DANAS SAM IH TREBALA RODITI..........
Evo prolazi jos jedan ljep i suncan ljetni dan,a ja sam umorna,da umornija nemogu biti.Sta je meni sunce,sta je meni radost,sta je meni godisnji,sta je meni sutra.......
Trebao je biti ovo najljepsi lipanj,trebali smo brojati dane do susreta,a sada ih srecem samo u snovima.
Trajalo je kratko,nakon puno muke smo dosli do njih,i jedva sam prihvatila diagnozu losega spermograma,kada su mi okrutno prekinuli nadu da trebam iscekivati zavrsetak svakoga ciklusa,prekinuli su mi nadu,unistili snove,samo jednom recenicom,to se prirodno nikada nece desiti.Ali oni su odlucili samo na kratko uljepsati nam zivot,samo sto ja nisam znala za tu njihovu odluku.Nijhov put je bio icsi metoda,i tada kada smo dobili pozitivnu betu smo zaboravili na sve.Znala sam da je to moja dugo ocekivana curica i moj sincic,moje zvjezdice,konacno je i mama dobila svoju crticu na testu.Neznam tko su i kakvi su,osim da su moji njih sam sve te godine cekala,planirala,radovala im se i bila strpljiva,vjerna i odana nadi da ce mi bas oni doci.I konacno su bili tu,svaki dan nam je bio poseban,ispunjen,a ja tako povezana sa nijima kao nikada sa nikim.Od tada sam imala svoje skrivene radosti koje su me vodile do neba,pokazale mi gdje su oblaci,sreca,gdje je sunce,otvorili mi vrata ljubavi.........I onda su na jednom tako naglo otisli,bez najave i pozdrava,i od tada je mama jako tuzna,najtuznija bez njih.
Znam da smo morali docekati ovaj lipanj,a trebala sam mu se radovati,mjesecima prije sam razmisljala kako ga zaobici,preskociti,praviti se da nepostoji u kalendaru,negledati datume,neracunati,sanjati ih,i cijeli mjesec pokusavam dokuciti kakavi su,kakvi bi bili ovdje kod nas,samo da ih mogu jednom zagrliti,osjetiti njihovu mekocu,miris,samo na tren.......
Bol se vuce svih devet mjeseci,doduse izmedu je toliko strasno bilo da sam ih uporno pokusavala zaboraviti,i onda bi me uhvatila panika kada bih zaboravila kakvi su izgledali na slici koju smo dobili u spomen na njihovo postojanje,pa kakva sam ja to majka.
A sada racunam kada bi mi dosli,ponovo i ponovo i ponovo,kao ja to najbolje mogu izracunati,ako oni nebi odlucili malo ranije,na dan njihova rodenja ocekujem iducu mjesecnicu.
Tako sam umorna,iscrpljena,bez nade,nemogu se vise boriti,sa vremenom,birokracijom,stimulacijama,iscekivanjem,i novim razocarenjima.Poneka pomislim da sam jednostavno preveliki egoista koji se nemoze uhvatiti u kostac sa problemima neplodnosti,i to sve prozivljvam jer bi mi jednostavno bilo lakse da su se rodili,znala bih da sam svoju sansu iskoristila,bez obzira na ljecnicka natklapanja,ali polako pocinjem im vjerovati,da vjerojatno nikada necu prirodno zatrudnjeti,dokaz u ovih se devet mjeseci nista nije promjenilo kao ni godinama prije toga,usponi,padovi,vitamini,nadanja.Postala sam ovisna o tudim pozitivnim pricama,o novim vitaminima,o novoj nadi,a ustvari samo prikrivam bol koja nikako da prode.
Ja sam i dalje samo jedna tuzna sjena koja je samo zeljela postati majka,bila i ostala...........
Oprostite mi sto vas koristim za svoje suze,drugi me nerazumiju jer svi imaju vec svoju slatku djecicu i hvala bogu nisu prosli ova iskustva,nije ni moje puno bolnije ni puno strasnije nego vasa,dapace placem sa svakom od vas nazalost svaki dan,svaki dan vas nosim u mislima,molitvi da vam vase naredne trudnoce unesu novu radost u zivot,sa vama pijem svaki dan kavicu,i cekam...........
Jos malo i proci i ovaj lipanj,jos samo malo treba biti hrabar....
 |
|||
Odgovori s citatom
Forka prvotno napisa
