IZLAZNA STRATEGIJA-STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA

[Srculence3]

Nisam bila na ovoj temi neko vrijeme, čitam vaše zadnje komentare i pokušavam naći svoju izlaznu strategiju. Uvijek sam mislila za sebe da sam jaka, ali nisam. Ja još nisam imala priliku niti probati, znam da je postupak i emocionalno i fizicki težak, ali ipak bar da sam probala. Jednostavno MM nemogu naći ma nijedan jedini spermij da bar pokušamo. Ljubav i želja za djeteteom doslovno nakon mjesec dana veze me razaraju.... pa si mislim kud sam baš ja ta, koju sam nekada gledala iz neke skroz druge perpektive..

[kakadu]

Ne znam koliko sam ti od pomoći, jer sam i ja u procesu slaganja izlaza Al, meni je neka mantra "probala sam sve što sam mogla probat i jebiga, ne ide". Znam da te boli to što nemaš ni priliku probati, meni je tako bilo u početku, imala sam i nekih komplikacija nakon tog mog prvog spontanog, da mi se činilo da ću prije ući u menopauzu nego u MPO, i sve što sam želila je bar jedan pokušaj.

Imala sam sreće da sam ga ostvarila, i više njih nakon toga.. sve neuspješno.. i nakon tog prvog neuspjeha bio mi je jednaki žal kao i onda kada nisam imala prilike probati nego prirodno, i nadati se nekakvom čudu. Jer, čitamo o tim čudesnim pričama gdje žene s jednim jajnicima i pola maternice u 45toj rode.. što dođe na kraju, barem meni kao medvjeđa usluga. No opet, nismo svi pesimisti karakterom, nekom je dobro i dati nade, jer, eto zaista ima tih 1% čudesnih..

Možda da si probaš složiti u glavi, čak i ako nikad ne nađete taj jedan spermij, da si kažeš da ste ga barem pokušali naći. Da ste učinili sve u vašoj moći da pokušate i da postanete roditelji.

Ne mogu reći da se kužim previše u vaš razlog neplodnosti, ali vidjela sam po internetima da se spominju neke metode ekstrakcije spermija iz testisa.. Mislim, pretpostavljam da sama znaš puno bolje od mene koje su vam opcije lječenja i tu ti nemam što pametno za reći..

Za donacije i posvajanje, ako su vam opcija, vjerujem da znaš također..

Evo, za utjehu, izgleda da ljudi nađu sreću u životu i bez djece - pri tom mislim naravno na parove kojima je to ostala neispunjena želja.

Šaljem zagrljaje, jer, nažalost razumijem te kroz što prolaziš

[Lili75]

Srculence, jel vam dolazi u obzir opcija donacije ili posvajanje? na kraju je uvijek dijete dijete, bilo kojim putem da se "dođe" do njega.

Ako te opcije ne dolaze u obzir, onda nema druge nego iznaći način i prihvatiti.

[Srculence3]

Srculence, jel vam dolazi u obzir opcija donacije ili posvajanje? na kraju je uvijek dijete dijete, bilo kojim putem da se "dođe" do njega.

Ako te opcije ne dolaze u obzir, onda nema druge nego iznaći način i prihvatiti.

Draga Lili, u trenutku šoka dok je doktorica izgovarala da je Micro TESE bio neuspješan ja sam se raspala i sastavila u istom trenu sa misli da ćemo ići na donorsko sjeme ili posvajanje. Moj mm je odmah iza izrekao isto. Ali, ja sam birala njega. Ne donora nego njega, i to nam je svima tako evolucijski biraš partnera da imaš potomke s njim. On će biti predivan otac na ovaj ili onaj način, a moja borba za naše biološko neće prestati dok se sve opcije ne iscrpe. Znam da sam sad malo i fulala temu, ali još tražim svoju izlaznu strategiju pa evo možda je i pronađem......

[tinkilinkixyz]

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

[Lili75]

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

Lijepo napisano tinky.

[ina33]

Kužim da, donacija je delikatna tema i definitivno nije za svaki par. Možemo mi uložiti trud, vreme, novac, ali ne bi trebali biti vezani na izhod (rezultat) priče, jer na to ne možemo uticati. Ako ništa drugo, onda barem tada vidiko da neko drugi s tim upravlja, pa možete mu reći energija, svemir, Bog, ...

Čitam inu33 i nakon 10 godina borbe za dete i uspeha (!) mi se čini kao da misli da je cena za to bila previsoka. Sve je stvar odluke, nekad za neke stvari treba platiti puno, ali ne treba žaliti na odabirima koje smo napravili.

Jednostavno trebamo biti iskreno sa sobom, a ne skupljati traume na putu koji je neizvesan i posle ceo život živeti sa njima.

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

[ina33]

Draga Lili, u trenutku šoka dok je doktorica izgovarala da je Micro TESE bio neuspješan ja sam se raspala i sastavila u istom trenu sa misli da ćemo ići na donorsko sjeme ili posvajanje. Moj mm je odmah iza izrekao isto. Ali, ja sam birala njega. Ne donora nego njega, i to nam je svima tako evolucijski biraš partnera da imaš potomke s njim. On će biti predivan otac na ovaj ili onaj način, a moja borba za naše biološko neće prestati dok se sve opcije ne iscrpe. Znam da sam sad malo i fulala temu, ali još tražim svoju izlaznu strategiju pa evo možda je i pronađem......

Sretno! Pretpostavljam da ćete pokušati još koji TESE pa onda vidjeti.

[Lili75]

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

A i ovo je istina, zaista se teško može napisat nešto na ovu temu ako to nisi prošao.

[sirius]

Koje mudre i dubokoproživljene riječi žene bez osobnog iskustva na ovom polju, pri čemu nije ni psiholog. Živio uspjeh (!!!).

Vidis da se mnogi osjecaju pozvani dati misljenje iako nemaju nikakvo osobno iskustvo.
To samo potvrduje onu narodnu izreku...

[KajTeBriga]

Cure!
I ja slabo zalazim ovamo, i sad sam progutala ove zadnje dvije stranice, hvala vam <3
Mi smo u MPO priči 5 godina, tek prošle smo dobili neku stvarnu dijagnozu zbog koje smo sad odredili trenutak kad će cijeloj priči doći kraj - imamo dva smrznuta embrija kod privatnika, u koja ne polažem velike nade (naš najveći problem je loša, ali baš loša kvaliteta jajnih stanica), još jedan stimulirani za ispucati preko HZZO-a, i onda povlačimo crtu. Iscrpljeni smo i psihički i fizički i financijski, već pet godina nam se život vrti oko mojih ciklusa, jurcanja za Zagreb (koliko je tek to opterećenje parovima koji nisu iz velikih sredina), komplikacija i dogovaranja na poslu... Jednom nogom smo vani, a što ćemo dalje, trenutno još nismo odlučili. Mislim da opcija je da idemo prema posvojenju, ali o tome ćemo vjerojatno kako će svemu ovome dolaziti kraj...
Htjela sam reći, možda sam i malo prekasno krenula, ali meni je lakše ovaj proces podnijeti kroz tretmane psihologinje. Pomogla mi je da osvjestim neke stvari, da prestanem sama sebi nametati krivicu, da samu sebe ne proždirem nekim razmišljanjima (još nisam do kraja riješila samooptužbe i sliku sebe kao - jalove, odvratna je riječ, ali ne mogu je se otarasiti od trenutka kad smo dobili dijagnozu)... to je proces, i sve vi koje ste ga prošle, znate da nije ni lagan, ni kratkotrajan, ni bezbolan...
I ja vidim koliko mi se 'pročistio' krug prijatelja otkako smo u svemu ovome, koliko tu ima stvari koje naši bližnji koji su se ostvarili kao roditelji možda nikad neće moći shvatiti, a najteže od svega bude kad svatko izvlači iz rukava neke svoje poznanike, prijatelje, prijatelja prijatelje, primjere čuda koja su se događala jer, eto - samo treba biti uporan, ili se opustiti, ili sve bude došlo u svoje vrijeme...
Meni su sve to anegdotalni primjeri, znam da ih ima, neke poznajem i sama, ali meni takve priče nisu ohrabrenje, više su mi pritisak da moram i ja ostati optimistična i ne gubiti nadu... a ja sam kao ina i kakadu, po vokaciji pesimist, uvijek u svemu vidim najcrnji scenarij i veća mi je potpora čitati ovakva iskustva, jer ne dogodi se baš svima čudo, jel?
Spomenula si, ina, tihu masu ljudi koji se nisu ostvarili kao roditelji, i znam da nas ima, i znam da možemo biti sretni.

I zato vam, cure, svima hvala, tiha masa brege dere <3

[tinkilinkixyz]

Zena kojoj je smanjena plodnost (nijedna žena nije neplodna 100 % osim ako su joj reproduktivni organi odstranjeni operacijom) ne bi trebala osećati krivicu zbog svoje diagnoze, nego vidjeti što može učiniti da se problem smanji/reši. Dobar haeler/psiholog može puno pomoći.

Ima parova koji misle da će beba popuniti neki nedostatak, neku prazninu u životu, ali to se nikad neće dogoditi. Ili da će sve rešiti putovanje/novi posao/novac ili nešto treće.

Sama imam PCOS i to sam saznala prošle godine par dana prije zaruke i trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim diagnozu, kao i pregradu u maternici. Sve to mi ne ide u prilog, ni godine (35), ali svako ima neki svoj put i znam da potpomognuta nije put koji ćemo odabrati moj muž i ja, naravno da ne osudjujem tudje odabire. Zašto ne, to je druga priča, ali izmedju ostalog su mi hormoni u postupcima no go, jednostavno ne želim to unositi u sebe.

Bitno je prihvatiti sve negativne emocije, ih zagrliti i reći im dobrodošle, vidjeti koje potrebe se kriju iza toga (ne, nisam psiholog, ali me psihologija interesira, zato čitam i odkrivam kako, zašto i što možemo napraviti). Ono što ne mogu uraditi s tam ne gubim energije, nego se pitam što ja to mogu napraviti u svim područjima života.

A nije ni bitno ako neka nepoznata osoba napiše nešto što nekoj forumašici ne rezonira, svako zna svoju istinu.

[ina33]

KajTeBriga, tiha masa rocks ! Sretno u svemu! La vita e bella .

[ina33]

Vidis da se mnogi osjecaju pozvani dati misljenje iako nemaju nikakvo osobno iskustvo.
To samo potvrduje onu narodnu izreku...

X

[špelkica]

Kad smo se u ranim tridesetima suočili s dijagnozom i bilo nam je rečeno da odemo na donaciju js, bilo nam je teško izvedivo (financijski, vremenski), ali ono najvažnije što smo se dogovorili, da dijete ako ne bude genetski naše to bude posvajanjem (ne bude pol-pol). Radije smo novce i vrijeme uložili u posvojeno dijete. Svatko bira što će sa svojim novcima.
Samo hoću reći da ako razmišljate o posvajanju, nije tako nemoguća misija. Ja sebe nisam mogla zamisliti da ne budem majka. Ima i parova koji su sretni sami, poznajem neke. Nekima je i žao što su im godine prošle, a mogli su drugačije.
U svakom slučaju, vi koji ste potražili stručnu pomoć (mislim na psihologa, itd) dobro ste učinili. Bitno je da kasnije ne žalite za ničim...

[Carica]

Srculence
Tebe pratim na temi azoospermija, imamo jako slične priče.. Sa neuspjelim TESE, jedino što smo mi na kraju ipak dobili priliku pokušati, ali nije uspjelo.
Kad čitam tvoje postove čini mi se kao da sam ih ja pisala..
Nadam se da ćemo obje uspjeti naći izlaznu strategiju koja će nam donijeti mir.

[Srculence3]

Srculence
Tebe pratim na temi azoospermija, imamo jako slične priče.. Sa neuspjelim TESE, jedino što smo mi na kraju ipak dobili priliku pokušati, ali nije uspjelo.
Kad čitam tvoje postove čini mi se kao da sam ih ja pisala..
Nadam se da ćemo obje uspjeti naći izlaznu strategiju koja će nam donijeti mir.

Draga Carice, pratim sve teme na forumima ali se nisam nikako javljala, trebalo je nekako vremena sve ovo apsorbirati. Prošlo je skoro mjesec dana od neuspješne m-tese, i vidim da smo nakon početnog šoka se počeli mjenjati. Više smo se okrenuli jedan drugome, otvorili oči na toliko stvari u životu koje smo do sada propuštali. Npr, ovu jesen planiramo put u Tursku, iako idemo tamo najviše radi doktora Tansela, ali ćemo odputovati i turistički. Uživati, doživjeti nešto drugačije.. Naravno da ćemo sve što je god moguće probati, i zadnju lipu dati za to, ali ja nekako u sebi se mirim. Mirim se da je to naša sudbina, i ona nosi svoje. Kako je već gore Tamara pisala, život je cijeli spektar dobrih, loših, uzbuđujućih, tužnih i gorkih trenutaka, valja nam iskustiti sve..

[Carica]

Draga Srculence,
Drago mi je čuti da idete u Tursku. Vjerujem mi da će vam biti predivno. Nama je Turska ostala u predivnom sjećanju iako nam nije uspjelo.
Ukupno smo tamo proveli 30 dana u tri navrata.
I iako je bilo stresno zbog postupaka, bilo je i predivno turističko iskustvo. Vjeruj mi da nećete pogriješiti.
Što se tiče svega ostalog u istoj sam fazi i mišljenju kao i ti. Valja pokušati sve što je u našoj moći, ali na kraju krajeva i biti spreman da je naša sudbina možda drugačija, što ne znači nužno i lošija, samo drugačija.
Javljaj nam se iz Turske, svakako bi htjela čuti kako vam je bilo (i zdravstveno i turistički).

[Srculence3]

Draga Srculence,
Drago mi je čuti da idete u Tursku. Vjerujem mi da će vam biti predivno. Nama je Turska ostala u predivnom sjećanju iako nam nije uspjelo.
Ukupno smo tamo proveli 30 dana u tri navrata.
I iako je bilo stresno zbog postupaka, bilo je i predivno turističko iskustvo. Vjeruj mi da nećete pogriješiti.
Što se tiče svega ostalog u istoj sam fazi i mišljenju kao i ti. Valja pokušati sve što je u našoj moći, ali na kraju krajeva i biti spreman da je naša sudbina možda drugačija, što ne znači nužno i lošija, samo drugačija.
Javljaj nam se iz Turske, svakako bi htjela čuti kako vam je bilo (i zdravstveno i turistički).

Hej draga, razveselilo me vidjeti tako brzo tvoj odgovor hvala i na lijepim željama, javljat ću se svakako. To je dobro napisano, drugačija ne nužno i lošija samo drugačija. Dok se borim živa sam, savjest mi je mirna znam da ću učiniti sve. Hoćete li ići ponovo u Tursku, imate li nekakav generalni plan?

Promakao mi je post od KAKADU, oprosti draga vjerovatno ti se kasnije objavilo dok su ti odobrili i ja nisam skužila. Hvala ti na lijepim riječima i dugom postu, to što spominješ ekstrakciju, da probali smo. Dakle doslovno su mu otvorili testise mikroskopom tražeći i nisu našli ništa. I nema lijeka, niti znaju uzrok. Ali svakako nema predaje

[Carica]

Ej draga, zadnjih dana visim na forumima, čitam o posvajanju i donaciji.
Kako sada stvari stoje nećemo opet u Tursku. Bili smo na tri transfera tamo i iscrpilo nas financijski i psihički. Mislim da smo do sada dobrih 100.000 HRK potrošili vezano na mpo. I nije mi žao. Ali više nas je iscrpilo psihički jer nije lako putovati u daleku stranu zemlju na transfere, i poslije se još nositi sa neuspjehom i spontanim.
Dati ćemo još jednu priliku Hrvatskoj i microTese na Rebru i to odlučili smo ako ništa ne bude da time naša borba završava.
Zato i čitam o donaciji i posvojenju jer mi je lakše se nositi s potencijalnim neuspjehom ako već unaprijed imam plan za dalje.

[Srculence3]

Ja u koroni i još k tome sama kući ovih dana, pa evo i ja visim po forumima :D Da, i ja sve više čitam o donaciji i posvajanju. Mislim da je taj plan koji imamo u glavi, plan a i plan b (ako ) je ono što nas drži. Vjerujem da vas je to sve skupa jako iscrpilo, ali sigurno imate taj mir jer znate da ste probali baš sve. Tehnologija napreduje, u Hrvatsku dolazi tehnologija micro-tese, napreduje liječenje matičnim čelijama..ko zna što nas čeka u budućnosti. Možda ništa od toga ne upali ali imaš nešto da te drži, da se boriš. I cijeli ovaj put je kao nekakvo putovanje sazrijevanja, donacije mi je na početku bila totalno neprihvatljiva kao i brdo drugih stvari. Sada, uviđam i prihvaćam

[Carica]

Da draga Srculence. U pravu si kad kažeš da tehnologija ide naprijed i ne znamo što će bit za 5 ili 10 godina. Koliko ti imaš godina? Da li ti je trenutno bliža opcija posvajanja ili donacije ako smijem pitati?

[Srculence3]

Da draga Srculence. U pravu si kad kažeš da tehnologija ide naprijed i ne znamo što će bit za 5 ili 10 godina. Koliko ti imaš godina? Da li ti je trenutno bliža opcija posvajanja ili donacije ako smijem pitati?

Oboje imamo 33, koliko vi imate? Naravno da smiješ pitati, iskreno dosta sam o tome razmišljala i više sam za opciju donacije. Citala sam o jako lijepim iskustvima, gdje nakraju ta djeca stvarno liče na očeve. Oni donora biraju po fizičkim karakteristikama tm, dijete raste uz oboje 9 mjeseci i odgajate ga od početka. Donaciju mnogi smatraju izdajom partnera, tako se i meni činilo u početku. Zato tu jako puno treba pričati, ispipati sve sumnje. Moj mm je trenutno za donaciju ako ništa drugo ne urodi plodom, ali mislim da o tome treba dobro porazgovarati. Ja sam generalno vrlo za to, i veselim se pa kako god bilo. Bitno mi je da ga odgaja i uči o životu predivan čovjek kao što je mm. Ipak postoje urođeni geni, a postoje i stečeni. I na kraju, koja korist gena ako odgoj nije dobar...

[Carica]

Oboje imamo 31 g. Ali već otprilike 5 g pokušavamo. Mm se slaže i sa donacijom i sa posvajanjem. Ali nismo baš previše razgovarali niti o jednom niti o drugom. Pričali smo generalno da bi htjeli i jedno i drugo ali nismo ušli u detalje. Ja imam puno otvorenih pitanja koja me muče a o kojima nismo još otvoreno razgovarali. Npr bojim se kod donacije što ako jednog dana ja budem više voljela to dijete nego on, što ako on nekad u svađi kaže da to nije njegovo dijete nego samo moje.. Takve stvari, teško je to sve..

[Srculence3]

Draga moja Carice, iste stvari i mene more, što ako on to jednog dana doživi ko izdaju, što ako ga slomi. Što ako se ne bude mogao prilagoditi, voljeti ko ja to dijete, ako mene to sve slomi, ako u trenutku slabosti i ljutnje kaže to nije moje dijete..i svaki taj što ako ću nositi ja ko križ, svaki će ostati meni na teret. Hoćemo li mi to izdržati kao par, hoćemo li to psihički izdržati kao individue? Sve to mene mori, život je zapravo što ako, i ne treba se kočiti strahovima. Ali ovo je nešto posve specifično. Trebali bi biti sto posto iskreni, iznijeti sve karte na stol. Pričati i pričati, svađati se dok se to sve ne slegne. Nije to odluka za jednu noć, treba je dobro prožvakati. I prije svega se suočiti sa svakim tim što ako. I ne može to svak, ja uopće neznam hoćemo li mi to moći. Zato gradim nas, gradim tvrđavu. Što god da se desi, da se ta tvrđava ne sruši.

[Carica]

Uh, rasplakala si me, jako si lijepo to rekla.
Znam da nam ti razgovori slijede, ali nekako ih oboje prešutno odgađamo jer u nama još uvijek tinja ona zadnja nada da ga možda nećemo niti morati voditi.
Malo mi je lakše kad čujem da nisam jedina koju more takva pitanja.

[Srculence3]

Uh Carice, kad bi ti znala koliki sam ja emotivac...vidim da si i ti Drago mi je da ti mogu bar malo olakšati, istina je da je i meni lakše s nekim podijeliti strahove, netko tko će to zaista razumjeti. Nije ovo lako zaista, ne znaš ni protiv čega se stvarno boriš. Isto tako i mi, imamo donaciju kao opciju ako..uvijek to ako, i sto puta ako. Gradite svoju tvrđavu za koje god ako da se dogodi

[sirius]

Nemam iskustva sa neplodnosti, ali izazovi uvijek postoje.
Sa bioloskom djecom kad su potpuni bioloska, sa djecom koja su potekla stanicama iz donacije ili usvojenom djecom.
Ako vas vec sada muci moguca opcija da u ljutnji izgovorite sve i svasta jer dijete nije bioloski partnerovo , u svoje brige u jednadbu dodajte mogucnost ( da u svakoj kombinaciji) dobijete dijete koje nije ispunilo vasa ocekivanja, ima zdravstvene poteskoce, poteskoce u razvoju ili neku nasljednu bolest.
Samo vi mozete znati kako bi se parter nosio sa takvom situacijom. Odnosno mozete samo pretpostaviti.
Jer nagledala sam i naslusala vrlo ruznih optuzivanja cija je krivuca u obiteljima 100 % bioloske djece koja su dobila nasljednu bolest ( za koju partner nije ni znao da ima) ili poteskoce u razvoju.

[Carica]

Zaista ovo ne može shvatiti nitko tko se ne nalazi u ovoj situaciji tako da se ni ne osjećam dobro dijeliti svoje sumnje i strahove s ikim drugim jer jednostavno znam da me neće razumijeti. Sva sreća da postoje ovi forumi da barem malo jedna drugoj olakšamo situaciju.
Kada planirate za Tursku? Jeste li se već čuli sa doktorom?

[Carica]

Sirius
U pravu si kad kažeš da niti biološko dijete ne garantira happily ever after.

[Srculence3]

Pristojno ću samo ignorirati post koji ne može nikako biti relevantan, jer se vidi da dotična ne zna o čemu govori.
Carice nisam se još javila doktoru u Turskoj, ali ću se sigurno ubrzo obratiti kako njemu tako i više doktora stručnjaka u tom području. U Tursku bi voljeli u 11.mjesecu otići, ali već ćemo vidjeti kako će se sve posložiti

[Srculence3]

Ne radi se o happily ever after, takvo nije ništa u životu. U svemu ima izazova, i ništa nije garancija. Ono biološko, evolucijski, emocionalno i fizičko u nama je imati potomstvo, imati dijete. I razumljive su naše brige i boli. Osjećaj da ne možeš i imaš nikakve šanse je nemjerljiv sa ičim. Taj osjećaj je prazan, crna jama bez dna. Ne može govoriti o tome nitko ko isto nije prošao. Zar stvarno mislite da bi ja danas sutra ako bi (ako Bog da) imala dijete, krivila ikog za zdravstvene poteškoće svog djeteta? Bila bi presretna da ga imam. Toliko o tome.

[sirius]

Ja samo kazem da itekako znam ljude koji imaju biolosku djecu , a njihovi ih partneri krive zato sto djeca ima poteskoce ( mama je npr.nosioc gena za koji nije ni znala, a koji je djeci uzrokovao ozbiljnu bolest ) . Obzirom da imam dijete sa ozbiljnim zdravstvenim poteskocama samo ukazujem na tu dimenziju mogucih dvojbi. Koje su jos samo dodatne uz sve druge.
Da li bi netko krivio nekoga ili ne, zaista nemam pojma. Niti ulazim u osobne odnose , pogotovo kod ljudi koje ne poznajem.

[Carica]

Srculence, obavezno javljaj sve što saznaš. Jako me zanimaju ako ćeš ići u Split na dodatni razgovor što će ti tamo reći u vezi neuspješne microTESE.

[ERA]

Srculence i carice, čitam vaše postove i kao da čitam svoje misli prije koju godinu.
Kod nas je isto azoospermija, nepoznat uzrok, nema lijeka, sve znate i same, pa nemam tu što više dodati.
Ja sam htjela dijete pošto-poto, MM nije nikako htio na ikakvu operaciju. Znači, TESE/Microtese, ništa nismo probali zbog njegovog mučnog straha, traume iz nekih dječjih dana koje su odigrale svoju ulogu. On je predlozio donaciju bez imalo razmišljanja, proveli smo sate u razgovoru o ŠBBKBB, o tome "čije" je dijete bilo, zajedno smo birali donora, a nakon neuspjelog pokušaja je bio rastavljen na komadiće od tuge, svijet nam se drugi put srušio nakon neuspjelog pokušaja.
Nemamo zamrznutih embrija, krenuli smo u postupak posvojenja pa ćemo vidjeti hoćemo li se tamo ostvariti kao roditelji. Da me boli što nije pokušao, boli me, da si pomislim ŠBBKBB-pomislim, ali sam sretna na kraju dana zbog nas.
Nakon svega mogu reći da je naš brak jači, čvršći, imamo neke sitnice koje nam puno znače i ispunjavamo si dan. U njemu vidim supruga, prijatelja, brata, ispovjednika, ljubavnika... Vjerujem da, čak i ako nam posvojenje ne uspije, mozemo biti sretni i ispunjeni. Sigurna sam da mozete i vi, bez obzira kojim putem krenuli i kakav bio ishod.

Na kraju znam da ovo zvuči čudno, kontradiktorno i ispadam najveća glupača na svijetu što nisam inzistirala/ne inzistiram na operaciji, no, ne mogu. Znam da niti on mene ne bi prisiljavao na ikakav postupak koji ja ne zelim i ne mogu se ja drugačije postaviti.

[tinkilinkixyz]

Era, bitno je poštovanje u braku, tako da mislim da si ispravno postupila što ga nisi prisilila na ode na operaciju. I svakako da ništa ne garantira sreću, pa tak ni bebica. Dobro je prevazići svoje strahove, ali tu se radi o jako specifičnoj situaciji jako specifičnog dijela tijela, tak da ni ja ne bi navaljivala da sam u sličnoj situaciji. A znamo da se jako često ni ne nadju spermiji operacijom, tak da ne treba razmišljali šta bi bilo kad bi bilo.

[ERA]

Hvala ti tinkilinki, trebalo je vremena da si to osvijestim. Evo, iako smo smo stranci na ovom forum mi stvarno jako, jako znači ova tvoja poruka i komentar, prošlo je već vremena od toga, ali lijepo je čuti nekog tko mi potvrđuje da je tako i trebalo. Hvala ti, baš, baš : )

[Carica]

Draga ERA, hvala ti što si podijelila svoju priču. Svaki komentar, mišljenje, iskustvo puno nam znači. Dijagnoza azoospermije je teška jer nam ne daje niti mogućnost da pokušamo s potpomognutom oplodnjom, nema one nade da ćeš jednom možda baš u sljedećem postupku uspjeti.
Svaki par se sa tom dijagnozom suočava na svoj način. I svaki donosi svoje odluke.
Mnogi se brakovi nažalost i raspadnu.
Divim se tebi na odluci koju si donijela (zajedno sa TM) i imam veliko poštovanje prema tome.
Na kraju dana, ako je vaša veza/brak još čvršći i ljubav jača, onda je baš to bila prava odluka za vas i ne moraš kajati niti zbog čega i razmišljati ŠBBKBB.

[ERA]

Carice draga, sjećam se tvoje priče s AZOO teme, nekoliko puta smo u nevjerici i komentirali kako su vam pronašli spermije u centrifugatu i da nam je za nas to znanstvena fantastika. Nadam se da ćete vi svojim izborom, pa koji god on na kraju ispao, biti potpuno u miru i znati da je to vaš put i smjer.
Svaki par mora izabrati najbolje za sebe, meni mozda malen prevagu ima sačuvati mentalno zdravlje jer na kraju djeca trebaju sretne, ispunjene u zadovoljne roditelje, a ako se djeca ipak ne rode/posvoje trebamo mi zivjeti u spoznaju da smo pokusali, dosli do svojih granica i nastali dalje sa zivotom. Da smo mi, mi, frustracije, nezadovoljstvo i očaj jednostavno pokopati iza sebe. Trebamo sebe za sebe zdrave..

[Tamara@]

Srculence i carice, čitam vaše postove i kao da čitam svoje misli prije koju godinu.
Kod nas je isto azoospermija, nepoznat uzrok, nema lijeka, sve znate i same, pa nemam tu što više dodati.
Ja sam htjela dijete pošto-poto, MM nije nikako htio na ikakvu operaciju. Znači, TESE/Microtese, ništa nismo probali zbog njegovog mučnog straha, traume iz nekih dječjih dana koje su odigrale svoju ulogu. On je predlozio donaciju bez imalo razmišljanja, proveli smo sate u razgovoru o ŠBBKBB, o tome "čije" je dijete bilo, zajedno smo birali donora, a nakon neuspjelog pokušaja je bio rastavljen na komadiće od tuge, svijet nam se drugi put srušio nakon neuspjelog pokušaja.
Nemamo zamrznutih embrija, krenuli smo u postupak posvojenja pa ćemo vidjeti hoćemo li se tamo ostvariti kao roditelji. Da me boli što nije pokušao, boli me, da si pomislim ŠBBKBB-pomislim, ali sam sretna na kraju dana zbog nas.
Nakon svega mogu reći da je naš brak jači, čvršći, imamo neke sitnice koje nam puno znače i ispunjavamo si dan. U njemu vidim supruga, prijatelja, brata, ispovjednika, ljubavnika... Vjerujem da, čak i ako nam posvojenje ne uspije, mozemo biti sretni i ispunjeni. Sigurna sam da mozete i vi, bez obzira kojim putem krenuli i kakav bio ishod.

Na kraju znam da ovo zvuči čudno, kontradiktorno i ispadam najveća glupača na svijetu što nisam inzistirala/ne inzistiram na operaciji, no, ne mogu. Znam da niti on mene ne bi prisiljavao na ikakav postupak koji ja ne zelim i ne mogu se ja drugačije postaviti.

Draga Era, nikako nisi glupača nego baš obrnuto - mislim da ispravno razmišljaš! Potpuno se slažem s Tinki.. sa svakom riječi.
Mi smo dugo razmišljali (stvarno dugo i temeljito, jer od početka procesa nam je bilo jasno da su to realne opcije) o donaciji i posvojenju. Jedan nije mogao prihvatiti donaciju, a drugi posvojenje. I što sad? To su jako velike odluke (baš kao i TESE u vašem slučaju). Nikakvi pritisci s bilo koje strane nam nisu padali na pamet. U ovakvim pitanjima osoba MORA biti sigurna sama sa sobom, a i oba partnera MORAJU biti usuglašena. Ja nisam psiholog, i ne znam to elaborirati stručno, ali intuitivno osjećam da vršenje pritisaka u ovakvim životnim pitanjima može trajno narušiti sklad veze i poštovanje.
Želim vam od srca da posvojenje uspije, vidim da oboje to želite, da ste pametni mladi ljudi..

[ERA]

Tamara, vec sam pisala koliko mi je značilo vaš post, na ovoj temi, iz ozujka 2020. i sada mi ponovno dodate vjetar u leđa, hvala vam.
Bez poštovanja nema, za nas barem, sretne budućnosti, a ne mozemo poštovati osobu samo kroz vrline i ponašanje koje nama odgovara.
Sve u svemu ja vjerujem da će biti baš onako kako mora biti i kako je najbolje za nas. Jednako tako, u ovako velikim, zivotnim stvarima vjerujem da za sve ispadne onako kako je za pojedinca najbolje. Prevelike su to stvari da samo slučajnosti odrade svoje.
Uh, otišla sam u offtopic, nadam se da me razumijete, moderatorice -neću više.

[Srculence3]

Draga Era, vi ste sagradili čvrstu tvrđavu gdje ste najbitniji vas dvoje. Vaš mir, vaše poštovanje i ljubav. Isto bih postupila kao i vi. Želim vam svu sreću s posvojenjem

[Lipa15]

Pročitala sam sve napisano na temi i to nekoliko puta. Vidim da je tema zamrla, ali ipak se nadam kako će se netko javiti.

Moj suprug i ja smo u braku 20 godina, on blizu 50-oj godini, ja nekoliko godina mlađa.

Životni početak za nas nije bio lagan, posjedovali smo (i još uvijek posjedujemo) veliku ljubav i razumijevanje, ali materijalno nam je, kao mladom paru, bilo jako teško. Trebalo je puno godina proći da si obezbijedimo nekakvu egzistenciju.
Školovali smo se, radili slabo plaćene poslove, maštali o svom stančiću, o nekoj materijalnoj sigurnosti.

Kada smo to ostvarili, bili smo ipak i dalje dovoljno mladi za zasnivanje obitelji. Doduše, uz pomoć MPO. No, prema riječima doktorice "za tren oka ćete biti trudni", nije bilo razloga za brigu. Zaredali su se postupci, prvi, drugi, treći...peti... Sve je u redu, ali rezultata nema.

A onda su sustigle i godine. Ima rješenja i za to, postupak doniranim jajnim stanicama. Prvi postupak ništa, drugi postupak ništa.
Na kraju se pokazalo da problem predstavlja položaj moje maternice, koja je jako "zavaljena", transfer se ne može izvesti a da nije traumatičan, a takav jako smanjuje mogućnost uspjeha. Nakon transfera krvarim, imam bolove u stomaku, nemam se vremena niti ponadati da bi moglo uspjeti.

Ni histeroskpija se iz istog razloga nije mogla napraviti, ne može se jednostavno doprijeti tamo kamo treba. Pitam se, čemu se više maltretirati, jer vidim da ne vrijedi.

Posvojili bismo mi odmah, vrlo rado. Ali predavati zahtjev za posvojenjem na pragu 50.-te godine, ima li smisla? Zašto to nismo ranije učinili? Dok smo bili mladi nismo imali niti svoj krov nad glavom niti stalna primanja. A nakon toga, sve su prognoze bile da će MPO kod nas uspjeti. U međuvremenu godine su prošle i eto.

Ja ne mogu prihvatiti da nikada neću biti majka. U meni je jaka, jaka čežnje...da zagrlim svoje dijete, da mu pružim sve najbolje od sebe, da ga usrećim..da moj suprug i ja podijelimo sve ovo što smo teško stekli. Da se nazovemo mamom i tatom, da nekom biću naš dom predstavlja sigurnost, oslonac, sreću i priliku za zdravo odrastanje.
Nije mi teška odluka bila postupak donacije jajnih stanica, ne bi nam teško palo ni donirani embrij, posvajanje...sve nam to ne bi bilo bitno, jer dijete je dijete. Ali djeteta nikada neće biti.

Mene hvata očaj, panika, strah me da ne navučem sebi psihički poremećaj, anksioznost ili takvo što. Mogu zaplakati bilo kojega trena. Strah me blagdana koji dolaze.
Imam prekrasnog supruga, divan dom, imamo dobre poslove, ali u meni je praznina.

Pomišljam da bi mi bilo malo lakše kada bih imala prijateljicu koja živi slično kao ja. Bračni par bez djeteta, kojega žele, a ne mogu imati. S takvima bi mi druženje prijalo, razumjeli bismo se. U mojoj sredini nisam ih upoznala, jer kao osoba sa nepoznatim ljudima nisam previše otvorena, ne sklapam lako prijateljstva (iako jako volim pričati )
Čak sam pomislila možda bih putem ovoga foruma mogla upoznati neku ženu za dopisivanje, međusobnu utjehu, možda se nekada i uživo vidjeti, sprijateljiti...tko zna..mogu navesti i svoju mail adresu.

Možda sam u tekstu svu težnju stavila na sebe, manje sam svoga supruga spominjala. To je zbog toga što je on jači od mene. Kaže da trebamo biti zadovoljni onime što imamo, uživati u životu koliko možemo, da ne trebamo očajavati, da nije ni drugima lako, da ovo, da ono...Znam da bi želio i on dijete, ali racionalizira to malo drugačije i jednostavno prihvaća okolnosti onakve kakve jesu. Ja to ne mogu.

Tek sada vidim koliko sam odužila pisanje..nadam se da će se netko javiti.

[sirius]

Pročitala sam sve napisano na temi i to nekoliko puta. Vidim da je tema zamrla, ali ipak se nadam kako će se netko javiti.

Moj suprug i ja smo u braku 20 godina, on blizu 50-oj godini, ja nekoliko godina mlađa.

Životni početak za nas nije bio lagan, posjedovali smo (i još uvijek posjedujemo) veliku ljubav i razumijevanje, ali materijalno nam je, kao mladom paru, bilo jako teško. Trebalo je puno godina proći da si obezbijedimo nekakvu egzistenciju.
Školovali smo se, radili slabo plaćene poslove, maštali o svom stančiću, o nekoj materijalnoj sigurnosti.

Kada smo to ostvarili, bili smo ipak i dalje dovoljno mladi za zasnivanje obitelji. Doduše, uz pomoć MPO. No, prema riječima doktorice "za tren oka ćete biti trudni", nije bilo razloga za brigu. Zaredali su se postupci, prvi, drugi, treći...peti... Sve je u redu, ali rezultata nema.

A onda su sustigle i godine. Ima rješenja i za to, postupak doniranim jajnim stanicama. Prvi postupak ništa, drugi postupak ništa.
Na kraju se pokazalo da problem predstavlja položaj moje maternice, koja je jako "zavaljena", transfer se ne može izvesti a da nije traumatičan, a takav jako smanjuje mogućnost uspjeha. Nakon transfera krvarim, imam bolove u stomaku, nemam se vremena niti ponadati da bi moglo uspjeti.

Ni histeroskpija se iz istog razloga nije mogla napraviti, ne može se jednostavno doprijeti tamo kamo treba. Pitam se, čemu se više maltretirati, jer vidim da ne vrijedi.

Posvojili bismo mi odmah, vrlo rado. Ali predavati zahtjev za posvojenjem na pragu 50.-te godine, ima li smisla? Zašto to nismo ranije učinili? Dok smo bili mladi nismo imali niti svoj krov nad glavom niti stalna primanja. A nakon toga, sve su prognoze bile da će MPO kod nas uspjeti. U međuvremenu godine su prošle i eto.

Ja ne mogu prihvatiti da nikada neću biti majka. U meni je jaka, jaka čežnje...da zagrlim svoje dijete, da mu pružim sve najbolje od sebe, da ga usrećim..da moj suprug i ja podijelimo sve ovo što smo teško stekli. Da se nazovemo mamom i tatom, da nekom biću naš dom predstavlja sigurnost, oslonac, sreću i priliku za zdravo odrastanje.
Nije mi teška odluka bila postupak donacije jajnih stanica, ne bi nam teško palo ni donirani embrij, posvajanje...sve nam to ne bi bilo bitno, jer dijete je dijete. Ali djeteta nikada neće biti.

Mene hvata očaj, panika, strah me da ne navučem sebi psihički poremećaj, anksioznost ili takvo što. Mogu zaplakati bilo kojega trena. Strah me blagdana koji dolaze.
Imam prekrasnog supruga, divan dom, imamo dobre poslove, ali u meni je praznina.

Pomišljam da bi mi bilo malo lakše kada bih imala prijateljicu koja živi slično kao ja. Bračni par bez djeteta, kojega žele, a ne mogu imati. S takvima bi mi druženje prijalo, razumjeli bismo se. U mojoj sredini nisam ih upoznala, jer kao osoba sa nepoznatim ljudima nisam previše otvorena, ne sklapam lako prijateljstva (iako jako volim pričati )
Čak sam pomislila možda bih putem ovoga foruma mogla upoznati neku ženu za dopisivanje, međusobnu utjehu, možda se nekada i uživo vidjeti, sprijateljiti...tko zna..mogu navesti i svoju mail adresu.

Možda sam u tekstu svu težnju stavila na sebe, manje sam svoga supruga spominjala. To je zbog toga što je on jači od mene. Kaže da trebamo biti zadovoljni onime što imamo, uživati u životu koliko možemo, da ne trebamo očajavati, da nije ni drugima lako, da ovo, da ono...Znam da bi želio i on dijete, ali racionalizira to malo drugačije i jednostavno prihvaća okolnosti onakve kakve jesu. Ja to ne mogu.

Tek sada vidim koliko sam odužila pisanje..nadam se da će se netko javiti.

Pozdrav, dobro dosla na forum.
Ako vam je posvajsnje opcija , ne znam zasto ne pokusate. Neka drugi odluce da li ste potecijalni posvojijetelji za neko dijete ili niste. Uvijek ima smisla , ako vam je to opcija. Posebno ako ste otvoreni prema ideji da posvojite malo starije dijete koje nije beba.

[čokolada]

Posvojenje na pragu 50. itekako je moguće, jedino morate biti svjesni da će se raditi o djetetu (djeci) na pragu puberteta, koja će biti već formirane osobe i neće se dati puno modelirati, koja će možda biti izuzetno teška za odgoj i suživot, s kojom možda i nećete uspjeti. Jako je važno da to osvijestite i da spremni uđete u proces.Tu nema uvijek romantike, samo ogroman trud i davanje koje može (i ne mora) završiti dobro. Ako ste na to spremni, samo naprijed!

[Lipa15]

Hvala puno na odgovorima.

Puno smo razgovarali suprug i ja, posvajanje je za nas opcija, ali bismo željeli imati dijete do 5 godina starosti.
Koliko god se željela ostvariti kao majka, čini mi se kao preveliki izazov dobiti dijete od recimo 10 ili 12 godina.

Sumnjam kako sam dorasla brizi o djetetu koje je već formirano kao ličnosti, sa možda brojnim traumama i poteškoćama, za koje već u početku je velika mogućnost da bi bilo teško za suživot. Naravno, da garancije niti za jedno, niti za biološko dijete, nema i ne može biti, ali kod veće djece mogućnosti da nešto krene krivo su veće. A za to treba biti spreman i u takav proces ući samo ako smo 100% sigurni, a mi nismo.

Unatoč velikoj čežnji da se ostvarim kao majka, volim naš mirni, složni, lijepo uređeni život.
Strah me što bi sve moglo poći krivo već od početka u slučaju usvajanja većega djeteta.

Možda zvučim grozno, možda nije lijepo napisati, ali realna sam.
Oboje smo, suprug i ja, jako detaljni, odgovorni, zbog toga obveze bilo koje vrste prihvaćamo vrlo oprezno i samo kada smo jako sigurni što bismo i koliko mogli. U svemu smo takvi.

Predati ćemo zahtjev za posvojenjem djeteta starosti do 5 godina. U tom procesu očekujem naučiti nešto novo, upoznati druge ljude, imati osjećaj da činim nešto da ostvarimo našu želju, a bez prevelike nade u mogući uspjeh jer sam svjesna da su mogućnosti male.

Nije moj način da ne činim ništa, želim pokušati.

[tinkilinkixyz]

Žao mi je što su vam se stvari tako posložile i što su vas godine "sustigle".
Dobro je da ste iskreni i da znate što možete i želite, a što vam nije opcija u vezi posvojenja.

A sa godinama postajemo sve manje i manje fleksibilni i željni prihtatit moguće izazove - to je skroz normalno i ljudski.
Sretno u svakom slučaju!

[Ketrin_80]

Pročitala sam sve napisano na temi i to nekoliko puta. Vidim da je tema zamrla, ali ipak se nadam kako će se netko javiti.

Moj suprug i ja smo u braku 20 godina, on blizu 50-oj godini, ja nekoliko godina mlađa.

Životni početak za nas nije bio lagan, posjedovali smo (i još uvijek posjedujemo) veliku ljubav i razumijevanje, ali materijalno nam je, kao mladom paru, bilo jako teško. Trebalo je puno godina proći da si obezbijedimo nekakvu egzistenciju.
Školovali smo se, radili slabo plaćene poslove, maštali o svom stančiću, o nekoj materijalnoj sigurnosti.

Kada smo to ostvarili, bili smo ipak i dalje dovoljno mladi za zasnivanje obitelji. Doduše, uz pomoć MPO. No, prema riječima doktorice "za tren oka ćete biti trudni", nije bilo razloga za brigu. Zaredali su se postupci, prvi, drugi, treći...peti... Sve je u redu, ali rezultata nema.

A onda su sustigle i godine. Ima rješenja i za to, postupak doniranim jajnim stanicama. Prvi postupak ništa, drugi postupak ništa.
Na kraju se pokazalo da problem predstavlja položaj moje maternice, koja je jako "zavaljena", transfer se ne može izvesti a da nije traumatičan, a takav jako smanjuje mogućnost uspjeha. Nakon transfera krvarim, imam bolove u stomaku, nemam se vremena niti ponadati da bi moglo uspjeti.

Ni histeroskpija se iz istog razloga nije mogla napraviti, ne može se jednostavno doprijeti tamo kamo treba. Pitam se, čemu se više maltretirati, jer vidim da ne vrijedi.

Posvojili bismo mi odmah, vrlo rado. Ali predavati zahtjev za posvojenjem na pragu 50.-te godine, ima li smisla? Zašto to nismo ranije učinili? Dok smo bili mladi nismo imali niti svoj krov nad glavom niti stalna primanja. A nakon toga, sve su prognoze bile da će MPO kod nas uspjeti. U međuvremenu godine su prošle i eto.

Ja ne mogu prihvatiti da nikada neću biti majka. U meni je jaka, jaka čežnje...da zagrlim svoje dijete, da mu pružim sve najbolje od sebe, da ga usrećim..da moj suprug i ja podijelimo sve ovo što smo teško stekli. Da se nazovemo mamom i tatom, da nekom biću naš dom predstavlja sigurnost, oslonac, sreću i priliku za zdravo odrastanje.
Nije mi teška odluka bila postupak donacije jajnih stanica, ne bi nam teško palo ni donirani embrij, posvajanje...sve nam to ne bi bilo bitno, jer dijete je dijete. Ali djeteta nikada neće biti.

Mene hvata očaj, panika, strah me da ne navučem sebi psihički poremećaj, anksioznost ili takvo što. Mogu zaplakati bilo kojega trena. Strah me blagdana koji dolaze.
Imam prekrasnog supruga, divan dom, imamo dobre poslove, ali u meni je praznina.

Pomišljam da bi mi bilo malo lakše kada bih imala prijateljicu koja živi slično kao ja. Bračni par bez djeteta, kojega žele, a ne mogu imati. S takvima bi mi druženje prijalo, razumjeli bismo se. U mojoj sredini nisam ih upoznala, jer kao osoba sa nepoznatim ljudima nisam previše otvorena, ne sklapam lako prijateljstva (iako jako volim pričati )
Čak sam pomislila možda bih putem ovoga foruma mogla upoznati neku ženu za dopisivanje, međusobnu utjehu, možda se nekada i uživo vidjeti, sprijateljiti...tko zna..mogu navesti i svoju mail adresu.

Možda sam u tekstu svu težnju stavila na sebe, manje sam svoga supruga spominjala. To je zbog toga što je on jači od mene. Kaže da trebamo biti zadovoljni onime što imamo, uživati u životu koliko možemo, da ne trebamo očajavati, da nije ni drugima lako, da ovo, da ono...Znam da bi želio i on dijete, ali racionalizira to malo drugačije i jednostavno prihvaća okolnosti onakve kakve jesu. Ja to ne mogu.

Tek sada vidim koliko sam odužila pisanje..nadam se da će se netko javiti.

Pozdrav Lipa, mozes me kontaktirati:
ketrin_2004@yahoo.com
Ja sam tu za razgovor, a mozda i utehu...
Zelim svima da budemo mame sto pre.

[Tamara@]

Pročitala sam tvoj post Lipa, htjela sam ti posati u inbox, ali vjerojatno imaš pre malo postova pa forum ne dozvoljava slanje poruka. Htjela sam te nekako utješiti iz mojih cipela, onih “nikada ostvarene majke”. Ja nekada škicnem na ovaj forum koji sam godinama za vrijeme IVF-ova studirala Možda zato jer je meni jako falilo u to doba “studiranja” da mi netko kaže i malo zaustavi grč u želucu - ima života i ako ti ne uspije… ima života i na drugoj strani Jer stvarno ima.