Toliko godina zelje...truda,uzimanja svakojakih terapija..od medicinskih do alternativnih..obilazenje klinika po Evropi i Hr.,do posjecivanja bionergicara i raznoraznih iscjeljitelja...........bio je to stvarno dug put..
Ipak,nas Dorian sada mirno spava u svom kreveticu...a mama je osjetila potrebu podijeliti svoju pricu sa svima koji taj scenarij isto sa toliko zelje ocekuju...
Trudnoca je tekla od samog pocetka komplicirano..puno forumasica je sa nama prolazilo kroz taj trnovit put..
Pocelo je sa hematomom,nastavilo sa zabrinjavajucim vrijednostima prenatalne dijagnostike-granicno kratak femur,previse mozdane tekucine i hiperehogeno crijevo..pa odmah nakon sto smo odbili amniocentezu,pojava polyhidramniona koja je nakon drugog ispitivanja OGGT-a pokazala i gastacijski diabetes kojeg sam morala regulirati pikanjem inzulina..Srecom,blizio se taj trenutak..
25.01.2009.-15.00h. MM i ja krecemo u bolnicu na dogovoreni CR za iduci dan..
Babica upisuje sve podatke,prikljucuje me na CTG koji je bio uredan i odvode me u sobu...MM ostaje kraj mene do 20.00h.
Trbuh mi je ogroman pa jedva nalazim pozu za spavanje ali uspjevam zaspati..
26.01.2009.-08.00h.MM je vec kraj mene u sobi za pripreme..
Dolazi doktor koji ce radit CR i radi uzv. te utvrdjuje polozaj glavicom prema izlazu..
08.15h.-voze me u o.salu..MM je uz mene..slijedi epiduralna..Tim od 8 ljudi je oko nas...Sve tece uredno i po planu..
MM sjedi kraj mene..drzimo se za ruke..Babica, koja prati tok operacije prenasa nam postupak..Ja osjecam brz rad ruku mojeg kirurga koji se zadesio pred velikim iznenadjenjem..bebac se je uspio u roku od 15 min. okrenuti opet poprijecno sto je zahtjevalo brzu akciju i nije bilo jednostavno izvuci ga iz tog polozaja van..Babica nam govori da je jedna rucica vani...Osjeca se ubrzan rad cijlog tima u sali..MM me sve cvrsce stisce za ruku..osjecam njegovo podrhtavanje i samo pratim njegove oci..Moj puls je bio pod kontrolom pa sam mirno i stalozeno mogla pratiti euforiju koja dozivljava vrhunac kad babica govori.."evo ga..samo sto nije!", MM me stisce jos jace,oci su mu suzne i ispusta drhtav,glasan uzdah kad podizu naseg malenog u zrak...
Oboje ga pratimo pogledom kad ga preuzima neonatalog i odnosi...
Bilo je to nasih najduzih 5 min....
Ipak vrlo brzo smo culi jak plac..Vec to nas je malo umirilo a onda ga donosi babica i predaje MM-u koji ga priblizava meni................
Bio je to nezaboravan trenutak...
Mali smotuljak i nas dvoje......NAPOKON!
Dobio je najvise ocjene i zdrava je beba! Ima li sto ljepse od toga?!
MM odlazi sa babicom i bebacem dok mene sivaju..
Kratko nakon toga mi se opet pridruzuju i od tada smo stalno zajedno....
Bili smo u bolnici tjedan dana,tata je bio cijele dane sa nama a odlazak kuci bez nas mu je bio najbolniji trenutak....
Znali smo sjediti u sobi..drzati ga na rukama,prislonjeni licem uz lice i pitati se:"a hoce li nam ga dati da ga vodimo doma?"
Kad je dosao i taj dan...sjeli smo svi troje u auto,nas dvoje na zadnjem sjedistu,MM naprijed..gledao nas u retrovizoru i skrivao suze...
Kad smo stigli u stan..sviralui su Prljavci-"HEROJI ULICE"..MM nas je oboje stisnuo uz sebe, izgovorio rijeci:"Vi ste mi sve!"i plakao skupa s menom jos dugo,dugo.....Bile su to suze sretnice..........