 |
|||
Mame djece starije od 3 god, da li ste ikad udarile dijete?
Svoje dijete ali mi nije stalo u naslov. Kako se družim najčešće s majkama a i ljeti nahrli puno obitelji (stranih i naših), ova priča sa foruma se nikako ne poklapa sa realnošću, kad je fizičko kažnjavanje u pitanju. Pa sam odlučila napraviti jednostavnu anketu, na koju odgovorite sa DA ili NE, ne morate ništa komentirati, sve može biti više manje anonimno- čisto postotka radi sam otvorila temu. Stavila sam nekakvu granicu od 3 god.
Eh Trina
Što misliš, ako se podaci s foruma i oni iz RL razlikuju, u korist točnosti kojih podataka je to?
Ja sam mama djeteta mlađeg od dvije godine, pa sam ga udarila.
Po ručici i po guzi. Nekoliko puta.
Sad idem negdje gdje ne dopire opravdani gnjev uebermensch (ili onih sposobnijih od mene) roditeljica.
Možda će retro mama Maria71 biti moj razbojnički jatak?
Ja ti mislim da puno ljudi na ovom mjestu nebi nikad priznalo nešto takvo. Pa kad raspravljamo o tim stvarima ispada da tu ima nas četiri ipo vještice koje mislimo da djeca koja su dobila nekoliko puta po guzici neće biti psihički osakaćeni ljudi jednog dana i veliki problemi u društvu. Svi ostali su u redu. A kako znam da istina nije takva, napravila sam ovu anketicu a na temi ne moramo raspravljati o ničemu (sve je više manje rečeno i prožvakano tisuću puta), pa kad svatko klikne istinit odgovor ( a ja se nadam da oće), dobit ćemo nekakve podatke. Ne znam zašto me to sad zanima, baš sam nešto statistički nabrijana u zadnje vrijeme
Moje dijete će uskoro tri godine i nikad je nisam udarila niti na takav način funkcioniram.
Ne smatram se zbog toga "uebermensch". Nisam ni gnjevna na one koji to čine svojoj djeci. Nismo svi isti. Nemamo iste principe, poglede na život, duljinu fitilja
Jesam, ali zato što bi me toliko sludili da mi padne roleta na oči, a ne zato što mislim da je to dobra odgojna metoda...
ja sam vec na vise mjesta i u vise prilika priznala da moji dobiju ponekad jer u mom slucaju jednostavno vise nista ne pomaze
ja se doista iskreno divim svakome tko nikada nije trebao poseci za tim da na taj nacin "resetira" klince
svaka mu cast, klanjam se
ja, kad poludim, hodam za njima s kuhacom i vicem ak ne prestanete o.d.m.a.h. prebicu vas majke mi (i ponekad pomislim djzs sad ce mi susjedi socijalnu pozvat) i do sam sam uspjela polomit nekoliko kuhaca na kuhinjskim elementima (oni koji su bili kod mene znaju da na nekoliko kuhinjskih elemenata imam rupe pa ak su se pitali kako su nastale, eto... tako)
I moje će dijete uskoro 3 godine. Ja mogu s ponosom reći da nikad nisam ni viknula na njega. A imam ti ja i jednog od 8. On je znao dobiti po guzici i nije mi žao. Niti malo. Dapače, u nekim trenucima koje smo prošli s njim mislim da bi bilo pametnije da mi je to bila praksa pa da je redovito dobivao. Ali nije jer eto, lupanje po guzici mi ne spada pod odgojne metoda. E a imam i jednu od 6,5 godina. Ona je dobila po guzici dva, tri puta od oca. A ja sam ju znala čupnuti za pramen kose. Eto, hebiga, nismo vidili drugo rješenje pa je ispalo tako. Ali razlika između mene i onih izmišljenih 90% ljudi na forumu je ta što meni nije žao.
Opet mi u punte.
Odgovarala sam mami još malo, sad vidim da su još dva posta uletila u međuvremenu. Mukice, meni su nasloni od stolica stradali radi tih ispraznih prijetnji kuhačom.
Mislim da ovdje ne gine poduža rasprava
Ja sam zbog tvojih apela na anonimnost, Trina, radi što bolje statistike, htjela preskočiti onaj dio mama_još_malo rečenice "i ne funkcioniram na takav način", jer je to po meni prilično uvredljiva konstatacija, ono, ako sam udarila dijete (iz istih razloga kao piplica ili Mukica-IAKO imam skroz malo dijete), vjerojatno ga i vezujem u podrumu, ili ubijam nasumično po cesti, izletavam iz auta i potežem pištolj radi parkinga, jer sam različita, imam kraći fitilj i druge poglede na život
Samo što-meni bude žao, jer je on još mali.
Kad bude stariji, i kad dobro bude znao što smije i ne što ne smije, i ZAŠTO je to tako, tad mi neće biti žao.
Ali neću više, i mene zanimaju iskreni odgovori.
I da, mama_još_malo, možda je tvoja K jednako "dobra" kao što je lijepa, pa nemaš potrebe "tako funkcionirati".
Trina prvotno napisa
3 godine ni viknula :? :shock: !!
a ono razdoblje uzimanja davanja sebičnosti i sličnih čuda uoko 2 godine, pa da ni viknula???? je li to stariji pokupe pa njemu ništa ne ostaje od vikanja
ja trenutno baš kad moram kad se pravi gluh uhvatim ga za kosu(kratku 2 cm) pa ga onako malo potegnem da mu malo pozornost popravim
On je tako neko posebno dijete. Zreo, pametan, odrastao..Mislim, pametni su i veliki ali on razgovara ko odrasla osoba. Ja se s njim dogovaram, on prihvaća moje sugestije a ja njegove, pridržava se dogovora i s njim je stvarno lako. Pretpostavljam da je sve to tako zato što je treći pa promatra i uči od brata i sestre. Zamisli trogodišnjaka koji objašnjava bratu i sestri koji su više od duplo stariji od njega kako se trebaju ponašati. Njih dvoje su ko muve bez glave a on ko nekakav mirotvorac, sup sigurnosti i harmonije u našoj kući. Nevjerojatno ali takav je. Pa tu dolazimo do one teze o lako i teško odgojivoj djeci. Moji su od iste matere i oca pa su toliko razlilčiti da se ne mogu načuditi nekim stvarima
3 godine ni viknula :? :shock: !!
a ono razdoblje uzimanja davanja sebičnosti i sličnih čuda uoko 2 godine, pa da ni viknula???? je li to stariji pokupe pa njemu ništa ne ostaje od vikanja
ja trenutno baš kad moram kad se pravi gluh uhvatim ga za kosu(kratku 2 cm) pa ga onako malo potegnem da mu malo pozornost popravim
Dobra je koliko i lijepa.I da, mama_još_malo, možda je tvoja K jednako "dobra" kao što je lijepa
Ne ponaša se uvijek lijepo, ali ja ne udaram.
Ne mogu je učiti da se ljude i životinje ne udara, ako joj to ne pokazujem prmjerom. Ne mogu joj reći da je nitko ne smije udarati, a da je ja udaram...itd.
Ne funkcioniram na takav način je mišjeno u smislu da ne dođem u iskušenje udariti dijete kad je neposlušna, ne pada mi mrak na oči itd. Ja sam verbalni tip, mogu lamentirati do sutra.
Možda tu ima ulogu i to što je ona moje jedino dijete iz 5 trudnoća.
Ja sam vjerojatno malo u off-u, pa krivo shvaćam.
U svakom slučaju, mislim da se vjerojetno nisi našla u situaciji u kojoj je bitno INSTANTNO prestajanje lošeg ponašanja, a nema bolje solucije nego udarac-navodim konkretan primjer: udaranje i bacanje igračaka u našu vavu.
I mene ždere kako ću ga naučiti da ne smije tući vavu, ako ja "tučem" njega, ali u tom dijelu potpisujem Trinu, bar sam sigurna da od tih par po guzi ili ručici neće imati traume. A primarno je spasiti nježnu vavinu njušku, pogotovo uzevši u obzir da je ona samo vava i da ne mogu dati ruku u vatru da joj neće jednom dopi*diti takvo maltretiranje (koje se srećom smanjilo).
Ne kužim koga tuče, al nema veze...
Zašto misliš da je udarac jedini način da njegovo ponašanje prestane?
Probaj ga staviti na jedno mjesto i maknuti se nakratko od njega i vratiti se smirena. Ili njega maknuti od te situacije i otići s njim u drugu sobu? Ili ako si prenervozna, makni se ti od njega.
Mislim, ako hoćeš.
Ne moraš
Kak ne kužiš? Vava-pas.
Stvar se odvija takvom brzinom da nije moguće otići u drugu sobu. I-ne želim! Želim da nauči da to ne smije raditi. Nikad. Nisam ni ja uvijek prisutna u istoj sobi s njima dvoje, (OK; sad dok je noga u gipsu jesam), pa da ga mogu maknuti istog časa.
Razumiješ li? Ponavljam-ždere me to, ali u tom času nema mi druge.
Moje dijete ima ispod 3g. pa ne spadam u ciljnu skupinu na koju se post referira (i ne vidim rezultate glasanja, zašto?!).
Nisam udarila L jer ne vjerujem u svoju jačinu reakcije (hoću li udariti prejako, hoće li biti posljedica..). Prije par godina sam naučila funkcionirati na način da se ruka nikad, ni u kojim uvjetima (osim životne ugroženosti) ne diže na slabijeg pa i dalje brojim do deset ako mi L digne tlak (ili urlam kao manijak ako je netko drugi).
No, ne osuđujem nijednu odgojnu metodu koju smatram normalnom (ako to što govori).
L je trenutno u fazi da me "zlostavlja" - udara, grize i grebe. I to radi samo meni jer mu tata, teta čuvalica, baka i ostali (lagano) vrate kad im nešto napravi. Pa eto, sve i ja čekam kako ću ga ugristi idući put kad mi pokuša ogristi nos.
I samo da dodam da mene ovakvi savjeti iznerviraju(bez uvrede autoru naravno).Probaj ga staviti na jedno mjesto i maknuti se nakratko od njega i vratiti se smirena. Ili njega maknuti od te situacije i otići s njim u drugu sobu? Ili ako si prenervozna, makni se ti od njega.
Ne znam da li to funkcionira svima ostalima pa sam ja jedini baksus, no moje dijete nije moguće ostaviti na jednom mjestu da se smiri i odmaknuti se od njega. Nit' će biti na jednom mjestu, nit' će se smiriti nit' će dozvoliti da se odmaknem od njega.
Pretpostavljam da će tema krenuti u smjeru busanja "ja nisam nikad" i osuđivanje "ajme, vidi nju.."
..pa da te pustim da me vozis doma?! :shock:
Aj ti spavat, sad forum odjednom proradio pa tu siješ strah od mene
Moje dijete je ispod tri godine, dakle nisam ga nikad udarila i nadam se da niti nikad ne budem u toj situaciji. Time se ne smatram niti bolja niti lošija od nekog tko je udario dijete po guzi. Ne vidim poantu udarca, i ne bih htjela da me npr. MM "resetira" na takav način. Naravno, nikad ne reci nikad.
Ja sam dijete koje roditelji nisu udarali, odnosno možda su me dva puta u životu pljasnuli po guzi i jednom mi je mama opalila pljusku, ali tu nisam više bila malo dijete, nego "nestašna" 17 - godišnjakinja brza na jeziku.
Nisam ciljana skupina ove ankete, ali sam se javila iz razloga da pojasnim onih 90% lažnih istomišljenika (tu izgleda i ja pripadam). Ja sam se istovremeno ulogirala na dva Foruma, Rode i drugi najpoznatiji Forum za mame, ali od ovog drugog sam brzo odustala, jer na svakom drugom postu sam čula savjete s kojima se nikako ne slažem, a na Rodi sam ostala baš zato jer sam tu naišla na "istomišljenike" (ne u svemu, ali u večini svojih stavova), i normalno da sam tu ostala, mislim da tako razmišlja večina ljudi koji tu pišu. Zato se nimalo ne čudim ovom podatku o 90% "lažnih istomišljenika", ali me čudi ovih 10%, ne zašto su tu, nego zašto se dan danas njima/nama čude.
E sad, ako se ikad uspostavi da je ovih 90% stvarno lažno, mislim da ću biti "zdrmana do temelja i natrag", jer onda ispada da samo ja tako razmišljam. Dakle, lažni, javite se, da se šokiram malo po malo. :/
neću opet ulaziti u sve ove rasprave, tisuću puta smo to prošli. Ovaj puta mi je zanimljiva ova podjela na iznad i ispod tri godine, cime je to uvjetovano?
Ja samo mogu reci da, sto mi je dijete starije, to mi sve manje uopce pada na pamet ideja o udaranju (ja nisam nikada udarila dijete, vičem na njega, to je moja mana). On je rastom meni sada gotovo do cica, pameću također
Uf....David je znao dobiti po guzici i ne ponosim se time
Stvar je u tome da ja ne znam kako reagirati kad on urliče bez razloga, pa uz to baca stvari, i nakon što ga tisuću puta zamolim da prestane vidim ga kako sa namjerom ide po kući i traži nešto što će razbiti (zna uzeti čašu pa je baci u pod, hranu baci zajedno sa tanjurom i itd....)
Kako reagirati kad istrčava na cestu i ne želi mi dati ruku a uvjerena sam da će kad tad tako stradati, ja ga uhvatim, uzmem u naručje, preklinjem da mi da ruku, a sljedeći dan on opet radi isto...kao da moje riječi ne dopiru do njega :/
Tema je već krenula s podsprdavanjem nekome tko nije udario dijete, jer je , jelte ubermensch.I samo da dodam da mene ovakvi savjeti iznerviraju(bez uvrede autoru naravno).Probaj ga staviti na jedno mjesto i maknuti se nakratko od njega i vratiti se smirena. Ili njega maknuti od te situacije i otići s njim u drugu sobu? Ili ako si prenervozna, makni se ti od njega.
Ne znam da li to funkcionira svima ostalima pa sam ja jedini baksus, no moje dijete nije moguće ostaviti na jednom mjestu da se smiri i odmaknuti se od njega. Nit' će biti na jednom mjestu, nit' će se smiriti nit' će dozvoliti da se odmaknem od njega.
Pretpostavljam da će tema krenuti u smjeru busanja "ja nisam nikad" i osuđivanje "ajme, vidi nju.."
Me, iskreno, mene baš briga kako će netko odgajati dijete, ali ako smo već na forumu i pišemo svoje mišljanje.
Tebi ako ne paše, ignoriraj slobodno.
Ja imam svoje mišljenje i o udarcima i o vraćanju udarca, bez obzira na to što sam sigurna u svoj udarac
Rezultate vidiš kad glasaš.
A ja sad idem poslušat jednu dragu osobu koja mi nedavno reče 2 pametne o ovom podforumu.
Anci, žao mi je što si se našla uvrijeđenom, meni je drago da ti ne moraš posezati za metodama drukčijima od pregovora ili eventualno vikanja
Ovaj Anin primjer s cestom je i meni pao na pamet-pa molim one koje uspijevaju bez udaraca (ajme, ovo zvuči kao da stalno mlatim) da mi pojasne što u toj situaciji
Iskreno me zanima
Moja je ispod 3 i imam jedno dijete i nikad ju nisam udarila. Ali.... baš sam neki dan razmišljala kak bi funkcionirala da ih je više, i mislim da je razlika kad je više djece u pitanju pa je zato trina postavila takvu anketu.
Neki dan sam u parku srela ženu s blizanca od 2,5 god. i nije mogla s njima na kraj, svaki je trčao na svoju stranu, bacali se po podu i nije ih mogla svladati pa je jednog lupila po guzi da ga uspije ugurati u kolica. Možda bih i sama tak reagirala da u tom trenutku ne mogu smisliti ništ drugo i ništa ne pomaže.
Za sad mi ne pada na pamet udarati dijete zato jer se uvijek sjetim da bih onda isto tak mogla udariti i mm-a jer mu neke stvari sto put ponovim, a njemu na jedno uho uđe na drugo izađe, a trebao bi s 30 i nešto godina biti razumniji od djeteta od godinu i pol. Pa ako ne udarim njega ( a to mi ne pada na pamet jer ako bi mi vratio ne bih se dobro provela) onda neću ni nju.
mene su odgojili roditelji neudarači i ja funkcioniram na taj način da mi batina nije rješenje bilo kakve situacije.
ali... ali, ali, ali ovaj mali smradac mi izvlači moje živce na tanane da svaki drugi dan imam užasan poriv namlatit ga ko vola u kupusu.
njemu je krš i lom životni stil, a rijetke su situacije kad je miran.
smirujem se tako što samoj sebi govorim da je to on i njegov karakter, da ga moram prihvatiti takvog kakav je kao što su i mene moji prihvatili i nisu me mlatili, a bila sam možda i gora od njega.
ne isključujem mogućnost da će mi nekad ruka poletit iako se stvarno trudim.
kćer ima 12,5 godina i bila je dosta živo dijete, nisam ju nikada udarila, samo jednom kad me izbezumila, povukla sam ju onako dobrano za uho i to mi i dan danas zna natrljat na nos.
zato sam odgovorila sa da.
potpisujem djuli, osim u dijelu s fazama, sad desetgodisnji i. - sto je stariji to je razumniji i suradljiviji pa zadnjih nekoliko godina nemam potrebe niti zavikati :shock:
ok, za mene svi koji me poznaju kazu da je to zato jer sam ja mirna, drukcija od njih koji su kolerici i sl, ali nisam, i ja izludim, jos ima na plocicama trag gdje je letjela konzerva kad sam se nesto naljutila na muza jos prije hrpu godina. ali ne bi mi palo na pamet udariti ga.
a i posvadjala sam se s mnogim forumasicama i iako nekad mislim da bi im kosu pocupala, da se svadjamo uzivo, vjerojatno bi umjesto tog otisle na kavu.
i. kao dijete me je izbacivao iz cipela, torpedirao na mars, preletio ilicu zagrljen s prijateljem (5g), popeo se na prozor na visinu od 10 metara (1g), pravio se mrtav da sam se skljokala na pod od šoka (2g), brisao podove u trgovinama nekoliko godina, u parkovima bio takav da mi je doslo da odemo zivjet na svjetionik, koliko sam se nekad osjecala nekompetentna kao roditelj. i svaki put bi me bijes skroz obuzeo, bio je u glavi, vratu, rukama, i derala sam se, i plakala ocajna pred njim, ali najvise sto bi u fizickom smislu napravila je - cvrsto (ok, nekad bijesno) ga uhvatila za ruku ili za ramena da me gleda u oci.
i pred neki dan ivar ispunjava neki upitnik o dozivljaju sebe i izmedju ostalog bilo je pitanja o tome kako kontrolira bijes, i skuzim da je on isti, isto je napisao da ljutnju osjeca u cijelom tijelu, on skroz do nogu
e, sad, jesmo li mi zbilja tako kul ili je to pitanje nekih nama vaznih osobnih granica, ne znam.
a zasto je anketa ovakva, 80:20, ja bi rekla da je dosta ljudi nekad u bijesu udarilo dijete, pec po rukama i sl, ruka poleti i poslije tog i suze od ocaja sto nisi znao drukcije, vjerujem da se i srame tog, pogotovo na ovom forumu, kuzim ih i sama jer mi se dogadjalo da jedva kontroliram bijes, ivar je kao mali znao trcat za mnom jer bi dohvatila prvu igracku i isla je prepolovit karate udarcem, a moje lice u bijesu i strah za najdrazu igracku nisu nesto puno manja trauma od udarca po ruci, ali ne pada mi na pamet zato omalovazavat to niti druge koje se mogu kontrolirati zvati posprdno ubermamama
priznajem i ja...
kada mi se spustila roletnica nakon naročito teškog poslovnog dana, a dočeka me zašpricana CIJELA kupaonica (a krenuo je "samo" oprati ruke nakon vrtića), ruka je sama poletila prema guzi.... ali mislim da nikada neću zaboraviti taj negov razočarani pogled
(u svoju obranu mogu reći da sam mu se ispričala, rekla da to nije u redu i da djecu nitko ne smije tući)
Samo da pojasnim, ako već nisam etiketirana kao zločesta
Dakle, ja sam lošiji roditelj od svoje mame. Ili samo imam drugačije dijete no što sam ja bila?
ALI, ponavljam-tih nekoliko puta što sam ga "udarila" (evo, točno 4 puta, pec po ručici i malo po upelenjenoj guzi) bilo je to zato jer mi je ispilio živce čineći nešto OPASNO. Za sebe i druge.
A sad odoh jer bih možda i ja trebala poslušati tog nekog Ancinog vezano za ovaj pdf.
Nisam nikad, nadam se da i necu...(4 i pol g)
Povikala jesam, najčešće u opasnim situacijama (npr. istrgla se iz ruke na cesti...)...Ako nesto zavicem na nju, zavice i ona na mene, odnosno brani se i agrumentira svoje ponasanje i to mi je super da gradi svoj karakter...
Nikad je nismo kaznili...
Inace, ni ja ni moj brat nismo nikad bili fizicki kaznjavani, i izrasli smo u pristojne akademske građane
cure, skidam kapu vasim roditeljima koji prije xy godina nisu fizicki kaznjavali svoju djecu!
mene nazalost jesu!! :/
ja sam niku u ove 4 godine 3x udarila po guzi i jako mi je zao zbog toga!! :?
ups. krivi smajlic na kraju posta!!
trebao je biti ovaj
Ja ne znam da li nešto upisati u anketu ili ne...
Naime (pisala sam već o tome i prije) opalila sam svako svoje dijete po guzi
Moji su sinovi sada veliki dječaci.... Kad se potuku (zapravo, nije često, dobri su) znam im reći "sva sreća, ne moram vas ja" ali svi znamo da je to zafrkancija... Druge odgojne mjere (restrikcija stvari koje vole) davale su dobre rezultate, a već dugo pali samo razgovor. Galama - isto izuzetno rijetko... ne mogu se baš toga ni sjetiti.
Moj S. jos nema tri ali nisam ga dosad nikad udarila i nemam nameru. Mene su kao malu tukli ne puno ali dovoljno da nikada ne pomislim da takve metode primenjujem na svojoj deci. Ja svom ocu jos nisam oprostila na jednim batinama
Znam da tema bas nije o batinama ali meni nema puno razlike izmedju batina i jednog udarca, i jedno i drugo je krajnje ponizavajuce. Nadam se da se niko nece naci uvredjen, ovo je samo jedno misljenje
nešto sam izostavila gore.
dakle moji me nisu tukli, ali ovako kao kod anemone možda sam dva puta dobila udarac po guzici i ovdje moram reći da im niti najmanje ne zamjeram. obzirom kako sam živo dijete bila (zločesto
i kao kod bubice što je dijete starije sve ti nekako manje pada na pamet da bi ga mogao udariti.
i kole ova rečenica
ti je skroz bez veze. pitam se bi li svojima zamjerala da su te samo jednom udarili kao što im zamjeraš batine?!Znam da tema bas nije o batinama ali meni nema puno razlike izmedju batina i jednog udarca, i jedno i drugo je krajnje ponizavajuce. Nadam se da se niko nece naci uvredjen, ovo je samo jedno misljenje
mene stari mlatio ko vola u kupusu. ja danas kad pobjesnim jedva kontroliram silni nagon da razbijem i klince i kucu i cijeli grad. pretpostavljam da to ide jedno s drugim.
mislim da sam se uspjela iskontrolirati do te mjere da cak i trenucima najveceg bijesa ne idem udariti, iako sam fedju par puta gurnula tako da je pao, znala ga grubo povuci za ruku itd (pogotovo kad je imao foru da udara tek rodenu ksjusu), a malu sam znala par puta baciti na krevet (jbg, ne bu se ozlijedila, a ja zadovoljim svoju zelju da ju bacim npr. u zid).
radim na tome da ne dode do toga da se izgubim, pa to ukljucuje i zatvaranje u kupaonicu--uvijek se pocnem smijati i smirim se kad skuzim kako se ovo dvoje ujedinilo i na vratima placu mama, mama. onda izadem mirna i rijesim stvar na puno bolji nacin.
ivarica, super post
Meni nisu nikad tukli, ali sam jednom dobila po guzici i ne mogu reći da im nisam zamjerila i toga se jako dobro sjećam iako sam imala cca. 4 god. Imali smo doma građ. radove a ja sam se igrala na dvorištu i objesila rukama za ručku od mješalice za beton i strgala ju pa nisu mogli betonirati. Ok, napravila sam veliko sr..., ali niti sam tad bila svjesna posljedica toga kaj radim, niti mi je netko objasnio prije da se to ne smije, niti sam namjerno radila gluposti, niti je netko pazio kaj radim...prema tome još uvijek smatram da to uopće nije bilo opravdano i nije imalo nikakav pozitivan efekt.nešto sam izostavila gore.
dakle moji me nisu tukli, ali ovako kao kod anemone možda sam dva puta dobila udarac po guzici i ovdje moram reći da im niti najmanje ne zamjeram. obzirom kako sam živo dijete bila (zločesto
samo da dodam, nisam zasluzila. bila sam mirno i poslusno dijete. zato sam sve vratila u pubertetu i kasnije, pravi delinkvent. napravila sam toliko sr*nja da covjek ne moze povjerovati (sebi, naravno, kad sam budala).
danas mi strahovito dize tlak kad se stari hvali kako je on nas (mene i sestru) super odgajao. blizi se dan kad cu mu sav bijes istresti u facu
Užasno je bitno znati svoje granice i ako su niske graditi sistem podrške da uopće ne budeš u toj situaciji da pucaš po šavovima i polako raditi na kontoli ljutnje. Već sam pisala puno o tome, kako mi je tabla padala na oči kad je Di prohodala a Do se to nije svdjelo. Do tad sam živjela u nekoj idealiziranoj slici roditeljstva i to me dočekalo totalno nespremnu. KAd je Di stoti put lupila glavom o pod zahvaljujući svojem malo starijem bratu ja se nisam mogla prepoznati.
Trebalo mi je mjesec dana da se postepeno izvučem iz te krizne situacije u kojoj smo svi plakali par puta dnevno. Od onda znam kad nešto ne ide, ne ide - zovem pomoć. Moja ključna greška je da sam htjela sve sama. Sramila sam se "lošeg" ponašanja svojeg djeteta pa sam to skrivala i pokušavala ispraviti što prije. Što sam se više trudila to sam češće pucala.
Od onda znam da je moja osobna lekcija Ajde o'ladi. Pusti da prođe. Kad mi je para blizu šištanja razdvojim ih i maknem se. Reagiram samo ako je opća opasnost, ostalo pustim da ode vrit, nek se posvađaju, proliju.... i najčešće je puno manja šteta nego da sam se ja perfekcionist mješala.
Naravno da ima dušebrižnika koji će komentirati gle mama čita, a oni kopaju po blatu ili sl. ali ako ja upravo brojim do tisuću ne dam se smesti. Neće nikome biti ništa od blata, a od mojeghoće dakle brojim.
ja se pridruzujem bubici i ivarici. moje je dijete je 9 i zaista se fino slazemo.
znala sam jako viknuti i danas me je malo sram kad se toga sjetim, ali zaista nikada nisam ni osjetila poriv da udarim, a kamoli da bih udarila curku.
ne znam u cemu su korjeni toga ( da li neke slike iz djetinstvu i uvjerenje da ce moje djete imati drukcije odrastanje), ali udaranje djeteta je potpuno izvan moje paradigme.
da
i koliko god on u tim trenucima bio 'nemoguć' i divlji,
tih desetak udaraca koje je primio u životu su bili odraz moje nemoći i bijesa
i mislim da bi zanimljiva tema bila od kad ljudi misle da je ok klepit' dijete...
meni nije padalo na pamet dok nisam pomislila da namjerno nešto radi... :/
inače, neopisivo se kajem što sam ikada digla ruku na svoje dijete i neću si tako skoro oprostiti...
Moja je dobila po guzici točno jedanput. Kad se sakrila u kući i nije se htjela javiti (pet godina je imala). Ja sam je zvala i zvala, vikala da više nije smiješno (jer se imala običaj sakrivat), mi sve pretražili (tako smo mislili), pada noć, ja trčim ispred kuće na cestu, ma gotova..kad se javi glasić: Tuuuuuuuuuu sam! Ma šta si tu...I dobila je po guzici eto, iz moje frustracije i očaja. Potpuno bezveze, ali eto..
Inače, nemam potrebu niti podviknuti na nju. Kad smo prošli tantrume suživot nam je piece of cake.
Ja sam batine dobila jednom u životu - u "starijoj" dobi i zbog razloga radi kojeg bi danas sama sebi dala 5x goru kaznu.
Batine me nisu boljele koliko me boljela činjenica da sam napravila takvo sr.nje da sam natjerala mamu da digne ruku na mene (inače je žena koja se izričito tome protivila).
Tada mi je nekako ostalo da su batina zadnja crta koja se primjenjuje isključivo u ekstremnim situacijama i više "boli" roditelja nego dijete.
Pa bih kao sto vec rekoh meni je to u istom rangu, jednako ponizavajuce. A ponekad jedan udarac boli vise nego batine, ne mislim na fizicki bol.
A nemojte misliti da sam ja neka savrsena mama, i meni milion puta prekipi ali se kontrolisem koliko god mogu, ponekad vicem
Ja sam mama, sestra, žena, šta god hoćeš, duuuugog, dugog fitilja, jako rijetko i vičem, a kamoli što drugo, pa ipak, kod obje svoje kćeri ( 7 i 5 god.), u određenoj fazi razvoja, bilo je ruke na guzi i potezanja za uši.
I to su obje bile negdje u dobi od oko 3 godine, možda nešto više...
To je bio nekakav njihov ludi pubertet, bacanje po podu i šta ti ja znam, durenje i izvođenje bjesova. Primjenjene su i druge metode (izolacija po minutama i sl.) no znalo je biti nepodnošljivo.
Srećom, to je kratko trajalo, obje su izrasle u iznimno razumne, strpljive, poslušne djevojčice da ne pamtim ni ja ni one kad je bilo ičega sličnog.
Ono što ja znam susresti u svojoj okolini, toliko vikanja, uzaludnih bespomoćnih batina, to je nešto ajme bože, i mislim da se većina nas ne može s tim ni mjeriti.
No, jako je dobro stalno upozoravati da se ne diže ruka na dijete, da i roditelji koji nisu tomu sklonu, ali im se omakne, nekako dvaput razmisle mogu li ipak pronaći nešto drugo...Svakome koristi dobronamjerna ljudska opomena, ništa to ne škodi da mi podsjećamo jendi druge...
Ispričavam se zbog uebermensch izjave. Nije bilo lijepo posprdno se izražavati.
Ali stojim iza ostalog što sam rekla.
Tara ce uskoro 3 godine i nikad nije dobila batina. jednostavno ne vidim smisla u tome da svoje zivce lijecim na njenoj maloj guzi.
ja njoj znam reci - ljubavi, mama danas jaaaako zivcana, ajde me pliz nemoj danas puno gnjaviti. ona kaze moze mama i tako funkcioniramo.
a one dane kad ona ima zivcani dan, ja njoj fino kazem da ode u svoju sobu, legne na krevet i cita knjigicu dok se ne smiri, a kad se smiri, nek dođe k meni. gotovo uvijek poslusa.
a dal vicem na nju - ne znam. valjda vicem. kad radi nesto sto ne smije, onda onako zapovjednickim glasom viknem.
I moram se složiti sa icyoh, u nekim trenucima, kada sam pokušala izvesti da sjedne dok se smiri ili lista slikovnicu ili sl., to je bio totalni fijasko.
Kada me ljuti, ja je počnem ljubiti, grliti i škakljati, pa me onda i ljutnja brže prođe.
Deaedi i icyoh, napisala sam i da proba otići s djetetom u drugu sobu (na tzv. time in
Nekome, ne pali to, nego da se malo odvoje.
Nit sam ja icyoh, nit Svimbalo
Anchi bez ljutnje
Mene taj savjet nervira jer ga stalno čujem u kontekstu "najbolje odgojne metode" u RL a pošto meni ne pali onda ispada da je ili L razmažen ili ja ne funkcioniram kao "dobra" mama.
Pravila pisanja postova
