Primjetiti ćete da se neki podaci razlikuju.
Namjerno ih nismo usaglašavali, napisane su po sjećanju, neovisne jedna o drugoj....
Svatko je pamtio ono što mu je bilo bitno.
 |
|||
|
|
|||
Dvije priče: muška i ženska
Primjetiti ćete da se neki podaci razlikuju.
Namjerno ih nismo usaglašavali, napisane su po sjećanju, neovisne jedna o drugoj....
Svatko je pamtio ono što mu je bilo bitno.
Muška priča.
PRIRODNI POROD – EVOLUCIJA U 6 GODINA
(ILI - SVE ŠTO ME NISU NAUČILI U 6 GODINA)
Prošlo je gotovo godinu dana otkako mi se rodila druga kćer i ujedno treće dijete u našoj obitelji. Rođena je kod kuće, prirodno, (gotovo) bez asistencije. Nakon prvotne euforije stiglo je zatišje, te sam više mjeseci slagao misli i sjećanja, dok jednog dana nisam odlučio zabilježiti sjećanja na taj dan, kao i na sve ono što je prethodilo tome danu.
POROD PRVI – 2002.
Kad je žena zatrudnjela krajem ljeta 2001, bio sam specijalizant anesteziologije, na drugoj godini specijalizacije. Nisam bio ni tada, niti sam sad, sklon nikakvoj alternativi: štoviše, čvrsto sam oduvijek na zemlji. Kad me boli zub, idem zubaru. Kad sam bolestan, idem liječniku (ponekad se, naravno, sam liječim, ali to je valjda boljka svih doktora). Alternativu sam doživljavao isključivo kao placebo. Vjerovao sam svim srcem u sustav. Vjerovao sam u sve što sam naučio na fakultetu, bilo iz knjiga, bilo već negdje drugdje, a što je bilo temeljeno na znanosti. Tijekom rada u medicini shvatio sam, doduše, da nije sve baš uvijek i posve u mojoj moći; ponekad sam u kritičnim situacijama, kad je nekome život visio o koncu, zazivao Boga u pomoć, ali sam to pripisivao nedostatku iskustva i treninga. U principu, bio sam u pravu. Sada griješim puno manje, i sve rijeđe zazivam Boga u pomoć, ali i dalje ga rado imam za saveznika.
Tako je bilo i sa prvom trudnoćom: išli smo redovito, svaki mjesec, kod ginekologa na kontrole, pristajali na svaki predloženi zahvat i pregled, zdušno se ultrazvukirali, premda smo pročitali da u Švedskoj, primjerice, rutinski rade samo 2 ultrazvuka u trudnoći. Ginekolog nam je ponosno pokazao svoj novi 3D ultrazvuk. Sin je, saznajemo. Vidimo mu lice. Ima jako dugu pupkovinu. Sve je u redu. Sretni smo.
Vjerovali smo čvrsto u sustav zdravstva. Pripremali se za porod koliko smo već smatrali da treba. Ja sam tako ponovio svoje znanje o opstetriciji koje sam stekao na 6. godini fakulteta. Suvišno je reći da je moje znanje o porodu bilo isključivo teoretsko. Praktični se dio na fakultetu sastojao od vježbi, gdje smo pasivno gledali porod u rađaoni, i eventualno bili u sali na pokojem carskom rezu. Osjećao sam oduvijek duboko i iskreno poštovanje prema kolegama i sestrama koji rade u opstetriciji. Osobno me taj dio medicine nije nikada previše privlačio. Odlučio sam da želim biti prisutan na porodu, ali da se ne želim kolegama miješati u posao. Bit ću poslušan i suradljiv, kao i uvijek.
Došao je i taj dan. Iz ugodnog i vrlo životnog sna (sanjao sam da sam na utakmici svjetskog prvenstva u nogometu u Japanu i Koreji) prenuo me glas žene: „Pukao mi je vodenjak, diži se!“. Bilo je 03.30h u noći. Odmah smo krenuli u akciju. Torba je naravno već danima bila spremna. Moja žena ništa ne prepušta slučaju. U roku od pola sata krenuli smo, kao poslušni vojnici, u smjeru rodilišta, i to trasom koju smo danima prije izvježbavali, zlu ne trebalo. Za 20 minuta već smo bili u bolnici i zvonili na zvono, na ulazu u rađaonu. Primila nas je pospana sestra i uvela ženu unutra. Nisam se predstavljao, nisam se želio miješati; vjerovao sam u sustav. Stajao sam vani i čekao. Komunicirao sam sa ženom putem SMS poruka. Znao sam da će ju smjestiti u predrađaonu, gdje sigurno ima nekoliko žena u bolovima, i gdje nije mjesto nikakvom muškarcu. Odlučio sam biti poslušan i strpljiv.Vrijeme je prolazilo sporo, presporo. Stigao je prvi SMS. Otvorena tek 4 cm, pregledali ju, klistirali, polegli ju u predrađaonu. Trudovi (naravno) stali. Dali joj drip. Odbila je predloženu analgeziju. Nakon pola sata stiže nova poruka: boli 20 puta jače, tražila epiduralnu. Rekli su joj da je sada prekasno za epiduralnu jer je otvorena 7 cm i dali su joj Dolantin muskularno. Ubrzo dolaze po mene i vode me u boks na izgon. Presvlačim se u nekakvo poderano zeleno, perem ruke, slušam upute. Predstavljam se. Ne doživljavaju me baš. Možda i bolje, mislim si. Grabim fotoaparat i žurim u boks. Žena je već tamo, na lijevom boku, CTG na mjestu. I venski put, naravno. Bolan izraz lica, duboko diše. Ne mogu si pomoći – analiziram CTG. Slušam otkucaje srca. Naravno, opalio sam i pokoju fotografiju. Uz ženu osim mene nema nikoga, babica pokriva nekoliko boksova, povremeno dolazi. Žena mi priča da su joj prvo prokinuli ovoje a zatim dali drip. Kreće jaka kontrakcija. Koju sekundu po završenoj kontrakciji pada puls bebe na ispod 70/min! Zovem babicu: „To je DIP 2, nešto nije u redu!“ Nastojim zvučati smireno ali nisam baš miran. DIP 2 (deceleration in pressure) je patologija, ukazuje na patnju čeda. Ona odmahuje rukom, ne zove nikoga. Zaključujem da pretjerujem. Ipak su ovdje profesionalci, tješim sam sebe. 13.30 je sati. Trudovi su sve jači. I dalje svaki trud prati DIP 2, ali šutim. Kreće konačni izgon. Pojavljuje se glavica. Rutinski pokreti babice odjednom postaju nervozni: oko vrata našeg sina obmotana je pupkovina – dvaput. Zove pomoć. Odjednom se od nekud stvorilo četvero, petero ljudi, prepoznajem i dva doktora. I šef smjene je tu. Užurbano rade. Nastoje odmotati pupkovinu. Ja ih smireno slikam. Smatram da je to valjda sve normalno i uobičajeno. Svaka im čast. Stresan je to posao. Jedan naliježe ženi na trbuh (stari, dobri Kristellerov hvat, mislim si). Nastojim pomoći – držim jednom rukom desnu nogu žene, pritišćem ju njoj na trbuh. Koristan sam. Slijedi obilna epiziotomija. Žena bolno uzvikne u trenu kad joj škarama režu sve slojeve lateralno. Ružno izgleda, ali spašava stvar. Nakon nekoliko manevara i okreta glavicom izlazi konačno beba. Velik je. Naš sin. Slikam ga. Tamno je plav, ljubičast. Izgleda mrtav. Nepokretan. To je valjda tren kada tate-laici padaju u nesvijest, mislim si. Sva sreća da ja nisam laik i da sam cool. Prolazi vrijeme. On je i dalje sav ljubičast. Ne plače. Od nekud se stvorio još jedan doktor, mlađi čovjek. Snimam fotićem trenutak kada ubrizgava bistru tekućinu u pupkovinu. Koji tren poslije sin počinje plakati. Napetost vidno pada. Trup polako postaje ružičast. Režu pupkovinu. Nose ga na pranje i vaganje. 3950 gr, 53 cm. I ja sam bio velika beba, 4250 gr, to je valjda u obitelji. Daju ga trenutak majci u ruke. On ubrzo ponovo tone u san. Ne cica. Valjda se izmorio od izgona. Uzimaju ga. Odvode ga na pedijatriju. Mene žele izbaciti van. Odbijam. Čude se - ali ona će vam spavati, dobiti će anesteziju. Prvi put sam neposlušan, ne dam se van. Ostat ću sa ženom dok ju šivaju. Znam da ginekolozi često odmah šivaju, dok lokal još nije prodjelovao, ili čak bez lokalne; vidio sam to puno puta, i nije mi se svidjelo. Dolazi specijalizant, srednjih godina. Ženi daju Apaurin i Fortral, ona tone u san, doktor kreće šivati. Ona se budi i viče: boli, pika, pika. Predstavljam mu se i kažem mu da joj da ksilač (lokalni anestetik). Preko volje pristaje, daje lokal i nastavlja šivati. Nju naravno i dalje boli. On govori s visine: “Gospođo, kad ja kažem da ne boli, ne boli!“ Sada već gadno iživciran dižem glas i kažem mu da čeka. On čeka, vidim da mu ne paše što ga ometam, ali poslušao me je. Kreće šivati za par minuta i bez bolova dovršava šivanje. Žena je omamljena od Apaurina, voze ju u sobu, a mene konačno uspješno izbacuju. Hvata me euforija. Zovem rodbinu i prijatelje, šaljem brdo SMS-ova. Gotovo je. Sve je u redu. Apgar je 8/10.
