od kada sam ovo pročitala u totalnoj sam komi
znala sam za to, ali nisam znala da je to toliko rašireno i u toliko velikom broju
60000
i 1 je previše, ali toliko
nisam ovo stavila da se sad svi nad tim zgražavamo i užasavamo
nego me zanima kako se vi s tim nosite?
ja sam inače u strahu od otmice, a sad još više
kako uspjevate kontrolirati taj strah i staviti ga u normalne okvire da ne "ugušite" djecu?
dok je moja još mala i dok je stalno držim za ruku još sam koliko toliko sigurna
ali doći će dan da će krenut sama u školu, u grad...
užasno se toga bojim
uza svu pažnju mi se 5.12. izgubila u gradu
nije je bilo možda 3-4 minute, ja sam u glavi odvrtila sve najružnije scenarije, među ostalima i ovaj iz članka
i sada kad se sjetim tog straha stegne me u prsima
kako naći mjeru između normalne brige i pretjeranog straha?
(nakon ovog članka nisam više sigurna da je pretjeran)