Kako je naša M stigla na svijet
Pričica zapravo počinje s redovne kontrole u 36. tjednu trudnoće kada sam uobičajeno, kao i svaki put, došla autom pred bolnicu i ne očekujući nikakve probleme (jer je trudnoća bila uredna) i taj dan očekivala pregled i eventualno UZV i CTG.
Dolazim kao i svaki put kod dr Blagajića na pregled (do sada su to uglavnom bili razgovori kod njega u smislu kako se osjećam jer je UZV uvijek bio besprijekoran, kao i povremeni kontrolni nalazi krvi i OGTT-a). Tlak mi je jedino bio graničan, ali tek negdje početkom 8. mjeseca trudnoće. To jutro dolazim dakle s nalazima krvi i urina na pregled, doktoru se baš ne sviđa taj moj granični tlak i krvni nalazi (ac uricum i c1), te me šalje na UZV preko puta pa da mu se kad to obavim javim do 12 ako stignem, ako ne kaže preuzet će me kaže sljedeća smjena koja se nastavlja od podneva.
UZV je ubrzo obavljen, CTG isto tako i meni se sve čini OK jer nitko ne govori o problemima. Ali prošlo je podne i prilazi mi doktor Hafner čija se smjena nastavlja i bez riječi, dok sam još na CTG-u, kaže mi samo jednu rečenicu: vi ste za hospitalizaciju. Pitam zbog čega, još uvijek u šoku, jer nisam ni u snu pomislila da će mi biti potrebna hospitalizacija prije poroda. Doc kaže da sumnjaju u rad posteljice i bez riječi me upućuje da dalje sve dogovorim sa sestrama. Sestra kaže da mi donesu stvari od doma i da se prijavim na šalter za prijavu pacijenata.
Nakon prijave odlazim u predrađaonu (i dalje mi je nejasno zašto su me uputili tamo), u kojoj mi uzimaju anamnezu i pola dana provodim u praznoj predrađaoni. Uzimaju mi krv, pregledavaju me vaginalno i radim još jedan UZV, te me tek negdje pred večer šalju na odjel Patologije trudnoće gdje ću provesti iduća 2 tjedna.
U ta dva tjedna izredalo se dosta mišljenja i priprema za moj porod, ukratko „preuzima me“ šef odjela dr Zudenigo i već na prvoj viziti dr Hafner mu objašnjava moju povijest bolesti. Govori da je moja trudnoća IVF, pomalo graničan slučaj ali neka samo ostanem na promatranju i prvenstveno da mi se ispitaju vrijednosti proteina u urinu (24 satno skupljanje), te da mi se mjeri 4 puta dnevno tlak i 2 puta CTG. To će biti moj uobičajeni svakodnevni ritam iduća 2 tjedna.
S obzirom da mi je tlak jednu večer bio 160/110, odmah dolazi i dr Matijević i zabrinuto me pita kako se osjećam. Nekako u to vrijeme dolaze i moji nalazi proteina, jako povećani i to je bio znak za uzbunu. Dr Z mi već sljedeći dan dolazi i kaže da bi idući dan išao na inducirani porod koji će najvjerojatnije završiti carskim. I govori da iduće jutro budem natašte. S obzirom da mi tlak to jutro ipak nije bio toliko visok i da sam na UZV bila još skroz zatvorena, doc se ipak počeo dvoumiti što da sada napravi. (Imao je tu subotu dežurstvo). Šalje me nazad u sobu i govori da će doći za par minuta. Naknadno se u međuvremenu konzultira s dr Dukićem koji sugerira da se ipak pričeka još koji dan. Moram priznati da me to toplo-hladno pripremanje koštalo i normabela noć prije jer nisam znala niti da li me očekuje indukcija, odnosno carski, doktor je bio dosta samozatajan. Doktor idući dan na viziti samo kaže da će se još pričekati.
Ali meni tlak za dva dana opet skače na čak 170/110 i odmah mi daju normabel. Idući dan doktor Z na viziti opet predlaže hitni porod, ali Hafner predlaže još jedno mjerenje proteina i ako će biti visoki, kaže nemamo što čekati. Naravno da su bili visoki i to popodne znam definitivno da će idući dan biti porod.
Dolazi vizita, i ovaj put se svi slažu da taj dan (petak, 30.10.) započnu s porodom. Pregledava me dr Z i konačno kaže da nemam ipak dovoljno indikacija za carski koji sam nakon svega i priželjkivala, najviše zbog tlaka. Pripremaju me hitno ujutro za porod, dobivam brijanje i klistir i sestre me upućuju u predrađaonu.
Taj dan bilo je dosta doktora (u dežurstvu su bili Hafner i Bekavac) i imala sam osjećaj da se neće žuriti sa mnom cijeli dan. U 9 sati ujutro stavljaju mi gel za omekšavanje cerviksa i priključuju na CTG. Predrađaona je bila puna jer su neke indukcije započele i ranije, koje su bile u pripremi dan prije. Ležim tako par sati i ništa se ne deševa, postaje mi dosadno. No oko podneva odjednom počinjem osjećati bolove poput menstrualnih, ali opet ne tako velikog intenziteta. Čak mi donose ručak (tjesteninu s tunom, valjda u duhu petka), što sam baš s tekom pojela. Mislila sam negdje u sebi da danas ionako ništa neće biti (ali u tom trenutku ionako sam bila izgubljena i u vremenu i u prostoru). Negdje u to vrijeme dolazi i dr Z ali me nije ni pogledao, razgovarao je s drugom pacijenticom koja je mislila da se nešto dešava (malo sam zbog toga bila i ljuta al ko ga šiša, sad mi je ionako svejedno na neki način). Sestra nakon ručka kaže da se možemo „odvezati“ s CTG-a i nek malo šećemo i ja tada pri ustajanju osjetim baš pravu bol. Ovo ne može biti niti jača menstruacija, pomislila sam, ovo je nešto jače od toga. Držim se u trudovima (bar mislim da bi mogli biti jer ih naravno kao prvorotka ne prepoznajem) za stolić jer nisam mogla baš u takvim bolovima do wc-a. Primijetila sam da mi po podu do wc-a počinje kapati i krv. Ali ne dižem paniku, kao da preispitujem i dalje jačinu bolova.
Legnem nazad, moglo je biti oko 2 sata i čujem negdje u pozadini dr Bekavac kako mi namjerava staviti još jedan gel, a možda me tako držati i do jutra jer kao ne zovem ih i ne stenjem pa zaključuju da se ništa niti ne dešava. Predrađaona se do tada i na pola ispraznila, neke su s dripa već otišle u rađaonu, a jedna na hitni carski. I dr Bekavac odjednom vidi da se počinjem grčiti od bolova, da imam maramicu preko lica i dolazi do mene na provjeru. Ona me pregledava i samo kaže „otvorenost šest“ i pri pregledu počinje teći iz mene plodna voda. Dr je bila oduševljena, kaže da je upravo takve trudove priželjkivala, nije ni ona valjda očekivala takvo brzo otvaranje i tu me brzo počnu spremat za rađaonu. Ja sam samo ponavljala da hoću epiduralnu jer sam pretpostavljala da će tek sad uslijediti pravi bolovi. Anesteziologinja ubrzo dolazi, daju mi epi ali ja i dalje osjećam trudove, doduše puno podnošljivije (kasnije mi je rekla da mi nije bila dovoljna doza koju sam primila). Nakon dva sata bolovi se opet pojačavaju, ja opet molim epi ali me jedna plava dr (ne znam ime) odbija jer porod samo što nije uslijedio. Dolazi nakon nekog vremena dr Hafner i ipak mi na moju zamolbu daje još jednu dozu anestezije koja me držala do kraja. Sam izgon bilo je teško „pogoditi“ jer je epi tek sad počela djelovati, ali nekako smo i to ciljali (napamet). Babica je bila jako obzirna, pitala me može li napraviti epiziotomiju, pristala sam jer ionako ništa nisam osjećala. I dalje je bilo sve kao na traci: čujem bebin plač, dobivam dodatnu lokalnu anesteziju za šivanje (pet šava), što izvrsno odrađuje doktorica Gelo (pitam se samo koliko je doktora taj dan bilo u smjeni, imala sam osjećaj da su me svi odjelni doktori pregledavali). Iako je dogovor s MM bio da ne sudjeluje na porodu, on je cijelo vrijeme strpljivo čekao pred vratima rađaone da ga pozovu kad ja dadem znak (a to je bilo kad je malecka rođena).
I tako je rođena naša dugo željena princeza. U šali sad znam reći, zdravstveno je sredila mamu i prije nego što se rodila.
 |
|||
Odgovori s citatom
:D