NASTAVAK: već prvi dan žena mi se žali da mali samo spava, da slabo cica, i da joj smrdi po mlijeku. Znam da rutinski u rodilištima daju adaptirano, pa se ne uzrujavam zbog toga previše. Ženu i malog dovozim kući treći dan. Šepa, boli ju jako mjesto epiziotomije. Gotovo 7 dana je slabo pokretna zbog toga. Uglavnom leži i doji. Svako zlo za neko dobro: naučio sam peglati. Ponešto čak i skuhati.
Nakon par tjedana mali dobiva grčeve. Empirijski dokazujemo da se radi o alergiji na kravlje mlijeko. Senzibilizirali su ga u rodilištu. Sa 5 mjeseci naravno kreće neurodermitis. Godinu i pol se budi svaku noć, češe se i plače. Po cijele noći. Pakao. Neispavani smo i iscrpljeni. A mora se raditi, dežurati, živjeti. Nije lako, ali izdržat ćemo.
Mali napreduje sporije. Sa 5 mjeseci jedva diže glavicu. Stara iskusna pedijatrica iz doma zdravlja nas smiruje: „Vidite, netko bi vas drugi sada poslao na Goljak, ali ja neću“. Nekako hvata zadnji vlak psihomotornog razvoja. Ionako sva djeca nisu po knjizi.
Ubrzo nakon poroda počinjem učiti za specijalistički ispit. Ponovo preispitujemo iskustvo poroda. Muči nas to i grize. Vidim iz onoga što učim da je puno toga bilo napravljeno krivo. Dali su ženi Dolantin niti sat vremena prije izgona, kad je on kontraindiciran, jer prelazi bebi preko pupkovine i ne smije se dati unutar 4 sata od očekivanog izgona. A to je opioid srodan morfiju, i izaziva depresiju disanja! Krivo su procjenili da će proći dugo vremena do početka izgona. Možda i bi da joj nisu dali drip. A drip ne bi morali dati da ju nisu polegli. Ali onda ionako ne bi bilo potrebe za Dolantinom, jer su bolovi bez dripa bili podnošljivi! Od nekud mi navire i staro, davno potisnuto sjećanje, na 1995. i vježbe iz ginekologije, te naredbu šefa rađaone negdje oko podneva:“Ajmo, svima debelima drip da ih se riješimo u radno vrijeme!“ Grozno. Neljudski. Tek sada povezujem da je bistra tekućina injicirana u pupkovinu bio Nalokson, protuotrov za opioide, i da je zato mali tek tada prodisao. Učim uz ostalo i Apgar-skalu. Izmisilila ju je Victoria Apgar, anesteziologica. Apgar je malome, retrogradno, bio 4/7 – ako. Frizirali su mu Apgar skor! Također, shvaćamo da je prokidanje ovoja u kombinaciji sa dripom dovelo do ispadanja pupkovine i posljedičnog omatanja oko vrata, što je izazvalo DIP 2. Žena je bila na CTG-u, ali bez ikakve koristi! Morali su reagirati na DIP 2. A ne strčati se tek kad je izašao s onom pupkovinom.
Bijesni smo. Pripremamo se za drugi porod. Ovaj put znamo što nas čeka.
Mali je prohodao sa 15 mjeseci, progovorio sa dvije godine. Stalno je malo kasnio u razvoju. Ima blaži poremećaj pažnje i grafomotorike. Nikada nećemo saznati kolike su stvarne posljedice tog traumatičnog poroda, ali čini se da nisu prevelike. Upisao je danas prvi razred. Imali smo sreće. Bogu hvala.
POROD DRUGI – 2005.
Već sam dvije godine specijalist-anesteziolog. Radim u velikoj bolnici, sa puno prometnih nesreća, sa dvadesetak hitnih operacija po dežurstvu. Sa nekoliko reanimacija na dan. Vidio sam svašta. Skoro sve što se može vidjeti. Malo me toga može impresionirati. Ženu isto tako. Radi kao sestra sa najtežim, najzahtjevnijim kirurškim bolesnicima. Imamo visok frustrativni prag. Istrenirani smo.
Žena je po drugi put trudna. I dalje uredno idemo na preglede jednom mjesečno. Apsolutno vjerujem u prenatalnu skrb i dijagnostiku. Taj dio medicine je od izninme koristi, tu nemam nikakvih sumnji. Međutim, više ne pristajemo na nepotrebne vaginalne preglede. Promijenili smo ginekologa. Sada idemo privatno, kod naprednog kolege koji ne inzistira na nepotrebnim invazivnim stvarima. Beba je jako velika. Žena ima intoleranciju glukoze. I u obitelji ima dijabetičara. Rizik trudnoće je povišen. Uvedena je dijabetička dijeta. Nabavili smo u međuvremenu knjigu od Michela Odenta, proveli sate na Internetu; dobro smo se pripremili. Ovaj put će porod biti po našem.
Ponovo po noći puca vodenjak, oko 01.30h. Vrit! Ipak ćemo morati u bolnicu ranije nego što smo mislili. Planirali smo doći samo na izgon. No, puno smo opušteniji. Polako se spremamo, žena se cijelo vrijeme šeće, postepeno se širi. Dolazimo pred bolnicu. Sjedimo dugo u autu, brojimo minute. Na dvije-tri minute krećemo u rodilište. Opet isti scenarij: žena ulazi, mene ostavljaju vani. Nisam se snašao, zatvaraju mi vrata pred nosom. Međutim ubrzo ona izlazi, vadi se da je nešto zaboravila u torbi. Veli mi da je otvorena 7 cm! I više ne ulazi u rađaonu. Šeće se sa mnom vani ispred i polako se otvara. Zaribala ih je! Na sreću, puštaju nas na miru. Nakon 2 sata ponovo ulazi. Odmah ide u boks jer je skroz otvorena. I ja se guram s njom, naravno. Pristajemo na CTG. Puls je sada uredan 130-140/minuti. Sve je savršeno. Kreće izgon. Pojavljuje se babica sa velikim škarama. Žena ju moli da skloni škare jer ju dekoncentrira. Ova nevoljko pristaje. Beba je jako velika. Babica se trudi, polako masira međicu. Zna što radi, vidi se. Žena surađuje sa njom. Uspostavljaju dobru komunikaciju. I beba je ubrzo vani: 4850 gr, 55 cm! Ogromna je, ali odmah plače, miče rukicama i nogicama. Velika cura. Apgar je sada realno 8/10. Pišu 10/10. Nema veze, nije bitno. Mislim da 10/10 u stvari i ne postoji kod vaginalnog poroda. Barem ga ja nisam nikada vidio. A i naš ginekolog veli isto tako. Uvijek su okrajine ljubičaste, ako ništa drugo. Daju je ženi na prsa, ova odmah počinje cicati. Žena prolazi bez epiziotomije, sa dva kožna šava.
Međutim, babica postaje nervozna: 07.45h je, ubrzo će smjena, a ona nije dovršila porod posteljice. Povlači pupkovinu. Ne bunimo se. Trebali smo. Jer zbog toga zaostaje dio placente. Potrebna je eksploracija u općoj anesteziji. Odnose bebu, uspavljuju ženu. Ja ostajem kraj nje. Niti me ne pokušavaju izbaciti. Bezobraznu specijalizanticu ginekologije sređujem u dvije rečenice. „Vi se zovete? Recite mi vaše ime i prezime!“ To uvijek pali. Odmah je finija. Pronalaze retiniranu posteljicu, šivaju usput i slučajno nađenu laceraciju cerviksa, cijela stvar se odužila na 45 minuta. Pričam sa kolegom anesteziologom i dovršavam anesteziju jer kolega mora ići na hitni carski. Žena se budi, bez bolova, zadovoljna i smirena. Nakon tri sata sama se diže i odlazi u sobu, jer joj se nije dalo voziti kolicima (saznajem naknadno). Ja pak jurim na pedijatriju, tražim dežurnu pedijatricu i izričito zabranjujem da našoj bebi daju kravlje mlijeko. Tko se jednom opeče, i na hladno puše! Sretan sam i zadovoljan. Uspjeli smo. Bilo je po našem. Ali ne baš 100%. Ipak su nam uspjeli zaribati treće porodno doba. Ostaje lagani okus gorčine. Nakon 24 sata tražimo otpust na vlastitu odgovornost, jer želimo smanjiti šansu da bebi uvale adaptirano. Potpisujemo i odlazimo.
POROD TREĆI – 2008.
Trudni smo treći put. Idemo privatno kod istog kolege. Vrijedi novaca. Dobijamo kvalitetno vrijeme. Sa bebom je sve u redu. Ovaj puta ni žena nema problema sa šećerom. Razgovaramo puno o porodu. Želimo izbjeći bolnicu (barem zagrebačku). U igri su nam Rijeka, Varaždin, Postojna, čak i Graz. Malo nas je strah puta, jer žena je ipak trećerotka a porod u autu nije baš nešto za poželjeti. Osmi je mjesec trudnoće. Iznosimo ideju o kućnom porodu našem ginekologu. On naravno ne može i ne smije podržati tu ideju, ali između redaka spoznajemo da ne vidi što bi trebalo poći po zlu. Trećerotka je, rodila je prethodno jedno dijete koje je, čini se, za kilu veće od ovog trećeg. Dokazala je da može, i to dva puta.
Žena se zainatila: ne želi u bolnicu. Želi roditi doma. Asistirano. Mene je priznajem strah. O izgonu, iskreno govoreći, ne znam ništa. Ne znam asistirati pri porodu, ne znam sve one okrete i hvatove, osim u teoriji.
A u Hrvatskoj babice ne smiju asistirati po kućama! To je ipak srednji vijek. Čudno je to kako srednji vijek još vlada u Australiji i zapadnoj Europi, mislim si. Sve se nekako nadam da će žena ipak doći pameti i odlučiti roditi u rodilištu. Međutim, dolazi subota, dan poroda. Ovaj puta nekako sve ide školski: dan prije ispada cervikalni čep, nakon 12 sati kreću trudovi. Ovaj puta nema pucanja vodenjaka, što je dobro. Oko 11 sati trudovi se intenziviraju. Konačno shvaćam da se žena nije opametila. Odlučila je roditi u kući. Shvaćam da smo sami, da babica neće pasti sa neba i da nema deus ex machina rješenja. Prepušteni smo sebi. Prestajem biti ambivalentan oko cijele stvari i počinjem djelovati. Krećemo autom u potragu za trakom koju ćemo sterilizirati i njome podvezati pupkovinu, jer nismo uspijeli doći do komercijalnog seta za porode. Nabavljamo i nekakav najlon za prekrivanje bračnog kreveta.
Objašnjavamo djeci što se zbiva. Sin odlučuje otići kod dede. On ne voli krv i nije baš previše zainteresiran za cijelu stvar. Poštujemo, naravno, njegovu želju, vodim ga dedi. Podne je. Žena odlazi u našu spavaću sobu, daje mi upute što raditi. Krećem uspavati malu vožnjom u autu i uspijevam tek nakon sat vremena. Prenosim je u dječju spavaću sobu.
Žena je već na dvije-tri minute. Smetam joj, želi biti sama u ovim trenucima. Poštujem to, povlačim se u prizemlje. Da se smirim, ponavljam reanimaciju novorođenčeta i porodničarske hvatove. Osjećam silnu potrebu raditi nešto korisno. Pripremam malu masku i balon za ventilaciju, sterilne rukavice, prokuhavam trakicu za pupkovinu. Nalazim čak nešto za aspiraciju, ali nemam doma kisik. Ljutim se na sebe što se nisam bolje pripremio. Do zadnjeg časa sam se nadao da ipak neće roditi doma, a sad je prekasno!
Žena me zove. Ima jake kontrakcije. Boli ju. Ustaje sa kreveta. U taj čas puca vodenjak, izlijeva se ogromna količina vode po podu. Brišem pod i živciram ženu. Nisam spontan, znam, ali ne mogu baš biti. Želim nešto raditi, uzimam stetoskop, pokušavam slušati kucaje čedinjeg srca. Ne uspijevam, glumim da čujem nešto.
Žena liježe ponovo na krevet. Ja poslagujem stvari za reanimaciju po noćnom ormariću. Ona je u svom svijetu, kao u nekom transu, ne doživljava me. Ustaje na sve četiri. Srce mi počinje jače lupati. Kreće izgon. Oblačim sterilne rukavice, sjedam uz ženu na krevet. Svašta sam u životu probao, ali ovo još nisam. Ne znam ništa o izgonu. Užasno me strah. Pokušavam suzbiti strah, hrabrim ženu, ali ona me niti ne čuje. Pojavljuje se glavica bebe. Neobično je u ovom položaju: vidim joj lice. Inače se kod klasičnog položaja vidi samo tjeme i šija. Izlazi pola lica, čelo, oči i nos. I trud tada staje. Beba je siva, nepokretna, djeluje mrtvo. Izašlo je samo pola glave! Ovoga nema u knjigama! Kroz glavu mi prolijeću svi najgori mogući scenariji: mrtvorođenče, hitna, policija, sud, zatvor, oduzimanje licence. Vičem na ženu da tiska, da je beba zapela, ona odbija, psuje me. Čeka idući trud. Minuta protiče kao godina. Užasno je teško ovo gledati a ništa ne poduzimati. Pogotovo ako ne znaš što poduzeti. Molim u sebi Boga za pomoć. Kreće trud. Jako je bolan. Izlazi glavica a ispred glavice, položena na uho i iznad oka je lijeva ručica bebe. Vičem: zapela je ruka, zapela je ruka. Instinktivno povlačim bebinu rukicu preko lica na prsni koš. I tada odjednom izlazi cijela glava. Dalje ide lako: beba se sama rotira za 90 stupnjeva, porađa se, uz moj lagani pritisak, gornje rame, zatim donje, i beba ispada na krevet! Odmah počinje plakati! Miče se živahno! I dalje je siva, sivo-ljubičasta, ali to me uopće ne zanima! Sretan sam jer znam da je gotovo, da je živa! Sve je u redu. Gledam na sat: 15.15h. Školski porod, kao iz knjiga. Počinjem sumanuto brbljati, ne mogu se kontrolirati, emocije su navrle. Žena viče na mene da ju odmah uzmem i utoplim u zagrijani ručnik. Sušim ju i uzimam u naručje. Cura! Počinje sisati moj mali prst! Dodajem ju ženi na prvi podoj. Odlučujemo se ne prerezati pupkovinu sve dok ne prestane pulzirati. Beba počinje cicati. Sada ona mora obaviti svoj dio posla: da cicanjem potakne novo lučenje oksitocina koji će poroditi posteljicu. Vrijeme sporo protiče. Žena je zabrinuta jer posteljica ne izlazi.
Odlučujemo se prerezati pupkovinu. Negdje u taj čas budi se kćer (stara 3 godine), ulazi u sobu i pita: zašto je mama tako zmazana? Objašnjavamo joj sve i pozivamo je da pozdravi sekicu. Daje joj pusu u čelo i izlazi smireno iz sobe na igranje. Beba nastavlja cicati.
Nakon skoro sat vremena iščekivanja konačno izlazi i posteljica. Čini se, u jednom komadu. Gotovo je. Sve je gotovo. Žena se diže sa bračnog kreveta, tušira se i odlazi sa bebicom preko u dječju sobu, nastavlja cicati. Ja krećem sa čišćenjem. Ima dosta posla. Većina posteljine je za baciti, ali nema veze. Nakon skoro jedan sat čišćenja soba konačno izgleda pristojno. Sada možemo pozvati maloga; on je picajzla i ne voli zmazanoću. Deda dovodi našeg sina koji također pozdravlja i ljubi sekicu. Dobrodošla u obitelj!
UMJESTO ZAKLJUČKA
Da me se krivo ne shvati: nikome ne bih preporučio neasistirani porod. Također, apsolutno sam protiv nekontroliranja u trudnoći. I jedno i drugo smatram neodgovornim i opasnim. Da je naša treća trudnoća bila na bilo koji način ugrožena ili rizična, da nešto nije bilo u redu sa bebom ili sa mamom, otišli bismo na porod u rodilište, bez obzira na prethodna iskustva, jer je to naprosto razumno. Ne tvrdim da je ovo naše bilo idealno. Bilo je hrabro, neki bi rekli ludo. Rezultat spleta okolnosti. Bogu hvala, ishod je predivan. Imamo prekrasnu i zdravu djevojčicu koja idući mjesec navršava godinu dana.
Mi smo željeli asistirani porod, ali nismo željeli porod u bolnici. Hrvatskoj bolnici.
Nažalost, u našim prilikama ne postoji zakonski omogućen i priznat stručni asistirani porod kod kuće. Nadam se da će budućnost to promijeniti.
Ženska priča.
MALO PRIČE S MJESTA DOGAĐAJA I PUNO FILOZOFIRANJA....
Sazrijelo je vrijeme da napišem priču o svom trećem porodu.
Nije mi nalik proglašavati išta u svom životu savršenim (jer sposobna sam eto, baš svemu naći manu); ali moram priznati da se moj treći porod opasno približio onome što bih nazvala savršenim.
Točnije, savršeno normalnim, onakvim kakav osjećam da porod treba biti.
Na početku upozoravam sve one kojima je najvažnije da je dijete živo i zdravo da ne čitaju priču.
Puno muke nizašto. Samo bi vas iznerviralo.
Malo je sočnih detalja, ništa spektakularno, puno filozofiranja, možda čak i dociranja...
Pustite priču, evo vam najvažnije:
4600g. APGAR 8/10. Žive smo.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
To su najvažnije riječi nakon poroda.
One su su jače i od srama, i od osjećaja nemoći, i od osjećaja prevarenosti.
One su, kažu, glasnije od krikova boli, usamljenog zapomaganja, reskog zvuka škara koji reže tkivo, i žamora u kojem otac prvi put u životu gleda svoje dijete preko stakla.
One su tako velike da ispunjavaju prazninu i prekrivaju krivicu.
To su one koje se govore prijateljici koja čeka porod kad nas pita kakav je porod zapravo.
One s kojima se tješimo nakon poroda.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
Evo, tu su, pa ako vam je to jedino važno, nemojte čitati dalje.
Bit će vam naporno.
Jer meni su važne i druge stvari.
Rodih doma, na svom krevetu, istom onom na kojem smo (poput pravog dosadnog i pomalo ostarjelog para) i stvorili to dijete. Vjerojatno i na isti dan u tjednu, u isto doba dana- moje savršeno oksitocinsko doba- mirnu subotu oko tri popodne...
Nisam zakasnila u bolnicu, nije me «iznenenadilo»... Nisam ni krenula.
Ostavila sam mogućnost da me možda nešto predomisli, da osjetim potrebu sjesti u auto i krenuti... ali ništa me nije pokrenulo van iz mog doma.
Sve je išlo spontano: kao disanje, kao hodanje, kao gutanje.
Nisam imala potrebe pretjerano razmišljati o onom što se zbiva, znala sam da ide kako treba.
Niti sam imala potrebu da netko imenuje ono što prolazim; izmjeri, odbroji, provjeri i registrira. Istina, povremeno sam ja govorila: «krećem tiskati», «je**no boli», «mogu ja to», «još malo».... Ali to nisu bila tjeskobna pitanja koja traže potvrdu što se zbiva, više konstatacije da okolinu (ponekad i praznu sobu) obavijestim o zbivanju.
Nekoliko puta sam pomislila: da li bi se nešto loše moglo zbiti? Slično kao kad voziš bicikl niz savršenu cestu, uživaš u suncu i vjetru i pogledu; i onda ti prostruji misao: što ako padnem? Ali, otjeraš tu misao: jer sunce i vjetar i pogled su prejaki da bi bili nadvladani.
Strah je bio puno manje prisutan u meni nego što bi većina vas očekivala da bude u tim okolnostima i definitivno puno manje prisutan nego što sam ja očekivala.
A ja vam inače nisam takva.
Moja srednja imena su sigurnost i držanje pravila.
Čitam upute na svim novokupljenim aparatima. Provjeravam sastave prehrambenih proizvoda. Provjeravam informacije. Sa oštrim predmetima u ruci se ne trči. Kaciga na biciklu se uvijek nosi. Deseti kat nije prekrasan pogled, nego mogućnost za pad.
Posao me dodatno izverzirao.Uvijek tražim da mi pismeno ordiniraju lijek koji dajem pacijentima. Opsesivno zapisujem. Svemu se mora znati vrijeme i količina.
Volim biti u kontroli. Uvijek razmišljam: što bi moglo stajati iza ovoga?
Nisam transcendentalna, duhovna, filozofična... Prizemna i praktična do boli.
Probala ići na jogu. Umjesto da ispraznim svijest od misli, ili sam zaspala, ili popisivala u glavi obaveze za slijedeći dan. Voditelj me ljubazno upozorio da «nisu sve stvari za svakog»...
Ne vjerujem u reinkarnaciju.
Kad imam streptokoknu anginu, uzmem antibiotik. Ne koristim homeopatiju, biljne lijekove niti magnetske dekice.
Od jedanaeste godine čitam medicinsku literaturu. Prvi kontakt s opstetricijom mi je bio čitajući zadnje poglavlje udžbenika iz šezdeset i pete: kako pravilno raskomadati dijete da bi završili porod koji je otišao krivo...
Nisam od onih koji ne rade ultrazvuk tijekom trudnoće. Na zato da prekinem trudnoću u slučaju nađenih bolesti, nego jer volim biti informirana. Smatram pomoć majci i djetetu kod placente praevie, preeklampsije, i poprečnog položaja dobrom stvari i time i preglede u trudnoći (umjerene i što manje invazivne) korisnima.
Pitate se, kako sam ja takva, opterećena sigurnošću, i k tome medicinski obrazovana, završila rađajući doma?
Možda baš zato.
Jer sve to znam.
Jer sam rađajući dva puta u bolnici shvatila da «pomaganje» nekad i odmogne.
Iskusila sam «kaskadu intervencija». A mogao je to biti normalan porod... Oni koji su ga «vodili» ga vjerojatno i smatraju «normalnim». Iako ga se zapravo ni ne sjećaju. Ali, ono što je zapisano, izgleda normalno. Uzorni partogram, dapače. S uzornim Apgarom na kraju. Papir podnosi svašta, a većini pojava je, ionako, kasnije teško naći uzrok.
Sve su vam to multifaktorijalne stvari, gospođo. Kasno dizanje glavice, kasno prohodavanje, alergije, problemi s pažnjom, grafomotorikom.... Mora da je genetika u pitanju....
Zašto doma?
Zato što volim svoj krevet.
Zato jer sam bakteriofob kad su bolnice u pitanju.
Zato što mislim da moja starija djeca imaju pravo vidjeti svoju sestru prije svih ostalih.
Zato što znam da su šanse da dođe do komplikacija u porodu manje nego što mnogi misle.
Zato što znam da su rizici nekih postupaka u bolnici puno veći nego što mnogi misle.
Zato što se, bez obzira što je formalno netko drugi odgovoran, ja osjećam kriva za neke loše posljedice prethodnih poroda. I znam da prebacivanje odgovornosti kod mene ne pomaže.
Zato što ne volim kompliciranje stvari koje su po svojoj prirodi jednostavne.
Zato što mislim da je moje pravo da jedan intimni prirodni proces odradim doma.
Zato što mislim da je pravo mog djeteta da se rodi doma, u krugu svoje obitelji, bez raznih opasnosti iz okoline.
Zato što je, znam iz iskustva, period odmah iza poroda, onaj u kojem ti se neke male slike utiskuju u sjećanje duboko, duboko....za cijeli život, valjda.
I nisam htjela da mi ta sjećanja budu umjetni nokti moje cimerice u sobi, rupica na peleni na kojoj je plavo utisnuto ime bolnice, miris bolničke kupaone, komentari i pogledi nepoznatih ljudi, šutnja starijeg djeteta preko telefona, tjeskoba dok čekaš da donesu dijete, strah da li će tvoje dijete plakati dok se tuširaš i nitko ga neće podići i tepati mu....
Znam koje se pitanje nameće logično.
Što da se....?
Što da se dogodila komplikacija u porodu, da je stradala beba?
Kako bih se nosila s time?
Teško.
Sasvim sigurno teško.
Osjećala bih se krivo. Krivila bih sebe. Iza toga, svakoga tko mi nije rekao da je moja ideja najveća glupost na svijetu.
Ali, znate što? Uvijek vam je to tako.
Pošaljem dijete s tatom na vožnju triciklom. Ima i kacigu. I vrate se krvavi s posjekotinom za šivanje.
Zašto su baš morali ići tada? Zašto sam ih pustila? Zašto ga je vodio? Sigurno je mali bio pospan, zato se dogodilo. I taj pas, zašto bi dijete moralo gledati psa dok vozi. I ta kaciga, trebala je biti još bolja. I da živimo negdje gdje ima ograda kraj pločnika, ne bi se otkoturao do zida. Nismo se trebali preseliti. Ja sam kriva.
Mislim da se nikad djetetu nešto nije dogodilo, a da se majka nije osjećala kriva.
To je prokletstvo majčinstva.
Takve smo.
Svakako se nosimo s time.
Neke su strašno oprezne. Ne dozvoljavaju nikakva rizična ponašanja. Lakše im se nositi s krivicom što se dijete ne zna popesti na penjalicu i što je nesigurno i nespretno, nego s krivicom da mu se nešto dogodilo pri učenju penjanja.
Neke nekom drugom prepuštaju odgovornost. Sa mnom ne radiš nikakve rizične stvari, negdje drugdje smiješ. Pa kad se dijetetu dogodi nešto kriv je trener, tata, teta, učiteljica, prijatelji. Sigurno su negdje pogriješili. Sve u vezi poroda prepustit ću doktorima. Oni su krivi ako se bilo što loše dogodi.
Treće shvate da život naprosto nosi rizike. I da je njihov zadatak da važu potencijalnu opasnost neke aktivnosti u odnosu na korist koju ona donosi.
Ako ne padneš nekoliko puta, nećeš naučiti voziti bicikl.
Ako želiš nekuda ići autom, moraš riskirati moguću prometnu nezgodu.
Ako dijete ne pustiš da počne tonuti, neće naučiti plivati.
Dijete neće naučiti žvakati ako mu kad-tad ne daš neizmiksanu hranu.
U svemu vrebaju opasnosti: jedenju, hodanju, trčanju....
Čak i spavanju. Jeste čuli za SIDS? Sjećate se kako ste zabrinuto pratili disanje djeteta kad je prvi put duboko zaspalo? Smatrate li da bi bilo razumno da ste na krevet svog djeteta stavili senzor disanja i ostavili ga tamo do njegove osme godine? Da li bi to uništilo spontanost, opuštenost i užitak spavanja? Koliko bi bilo lažnih uzbuna? Da li bi to sveukupno koristilo vašem djetetu?
A mnoge se majke djece koja su umrla od SIDS-a sigurno krive što nisu stavile senzor.
Na čemu ove majke iz treće grupe baziraju procjenu rizičnosti i korisnosti nečega?
Prvo, logici i zdravoj pameti (barem bi to trebalo biti prvo).
Kako su stvari originalno išle? Evolucijski.
Da li je to nešto što se radilo u prapovijesti ili je ta aktivnost nova? Zbog čega ta aktivnost čovjeku sada ide teže nego prije, što se promijenilo?
Pa tako: ukinemo hodalice djeci da bi sigurnije prohodala. Pružimo im više prilike za slobodno kretanje u prirodnoj okolini da se lakše nauče penjati. Ne dajemo im hranu prije nego su sposobni koliko-toliko je usitniti i progutati.
U slučaju poroda- stvorimo neometanu okolinu koja je potrebna i ostalim sisavcima za porod. Ostavimo slobodu kretanja i glasanja. Ne plašimo rodilju.
Drugo na čemu možemo bazirati odlučivanje su istraživanja i preporuke raznih organizacija koja proizlaze iz tih istraživanja. Što povećava šansu za neki problem, a što smanjuje. Tako roditelji pažljivo biraju auto-sjedalice- sukladno rezultatima na testovima sigurnosti. Ili ne pregrijavaju sobe za spavanje jer su pedijatri otkrili da to povećava šansu za SIDS.
Svjetska zdravstvena organizacija je još 1997 u svojim Smjernicama za skrb u normalnom porodu, sažimajući razna istraživanja na tu temu, napisala «...So where then should a woman give birth? It is safe to say that a woman should give birth in a place she feels is safe, and at the most peripheral level at which appropriate care is feasible and safe. For a low-risk pregnant woman this can be at home...”. Kritičari će reći da u organizacijama koje donose takve preporuke sjede ljudi koji su već davno van prakse.
Točno.
Ali, nije to možda ni loše. Tako možda imaju širu sliku: financijsku, kulturološku, emocionalnu.
Ne razmišljaju samo o kratkoročnim dobrim i lošim stranama nečega. Nego i dalje od kratkoročnog.
Svjedok sam (i mnogi koji znaju kako se radi u bolnicama), da se često neke intervencije rade bez pravog smisla. Zato što možemo. Ili su se za neke druge druge ljude pokazale spasonosnima. Ali da li zato što nešto znamo i možemo, uvijek to i trebamo i smijemo napraviti? Da li je pravo rješenje da zdravstveni profesionalci prirodan strah ljudi od neizbježnih prirodnih procesa (npr. rađanja i smrti) rješavaju provođenjem intervencija koje ne donose stvarnu korist niti kvalitetu života? Da li je to u interesu onih o kojima brinu ili zato da se oni sami ne bi osjećali beskorisnima? Da li je odgovor u intervencionizmu ili u holističkoj skrbi?
Treće što utječe na naše izbore su iskustva. Ako znamo neko dijete koje se utopilo u maloj kadici vode u kojoj je stavljalo patkice da plivaju drugačije ćemo gledati na igre s vodom. Ako smo čuli za čovjeka kojem je bačena šibica izbila oko dok se naginjao iz vlaka, nikad to sami nećemo napraviti. Ja vam se recimo ne naginjem iz vlaka i jako se bojim igranja s većom količinom vode od jedne litre. Zanimljivo, zar ne? Čovjek bi rekao i malo neracionalno.
Ako nam je majka ili baka imala težak porod kod kuće jer joj bolnica nije bila dostupna, gledat ćemo na rodilište kao na najsigurnije mjesto za porod. Ja imam sreću da su mi obje bake (a bome i majka) rađale u velikim, gradskim rodilištima i da ne poznam nikoga tko je imao loše iskustvo sa kućnim porodom. Ne mogu reći da mi je žao što sam uskraćena za neku horor priču iz prve ruke.
Četvrto je: koliko nam je stalo do nečega. Prioriteti.
Netko kome je bitno da dijete nikada ne pokupi respiratorni infekt će jako ograničiti kontakte s drugim ljudima. Vjerojatno neće sasvim uspjeti u onome što je htio, ali postoji šansa da će zakočiti djetetov socijalni razvoj. Nekome nije bitno ako dođe do ometanja uspostave dojenja, pa ga time neće ni smetati intervencije ili prakse u rodilištu koje mogu dovesti do toga.
I na kraju, nešto što bi trebalo najmanje utjecati na odluke: što drugi misle.
Društvena prihvatljivost.
Mnogima je to presudno.
Bojimo se izolacije, izostanka podrške, nerazumijevanja....
Ja sam vam taj dio već odavno rasčistila sa sobom.
Na primjer, volim planinariti. I vučem djecu gore na «opasne planine». I slušam različite komentare u vezi toga.
Zmija će ih ugristi. Pasti će. Što mučite djecu.
Znam: da slučajno zmija zaista ugrize dijete i ono slučajno umre (za što, i jedno i drugo, je relativno mala šansa) da bih naišla na opću osudu i nerazumijevanje okoline.
Da mi dijete pogine jer je bilo nevezano u autu i ja sam vozila prebrzo- većina bi me žalila i govorila da se takve stvari događaju.
Zato što je ovo prvo čudno i neprihvatljivo većini, a ovo drugo nije.
I zato sam već davno odlučila raditi ono što sam ja procijenila prihvatljivim ne vodeći računa o mišljenju okoline. Jer možda već u nekoj susjednoj državi, društvu, moje ponašanje je sasvim normalno.
Moram se, poštenja, korektnosti i pune informacije radi, vratiti na pitanje «sigurnog» kućnog poroda. Svjetska zdravstvena u svojim Smjernicama spominje nekoliko stvari.
Prvo, trudnica mora spadati u kategoriju «niskorizičnih».
To sam, tijekom praćenja trudnoće riješila. Jesam nisko rizična. Iako se ponegdje u svijetu i one koje spadaju u više kategorije rizičnosti odlučuju na porode doma (VBAC-i, zadkovi, blizanci) i to često prođe u redu.
Treba postojati čista voda, topla soba, zagrijani ručnici i čisti set za pupak. I to smo riješili.
Slijedeća je mogućnost transporta u bolnicu u slučaju komplikacija. Mnogi će reći da nam je Hitna u komi i da su gužve po gradu strašne. To je točno, ali mislim da se u mogućnosti transporta prvenstveno mislilo na postojanje auta uopće.
A što se tiče Hitne i gužvi- ne znam nijednog čovjeka kojeg predugo vrijeme transporta od mjesta prometne nesreće do operacione sale bolnice (što je ozbiljan hrvatski problem) odvraća od toga da se svaki dan ne uključi u promet. Niti one koji će čekati sa svim rizičnim aktivnostima u životu dok se ne poboljša stanje urgentne medicine u Hrvatskoj (a načekali bi se...).
Ostalo je još pitanje stručne osobe koja će asistirati porodu.
Nažalost, jedini asistent koji je bio moguć je bio moj suprug, liječnik. U Hrvatskoj primalje ne izlaze iz bolnica, ginekolozi još manje (niti bi bili moj izbor). MM je tako imao višestruku ulogu: asistiranja na porodu, supružničku, u nekim trenucima i brige o starijoj djeci, te ulogu domaćice/ čistačice/ peračice.... I moram priznati da je nadmašio samoga sebe (nije da sam ikada sumnjala).
I evo, priča (uglavnom napisana odmah iza poroda):
Petak (dva dana nakon termina) oko 18h- otišao čep, bilo je toliko obilno da sam pomislila da je vodenjak, tim više što nemam iskustva s čepovima (oba puta u snu pukli vodenjaci).
Krenule kontrakcije, na oko 10 min, ja se pokrenula maksimalno sa praktikalijama- posteljina, vešmašina, pranje, vješanje, adrenalin; i time vjerojatno obustavila trudove.Bila budna do nekih 1h u noći (pogreška, i odmah sam to znala), onda otišla spavati da ne budem prekrepana. U snu krenuli fino opet trudovi, počeli me buditi od 4 nadalje, baš se nisam naspavala.
Subota ujutro- sjetila se da imam sve osim trake za pupkovinu i odlučila otići po traku u dućan sa krojačkim priborom.Usput smo stali da si kupim i neku tapetu za zalijepiti na zadnjicu ladičara u spavaćoj sobi (možeš misliti kako važno- opsesivac). Dok smo obavili traku, trudovi na 4-6 min. Tapetu kupila između dva truda (glumila da gledam role tapeta na dnu stalka dok je trajao trud- nisu shvatili što se zbiva).
Svratili u Mercator po ručak. Tu već nisam mogla iz auta. Klinci ostali sa mnom u autu, MM otišao u restoran. Podsjetila se kako je nezgodno kad odrađuješ trudove u prisilnom položaju, morala sam izaći iz auta. Sve više me je smetalo da su ljudi oko mene.
Dolazimo doma. Djeca i MM jedu, ja nemam apetita nego jedem samo juhu. Žedna sam, počinjem se tankati sa tekućinom (neki izotonik, jest otrov sintetski, ali me spasio zbog znojenja).
Muž odlazi van autom, s djecom.
Mala zaspala u vožnji autom- vatrogasno rješenje kad nemamo vremena uspavljivati, Polegnuta u dječju sobu. Sobu sam zadnja tri mjeseca trudnoće predano uređivala. Imala sam ideju da ću tamo rađati, ali sam u međuvremenu od te sobe odustala jer su djeca počela spavati u njoj- svidjela im se s novim krevetima, sva šarena.
Stariji sin se složio da ide na igranje mom bratu (idejni plan je bio da budu doma oboje, ali sam razgovarajući s njim o porodu shvatila da je bolje da ne bude doma i ponudila mu to, a on prihvatio)
MM je sve to obavio i vratio se do 13,30.
Trudovi sve jači, ja otišla u spavaću. Dosta sam umorna, ležim uglavnom sama i "vokaliziram" trudove glasno (A, poslije O). Baš mi je dobro došlo, razmišljala sam o pjevanju i tonu, a ne toliko boli. MM je dolje, mala spava u susjednoj sobi.
U prošlom porodu sam se kretala do zadnjih pola/ jedan sat, sada mi odgovara ležati. Drijemam između trudova.
U neko doba osjećam da je sve bliže, dižem se na noge kraj kreveta, zovem muža (nisam htjela biti sama). Odradim nekoliko vrlo žestokih trudova kraj kreveta- stoječki. Između truda kleknem na bean-bag kupljen posebno za porod (sad ga djeca s užitkom koriste u dječjoj sobi) i odmaram glavom naslonjena na ladičar;a čim krene trud, dižem se na noge.
Osjećam da krećem tiskati, u jednom trudu puca vodenjak, razljeva se po podu, muž baca ručnike da upiju....
Ja se penjem na krevet (za mene je pod prljav- bolnički dril), postavljam se četveronoške (čitala da smanjuje šansu zapinjanja ramena i laceracije, a i nisam imala kondicije za čučanje bez pridržavanja).
Položaj mi je jako pasao, imala sam osjećaj kontrole, ne prebrzog izlaska. Gurala sam, ne prejako, odmarala između trudova, osjećala da beba dolazi. Sigurna sam da bi išlo brže da sam bila vertikalnije i da bi manje morala voljno istiskivati, ali nisam htjela mijenjati položaj.
Kad se pokazala glavica (ja osjećala i MM signalizirao), stala sam svejedno između trudova (to je ono kad u bolnici često kažu da se nastavi tiskati). Krenula tiskati sa sljedećim trudom, ali sam osjećala da ne ide i stala.
Muž pita zašto, ja kažem u slijedećem ću. Slijedeći trud došao: kraći, slabiji- meni se ne tiska. To mi je bio najteži trenutak. Pomislila sam da sam stala zbog straha od boli. Umorna sam. Ne da mi se popipati glavicu, preumorna sam dignuti ruku i biti nasloljena na jednoj. Pomišljam: možda ipak ja to ne mogu?
Odjedanput, MM se javlja (kratka, tiha psovka i jedina naznaka straha u cijelom porodu)- rukica se ukazala s glavom na izlazu.
Beba je držala rukicu- dlan iznad čela (kao ono kad se držiš za glavu- “joj kak se nisam sjetil”....). Naravno, ruka je ispružena u laktu, dignuta u ramenu- zabačena malo natrag, kraj uha. Vjerojatno se našla uz glavu kad je vodenjak pukao u vertikalnom položaju pri potpunoj otvorenosti- ne znam).
Ta rukica je vjerojatno razlog zašto sam spontano zastala s tiskanjem.
Osjećam da me MM dira (inače mu uopće nisam dozvoljavala da me dira), izurlam se: “ne..”. On u istom času potiskuje rukicu natrag na prsni koš, uz tijelo. Nije jako bolilo. MM tvrdi da su babice više rastezale kod famoznih masiranja i okretanja u prva dva poroda.
Nakon toga je samo malo potisnuo rame dole (sekunda), beba je ostala okretanja napravila sama i izletila ko riba van. To su bile jedine intervencije. Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Poslije su ljudi s iskustvom asistiranja porodu rekli da je dobro napravio, da je taj položaj rukice mehanizam nastanka ozljede plexusa brachialisa, a ja sam pak sigurna da bih pukla da je išao takav promjer van.
E sad, što bi bilo kad bi bilo, možda bi bez toga (dakle potpuno neasistirano) beba prošla bez ozljede- ne možemo znati.
Meni bi sigurno bilo teže.
Znam da u bolnici ne bi tolerirali prestanak tiskanja i, ili bi rezali, ili
nalijegali na trbuh, ili oboje. Pitanje da li bi imali vremena ugledati rukicu i vratiti je natrag.
Meni je ovako najdraže.
Skoro je odmah proplakala.
Legla sam na bok i ponudila joj dojiti. Prihvatila je nakon koju minutu.
Aktivno vođenje trećeg porodnog doba nisam željela.
Htjeli smo čekati sa podvezivanjem i rezanjem pupkovine dok rodim posteljicu, ali kad sam nekih 30 min od poroda imala osjećaj da je bebi malo hladno (unatoč promjeni dva grijana ručnika), a i pupkovina više nije pulsirala; podvezali smo je i prerezali.
MM je krenuo prebrisati bebu i obući je, a ja promijeniti položaj jer sam mislila da će posteljica tako lakše izaći. Valjda 3 min nakon rezanja pupkovine, dolazi kćer koja se probudila.
Pita što je bilo, kaže MM- mama je rodila.
Gleda bebu, ne ferma krv.
Pita da li može donijeti igračku za bebu i počinje tortura puštanja muzičke igračke na povlačenje. (Dar nadobudne osobe koja misli da TO treba bebama da zaspu i budu sretne. Ubrzo iza poroda igračka je čudesno nestala. Pojavila se opet ovih dana.)
Bila je tako sretna da ima nešto za bebu.
Taj detalj, plus prešetavanje s otvaranjem vrata što je hladilo sobu, nije baš doprinosio mirnoj atmosferi, idealnoj za rađanje posteljice; pa je napokon izašla malo više od jedan sat nakon izlaska bebe.
Digla sam se istuširati, prilegla na krevet u dječoj sobi dok MM očisti obiteljski krevet.
Nakon nekih pola sata dolazi stariji brat, upoznaje se s bebom.
Ja pukla uopće nisam. Beba je bez ozljeda.
Posteljicu pregledali i smrznuli do daljnjega.
Ono što mi je teško prenjeti osim ovih tehničkih, šturih detalja su male slike...
One male slike o kojima sam vam prije pričala i koje su tako duboke spremljene, neke od njih još i neotkrivene, pa me svaki put iznenade kad iskrsnu....
Slikice:
Šutnja mog sina na telefonu kad mu govorim da je dobio još jednu sestru. I moj osjećaj kada mogu nastaviti: sad ćeš doći doma i upoznati je.... I tu je, za deset minuta. Pažljiv i nježan...
Ležim na krevetu, dva sata iza poroda i kombiniram tri zdjelice jabuka i krušaka sa kornetom sladoleda od vanilije.....MM mi je sve pripremio. Služi me kao kraljicu. Vanilija, kruške...... Mmmm. Beba spava meni iza leđa na krevetu...
Glazbena pozadina iz Sunčice u prirodi koju su djeca dobila nakon poroda.... Cijeli život će me to podsjećati na porod.... «Ja volim šume i livade,...»
Ležim na krevetu. Dolazi tata. Gleda me s mješavinom osjećaja u očima. Iznenađenje, strah, ponos. Znam da, ako ikad ima osjećaj da je napravio dobru stvar, sad ima....
Spuštam se ujutro u dnevnu sobu. Ista soba, sve je drugačije. Suprug pušta Super girl od Reamonna. Kaže- to je za vas dvije... Naježim se kad čujem tu pjesmu...
Šećemo se s bebom u rukama do vrtića- da je pokažemo tetama i djeci i presječemo priče... Jer, naravno da su se djeca pohvalila već prvi dan.... Radoznali pogledi djece na dvorištu, kao da prvi put vide malu bebu...
Komentari nekih od frendova medicinara: »... jeste ih odje**li», « da bar mi imamo m*da to napraviti..». Svima je jasno zašto.....
Oduševljenje tete u matičnom uredu jer se u Maticu prvi put nakon pedeset godina upisuje rođeni. Cijeli je radni vijek upisivala samo mrtve. Mi se smješkamo: bude ih još, sigurno, skoro...
I sad, što još fali do savršenstva?
To da sam mogla tijekom trudnoće ušetati primalji: želim da mi asistirate na porodu. I da to bez komplikacija tako bude.
Da je suprug mogao biti samo suprug i otac, a ne još i sve drugo....
Da me čuo prvi puta kad sam ga zvala da dođe, a ne tek iz trećeg (odmah sam zabrijala da gleda prokletu utakmicu...)
Da me dva puta tijekom izgona nije pitao smije li me pregledati, a ja sam morala trošiti energiju na davanje odgovora ne...
Da nismo morali razmišljati da li ćemo imati komplikacija pri obavljanju papirologije...
Da nisam morala izlaziti iz kuće za obavljanje prvog pregleda pedijatra (potrebnog za prijavu rođenja), nego da mi je, po uhodanoj proceduri, pedijatar došao doma. Samo taj puta.
Da mi nije najbolju posudu za mikrovalnu zaledio s posteljicom u škrinji, nego da je uzeo neku bezveze...
Da mi je HZZO dao novce koje sam uštedila neodlaskom u bolnicu. I kad ih već nisam potrošila na babicu, da sam si kupila nekoliko novih cipela....
Ali, ipak, sasvim dovoljno blizu savršenom je bilo i ovako.....
Savršeno
Prekrasno
kakve priče
Super priča, jako je zanimljiv pogotovo onaj dio od strane oca. Ovakvo nešto se rijetko može pročitati.
Prva priča s poroda koju sam isprintala i koju će morati čitati i mm
Svaka čast
od ganuća, sreće, divote ...
Hvala vam!
Ovo meDa mi nije najbolju posudu za mikrovalnu zaledio s posteljicom u škrinji, nego da je uzeo neku bezveze...
Ah, kad bi nas samo ovo dijelilo od savršenog kućnog poroda.
svaka cast oboma!
Mislim da cu pasti sa stolice, vec me dugo nije ovako prica oborila s nogu, kao oluja uzburkala moje osjecaje ... WOW
Meni su sve obje priče fenomenalne (ili bih trebala reći, sve četiri?)
Hvala što ste ih podijelili s nama
I čestitam cijeloj obitelji na prinovi :D
već desetak puta krećem nešto napisati, ali ne pronalazim riječi.
Xsrecica prvotno napisa
Mislim da cu pasti sa stolice, vec me dugo nije ovako prica oborila s nogu, kao oluja uzburkala moje osjecaje ... WOW
Predivna priča
zbog ovoga sada plačem već pola sata.Žive smo.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
To su najvažnije riječi nakon poroda.
One su su jače i od srama, i od osjećaja nemoći, i od osjećaja prevarenosti.
One su, kažu, glasnije od krikova boli, usamljenog zapomaganja, reskog zvuka škara koji reže tkivo, i žamora u kojem otac prvi put u životu gleda svoje dijete preko stakla.
One su tako velike da ispunjavaju prazninu i prekrivaju krivicu.
To su one koje se govore prijateljici koja čeka porod kad nas pita kakav je porod zapravo.
One s kojima se tješimo nakon poroda.
To je najvažnije. To jedino pamtiš.
Evo, tu su, pa ako vam je to jedino važno, nemojte čitati dalje.
Bit će vam naporno.
Jer meni su važne i druge stvari.
Ajme meni, suze ste mi na oci natjerali
wow, wow, wow....
ja kao ms ivy - sprachlos
ps. a ne mogu da se ne nasmijem na posudu za mikrovalnu
Baš lijepa priča!
+ prica je jos tako lijepo napisana, puna srca i snage i energije....i autenticnosti i ljubavi....
bilo bi krasno kada bi se prica mogla procitrati i u nekoj hrvatskoj tiskovini pametnoj i jako citanoj (ima li takve u hrvata).
mozda bi pokrenula malo jace lavine....
Prekrasno!
Svaka vam cast!
x! Predivna je stvarno, mene dirnula referenca na Supergirl, ta je i nama značajna u našim nekim "borbama"+ prica je jos tako lijepo napisana, puna srca i snage i energije....i autenticnosti i ljubavi....
bilo bi krasno kada bi se prica mogla procitrati i u nekoj hrvatskoj tiskovini pametnoj i jako citanoj (ima li takve u hrvata
mozda bi pokrenula malo jace lavine....
wow
prekrasne price
Oborila s nogu...to je to. kad već ne mogu naći prikladnije riječi.
Duboko dirnuta, naježena, očiju punih (i prepunih) suza...
Hvala što ste podijelili ove iznimne priče s nama. čestitam vam od srca i želim sve najbolje...
PREDIVNO.
Priče su stvarno iznimne, prekrasne. Moram priznati da mi je najzanimljiviji dio tatina priča sa prvog poroda zato što se radi o liječniku pa je prespektiva 'insiderska'. Stvarno, obara s nogu
ne možeš ne zaplakati!
od siline, od sreće, od mudrosti...
obojma,
seni, ukrade mi sve rijeci iz usta
wow, wow, wow
utrnula sa citajuci jer procitah ju u dahu dok moj trogodisnjak blazeno spava u krilu. pa mi je zbog toga vjerojatno emocija jos jaca.
ajme, sve ste napisali, sve ste iskusili, toliko je zivo i istinito...
toliko je sve... predivno i savrseno
x
bas sam se ovih dana slucajno bila pitala kad cete objaviti svoje price. i danas prekrasno iznenadjenje.
HVALA
Ne znam što pametnije napisati pa - predivne, doista predivne priče... i kako istinite.
Pomele su me ove priče. P o m e l e .............
Oči su mi pune suza još od prvog poroda kojeg je opisao tata.
predivno
i hvala vam sto ste pricu napisali s obje strane... i sto vracate vjeru da i medju medicinskim osobljem ima onih koji razumiju srcem...
vec nekoliko puta citam, placem, razmisljam, pisem, placem, smijem se...
hvala vam od srca
prekrasno
Jednostavno prekrasno !
Superfamily...sad ću svaki put plakati kad čujem Supergirl.
nemam reci, zaista!
poslacu vam svima jedno veeeeliko
Ove price su mi uljepsale dan i dosle kao neka vrsta odgovora na mail koji sam ujutro poslala...
nisam baš pekmezast ali ste me uspjeli totalno rasturiti
svaka vam čast na mudrosti, hrabrosti i tom veličanstvenom iskustvu
i jedno veliko
Svaka cast
Predivna prica
a slikice su me na kraju jos posebno "dotukle"
predivna prica, jos predivnije iskustvo!
Čestitke...Genijalno!
Ove tatine priče moram prezentirati mom racionalnom muškarcu.
Porod je toliko prirodan, ali opet treba imati toliko hrabrosti za vratiti se na prirodno...
Ushićena sam objema pričama, i naravno cijelim događajem. Svaka čast i čestitke!
Predivno!!!
mogu vam samo zahvaliti na ovoj silini posebne energije koju momentalno osjećam
bravo, odlična priča i predobro napisana!
Svaka čast na hrabrosti!
I da se učini, i da se učinjeno podijeli.
I potpuno razumijem, sve, ali baš sve napisano...
Ja, nažalost, ne nalazim hrabrosti o svom porodu napisati ništa više od svoje neizmjerne tuge i razočarenja.
Samom sobom - jer sam bila poslušna i vjerovala u sistem.
Osobljem - jer nikome nije stalo, baš ni malo
Neka vas sreća prati i Bog čuva
I neka ste iz od***ali!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom