Je li tko posvojio ili razmišljate li o posvajanju djeteta s posebnim potrebama?
Ako ne, zašto? Što vas najviše muči/odbija u vezi toga?
 |
|||
|
|
|||
Posvojiti dijete s posebnim potrebama?
Je li tko posvojio ili razmišljate li o posvajanju djeteta s posebnim potrebama?
Ako ne, zašto? Što vas najviše muči/odbija u vezi toga?
Vidim da nema odgovora...pojam "posebne potrebe" može značiti različite dijagnoze. Osobno nisam bila spremna na posvojenje djeteta s težim oštećenjima, bojala sam se. Prvo se napatiš s vlastitom dijagnozom, pa s postupkom posvojenja, a tek onda priča počinje...treba tu puno, puno snage. Također, sustav nam je takav da kao posvojitelj nemaš nikakvu psihološku podršku, a i zdravstvo nam je takvo kakvo jest - osigurati djetetu svu moguću i dostupnu terapiju znači svakodnevne borbe s birokracijom na svim nivoima. Iskreno se divim i duboko poštujem ljude koji imaju habrosti za to.
Mislim da je najčešći razlog neznanje.
Pojam "dijete s PP" se odnosi na spektar bolesti i/ili oštećenja, a većina ljudi to ne zna.
I mi nismo znali šta to znači kada smo tu rečenicu napisali u molbi. U glavama nam je bila slika djeteta koje nužno mora imati njegu 24/7 što bi značilo da jedno od nas mora dati otkaz. S obzirom da takva njega iziskuje i financijsko zaleđe, a mi nemamo primanja koja bi nam to omogućila, odlučili smo napisati to u molbi. Ta rečenica nas je skoro "koštala" roditeljstva.
Nakon što smo prošli "školu", danas više ne bismo to pisali u molbi. U CZSS-u preko kojeg smo ostvarili posvojenje, rečeno nam je da djeca koja boluju od težih oboljenja ili TMR (teška mentalna retardacija) ne idu u postupak posvojenja već ih se odmah smješta u ustanove u kojima dobivaju potrebnu skrb.
Ono što me ljuti(lo) je činjenica da funkcioniranje našeg sustava ovisi o dobroj volji pojedinaca. Ne postoji "pravilo prednosti" ili "obveze" (ili nešto slično) po kojem bi terapeuti bili obvezni posvojeno dijete prihvatiti na terapiju.
Konkretno, prema svim "pravilima" fizijatrica na Goljaku nas je mogla otpiriti (isto kao što su to napravili u Suvagu, Sloboštini i logopedinja u lokalnom Domu zdravlja).
Umjesto toga, žena nam je pomogla i zahvaljujući njoj, moja mišica danas dobiva terapije koje su joj nužne kako bi naučila što bolje funkcionirati u stvarnom svijetu.
Trebalo nam je godinu dana da uspijemo dobiti prvi tretman na radnoj terapiji i senzoričkoj integraciji, i da nađemo logopeda koji je voljan i ima znanja kako raditi s djetetom s PP.
Trebalo nam je i nešto manje od godine dana da upadne u vrtić (računam od dana predaje molbe, a ne i pozive koje sam upućivala ranije) . I to se dogodilo zahvaljujući dobroj volji ravnateljice i med. sestre (a i našem pristajanju na uvjete koje su nudile).
Vjerujem da bi detaljnije objašnjenje pojma "dijete s PP" i logistička podrška promjenilo mišljenje nekim potencijalnim posvojiteljima.
Pred prvo posvojenje dogovorili smo da bismo prihvatili gluho dijete, za ostale povećane posebne potrebe osjećali smo da se nismo u stanju nositi s njima. Razlozi, kako smo to vidjeli tada, dijelom i sada: dodatni zahtjevi kojima su izloženi roditelji djeteta s pp, terapije i prilagodbe obiteljskog života, a također želja da imamo dijete koje će se razviti u samostalnu odraslu osobu i možda zasnovati vlastitu obitelj. Mogu razumjeti osjećaj ispunjenosti u potpori djetetu da izraste do svojih punih potencijala, kakvi god oni bili, ali ja se nisam osjećala sposobnom za to.
Pred drugo posvojenje smo sa starijim sinom dogovorili da nećemo uzeti dijete s pp. Također, računali smo sa životom na selu, rijetkim autobusima, napornijim svakodnevnim obvezama, većim troškovima itd, pa smo odlučili da ne bismo uzeli dijete kojem je od početka potrebna stalna terapija bilo koje vrste.
Činjenica je da je pojam posebnih potreba jako širok. U razgovoru s centrima o pojedinoj djeci zaključili smo da bi mnogoj većoj djeci dobro došla stručna pomoć zbog potištenosti, problema u ponašanju ili učenju, i sl. Žao mi je što to većini njih dok su u udomiteljskim obiteljima nije automatski osigurano.
Čokolada, Otočanka i Vlvl, hvala što ste odgovorile.
Malo sam ostala zapanjena što se na ovom podforumu, na kojem toliko ljudi silno želi dijete, nitko nije udostojio niti odgovoriti na pitanje pa makar sa "Strah me je" (što mislim da bi svatko normalan shvatio).
Ja se slažem da ljudi za početak nisu svijesni što pojam "posebne potrebe" uopće sve obuhvaća i da nisu sva oštećenja u takve djece jednako teška.
Slažem se i s tim da je strašno da čovjek za svoje dijete s poteškoćama okolo mora moliti po ustanovama po godinu i više dana da uopće rade s njim i daju djetetu priliku da razvije maksimalno svoje kapacitete kakvi god oni bili.
S druge strane kad su nam naša djeca bolesna ne pada nam na pamet da se pozivamo na to da nemamo baš financijsku situaciju da bismo mu pomogli ili još bolje ne bježimo od njih kao od kuge jer nam kvare komociju već smo tek tada zabrinuti i vrtimo se oko njih i ugađamo im maksimalno jer ih naravno toliko volimo. Tako bi sigurno bilo i s tim posvojenim mišekom. A opet po broju odgovora i ne znam baš...!?
I ja sama imam strahove i neriješena pitanja u vezi toga- tipa što jednog dana kad me ne bude, tko bi se onda brinuo o mom djetetu. Ali isto tako vjerujem da je to samo zato što ne znam dovoljno o tome i da možda već postoji zadovoljavajuće rješenje tog pitanja. To sam se nadala istražiti time što sam postavila ovo pitanje.
Nadam se da će ipak još ljudi dati svoja razmišljanja.
Nije sramota priznati da nemaš dovoljno hrabrosti za takvo što.
Ali isto tako mislim da bi mnogi promjenili mišljenje o čitavoj situaciji kad bi samo više bili informirani.
Ne da me je strah nego nemogu jer imam bolesne roditelje i mislim da kad bih još dobili i djete s ppotrebama da ni sama nebih znala što mi je raditi , a morala bih i napustiti posao tako da se nebih mogla na to obaveza .
Volim pomagati drugima , a djeci posebno onoliko koliko mogu , boli me kad vidim te malene bespomoćne ,ali jednostavno nisam u situaciji takvoj da bi mogli posvojiti takvo djete koje treba i više nego bi mu mogli dati.
Ono što mogu to i radim i predajem se maksimalno pa bilo to teško ili lako.
Evo to je moje mišljenje.
Jedva čekamo kad će nas zvati iz CZSSda imaju za nas djetekoje već obožavamo i čekamo s radošću da nam dođe toliko sam nestrpljiva kad mi zazvoni mob uvjek mislim da nas zovu da imaju za nas djete SUNCE NAŠE MALO.
----------------------------
Sunce naše malo
Livija, drago mi je da si se javila.Livija2 prvotno napisa
Imam molbu za tebe. Možeš li, molim te, objasniti što za tebe podrazumjeva pojam "dijete s PP"? Zašto misliš da bi morala dati otkaz?
Mi smo bili spremni posvojiti dijete koje će jednog dana biti sposobno za samostalan život.
Postavila si pitanje, a da nisi ni sama u pocetku iznjela svoje misljenje o problemu.
Suprug i ja nismo spremni posvojiti dijete sa teskim mentalnim ili fizickim poteskocama koje bi zahtjevale njegu 24/7 jer jednostavno receno neznam kako bi se nosili s tim.
To je ono za sto sad trenutno mogu reci da ne bi prihvatili,,,,,,a za sve ono "manje tesko" od toga smo otvoreni. Nasu konacnu odluku o tome da li se s necim mozemo nositi ili ne, cemo donjeti na licu mjesta kad bude rijec o tocno odredenom djetetu i tocno odredenom zdravstvenom ili razvojnom problemu djeteta.
Tesko mi je sad napisati "ovakvo" bi "onakvo " ne bi,,jer ni sama neznam koje poremecaje i poteskoce podrazumjeva pojam "posebne potrebe".
Prirodno- pitala sam jer me zanima mišljenje DRUGIH, svoje već znam. Ako je to bio problem slobodno vi pitajte mene da odgovorim prva drugi put. Ali eto odgovorila sam i prije nego me tko pitao pa nema veze.
Samo nije poanta u tome Anemone tko će prvi, već da nema razloga da se bježi od ove teme, pa samo izmjenjujemo mišljenja i znanja. Možda se netko kad sazna više o svemu baš odluči pomoći jednom takvom djetetu.
No dobro, ne skrećimo s teme, ipak su krenuli odgovori.
Livija, drago mi je da si se javila.
Imam molbu za tebe. Možeš li, molim te, objasniti što za tebe podrazumjeva pojam "dijete s PP"? Zašto misliš da bi morala dati otkaz?
PP znači s posebnim potrebama, mislim da bi morala dati otkaz zato da se mogu posvetiti djetetu mislim potpuno posvetiti da sam stalno uz njega da mu ja budem oslonac a to je velika stvar to djetetu kad zna da se ima na koga osloniti a ne da ga malo čuva baka ,malo tete , malo tata. imala sam slučaj u susjedstvu pa sam vidila kako to ide.
Ne sviđa mi se nikakvo prozivanje u raspravi. Svatko se odlučuje uključiti onda kad za to osjeti potrebu i kad ima odgovore. Opomene zbog toga što netko nije iznio svoj stav nisu u redu, pogotovo kad osoba nije smatrala potrebnim iznijeti svoj stav. Bolji je običaj da postavljači topika, kada žele tuđe mišljenje o nekom problemu, prvo iznesu svoje.
Za sebe mogu reći da sam primijetila ovo pitanje, ali nisam odgovorila zato što nisam imala jasan i formuliran odgovor. Iz mog iskustva s posvajanjem koje traje 9 godina vidim da načelne odluke zapravo ne znače ništa, a bitne su samo one odluke koje se tiču određenog djeteta. Tek kad se radi o određenom djetetu i određenim problemima možemo donijeti pravu odluku o tome što želimo/ne želimo, možemo/hoćemo.
Postoji još jedan sloj koji također onemogućuje jednoznačan i jednostavan odgovor na ovo pitanje, a to je da "dijete s PP" može značiti mnogo toga. Prije svega, u nalazima djece mnogo toga ne piše. Tko je i kakvo je naše dijete i kakve su mu potrebe saznajemo u hodu. Oboje moje djece imalo je u djetinjstvu astmu, a to nismo znali. Moja kći ima problema s vidom na jednom oku, a to se isto nije znalo. Moje starije dijete je darovito - to su isto PP. Zatim, tu je nasljeđe naše djece o kojem ne znamo praktički ništa. Što bi bilo da smo sve to znali? U slučaju djece, to su bila djeca koju sam htjela i nije mi bitno što nisam znala za neke poteškoće koje oni imaju. Oni su moji. Zato sam ranije i napomenula da je važan konkretan stav prema konkretnom djetetu, a načelni stavovi pred time padaju. Prema posvojenju u svakom slučaju treba biti otvoren, inače ništa od prihvaćanja, bilo s djetetom lakše ili teže.
