Naša mala anđelica

[*vitica*]

Na samom početku lijep pozdrav!!!
Već dugo vas pratim iz prikrajka, ali nisam imala hrabrosti napisati priču. Rodila sam dvije djevojčice: jedna je stara tri i pol godine – vesela, lijepa mamina bucavica – a drugu, njenu sestricu smo nažalost sahranili prošle godine prije samog Božića!

Cijela je trudnoća, osim što je bilo nekih problema sa PAPA nalazom, prošla super, bebica je lijepo napredovala i nije bilo nikakvih naznaka da će nešto poći po zlu. S nestrpljenjem smo iščekivali dan D, sve je bilo spremno: odjeća, kolijevka…
Dan kad je naša curica dobila krila bio je tmuran zimski dan, a ja sam se osjećala nekako mučno. Bila sam trudna 37 tjedana. Sve je započelo popodne, laganim grčenjem u donjem dijelu trbuha i ja pomislih kako se nešto događa, uostalom već smo došli do kraja. Suprug se igrao sa starijom djevojčicom dok sam ja pod tušem odrađivala trudove koji su bivali sve jači. Nakon samo sat vremena krenuli smo u bolnicu, pregled i otvorena 10 prstiju, potpuno spremna! Kakva sreća, kakva radost – pomislih: pa ja ću roditi! sad! tako brzo! bez klizme! bez dripa! kakav porod, zaista sam blagoslovljena! A onda…
Rodila sam našu Anđelicu, čije lice samo zamišljam jer sam je vidjela vrlo kratko nakon izgona - mokru, sluzastu, tihu - najgora slika, neizbrisiva.
Naša curica umrla je zbog infarkta posteljice. Bila je savršena, bez ikakve mane.
Suprug je s mojim roditeljima organizirao sahranu - ja nisam bila jer su me zadržali u bolnici – i to mi donosi duševni mir, odemo na grob, zapalimo lampice i molimo.

Prihvatili smo to i guramo naprijed. Nekad je lakše, nekad teže. Na sreću, imamo jedno dijete i ja uvijek kažem kako je ona naš najbolji psihoterapeut i zbog nje glavu gore. Žao mi je što recimo u bolnicama ne postoji neki krizni centar ili slično što bi moglo pomoći roditeljima. Mi smo se sa svojim gubitkom nosili sami, a ljudi koji to ne prožive teško mogu razumjeti. Također se sa malo njih može razgovarati, a meni je to potrebno – na taj način si pomažem – ne guram pod tepih, ne ignoriram. A kad je najteže, plačem.
Netko je napisao ovdje da je Bog velik i ja u to vjerujem. Vjerujem i da je imao razlog zašto je naše dijete uzeo k sebi i zašto nosimo tako težak križ. Vjerujem da nakon kiše dolazi sunce i da ćemo imati još dječice. Također svima vama želim sunce u domovima!
Pozdrav

[mikka]

jako mi je zao zbog vase curice

primite moju iskrenu sucut.

[Arwen]

[koksy]

Draga vitica. Zao mi je sto imas razlog pridruziti se ovom podforumu

Mogu ti samo reci da si dosla na pravo mjesto na kojem ces naci podrsku. Tu smo za tebe, prosle smo to, razumijemo te...

[RozaGroza]

*vitica*

Jako mi je žao da imaš razlog pridružiti nam se, ali kako ti je Koksy rekla, mi te ovdje potpuno razumijemo, i možeš napisati što god želiš i podjeliti s nama svoje najdublje misli koje ne možeš s drugima, jer smo sve mi jedna drugoj utjeha i potpora. Drži se

[_anci_]

vitica, jako mi je žao, moja sućut...suosijećam s tobom kao i mnoge cure ovde...ja sam 28.12.08. rodila anđela, moju malu Mariju u 40.tjednu trudnoće...ja sam znala da je već mrtva i također nikad neću zaboravit onu tišinu kad se rodila a toliko sam jako željela čuti kako će zaplakati i natjerati me da zaplačem od sreće a ne od tuge. ja sam Mariju kremirala i preuzela urnu, sad je samnom doma, i nekako mi pruža spokoj al uskoro ću je sahranit...i ja sam htjela da se zna mjesto gdje će ona počivat i da joj se imam gdje pomolit. tj. naše bebe su anđeli i kažu da se za njih netreba molit, al molit će mo ih da čuvaju svoje mame i cijelu obitelj i daju nam snage da idemo dalje...

slažem se s curama da si na pravom mjestu i šaljem ti puno potpore i razumijevanja i veliki

[bzara]

vitica

draga naša, jako, jako mi je žao što vas je vaša curica napustila, i ne postoje riječi utjehe, koje bi ja sada mogla izgovoriti da se čovjek osjeća bolje... jer nema riječi za takve treunutke...
ali na ovom PDF-u postoji grupa mama koje te apsolutno razumiju...

slažem se s tobom da je vrlo teško kada ti se dogodi takvo nešto, što apsolutno nemaš s kim pričati...
zato ovdje u bilo koje doba dana ili noći možeš napisati što god ti padalo teško u tom trenutku! sve ćemo te razumijeti, saslušati, i utješiti...
ja isto nisam osoba koja drži sve u sebi, kad me nešto pati onda to želim rješiti, pričati o tome, i nakon gubitka djece prvi puta u životu mi se dogodilo da apsolutno nisam imala s kim to podijeliti! i sve osjećaje nosiš sam , i boriš se s njima...

malo sam odužila...
veliki virtualan i
slobodno nam piši...

[mari32]

Draga vitica,od sveg ti srca želim da ti Bog podari toliko snage
da nosiš svoj križ kroz život.Jednog dana sve mi mame anđela moći
ćemo sretne umrijeti jer tamo gore netko će nas čekati.To neka nam
bude jedina utjeha jer ovdje smo svi samo na kratko a u vječnosti ćemo
imati svoje bebice i one će uvijek biti bebice.Vidi Bog tko tako silno,žarko
želi imati bebu pa nam ih vjerovatno čuva da ih imamo zauvijek....
Drži mi se draga vitica,ljubi svoju djevojčicu i uzmite najbolje od
života što vam se nudi..

[ana.m]

[ZO]

jako mi je žao, iskrena sućut

[kiara]

žao mi je

[jurisnik]

Jako mi je žao.

[tonili]

[Kaća]

*vitica* žao mi je, ali tu smo jedna za drugu

[bucka]

[Isabel]

Zato smo mi tu !

Žao mi je za gubitak vašem mlaog anđela...

[andjelak]

Vitica

imamo jedno dijete i ja uvijek kažem kako je ona naš najbolji psihoterapeut i zbog nje glavu gore.

to je i mene držalo.
Iskreno mi je žao,ali vidim da pišeš s puno optimizma i to daje svima nadu.

[*vitica*]

Puno, puno hvala na podršci i lijepim riječima utjehe!
Sad mi je baš nekako žao što se nisam prije javila jer je bilo zaista strašnih perioda, a vidim koliko se podupirete i kako sam već rekla, mislim da majka koja izgubi dijete može zaista istinski razumjeti i znati kako je teško nositi se s time. Ja imam krasnog muža i stvarno mi je potpora u svemu, ali ne voli baš pričati o tome (imao je još jedna gubitak prije u životu pa se p pa se teško otvara, nosi se s tim na neki svoj „tihi“ način. I sa roditeljima mi je teško komunicirati, pogotovo s mamom koja odmah brizne u plač pa mi je još gore.
Zato mi je i u boli i tuzi ipak drago da postoji mjesto na kojem se mogu malo olakšati.
Hvala još jednom i lijepi pozdrav!!!

[_anci_]

zato smo tu jedna za drugu....i divno je što postoji ovako nešto da se možemo povezati s curama koje nas razumiju jer su, nažalost, proživile isto ili slično....

veliki

[lilium]

vitica,

[bambus99]

nekad se nema što reci ili na koji nacin kazati da bude lakše,ali zato mi ovdje možemo reci ZNAM KAKO TI JE........nazalost,nekako mi se cini da nas je sve više...............

[mmmama]

Tek sam sad vidjela ovaj topik, ali možda nije kasno da kažem da mi je jako, jako žao što vam se to dogodilo...
Maloj anđelici

[visnja08]

Na samom početku lijep pozdrav!!!
Već dugo vas pratim iz prikrajka, ali nisam imala hrabrosti napisati priču. Rodila sam dvije djevojčice: jedna je stara tri i pol godine – vesela, lijepa mamina bucavica – a drugu, njenu sestricu smo nažalost sahranili prošle godine prije samog Božića!

Cijela je trudnoća, osim što je bilo nekih problema sa PAPA nalazom, prošla super, bebica je lijepo napredovala i nije bilo nikakvih naznaka da će nešto poći po zlu. S nestrpljenjem smo iščekivali dan D, sve je bilo spremno: odjeća, kolijevka…
Dan kad je naša curica dobila krila bio je tmuran zimski dan, a ja sam se osjećala nekako mučno. Bila sam trudna 37 tjedana. Sve je započelo popodne, laganim grčenjem u donjem dijelu trbuha i ja pomislih kako se nešto događa, uostalom već smo došli do kraja. Suprug se igrao sa starijom djevojčicom dok sam ja pod tušem odrađivala trudove koji su bivali sve jači. Nakon samo sat vremena krenuli smo u bolnicu, pregled i otvorena 10 prstiju, potpuno spremna! Kakva sreća, kakva radost – pomislih: pa ja ću roditi! sad! tako brzo! bez klizme! bez dripa! kakav porod, zaista sam blagoslovljena! A onda…
Rodila sam našu Anđelicu, čije lice samo zamišljam jer sam je vidjela vrlo kratko nakon izgona - mokru, sluzastu, tihu - najgora slika, neizbrisiva.
Naša curica umrla je zbog infarkta posteljice. Bila je savršena, bez ikakve mane.
Suprug je s mojim roditeljima organizirao sahranu - ja nisam bila jer su me zadržali u bolnici – i to mi donosi duševni mir, odemo na grob, zapalimo lampice i molimo.

Prihvatili smo to i guramo naprijed. Nekad je lakše, nekad teže. Na sreću, imamo jedno dijete i ja uvijek kažem kako je ona naš najbolji psihoterapeut i zbog nje glavu gore. Žao mi je što recimo u bolnicama ne postoji neki krizni centar ili slično što bi moglo pomoći roditeljima. Mi smo se sa svojim gubitkom nosili sami, a ljudi koji to ne prožive teško mogu razumjeti. Također se sa malo njih može razgovarati, a meni je to potrebno – na taj način si pomažem – ne guram pod tepih, ne ignoriram. A kad je najteže, plačem.
Netko je napisao ovdje da je Bog velik i ja u to vjerujem. Vjerujem i da je imao razlog zašto je naše dijete uzeo k sebi i zašto nosimo tako težak križ. Vjerujem da nakon kiše dolazi sunce i da ćemo imati još dječice. Također svima vama želim sunce u domovima!
Pozdrav

Vitica..tužna mi je tvoja priča,i ja sam izgubila svog anđela u 37 tjednu zbog infarkta posteljice,umro je u meni a nije mi dao nikakve znakove da ga više nema,to sam saznala na redovnom pregledu,koji šok...Vidjela sam svog sina kad sam donijela robicu za njegov pogreb,bio je prekrasan velik anđeo..želim ti puno snage da nastaviš dalje i da vjeruješ u Boga jer ne uzima on naše anđele bez razloga..

[*vitica*]

Visnja draga,
šaljem ti jedan virtualni i također želim da smogneš hrabrosti za ići naprijed.
Volim reći kako sam imala sreću u nesreći i da me dragi Bog sačuvao u porodu. Ja nisam znala da mojoj djevojčici već ne kuca srce. Dobila sam trudove i rodila jako brzo, fizički sam se odlično osjećala. A psiha...s tim se učiš živjeti i nositi. Sad se sjećam, kad mi je mama dolazila pomoći nakon poroda pa me tjerala da se odmaram, da sam u babinju, a meni praznina. Osjećaj da si imala porod, a nema djeteta...uf,
I ponekad razmišljam o tome kako je izgledala i bude mi krivo što nisam tražila da vidim svoju mišicu i da je pusnem. Al opet se valjda i to s nekim razlogom dogodilo.

[sunašce23]

Vitica

imamo jedno dijete i ja uvijek kažem kako je ona naš najbolji psihoterapeut i zbog nje glavu gore.

to je i mene držalo.
Iskreno mi je žao,ali vidim da pišeš s puno optimizma i to daje svima nadu.

BLAGO VAMA JA SAM SVOGA ANĐELA IZGUBILA U 37TJ A TO MI JE BILA PRVA TRUDNOĆA

[bzara]

sunašce
znam kako ti je! i ja sam svoju anđelicu izgubila u 35.tjednu, nakon što je živa rođena! umrla je 9h nakon poroda! i nakon toga svog anđela u 27.tjednu!
nemam djece još uvijek...
bol i tuga je ogromna bez obzira koliko žive djece žena rodi prije gubitka djeteta, ali je ipak malo lakše kad kod kuće imaš jedno malo dijete koje te treba i ovisi o tebi! manje je vremena za razmišljati...

[RozaGroza]

Sunašce A istina je da je malo možda lakše kad imaš bebu kod kuće, i sad se mislim, isto kao i ti, da sam barem i ja imala djetešce da me drži na površini. Znam u potpunosti kako se osječaš, moje i 1 i 2 trudnoča su završile tragično, a i Bzarine kako vidiš, i ima jako puno cura tu koje također još uvijek čekamo svoje "majčinstvo" iako, govori mi moja frendica, u njenim sam oćima ja veča majka od bilo koje koju poznaje.....to me uvijek tako rasplaće

Šaljem ti veliki zagrljaj