Tako je to trebalo biti, kuća puna sreće.
Da je sreće bilo u sobi koja je sada soba za goste spavala bi naša 8-godišnjakinja AnaMaria.
U drugoj sobi koja nam je sada radna soba spavali bi naši maleni 20-mjesečni blizanci Dora i njen brat Tin.
Kuća puna sreće.
Često zamišljam kako bi bilo da su i naša dva mala anđela ostala s nama, zamiljam punu kuću sreće i smijeha, zamišljam gužvu u našem obiteljskom autu i za obiteljskim stolom...
Bol je ogromna...
ali ne usudim se žaliti...bojim se kazne...trebam biti zahvalna...
I zahvalna sam jer u našoj spavaćoj sobi spava jedno malo ,prekrasno bićence.
Jedno malo sunce bez kojega ne bih mogla preživjeti sve što mi je život donio.
Ona je melem za moju napaćenu dušu, ona je moj lijek, sreća, ljubav...ona je sve ono što sam godinama čekala
Moja Dora!
Ogromna mi je utjeha, zato molim Boga da i vama,
mamama malih anđela pošalje utjehu u vidu jednog malo čarobnog, mirišljavog zamotuljka uz kojeg je sve lakše.