Zatim, kod mnoge djece kod koje su prepoznate određene poteškoće nalazi zapravo odstupaju od njihovih stvarnih sposobnosti, jer se s njima ne radi i ne bavi na adekvatan način. Kad dođu u obitelj i kad ih roditelji prihvate i daju im mogućnosti za napredovanje oni počnu napredovati velikim koracima. Ali, za to je potrebno prvo ih prihvatiti.
Zatim, sva su naša djeca s PP. Oni su svi prošli traumu, netko više netko manje, ali svi su je prošli i to je na njima ostavilo traga. Tu je i cijeli taj paket pitanja i problema vezanih uz posvojenje i uz nebiološke obiteljske veze. To su problemi s kojima se mi i oni moramo nositi čitavog života.
To su moja razmišljanja, a konačnog i jednoznačnog odgovora na pitanje u smislu da ili ne i dalje nemam.
Istina. Mea culpa!
Slažem se s Zdenkom.
Kad bih imala priliku poznavati dijete, znam da mi to uopće ne bi ništa značilo u takvoj odluci. Problem je u tome što tomu nije tako...
A i pod posebne potrebe bih stavila štošta naravno, svi znamo krajnje slučajeve-potpuna ovisnost, najteži slučajevi i potpuni angažman-otkaz itd. ako na to misliš- ne bih usvojila, osim, osim ako me okolnosti ne bi uvjerile.... Ma nikad ne reci nikad, dijete i roditelj bi se trebali upoznavati, ljudi koji rade taj posao bi trebali poznavati oboje....mislim da bi u tom-idealnom slučaju-stvarno bilo posvojeno mnogo više djece s pp...jednostavno, kad klikne-klikne, nisu ljudi okrutni....
Kad kažem s PP mislim na djecu jakih oštećenja ,mentalno i fizički .Vidim da neki nisu razumjeli što sam htjela reći ali nije važno važno je da ja znam .
završavam raspravu na ovu temu više ne odg. samo sam htjela iznijeti trenutno mišljenje.
Na prvi tren sam se bojala posvajanja dijeteta s pp, ali nakon što sam provela nekoliko dana iz humanitarnih razloga s http://malaanja.blog.hr i susrela se s problemima i situacijama mnogih roditelja koji imaju dijecu s pp. u meni se doista rađa želja posvojiti i jedno takvo dijete, pošto radim posao iz svoga vlastitoga doma i sama određujem vrijeme a posao mi je siguran i dobro plačen mislim da nebi trebalo biti problema oko brige, preko ljetnih praznika imala sam dva mj. jedno dijete iz doma s alkoholnim sindromom, i vidjela da i nije nešto strašno....
Svakako prvo bih se susrela s dijetetom a onda bih odlučila.....
Jedino znam da se nebih usudila usvojiti dijete s autizmom....
Da ne otvaram novu temu, nadodati cu se evo na pistanje djece sa PP. Dvoumila sam se izmedu otvranja teme djece s PP i posvojenja starije djece, jer to se zapravo u nekim aspektima moze pod zajednicki nazivnik staviti.
Zanima me zapravo pojam domskog sindroma u praksi. Ne definicija. Kao i za PP, vec sam proctala liste simptoma koji se mogu pojaviti koji ne, koji mogu biti lakse uklonjeni, koji ne.... sto mene kao buduceg posvojitelja starijeg djeteta posebno muci je sto je to dijete moralo proci u svojem najranijeme djetinjstvi, koliko se izboriti da prezivi bez ljubavi i pomoci i koliko ima snage i zelje ponovo se vezati za novu osobu (tj. za nas, nove roditelje). Ne bih se znala nositi sa povijesti djeteta koje je bilo zlostavljano fizicki, silovano, tuceno i ne mogu dalje ni misliti..., no i napustanje i zapustanje je nasilje nad djecom koje ostavlja velike posljedice prvo u njihovom intelektualnom i motorickom razvoju (to se uglavnom nadoknadi) i u njihovom emotivnom razvoju (nepovjerenje, manjak samosvjesti i iskusniji ce sigurno znati dopuniti listu). Kao i vecina cekalica vrijeme provodim citajuci i "gruntajuci" o svemu i svacemu,a kad ne znam kak dalje obratim se iskusnima na forumu kako bi moje "teorije" upotpunila i stvarnim pricama, stvarnim iskustvima...
Da li je netko posvojio dijete koje je od pocetka (2-3 mjseseca) pocetne godine svog zivota provelo iskljucivo u domu? Koje su dobre / lose strane doma (isto okruzenje, nema bolnih rastanaka s udomiteljima, hrvatski domovi ipak nisu Rumunjska iako svi kritiziramo i sl.) ? Koja su vasa iskustva?
Moj sin je bio u Domu od svog 3. do 8. mjeseca života. Ja ( na njegovom primjeru ) ne mogu izdvojiti loše strane doma... istina, bili smo tamo samo jednom, kada smo došli po sina, nismo ga prije posjećivali. Meni se je tamo stanje činilo vrlo zadovoljavajuće, sve je bilo lijepo, čisto, puno novih igračaka, tete koje ih čuvaju vrlo ljubazne i nježne. Kada smo išli doma lijepo su ga presvukle, promjenile pelenu, porezale noktiće... cijelo vrijeme mu pričajući kako on sada ide svojoj kući sa mamom i tatom
. To me se baš onako dojmilo... Rastanak nije bio ništa posebno, nitko nije za nikim plakao, svi su bili vrlo sretni, a naš mali ( sada već veliki )
Ako te zanima još što, pitaj!!!
Moj sin je bio u domu od rođenja do prve godine života. Jedino što bih možda mogla kod njega povezati s domom je glad za ljubavlju i posesivnost u ljubavi, a možda to i nije zbog doma.
Kći je bila u domu od 3. do 6. godine života - tu već ima više toga što je neprijeporno posljedica života u domu. Ima stvari koje su sada prošlost: izbjegavanje kontakta očima, laganje, izbjegavanje suočavanja i razgovora, različiti oblici grubog i nepristojnog ponašanja naučeni u domu, nered u jelu i spavanju, odbijanje fizičke bliskosti. Neke stvari su još tu i s njima se još borimo: posljedice zanemarivanja u njezinom znanju i nisko samopouzdanje. Također, još se osjeća da nije navikla razgovorom rješavati stvari, pa se još uvijek radije služi taktikom "migoljenja". I tu je jako napredovala, ali to se još itekako osjeća.
Najgorim oblikom domskog sindroma smatram nemogućnost ostvarivanja emocionalnog kontakta. Mislim da se ne bih usudila posvojiti dijete koje ima toliko oštećenu psihu, jer ne znam kako bih mu uopće pristupila ako ne bih mogla emotivno doprijeti do njega.
Hvala Vam na odgovorima.
Da sazem se, to je nocna mora svakog posvojitelja. I citala sam da se to moze desiti i kod beba i kod vecih neovisno o samoj duljini boravka u domu. Puno stvari cini mi se ovisi i o djetetovom karakteru. Ima jedna asocijacija u Belgiji koja se posvetila tim problemima (www. petales.org), koje u entuzijazmu majcinstva cesto ignoriramo, a rijetko se daju rjesiti bez pomoci psihologa i strucnih osoba.Najgorim oblikom domskog sindroma smatram nemogućnost ostvarivanja emocionalnog kontakta. Mislim da se ne bih usudila posvojiti dijete koje ima toliko oštećenu psihu, jer ne znam kako bih mu uopće pristupila ako ne bih mogla emotivno doprijeti do njega.
Jedan od simptoma moze biti odbijanje njeznosti i kontakta ocima. Da li mislis da kad posvajamo vecu djecu ima vise sansi procijeniti koliko je dijete spremno na novu obitelj? Da li u onih nekoliko susreta koje provodimo s djetetom prije posvojenja mozemo zakljuciti (koliko uopce u tim trenucima mozemo biti objektivni, kad nakon godina cekanja stojimo pred "nasim" djetetom?) da ce dijete biti sposobno emotivno se vezati?
I jos jedno pitanje za Zdenku, da li je postojanje starijeg brata u obitelji pomoglo u zblizavanju ili posvojeno dijete preferira imati potpunu paznju samo za sebe (i ne mislim tu na ljubomoru izmedu brace, privlacenje paznje i bratskim svadama, koje su normalne, nego da li je postojanje drugog djeteta prihvatila kao dodatnu sigurnost - stila njemu je dobro, bit ce i meni - ili kao konkurenciju da potpuno osvoji ljubav i paznju roditelja)?
Uvijek si mislim da si Zdenka sigurno cesto morala biti jako dobra u diplomaciji!
A. je bila baš po knjigama emocionalno zaključana, niti je pratila očima, niti ostvarivala bilo kakav kontakt, čak su nas u prvim mjesecima slali neuropedijatru da provjerimo vidi li ona uopće i što se događa. Usvojena je s nepunih 6mjeseci od toga u Domu provela 4 i 2 u inkubatoru (bez poveza na očima)) Zahtjevala je (a i danas) jako puno zdravstvene njege, ali naučiš se nositi s time i ideš dalje....
Eva 71 - nema tu "ziher" situacija. Ima stvari koje možeš odmah procijeniti, ima onih koje ne možeš. Kada bi se čovjek htio do kraja osigurati ne bi nikada posvojio. To je teška zadaća, nije za slabe. Kad smo prvi puta posvojili dijete nismo ga uopće vidjeli do trenutka kad je rješenje postalo pravomoćno. Kad sam izrazila želju da ga vidim, psihologinja u centru je rekla: "Razumijem vašu želju, ali ne mogu joj udovoljiti. Vi morate odgovoriti želite li ili ne želite dijete". Ja sam željela dijete i rekla sam da. Pitanje uvijek ostaje isto: želiš li ili ne želiš dijete. B. smo dugo posjećivali prije posvojenja. Ipak, kroz to vrijeme nisam mogla spoznati sve bitno o njoj. Uostalom, prava iskušenja su počela tek nakon njezinog dolaska kući. Ali, nisam razmišljala u kategorijama mogu/hoću li ja to. Htjela sam je i prije nego što sam je vidjela. Razmišljala sam samo o tome kad. Ne razmišljam nikad iz pozicije straha ni u čemu.
Je li postojanje starijeg brata pomoglo? Mislim da je, jer B. nije bila sama i s njim se prvim vezala, ali je istovremeno i odmoglo, zbog njegove ljubomore, nekih okolnosti iz njezinog života i zbog mene. Mislim da ne treba tražiti idealne uvjete i situacije, samo dovoljno dobre.
To što B. na početku nije htjela nježnosti i izbjegavala je kontakt očima nije značilo da je nesposobna za emotivno povezivanje nego to da je bila emotivno povezana s drugim osobama, ne sa mnom i tatom. Trebalo joj je vrijeme da odžaluje svoje, a i meni je trebalo vrijeme da izjednačim svoje osjećaje prema sinu i njoj. Savladali smo to jer smo svi bili otvorenog srca, jer smo tražili pomoć drugih i nismo glumatali.
Ne da sam morala biti vješta u diplomaciji nego još moram i morat ću. Ali kako kaže Sandra, "naučiš se nositi s time i ideš dalje".
eva 71
Nažalost veliki broj djece, pogotovo starije su i oduzeti upravo iz razloga fizičkog i psihičkog zlostavljanja, naši centri i sudovi najčešće pokreću postupke tek kad je dijete ozbiljno zlostavljano, tako da treba dobro, dobro razmisliti s čim se čovjek može nositi, ali zamisli situaciju da saznaš za konkretno dijete i oni ti kazu da je fizički zlostavljano i ti odbiješ "samo" zbog toga? A to konkretno dijete je prekrasno, sposobno se vezati i uz odredenu stručnu pomoć i veliku ljubav nadvladati svoj strah i nepovjerenje i postati normalan i sretan čovjek?Ne bih se znala nositi sa povijesti djeteta koje je bilo zlostavljano fizicki, silovano, tuceno i ne mogu dalje ni misliti..., no i napustanje i zapustanje je nasilje nad djecom koje ostavlja velike posljedice prvo u njihovom intelektualnom i motorickom razvoju (to se uglavnom nadoknadi) i u njihovom emotivnom razvoju (nepovjerenje, manjak samosvjesti i iskusniji ce sigurno znati dopuniti listu).
Svjesna sa da posvojenje nosi sa sobom cijeli spektar teškoća i nedoumica, ali pošto sam kronični optimist vjerujem da se uz pravi omjer ljubavi, pažnje i stručnog znanja može većini djece pomoći da prevladaju loša životna iskustva, i ostvare sretan i ispunjen život.
I ja razmišljam/osjećam tako nekako.
Međutim, postoje djeca kojima posvojenje može samo poboljšati život, pružiti nove mogućnosti, omogućiti da dosegnu više - ali njihov maksimum možda neće odgovarati pojmu sretnog i ispunjenog života, ni njima samima ni njihovim roditeljima. Je li nečiji maksimum u zadanim okolnostima ono prema čemu težimo i može li nas to kao roditelje zadovoljiti, to pitanje svatko postavlja za sebe.
U američkoj literaturi se seksualno zlostavljana djeca smatraju rizičnima u smislu uspjeha posvojenja, a statistike pokazuju da u dobrom broju slučajeva posvojitelji nisu prije ni neko vrijeme nakon posvojenja znali da su djeca zlostavljana. Ponekad se radi o namjernom prešućivanju službenih osoba koji vode posvojenje (po mom mišljenju neoprostivom), ali često ni oni ne znaju - djeca o tome šute, a iz biološke obitelji su izdvojena zbog drugih razloga. Stekla sam dojam da bi uspjeh posvojenja i u toj "rizičnoj" skupini bio znatno veći kad bi obitelji od početka znale o čemu se radi i imale adekvatnu stručnu podršku. (S druge strane, kod njih je raskid posvojenja legitiman način razrješenja krize. Uvijek se pitam koji dio tih raskinutih posvojenja bi se pet godina kasnije vodio pod sretna i uspješna da su obitelji bile prisiljene progurati kroz krizu.)
U svakom slučaju, razna istraživanja pokazuju da se roditelji najteže nose s onim poteškoćama koje nisu očekivali zato jer im je nešto bilo prešućeno. Zato sam protivnik svakog manjkavog prenošenja podataka potencijalnim posvojiteljima.
Ali zaista nema čistih i sigurnih situacija. U dva različita centra sam čula "zlostavljanje, sumnja na seksualno" i "zanemarivanje, sumnja na zlostavljanje" - dakle, ne zna se. Kad se još uzme u obzir da dijete može neki naizgled "ne tako strašan" događaj doživjeti kao veliku traumu...
Slažem se s Vlvl da treba prije svega točno znati i ispitati o čemu se radi, o kakvoj vrsti posebnih potreba ili emotivnog oštećenja djeteta. Sve ono što znaju službene osobe su dužne reći posvojiteljima, jer o tome ovisi uspjeh posvojenja i trajanje prilagodbe. Kada ljudi znaju sve činjenice moraju sjesti, razmisliti i dogovoriti se što mogu, a što ne mogu iznijeti na svojim leđima. Kad je odluka jednom donesena ona je teško opoziva. Postoji mogućnost raskida posvojenja, ali to nije dobro ni za koga. Bolje je takvu odluku donijeti prije.
Vlvl je načela i temu naših očekivanja od djeteta - to je ono o čemu se nedavno raspravljalo na forumu pod naslovom razmišljanja/zamišljanja o budućem djetetu. U životu se najčešće događa tako da su očekivanja posvojitelja previsoka, a to donosi još jedan problem više u razdoblju prilagodbe. Dijete koje prihvaćamo moramo prihvatiti takvo kakvo ono je i pomagati mu, pa i gurati ga da se razvije do svog maksimuma, a ne do onoga što smo mi zamislili kao maksimum.
Hvala Vam cure na vasim misljenjima i savjetima.
Kao i svatko najvise volim citati lijepe price, ali svi oni teski momenti koje price sadrze najvise su korisni kad razmisljamo o svojim granicama. Takoder smatram da je najvaznije biti informiran, u meduvremenu znam da se mogu nositi s puno toga i da sam spremna na dosta toga, pogotovo kad je problem tocno definiran i kad imam osjecaj da je namjera socijalnog radnika da sa mnom podijeli sto vise i sto preciznijih informacija o djetetu. Konkretni problemi konkretnog djeteta cine mi se mnogo lakse savladivi, nego oni koje si ja zamislim (oduvijek imam burni mastu).
I pitam se zasto usprkos vec jednog djeteta, tolikih godina cekanja, stresa, strahova i nesanica jos uvijek zelim dijete. Ne znam. Ali mislim da iz tog istog razloga budem to dijete neizmjerno voljela usprkos problema, konfliktnih situacija, nepredvidivih lijepih i manje lijepih stvari....
PS. Spremila sam se na zvanja centara i cekanje poziva, ali" imamo dijete, nazovite iduci tjedan, pa ima drugi par, ako odustanu javimo vam se".....moram priznati da mi je momentalno cekanje uistino tesko.A imam osjecaj da to dijete bas mene ceka.
Dočekat će te i ti njega, samo budi uporna.
Znam kako treba puno snage za taj korak i ne osuđujem stav koji imate samo da vas imformiram kao netko s Celebralnom paralizom koja spada pod posebne potrebe.
U slučaju posvojenja ostvarili bi sva prava kao da je to vaše biološko dijete , znaći prva stepenica bi bila ulazak u status roditelj njegovatelj barem jedno od vas bi moralo biti u tom statusu . Biti kod kuće i imali biste primanja preko CZS-A . E nakon toga postaje malo kompliciranje ostvarenje drugih prava zavisi od vašeg prebivališta npr ako ste u Zagrebu vaše dijete zavisno od oštećenja ostvaruje pravo na boravak dnevni dolazi posebna služba vodi vaše dijete i ono tamo boravi u vremenu koje mu je odobreno a vi bi imali vrijeme za poći obaviti neki posao ili neznam kod zubara / ili popit kavu nije bitno ali ne biste bili vezani za kuću skroz .
U Dubrovniku blizu kojeg ja živim to se radi (dnevni boravak ) preko udruge Dva Skalina , pa ako vas detalji toga zanimaju možete se njima obratiti . A sam termin Posebne potrebe obuhvaća širok spektar dijagnoza s birokraciom će vam biti čupavo definitivno . Naprimjer moji roditelji su imali boj za mene od vrtićkih upisa kroz osnovu školu - redovnu sve do srednje koju sam završio ove godine upisujem i fax ali bilo je tu svakakvih procjena od one kad sam se rodio da ću bit biljka doslovno neću govorit čitati pisat ni ništa tako da ako ikad budete spremni na to sudite po svom instiktu ućlanite se u neku udrugu informirajte se ne gubite živce
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom