Dugo nas nije bilo općenito na Rodi, a sada se evo javljamo i sa našom tužnom pričom. Čitam vaše postove i zateknem se u razmišljanju kako su sve to stvari koje se događaju nekom drugome...ali nije tako.
Mi smo ostali bez našeg malog anđela 04.02. i strašno nam je teško. Pokušavamo ne razmišljati negativno, ali najteže nam je navečer, kada se spremamo za spavanje i sjetimo naše bebice... Da nema Laie, našeg sunca, vjerojatno bi nam bilo još i gore. Ovako nas ona gura i razveseljava, mazi i pazi, donosi maramice, grli i tješi...
Mislim da nam je u cijeloj priči najgora pomisao na dan kada smo saznali stravičnu dijagnozu (na rođendan mm ) - da se veliki mozak naše bebice uopće nije razvio. Bilo je to sa 24 tjedna i svi su se čudili kako to naša ginekologica nije vidjela ranije - jer se takve situacije mogu dijagnosticirati već od 14 tjedana... Ne krivim nikoga, najradije bih, ali nitko ne može ništa vratiti niti ispraviti... Jedino bi postupak bio manje traumatičan da je bio ranije...
Kao kroz maglu se sjećam svih razgovora sa liječnicima, fizioterapeutima (prijatelji), drugih, trećih, petih mišljenja... UZ je samo pokazivao ogromnu crninu na mjestu velikog mozga....
Ironično, saznali smo sasvim slučajno odlaskom na hitnu-ginekologija, radi moje prehlade... iz znatiželje je dežurna liječnica htjela pogledati bebu na UZ... A bila sam na redovnom pregledu prije 7 dana- kod privatne ginekologice...
Eto, samo sam to htjela podijeliti sa vama, jer osim muža i ovog foruma, malo je ljudi koji znaju što reći nakon svega...
Svima šaljemo puno zagrljaja