dragi moji, nisam znala kako da bolje naslovim temu (ako se neko od moderatora sjeti, samo nek' izvoli), a da shvatite što je pjesnik htio reći.
naime, klinci se s tatom viđaju svaki drugi vikend. dario priča sa mnom o svemu što ga zanima, zna izraziti svoje mišljenje (sad se puno bolje slažete..), zna reći svoje strahove (hoćeš li nas ostaviti ako nađeš nekoga :/ , moja seka neće nikad osjetiti obitelj kao ja i slično..).
ona iako nastojim pričati često s njom na jednostavniji način, kao da prihvaća situaciju, ali joj je jako teško zadnjih par puta otići s tatom. bude dosta utučena, ovaj vikend je čak i neku temperaturicu dobila..
ne bih htjela dizati paniku, ali što da radim??
da li smanjiti intenzitet u smislu da preko dana bude s tatom, a navečer dođe kući ili nešto slično?
ona se kući vrati vesela, uvijek priča o tome što su radili, ali odlazak mi je nekako sve bolniji...
pliz koji savjetić jer zajedno smo pametniji