepuštanja doktorima.
Radi se o psihičkom oporavku nakon poroda. U ovom slučaju nakon CR.
I mislim da ste se svi nekako previše uhvatili za riječ "krivnja".
Ovdje se radi o cijelom spletu emocija koje su možda iracionalne ali činjenica je da su prisutne, da nas more i da ih moramo nekako prebroditi.
Ja se sada osjećam odlično i nemam više knedlu u grlu kad me neko pita kako je bilo na porodu.
Ali nikada neću zaboravit koliko mi je bilo teško prva 2 mjeseca.
kako to mislis, prepustila sam se doktorima.
cak bi se u nekim bijesnjim trenucima usudila reci da je sramota za sustav da je jedan normalan fizioloski proces kao sto je porod nuzno preseljen u bolnicu, cak i kad za to ne postoje nikakve indikacije.
zene idu u bolnicu radati jer nemaju gdje drugdje. ili mozda kazes da imaju izbor? ja sam se za drugi porod snasla, ali sve je to bilo izazvano bas tim sto se dogodilo na prvom porodu. ne kuzim da doktori ponekad na temelju znanja i naobrazbe pricaju price rodiljama i pretvore im ono sto bi trebao biti najljepsi trenutak u zivotu u nocnu moru.
ti si rodila za pozeljeti, i drago mi je zbog tebe. ja sam rodila i imala osjecaj da me silovala ceta specijalizanata, jel i tebi drago zbog mene?
Za mene je porod puno vise od toga. Porod je preseljen u bolnicu sa razlogom, jednako kao sto je lijecenje od seoskih vraceva preseljeno k doktorima, kao sto je vadjeje zuba od seoskih kovaca preseljeno k zubarima, kao sto je novac iz carape preseljen u banke, kao sto su friziranje preuzele frizerke...odnosno, doslo je do razvoja specijaliziranih struka. Ko to zeli, i dalje se sisa doma, zar ne? Na svoj rizik...(pojednostavljujem, i da cekam da mi se netko uhvati za rijeci i kaze da sam porod usporedila sa sisanjem...ali s druge strane ako je to jedna normalna fizioloska funkcija, koja ne treba asistenciju, onda i ne bi trebalo biti velike razlike, zar ne?)cak bi se u nekim bijesnjim trenucima usudila reci da je sramota za sustav da je jedan normalan fizioloski proces kao sto je porod nuzno preseljen u bolnicu, cak i kad za to ne postoje nikakve indikacije.
Pa evo, i sama kazes da si se ti snasla...dakle ima izbora...pa uvijek se moze roditi doma, zar ne?zene idu u bolnicu radati jer nemaju gdje drugdje. ili mozda kazes da imaju izbor? ja sam se za drugi porod snasla, ali sve je to bilo izazvano bas tim sto se dogodilo na prvom porodu. ne kuzim da doktori ponekad na temelju znanja i naobrazbe pricaju price rodiljama i pretvore im ono sto bi trebao biti najljepsi trenutak u zivotu u nocnu moru.
Naravno da mi je zao radi tvog iskustva. Ni lijecnici nisu nepogresivi. Ali, nazalost to sto nekad metode koje primjenjuju mozda nisu psihicki i fizicki najugodnije za mamu, mozda su nuzne radi djeteta.ti si rodila za pozeljeti, i drago mi je zbog tebe. ja sam rodila i imala osjecaj da me silovala ceta specijalizanata, jel i tebi drago zbog mene?
A mozda i nisu. Btw, ja sam dvoje djece rodila u bolnici i, iako cu nakon kucnog poroda uvijek reci da je razlika stvarno neopisiva, nikad nisam imala dojam da se moram u bolnici odreci prava na misljenje ili razmisljanje. S druge strane, mnoge stvari koje se u zapadonevropskim zemljama vise ne primjenjuju ili izbjegavaju (razne intervencije), u Hrvatskoj su jos uvijek normala. Znaci, hrvatska zena ima svako pravo ugledati se i pozvati se na medicinare koji su otisli korak naprijed bez da joj se spocitava kako pametuje ili se usudjuje raspravljati s lijecnikom ako je vec dosla u bolnicu. A, ako me sjecanje ne vara, lijecnik je duzan izaci u susret pacijentu, neovisno o tome je li pacijent spreman prihvatiti sugestije ili ne.
...izaci u susret u smislu maksimalnog uvazavanja i djelovanja u skladu s tim.
Deaedi, ponekad mi je smijesno to sto pises.. samo cu primjetiti da si uz porod spomenula vadenje zuba (patologija) i lijecenje (patologija). porod nije patologija po defaultu i ne bi se smio takvim smatrati od obrazovane osobe.
ovo da se uvijek moze roditi doma.. koji bi smajli mogla staviti? ne znam
zanima me postotak zena iz recimo 2007. i 2008. koje su rodile u hr rodilistima i uistinu su zadovoljne svojim porodima. znaci ne time sto imaju zivu i zdravu djecu nego bas porodima. mislim da bi taj postotak bio prilicno malen.
on topik, ja jos uvijek osjecam neku pritajeni krivnju i zao mi je zbog mog f. sto je roden na takav nacin. da sam zavrsila na carskom jer su me forsirali dok nam nije bilo vrijeme mislim da bi osjecla jos vecu krivicu--iako bi f. bio roden na ljepsi nacin tada, ali ja bi sigurno smatrala da je moje tijelo podbacilo.
Priznajem, i sama sam sebi vec smijesna u ovakvim raspravama...
Cure moje, ja sam valjda najdalje od nekog anđela, ali zamoljeni smo svi da ova tema bude tema podrške, u pomoć' andrei i curama koje su se osjećale slično, čak je i preimenovana kao takva, a ne tema rasprave, a rasprave možemo nastaviti na onoj izbor načina poroda ili nekoj tako sličnoj, ne čini li vam se?
U pravu si.
uz to se nadovezujem i na post trudnjace...ne zamjeram ja sebi carski. ja si (i ako si!!) zamjeram sto nisam bila glasnija, upornija...kada su mi odnosili dijete nakon sto je bilo samnom 2 minute jer ako lezim na ledjima 24h ne mogu je dojiti pa ni ona onda nema sta biti samnom...sto moje "mooolim vas vratite mi ju" je bilo jecaj u suzama a ne vrisak od kojeg pucaju stakla na prozorima.Pa evo ja mislim, ako si vec dosla u bolnicu roditi, onda si se i prepustila doktorima. Na neki nacin, odrekla si se prava misljenja i prepustila medicinske odluke strucnjacima. Ako nisi na to spreman, onda bolnica nije mjesto za osobu sa takvim stavom. Tko misli da spreman i sposoban, uvijek moze roditi kod kuce. Tko nije, ide u bolnicu. To je evo, moj osobni stav.ali da ispravim boldano, mozda ce ti dusa biti vise na mjestu--jer su to dopustile a recimo misle da nisu trebale. kao ja, naprimjer
jer sam mislila upravo ovo o cemu ti pises.
sto kada sam cula na viziti doktoricu i sestru kako komentiraju da mi je dijete ostalo bez zraka i da je dobijalo kisik, ko da ja uopce tamo nisam, ko da me nema i ko da o tome nista ne trebam znati, sto sam stala nakon odgovore "ma nsta, sad je sve uredu"....sto kada sam dosla u 25. tj. u hitnu, sto su me bez ikakvog pitanja, komentara, uputa, skinuli, obrijali pripremili za porod. a mene je bilo strah pitati ista jer su se ljutile kako se ne sjecam svoje adrese. u takvoj situaciji.
i jer sam se prepustila doktorima kada su mi u sred pregleda bez upozorenja gurnuli kateter da uzmu uzorak urina i pri tome mi cijedili trbuh.
da, prepustila sam se doktorima, i TO si zamjeram!
bilo je dobrih i ljepih trenutaka, divnih doktora, ali bilo je i onih koj su me ponizili, uplasili, ostavili oziljke, trenuci zbog kojih sam se osjecala onako kako se nitko ne treba osjecati.....
osjećam li krivnju zbog CR
nimalo
ja sam bila totalno za prirodni porod,užasavao me je carski
30 sati od puknuća vodenjaka ni jedan trud
tri prsta otvorena
tada sam samo željela roditi
Bila sam pod spinalnom,čula plač svog djeteta,čak ga malo i pomazila
i za drugi porod sam imala dogovoreni CR
stvari su krenule svojim tijekom,opet pukao vodenjak ali trudovi opet nisu dolazili
i ponovo CR
Imam dvoje prekrasne,zdrave djece i ne žalim za ničim... :D
Upravo ovo je i onaj dio koji mene muči. Falit će i to do kraja života. Cijelih 9 mj. nosiš to svoje srčeko u sebi. Maziš ga nadaš mu se i onda ga dobiješ 16 sati nakon poroda još ti ne daju da ga staviš na cicu jer su ti dali neko sredstvo za smiranje (iz nepoznatog razloga).
Iako mi je drago što je barem MM osjetio ono što ja nisam. Čim su je izvadili, onako prljavu i tek izvađenu dali su je njemu. Još se je danima pričalo među osobljem kako on plakao po hodniku. Prvo od straha jer me vode na carski i nitko mu ništa ne govori, a jedan gubitak je iza nas.
A onda kad ju je taj prvi put primio i to on prvi i mazio je i pričao joj, i nije je htio dati da jer operu, stalno je odgađao. Nekako me to tješi, i kad ga vidim sa koliko ponosa on to priča prijateljima i rodbini "joj kako je bila mala, sitne ručice, sva se je tresla, a ja sam je prvi držao. Njen tata".
Nekako mi je to utjeha.
nenaa, razniježila si me
bravo za tatu.
A što se tiče krivnje. Ne ja je nemam.Mi n ismo krive za neke stvari i ne vjerujem da nas doktor bez razloga tek tako pošalje u salu. To je operacija koja kao i svaka donosi svoj rizik.
Npr. Ja sam sretna da su konačno u 9.00 ujutro odlučili. Primljena u predrađaonu u 19.00, već u 2.00 sata se je znalo (svi osim mene) da mi je pupkovina zapala u porodni kanal i da će beba teško van. Ali doktor inzistira da se otvorim do kraja i na prirodnom porodu. U trudovima do 8.00 ujutro. Nakon toga manijačko tiskanje do 8.30 kad su zaključili da bebi slabe otkucaji, ja nemam trudova, ali još 30 min. tiskanja na suho (ili bez trudova).
Sreća da L. nije upala glavom u pupkovinu i to samio zato jer od nje nije mogla van. Da je, mi bi imali još jednog anđela, a ja to ne bih podnijela.
Tako da sam ja sretna i zahvalna svemu i svačemu da je sada sve uredu. Na neke stvari ne mogu utjecati i ako tijek poroda ide ka CR, a pa neka bude CR. Bolje nego da se šta desi.
Uvijek je na kraju važno da su mama i beba dobro.
Ako to imate, ne mate za čim žaliti ili biti ljute toliko da vas to izjeda, naravno nakon nekog vremena.
I ja sam dugo kalkulirala, bila ljuta na njih, ali evo već prolazi.
Ah šta da ti kažem. On ti je šoferčina, pravi macho tip, drži se frajer. A plakao je na porodu kao malo dijete. Stalno je obilazio sestru i pitao šta da radi kako da pomogne (ja sam se kao bezobrazna prasica derala na njega), ali nije se dao.nenaa, razniježila si me
bravo za tatu.
On je i na našoj svadbi plakao, dirnut i ponesen osjećajima, a ja sam mu se smijala i rugala.
Meni je to super i on m i za porod dan danas kaže "šuti to je trebalo tako biti, pa to je moja curica i birala je prvo tatu, zašto ti moraš sve prva." I vjeruj mi to je takav ponos da u momentu zaboravim da je nisam ja prva primila.
ma ti se muški stalno raspekmeze kad je neka frka
sori, ali gelovi i indukcije nisu pomagala nego odmagala. oni su razlog sto masa zena koja bi inace rodila prirodno zavrsi na carskom.
cak bi se u nekim bijesnjim trenucima usudila reci da je sramota za sustav da je jedan normalan fizioloski proces kao sto je porod nuzno preseljen u bolnicu, cak i kad za to ne postoje nikakve indikacije.zabunila si se u pe-de-efu. a i u topicu. mi ovdje - unatoč svemu - glorificiramo carski.
nenaa, baš ti je simpa tm
nenaa, baš ti je simpa tm
Malo OT.
Čekaj Pomi, ako se naše poznanstvo razvije shvatit ćeš da je simpa baš kao i tvoj.
baš tak...
Nisam pratilana psihu. ovo o cemu Brunda pise.Leonisa, na što si mislila?
a mislim da je i fizicki laksi oporavak. cure koje su rodile pod opcom danima su dolazile sebi, povracale, kasljale...a kako to tek utjece na sav i bol...ono sto sam ja vidjela cure koje su bile pod spinalnom su se puno bolje oporavile i psihicki i fizicki.
u jednom trenutku je doslo do nesporazuma i krenuli su mi dati opcu. ne znam jesam li ikad bila u vecoj panici, bila sam spremna onako gola ustat sa stola.
taj trenutak kada su mi pokazali Leu onako slupcanu....neopisiv je i nezamjenjiv.
Ma ja nemam nikakvih rupa, problema niti takvog nečeg zbog opće. Ali, možda je to zato jer sam prvi put imala spinalnu i sve vidjela, divila se onom čudu od pupčane vrpce (dan danas me trnci prođu kad se sjetim, totalno mi je supersonična onako debela, ogromna, plavičasto prozirna), vidjela sam sina još dok je bio većim dijelom u meni, pa onda samo glava van trbuha, pa hop cijelo (debeljuškasto i rozo) tijelo .. i tako. Nije mi uopće sada falilo, jer sam ovaj put imala nešto predivno, što nisam prvi put, bez obzira na čari spinalne. A to je rooming, pravi, normalni, prirodni, zajendnički boravak mame i bebe u rodilištu. Moju mirišljavu štrucu svo vrijeme pored sebe. TO je neprocjenjivo, TO je ono zbog čega bih se treći put ako treba odrekla spinalne (ovo je samo metaforički, jer em što nemam namjeru ići na treće, em se opća ne bira).
I da, ja nisam imala nikakvih problema, ni povraćanja, kašljala nisam ni malo, ustala sam se lakše i kretala bolje i prije nego prvi put. Sama sam prematala bebu već od drugog jutra. Nosala ga po sobi, gnjezdila se s njim po krevetu, dojila odmah. Mislim da nije toliko strašna ta opća. Barem meni.
Evo i mene u vašoj grupi
Cijelu trudnoću sam sanjala prirodan porod,da neću biti rezana
Dolaskom na sv.Duh-odmah su sazvali hordu,liječnika,ja sam ležala,s bocom infuzije u jednoj ruci,dripom u drugoj pojačanom na maximalu.Ne znam kako bi vam opisala taj odvratni osječaj.Plakalo mi se,plakala sam i plakala nije bilo moga muža uz mene koji je sve prolazio skupa -bio s nama na svakom pregledu,na svakom ultrazvuku....Plakala sam,nisam uopće od te sve strke bila svjesna da moj sinčić dolazi na svijet.Slijedilo je dugosatno skakanje po trbuhu da se maleni spusti,unatoč mojim molbama da ne mogu više namještanje ručno djetetove glavice,osječala sam se kao životinja.Točka na i mi je bilo kada su mi u svim tim mukama dali loptu da skaćem po njoj....
Moja doktorica je bila zabrinuta za mene,molia dr.B. da me ne mući,divili su se mojoj izdržljivosti.Ja sam plakala i molia Boga da završi,počela sam se gubiti.....
Nakon hrpe ljekova koje sam primila,vidjeli su da ne mogu roditi prirodno unatoč mojoj genetskoj pred.i daju mi opet sredstvo za smirenje luđačkih trudova koji me nisu ništa otvorili,svi oni maskirani ljud oko mene,spinalna i maleni došao na svijet..5160g,55cm...Dr.se počeo meni ispričavati,da su znali da ne bi čekali blabalbal....Ostalo mi se sve događalo u nekom polusvjesnom stanju,nadrogiranom..ufff..svi oni ljudi,s maskama,moj muž u magli,dolazak na odijel,nemam kontrole nad svojim tijelom ,stavljaju mi malog na prsa,vide da sam u komi,odnose....i ostajem sama,ne mogu se pomaknuti...Dr,.ica me dolazi pogledat,šokira se veličinom moga reza...Ostala sam sama...bezvoljna,kriveći svoje jadno tijelo što me izdalo,zašto je sve tako završilo....Cimerice koje su rodile na carski samo su kukale što im nisu nahranili djecu,samo su noskali djecu koja su plakala,vrištala,sestre su dolazile se zgražavati...Ja sam plakala...Gdje mi je dijete,kako je...
Dolaskom moga L samo je spavao,a ja sam ga gledala,osiječajući se manje mamom jer nisam imala mlijeka od toliko lijekova...osječala sam se nemama..Sve ono što sam čitala na rodii,nije vrijedilo...
Dijete mi je jedna sestra doslovno nabila na sisu,dijete poplavilo ja se naglo digla,vrištim plačem,dijete ne diše,Sestre se sjatile
Tek se počelo smirivati nakon dolaska kući uz pomoć muža..Glavobolje unatoč krvnoj su se smirile tek nakon tjedan dana
Prvo dijete sam rodila vaginalnim induciranim porodom, a na indukciju smo morali jer ctg nije bio dobar i beba je morala van. Iako mi je san bio da rodim prirodno i dobijem svoje trudove, taj čas kada sam saznala da život moje bebe može biti ugrožen nije mi ni najmanje palo na pamet čekati svoje trudove i odbijati indukciju. nisam niti razmišljala o tome.
kod drugog djeteta se situacija ponovila s time da sam u dobila svoje trudove, ali i povišenu temperaturu i također ctg nije bio dobar kada je porod započeo. moji trudovi su odjednom stali iako sam ja bila potpuno opuštena i željno sam ih iščekivala, veselila se porodu. nisam se otvarala, stavili me na drip koji nije djelovao, od trudova ni t čak ni uz najjaču dozu dripa, vrijeme je prolazilo, a opasnost od prelaska infekcije na bebu se povećavala pa su se odlučili na carski. hvala bogu pa su se odlučili na vrijeme jer je mali ipak uspio pokupiti infekciju, a i onaj loš ctg je bio od toga što je pupčana vrpca bila svezana u pravi čvor i jadno dijete nije imalo dovoljno kisika. tko zna kako bi to završilo da smo čekali, a opet su učinili zaista sve da mom tijelu daju priliku da se izbori za nekakav normalan porod. i kome da ja sada opraštam? drago mi je da smo išli na carski jer je moje dijete rođeno živo. taj se čvor na uzv nije mogao vidjeti i tko zna kako bi sve završilo. infekcija je možda mogla preći u sepsu itd. naravno da mi je žao što ni prvo ni drugo dijete nisam rodila prirodno i da me sada pitate rađe bi inducirani vaginalni nego carski, ali zahvalna sam što taj carski postoji i što smo tako dobili šansu da budemo živi i zdravi. mislim da si možda pred sebe stavila prevelika očekivanja i da bi se trebala pomiriti s tim da jednostavno u nekim okolnistima neide. nekada su žene umirale pri porodu, danas im se može pomoći i nikako se ne slažem s time da je porod apsolutno fiziološki proces. vjerovatno kod većine je, ali ima dosta žena kojima je medicinska pomoć itekako potrebna i to ne treba shvaćati kao vlasitit neuspjeh nego kao sreću što se ta pomoć mogla na vrijeme i pravilno primjeniti. grli svoje dijete i uživaj u njemu.
Ovo definitivno potpisujem.
Na početku i na kraju svega to je najbitnije. Ali eto, u sredini cile priče treba i psihu dovest u red.
ruza, stvarno si prošla kalvariju. Vjerujem da ti nije bilo nimalo lako.
Zagrli tog svog velikog malenog dječaka i neka svi ružni događaji što prije padnu u zaborav.
ma kakav oporavak :/ :shock: ........ja mislim da bi meni trebao psihicki oporavak da sam rodila forsirano vaginalno i samo zbog tog forsiranja da je doslo do problema..............
ja sam RODILA elektivnim carskim...i nimalo se ne krivim zbog toga, naprotiv bas sam ponosna na mog malenog rodenog carskim rezom i na sebei ako opet budem rodila to ce biti elektivni carski makar trebalo na privatno!
rodila sam pocetkom veljace na carski i tek sam danas nasla ovaj topic. ne mogu opisat koliko sam zahvalna.
bila sam spremna na sve osim na to sto se dogodilo - niz intervencija koje su zavrsile carskim pod epiduralnom. i dalje pomalo osjecam ko da se dogodilo nekom drugom i ko da sam gledala film. jasno mi je da sam morala otic iz tijela kako bih prezivjela, psihicki. problem je sto se jos uvijek nisam vratila. osjecam se neprisutna, nepovezana sa sobom i zbog toga nepovezana s bebom.
nemam osjecaj da me tijelo izdalo. tijekom trudnoce sam razvila posebnu njeznost i razumijevanje prema tijelu. bila sam zahvalna sto me podrzalo da zanesem (PCOS, 2. pokusaj klomifenom, 36 god) i odrzim trudnocu. imam osjecaj da sam ja izdala tijelo. poznavajuci ga mogla sam predvidjeti da se nece otvoriti u bolnickim uvjetima. i nije. imam osjecaj da sam izdala svoju bebu. umjesto "dajte mi moju bebu" u sok sobi sam vikala "dajte mi moj voltaren"! nisam uspjela, jednostavno nisam uspjela napraviti to kako treba. ali i dalje vjerujem da mogu roditi priridno i da je bila stvar loseg tajminga, lose srece, losih uvjeta a nikako mojeg tijela.
a onda drugi neuspjeh: nikako da uspostavimo dojenje! trudim se i ne odustajem, izdajam, mucim se....
imam svoju zdravu, predivnu bebu a placem. i da, naravno da se osjecam kriva zbog toga.
kad sve zbrojim i oduzmem, negdje sam imala vise negdje manje srece. kad stignem mislit pozitivno kazem si da imam cijeli zivot pred sobom biti joj mama i nadoknadit sve sto smo propustile dok smo bile razdvojene u rodilistu, cak i ako ne uspijemo dojiti. radim najbolje sto mogu, trenutno.
trudim se pomoci sebi kako bih pomogla njoj i pomogla nama.
Sandi5
bit će bolje s vremenom, gledaj prema naprijed. Sad je sve još dosta friško... I puno sreće s dojenjem!
Sandi5, nešto slično je bilo i kod mene.
Moje prve riječi su bile "Boliiiii".
Kad boli
Želim ti da ti sjedne uskoro sve na svoje mjesto.
Uživaj sa svojom bebicom
Nije carski najgora stvar koja se može dogoditi. Tijekom trudnoće čitala sam puno o prirodnom porodu i naravno dogovarala se za prirodni porod na stolčiću (rodila sam u privatnom r.). Međutim kad sam na termin rano ujutro došla na pregled, ctg je bio jako loš, beba se uopće nije micala, na uzv se vidjelo da je plodna voda skroz kalcificirana(bila na pregledu dva dana prije i sve ok). Ništa, morala sam na carski. Izabrala sam epiduralnu, mislila sam da će me infarkt kad sam čula bebu da plače. Odmah su mi ju dali na malo maženja i onda ju odveli na kupanje, vaganje itd... Odmah poslije toga donjeli su ju k meni. Bila sam totalno zbunjena, činila mi se taaako malena(i bila je)bojala sam ju se taknuti. Imala sam problem s dojenjem, nije išlo, izdajala sam se cijele dane s rezultatom od par kapi. Imala sam podršku osoblja, kasnije kod kuće i evo, uz brojne poteškoće koje su me pratile još uvijek dojim svoju mišicu i ne nazire se kraj.
cure da vam se javim malo..vidim da ima jos slucajeva slicnih mojem ako ne i isti...kako je malo vrijeme izmaklo lakse mi je .... osjecaj krivnje je jos prisutan ali nije vise tako strasno veliki dosli su drugi dani moja malena govori MAMA i to me uvijek vrati na pravi put...ponekad znam "odlutati" u taj svijet krivnje ali se vratim...tako vidim napredak....sto sam pisala za glavobolje one su se nastavile i sad je vrijeme da odem na snimanje jer ovo ne vodi vise nikuda,grozno se osjecam ponekd jer zbog tih glavobolja propustam minute u njenome odrastanju....nije me dugo bilo na ovoj temi ali mi je drago sto se javljaju i druge rodilje i sto vi i dalje dajete savjete.....
Super da si bolje
hvala......
Dijelim isto.
I ne kužim i dalje što bi si trebala oprostit?
Da sam kojim slučajem sama birala carski naspram vaginalnom i da je to bila kriva odluka, grizla bi se do smrti.
Ali situacija je bila da se morao hitni carski i to je to.
Dapače, ponosna sam na moj šav na trbuhu!
Kad me dijete bude pitalo kako se rodila, ponosno ću joj pokazat odakle je izašla!
Ova tema me zbilja dirnula u za mene jako bolno mjesto pa se moram javiti. I ja sam s oboje djece imala carski rez, prvi put hitni nakon lošeg ctg-a i neuspjele indukcije, drugi put planirani (zato što je i prvi bio carski pa indukcija nije dolazila u obzir, a termin je debelo prošao). Razumijem Andreu u potpunosti. I ja i danas tri godine nakon prvog carskog osjećam isto kad razmišljam o svojim porodima. Mislim da tu treba razdvojiti racionalnu stranu s koje mi je jasno da nisam mogla ništa učiniti, da sam dala sve od sebe, da je carski u oba slučaja bio najbolja odluka za mene i dijete, da sam sretna što imam dvoje prekrasne, zdrave djece. Ali, u meni postoji i ona iracionalna, emotivna strana koja će cijeli život žaliti za propuštenim porodom prirodnim putem, za onim osjećajem "rodila sam svoje dijete". Vjerujte, kad čujem krike žene koja rađa, osjećaj koji me preplavi nije strah, nego zavist i istinsko žaljenje što i ja to nisam doživjela. Mislim da taj osjećaj nikad neće potpuno nestati, ali s vremenom postaje blaži.
pa istina mislim da nece nikada nestati,ali blazi ce biti...i ja sam nekad ljubomorna na neki nacin kad slusam zene oko sebe kako pricaju o porodu i mozda imam taj peh da su sve u mojoj okolini rodili vaginalni putem...jedino u meni postoji nada da cu mozda cari vaginalnoga poroda osjetiti prilikom drugoga poroda....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom