i Bubi, super ti je pismo
i super ti je brat
 |
|||
|
|
|||
i Bubi, super ti je pismo
i super ti je brat
Dok se sjetim kak sam praktički ja morala tješiti druge...onog ko me nije izbjegaval naravno.Ali nije za zamjeriti,ljudi se neznaju nositi sa stvarima o kojima pojma nemaju i najlkše je ignorirati.A i nije to neka velika stvar,kaj...pa još sam mlada,budem ja već trudnaIli,bolje da je sad otišlo nego da se rodi bolesno..Zamisli smaka svijeta da mi se dijete rodi bolesno.A svi znaju nekoga s taaaakvim problemima i na kraju je žena zatrudnila dok nije ni mislila.
Eto cure moje,nakon svega pročitanog zaključak je,da ne treba misliti...i budemo zatrudnile i rodile zdravu bebu.Jeah ...
Nikad nebudem zaboravila šogoričine riječi,da kaj se svi čude kaj sam pobacila kad "te" trudnoče ionak ne uspiju baš.
Pa mi baba na placu veli da sam zato i zgubila bebu kad sam išla na "umjetnu",ko zna kaj oni tam nama sprčkaju..
A svekrva,da kaj sam nekaj napravila kaj je došlo do spontanog?
I na kraju ispada da se samo moraš opravdavati pred drugima i tješiti njih dok ne uspije.
A to mi se fakat više neda.
I zato,ovaj put smo rekli svima bitnima da idemo u postupak dok smo dobili ljekove.Na dalje,ko želi,koga zanima,nek me pita.Ko ne,zaboli me.
Slažem se skroz.Majuška prvotno napisa
i Bubi, super ti je pismo
i super ti je brat
draga rasplakala sam se čitajuci post našla sam se u svakoj riječi ali bez obzira na sve idemo dalje jer mi smo žene ratnice lp
meni je jedna bliska osoba rekla da se pomirim s tim jer to je božja volja odmah sam je prekrižila
No comment.
Grlim.
Naslušali smo se i mi svakakvih savjeta i komentara(da ne nabrajam..).
Onda shvatiš da je selekcija najbolje što možeš; grupa ljudi kojima daješ šture izvještaje, druga koja ne poznaje problematiku i termine i njima je to sve "umjetno"- njima ne daješ nikakve izvještaje i ostatak(manjinski) s kojima možeš lijepo razgovarati ali uglavnom ispadne da su to ljudi u istom sličnom problemu.
I da, mene neplodnost još boli, u moje i ime mojih suboraca.
znam kako je željeti dijete,čuda se dešavaju,nemojte odustati nikad!!!ja sam mislila da mm ne može imati djece jer je odbijao spermiogram napraviti....jednom sam imala užasno bezobrazan komentar....zvao me je da vidim sliku djeteta od naše prijateljice...a meni izletilo bilo bi vrijeme da imamo svoje a ne da samo gledam tuđu djecu...poslije mi je bilo jako žao
cijeli dan razmišljam, da li se uopće javiti.
Bubekice, slične smo po naravi rekla bih, i ja jednostavno sam glumila da je sve ok..... pred svima, obitelji, prijateljima, širom i užom rodbinom, poslodavac danas još ne zna, no to sam ja. Pričat sam ja osobno tek počela kad sam rodila, ne i ranije.
Neplodnost boli, boli neuspjeh, boli negativna beta, pa i negativna aspiracija u prirodnjaku, pa i aspiracija ali činjenica da se ništa nije oplodilo, sve to boli no najviše od svega je mene boljela činjenica da neki parovi nažalost nikada ne uspiju i mogućnost vrlo izgledna da mi budemo jedni od tih. Nije da sam gubila nadu ali ta me je perspektiva stvarno plašila, ustvari sam bila vrlo svjesna nje. I dalje mislim da je dobro da znamo sve opcije, sve mogućnosti i svu statistiku, da nažalost neki neće uspjeti, da će neki odmah odustati, da će se neki okrenuti drugim stvarima, da će neki uspjeti nakon 15 puta, da će neki ići i 19 puta u postupak ali i dalje neće biti validne trudnoće.........
MM i ja smo 2010. godine saznali da sam zatrudnila iz IVF-a, rodilo nam se dijete i danas nam uljepšava život (iako i o tome bi se moglo pisati puno, no slatke su to muke). ali neplodnost i dalje boli, ona nije prestala rođenjem djeteta, nije nestala uz ove slatke muke,
prije trudnoće ali i sada ću reći da često mi tražimo razumjievanje i toleranciju, druge traže šutnju i potporu, treći ne žele ništa. Mislim da se okolina uistinu ne može saživjeti s nama, oni koji se ne bore neplodnošću - oni boijm se i ne mogu razumijeti i previše je to što tražimo da nam budu potpora u svakom koraku i svakom pogledu. Ja doduše nisam nailazila na one koji bi govorili o "Božijoj volji" da nemamo djece, možda sam takve i svjesno isključivala iz svog okruženja ili takvi jednostavno nisu komentirali jer nisu znali.
Istini na volju, prolazimo na putu našem kroz svakojaka razdoblja, s druge strane i mi ovdje na forumu smo različite, s različitim iskustvima, potrebama, očekivanjima......... i teško je ljudima oko nas koji nisu iz te "naše priče" reći u pravom trenutku pravu riječ, odšutjeti kad treba, i oni su uglavnom bespomoćni, izuzetaka i zlobnika će biti uvijek, no većina to ipak mislim da nije. A mi smo dobrim dijelom hipersenzibilne.
Ja unatoč tome što sa svojm najbližima imam odličan odnos, nisam imala potporu od njih jer je nisam niti tražila, ja sam cijelu temu zabarikadirala i zabezicirala samo za MM i mene, drugi tu nisu imali što tražiti, ali mi je njihova šutnja bez glupih pitanja i komentara bila dovoljna potpora....... ali to sam ja.
Stoga, draga moja Bube, ne znam što bih ti rekla vezano za dodatne pretrage, bojim se da je to za razgovor s tvojim MPO liječnikom, nakon 1 IVF-a i 1 FET-a mislim da nemate indikacije za dodatne pretrage, u prosjeku je potrebno 12 j.s. od kojih će jedna u prosjeku biti dovoljna za dobru blasticu koja će se još i ugnijezditi. Davno je naša Pino o tome pisala, ako nađem, postam negdje.............
Biokemijska JESTE uspjeh, koliko god ona gorak bio uspjeh na putu našem, ali se tako računa. Ja se uistinu nadam da ćemo već nakon tvog sljedećeg FET-a i daj Bože (ili daj Svemiru kako bi rekla jedna naša forumašica) pozitivne bete, se vratiti na ovaj tvoj današnji post, taj put s nastavkom priče i osmjehom na licu. Ako do toga i ne dođe, polako, sve u dogovoru s tvojim MPO liječnikom ili nekim drugim, dogovorite daljnje korake ili/i pretrage.
Posljednje uređivanje od Kadauna : 13.03.2013. at 15:26
Mi nismo skoro pa nikome rekli. Od obitelji zna samo moja mama. Iako mi je uvijek bila podrška u svemu, sada je ta podrška jednostavno nekako izostala. Ona se nekako ne može pomiriti s tim da imamo problema, još uvijek se nada da ću ja jednostavno nekim čudom ostati trudna. Baš je nezainteresirana kada joj pričam o postupcima pa sam ta objašnjavanja svela na najmanju mjeru jer me je to jako razočaralo.
MM-ovim roditeljima nismo ni rekli jer oni su mišljenja da onima kojima Bog nije dao djecu prirodnim putem, nisu je ni zaslužili. Sve ovo drugo nije normalno. Još se jako dobro sjećam njihove priče s početka naše veze, kada su se oni ismijavali od jedne njihove kume jer su ljudi digli kredit da idu na "umjetnu". Mislim da to nikada neću zaboraviti. I jako sam sretna što žive 350 km od nas i viđamo se dva puta godišnje.
Mene je sad ovaj zadnji neuspjeh jako pogodio, još uvijek nisam baš dobro, pokušavam sastaviti djeliće svog života. Najviše me strah da ćemo i mi biti jedan od onih parova koji nikada neće uspjeti. Sve smo podredili postupcima, dobila sam otkaz zbog bolovanja, ne tražim čak ni drugi posao jer kako ću na novom poslu odmah otići na bolovanje. Iako nismo puno prošli, došlo mi je čak i da odustanem, osjećala sam se kao da nemam snage za dalje. Voljela bih razgovarati s nekim psihologom, možda bi mi onda bilo lakše.
Krajem mjeseca idem na konzultacije, trebali bi ići u novi stimulirani u 4. mj. I sad se ja lomim u sebi da li da pitam doktora da nas pošalje na dodatne pretrage jer imamo 1 FET i 3 IVF-a neuspjela iza sebe ili da idemo u novi postupak? Znam da će nam te pretrage odgoditi postupak, a tako me vuče želja da pokušamo ponovno bez čekanja. A opet, imamo pravo na još smo ta 2 besplatna pokušaja.
Danas mi je jako težak dan, možda sutra bude lakše
Potpis do neba i nazad....cijeli dan razmišljam, da li se uopće javiti.
Bubekice, slične smo po naravi rekla bih, i ja jednostavno sam glumila da je sve ok..... pred svima, obitelji, prijateljima, širom i užom rodbinom, poslodavac danas još ne zna, no to sam ja. Pričat sam ja osobno tek počela kad sam rodila, ne i ranije.
Neplodnost boli, boli neuspjeh, boli negativna beta, pa i negativna aspiracija u prirodnjaku, pa i aspiracija ali činjenica da se ništa nije oplodilo, sve to boli no najviše od svega je mene boljela činjenica da neki parovi nažalost nikada ne uspiju i mogućnost vrlo izgledna da mi budemo jedni od tih. Nije da sam gubila nadu ali ta me je perspektiva stvarno plašila, ustvari sam bila vrlo svjesna nje. I dalje mislim da je dobro da znamo sve opcije, sve mogućnosti i svu statistiku, da nažalost neki neće uspjeti, da će neki odmah odustati, da će se neki okrenuti drugim stvarima, da će neki uspjeti nakon 15 puta, da će neki ići i 19 puta u postupak ali i dalje neće biti validne trudnoće.........
MM i ja smo 2010. godine saznali da sam zatrudnila iz IVF-a, rodilo nam se dijete i danas nam uljepšava život (iako i o tome bi se moglo pisati puno
prije trudnoće ali i sada ću reći da često mi tražimo razumjievanje i toleranciju, druge traže šutnju i potporu, treći ne žele ništa. Mislim da se okolina uistinu ne može saživjeti s nama, oni koji se ne bore neplodnošću - oni boijm se i ne mogu razumijeti i previše je to što tražimo da nam budu potpora u svakom koraku i svakom pogledu. Ja doduše nisam nailazila na one koji bi govorili o "Božijoj volji" da nemamo djece, možda sam takve i svjesno isključivala iz svog okruženja ili takvi jednostavno nisu komentirali jer nisu znali.
Istini na volju, prolazimo na putu našem kroz svakojaka razdoblja, s druge strane i mi ovdje na forumu smo različite, s različitim iskustvima, potrebama, očekivanjima......... i teško je ljudima oko nas koji nisu iz te "naše priče" reći u pravom trenutku pravu riječ, odšutjeti kad treba, i oni su uglavnom bespomoćni, izuzetaka i zlobnika će biti uvijek, no većina to ipak mislim da nije. A mi smo dobrim dijelom hipersenzibilne.
Ja unatoč tome što sa svojm najbližima imam odličan odnos, nisam imala potporu od njih jer je nisam niti tražila, ja sam cijelu temu zabarikadirala i zabezicirala samo za MM i mene, drugi tu nisu imali što tražiti, ali mi je njihova šutnja bez glupih pitanja i komentara bila dovoljna potpora....... ali to sam ja.
Stoga, draga moja Bube, ne znam što bih ti rekla vezano za dodatne pretrage, bojim se da je to za razgovor s tvojim MPO liječnikom, nakon 1 IVF-a i 1 FET-a mislim da nemate indikacije za dodatne pretrage, u prosjeku je potrebno 12 j.s. od kojih će jedna u prosjeku biti dovoljna za dobru blasticu koja će se još i ugnijezditi. Davno je naša Pino o tome pisala, ako nađem, postam negdje.............
Biokemijska JESTE uspjeh, koliko god ona gorak bio uspjeh na putu našem, ali se tako računa. Ja se uistinu nadam da ćemo već nakon tvog sljedećeg FET-a i daj Bože (ili daj Svemiru kako bi rekla jedna naša forumašica) pozitivne bete, se vratiti na ovaj tvoj današnji post, taj put s nastavkom priče i osmjehom na licu. Ako do toga i ne dođe, polako, sve u dogovoru s tvojim MPO liječnikom ili nekim drugim, dogovorite daljnje korake ili/i pretrage.
kadauna zasad saljem samo pusu, sutra napisem ostatak, sad ne stignem...
Bubekica, u potpunosti te razumijem. Recimo i mene znaju nekad izbaciti iz takta riječi: opustite se i sve će doći na svoje.
Kad mi nije dobar dan onda im kažem , ajde se ti opusti s našom dijagnozom i kada si u postupku svakih par sati razmišljati što od lijekova moraš uzeti, probaj u 5 min
koje imaš slobodno na poslu smučkati 4 ampule u dvije injekcije, piknuti se( s tim da jedna poslije ostavi oteklinu veličine 5 kn i jako svrbi i peče), a moraš biti koncentriran na poslu. A onda hodaj na uzv svaki dan, kemijaj na poslu da sve stigneš i tako. (Ovo sam sve izgovorila u naletu ljutnje kada je jedna prijateljica rekla " pa što ti doktori znaju, samo se vi opustite".
Podršku od bližnjih imamo, ali oni koji nisu to prošli ne mogu shvatiti.
Isto tako najprije je to meni teško padalo i muž je bio taj koji je tješio, no sada je situacija obrnuta.
No nema nam druge, nego kao kaže bublica 3 dok god ima želje i snage treba pokušavati.
Suborke
Jednom moram i ja napisati taj dio puta.....
Nemojte se zamarati ljudima koji vam crpe energiju potrebnu za postupke, oni su u tome "nebitni" !
ma znate šta...zadavila bi doktore i sve ostale koji nisu dobro upućeni u ovu tematiku, kada mi kažu, opusti se, sve je u TVOJOJ GLAVI, ti si mlada šta si navalila na vantjelesne oplodnje!!!! HELLLOOOOO...k'o da sam izmislila svoje dijagnoze, k'o da mi se hoda od dr.do dr., k'o da volim modar stomak, k'o da volim da sam oteknuta od silnih injekcija, k'o da volim punkciju, ko da se volim voziti do 300-400 km na folikulometrije, k'o da volim što smo od stresa i iscrpljenosti od tog vozikanja slupalili auto kada smo se vraćali sa jedne folikulometrije, k'o da volim ležati i ne micati se, k'o da volim što sam na bolovanju dok mi se posao nagomilava, k'o da volim što lažem drugim ljudima šta mi je, k'o da volim onih odvratih 13-14 dana do bete, k'o da volim onaj osjećaj po noći dan prije bete, k'o da volim izraz tete u labu kada mi daje nalaz bete, k'o da volim taj isti nalaz pokazati mužu, k'o da volim zovnuti mamu i tatu i opet nas sve razočarati, k'o da volim zakucane kreditne kartce, k'o da volim sve podrediti postupcima, k'o da volim plakati, i plakati i plakati...pa nisam luda dragi moji doktori, nego sam na vrijeme shvatila da imam problem, koji je još veći dok je takvih kakvi ste vi...
Drage moje,skroz vas razumijem,mi smo na početku otvoreno pričali o tome,od nekih smo imali podršku,od nekih ne..ali stalno ispitivanje o tome,kako sam,kako se osjećam,ma da opusti se doći će kad se najmanje budeš nadala!ili joj,žao mi je što opet nije uspjelo-meni je toga dosta,dosta mi je žaljenja!!!Oni koji to ne prolaze ne mogu ni razumjeti! Još kad mi moja jako dobra prijateljica rekla kad sam izgubila prvu bebu-pa išla si na "umjetnu" i to je veliki grijeh i zato je bebi srčeko stalo kucati!! grijeh?? šta je grijeh što želim bit majka?šta želim zagrlit svoje dijete?Onda sam svima rekla da više neću ići do daljnjega,da mi treba odmora,jer uz sve to što moram prolaziti,moram još slušati svakakve savjete i prigovore..
Drage moje želim vam a i sebi puno snage za dalje,da sam se ostvari naš san a onda nas neće nitko žaliti nego će nam se diviti kako smo jake,kako smo se izborile i došle do svog cilja,do svog sna,do svoje bebe!!! sretno!
joj, na to "opusti se" bi kosu čupala
njima, ne sebi
kiki30
Punih 10 godina je od našeg ulaska u MPO...
Tigrical
mostarka86,sto da kazem, debeli potpis na sve sto si napisala.
kiki30
cure, svaki, bas svaki dan mislim na vas...
danas mi je baš težak dan. mrzim zimu i tad mi je taj naš problem nekako prevelik....
sjedim na poslu i u totalnom sam bedu.
Gdje boli neplodnost??? Pa gdje ne boli?? Boli svaki dan, sat, minutu... Gledam svoje nećake i pitam se kad ćemo mi njih pozvati na naš 1. rođendan??? Hoću li cijeli život biti samo tetka i kuma??
Hoću li iz mjeseca u mjesec ići doktorima i piti bljutave čajeve, mm po 6 tbl dnevno nebi li popravili nešto???
Na glupo pitanje što mi čekamo bi nekog u glavu udarila. U meni se pomalo javlja agresivnost velika.
Nitko osim moje kolegice s posla nezna šta se "događa" s nama, koliko sam proplakala zbog prvog nalaza s-grama, pa od straha od punkcije cijelu Petrovu digla na noge, lagala da sam bolesna nakon punkcije i transfera.... Sve samo da budem smirena, jer znam da kažemo našima doma-od te puste brige i pametovanja bi mi bilo još gore. Opustite se, šta se opterećuješ bojom zidova, prašinom na podu, peglanjem itd....
Još uvijek smatram da je bolje što nikome nismo rekli... Imam želju reći jednoj prijateljici, al tek je rodila pa si mislim kud ću joj ja sa svojim dijagnozama....
Želim nestati s ovog planeta i probuditi se gdje će sve biti nekako drugačije.
Želim otići na neko misteriozno putovanje gdje ću ostati trudna-kažu da čim negdje otputuješ ostaneš trudanNikad ništa gluplje nisam čula
Više nemam inspiracije, a još je toliko toga u meni što bi trebala izbaciti van
nemam što više napisati osim... Ljubilica je napisala: "Gdje boli neplodnost??? Pa gdje ne boli?? Boli svaki dan, sat, minutu..." a Bubekica i Kadauna su nadodale sve one strahove koje osjećam, a koje se ne usuđujem nikome pokazati niti izreći....
ljubilice,,,potakla si me rečenicom .."hoćeš li cijeli život biti samo tetka i kuma",,,,,ajme,,tako se i ja osjećam,,,u braku sam 14 god,,,dijagnoze strašne,za supruga sam znala za klinifertov sindrom,,a ja tek nedavno saznala da imam sa 33 god.preuranjenu menopauzu,,,upravo se spremamo na postupak u prag,,,nedavno saznala da su mi obe prijateljice trudne ( dugo isto nisu mogle),pa sestra, brat isto ima malu kćerkicu,,,,jedino ja nemam... a meni tako teško,, a drago mi zbog njih...,nekako se držim pred njima,,,toliko mi je teško da ne želim drugima to pokazivati ,,,da me ne žale,,...mislim da nas jedino mogu razumjeti one osobe koje isto imaju problema,,jer svima je lako reći,,"opusti se,nemoj misliti itd,,,i kad idem na dječije rođendane srce me vrlo boli,,,,svako dijete zove svoju mamu,,i ja bih da i mene jednog dana zove.....
daani13 da... potpisujem sve.... tetka, ujna i kuma... sve sam, samo nisam mama
Tužna činjenica....i ja sam sve..samo ne mama...
cure znam kako vam je, samo sam došla da vam pošaljem jedan virtualni hug
da... potpisujem sve.... tetka, ujna i kuma... sve sam, samo nisam mama
o kako ovo razumijem, da sve sam to, samo ono što najviše želim nisam
X
Kako ste me rastužile...
Kad je tako.Imamo petero nečaka,kumice male...
Ali točno tako,hoču i ja da mi druge zovemo na naš mali rođendan,hoču puno balona,i hoču peči helo kiti i spužva bob tortu.
Jednom će biti,nadam se.
Ako bez nade ostanemo,kaj nam ostaje?
žužy ništa mi ne ostaje osim MM
aaaa... moram i ovo napisati....
znate čega me jako strah....
kako nitko ne zna što mu život nosi, što ako... što ako MM za 5 ili nebitno koliko godina kaže:"Gle, nisi mi rodila... odoh s drugom!"
Sad je sve super, ali ne mogu ne misliti........
Eh to je i moja boljka.... Iako kad god mu to spomenem poludi...kaže da me je oženio zbog mene....itd....ali mene je svejedno strah....
Ma Sanda hajde...pricas gluposti...nadam se da ne ljutis...To nam uvjek mogu uraditi ili mi njima svejedno bez obzira na djecu,razloge...Ja uvjek kazem svima....svoju djecu prvo radjam sebi pa tek onda svima...a tako ces i ti...Ja moga nikad nebih ostavila zbog razloga da nismo mogli imati djecu...ako ih nebi rodili,usvojili bi svakako...S tim sam bila odlucno rascistila dosta prije nego smo rodili...A i on takodjeaaaa... moram i ovo napisati....
znate čega me jako strah....
kako nitko ne zna što mu život nosi, što ako... što ako MM za 5 ili nebitno koliko godina kaže:"Gle, nisi mi rodila... odoh s drugom!"
Sad je sve super, ali ne mogu ne misliti........
Vidiš Pipi73 ja ću ako mi se posreći roditi za nas i nama, ne radi sebe i sebi... da sam tako razmišljala rodila bi sebi prije 15 godina....ne bi se pazila neželjene trudnoće, jer nisam tada bila srela osobu s kojom bi to djete odgajala i podizala...
Moj MM i ja smo složni u tome da posvojiti ne želimo... nismo se nikada posvađali, slažemo se i sam kaže da me oženio bez djece pa da možemo "uživati" samo nas 2 i dalje bez djece....
ali draga moja strašna u pravu si.. padne na pamet!
Opet me podsjeti na izjavu mog muža...jednom prilikom kad sam mu sva dotučena rekla "šta ako nikada ne budem trudna?" on je rekao.....e onda cemo kupiti kamper i putovat po svijetu i uživat.....
Znam da je to rekao da me oraspoloži, oboje želimo dijete....naravno...
I mi želimo, al već imamo motor
Posljednje uređivanje od Sandra1971 : 26.03.2013. at 18:04
Heh....slično razmišljanje.....
Onaj osjećaj kada nakon mjeseci napornog rada uspiješ otići na godišnji od 4 dana i dobiješ sobu sa kinderbetom.
cure moje ja cu vas prvo cvrsto
ne znam od kud nam snaga za sve to... valjda smo stvorene takve, hrabre i neunistive..
ja cu vam ispricati moju jucerasnju bol. kako ja radim na hitnoj, zovu nas zbog jedne trudnice koja ima trudove,cura je mlađa o mene, inace je ovisnica o svemu i svacemu i na heptanonskoj terapiji je.vozili smo je sto puta uslagiranu...ali ovo je bilo bolnije.. ona nista ne zna o svojoj trudnoci i o svom djetetu kojeg je nosila (vjerojatno je vec rodila) to me prvo dotuklo, a onda sam procitala da je imala prije te T i dva abortusa arteficijalna... uzas! i sad ja pitam vjecito pitanje.. ZAŠTO? Zasto ona? Zasto njoj? Mi se trudimo maksimalno zatrudniti, ali ne, neka ovisnica mora zatrudniti i to 3x prirodno... bas sam bila ljuta i zalosna... ali me je moja seka danas bas razveselila, koja pokusava drugo dijete..i kupila nam je svakoj test za trudnocu i rekla je: E neka nam je ovaj pozitivan!!
puse saljem svima!!!
Ja se ne bojim da će me MM ostavit jer nemamo dijete (zbog 1000 drugih razloga bi mogao, ali zbog ovog neće
Nisam htjela da te uvrijedim ali mene je malo zabolio ovakav odgovor...mada mislim da me nisi shvatila...To sto imam jedno i cekam drugo ne znaci da ne znam kako je tebi trenutno...moja MPO prica traje vise od 10 godina...i meni je 40 godina....Ja i mm smo skupa skoro 15 godina...ne sve u braku ali smo skupa...I da nismo uspjeli a da mi onaj koga toliko volim poslije svega sto smo prosli kaze "nisi mi rodila" mislim da mi nista bedastije nebi mogao reci ....Mislim da mu to ni na onom svijetu ne bi oprostila...Svaki drugi razlog bi pokusala da shvatim...Da sam htjela da radjam ranije i lakse...rodila bih to na "vrijeme" ili sa nekim drugim...I on takodje...Ali htjela sam snjim...i rodila sam snjim...Ja sam osoba koja zeli djete...prirodno,"umjetno",usvajanjem..nebitno.... Zelim djete ...Prvo zbog sebe...pa zbog svih ostalih...I svakako snjim...
Nisi me uvrijedila, a shvatila jesam...ne znam zašto te zabolio moj odgovor, jer sam napisala da ne želim bebu sebi, nego nama.... da sam imala nekog s kim bih to poželjela ranije, već bi možda bilo...samo sam hrabro napisala što mislim, što mi ponekada u strahu padne na pamet i ne vidim u čemu je problem.. isto tako sam napisala i da nikada ne znamo što život nosi...što je realnost...da je sad problem to što nemamo bebu, već bi se rastali... mislim da nisi skužila da su to neki moji strahovi koji uopće nemaju veze s tobom....tako da te moje "gluposti" su samo moje .... samo sam možda dovoljno hrabra da ih javno napišem, jer eto... svašta mi padne na pamet i znam da nisam jedina... i pipi73 ja ne želim imati bebu bilo kako, mi nismo par koji želi posvojiti... ili ćemo imati svoje ili nećemo imati uopće...stvar dogovora
Hvala....shvatila i ja....
mogu ti samo reći - svaka ti čast na svim silnim godinama u MPOHvala....shvatila i ja....
želim da ti što prije dođe lipanj pa da zagrliš i drugo....
i kod mene je tako...daani13 da... potpisujem sve.... tetka, ujna i kuma... sve sam, samo nisam mama
X
Ja sam inače po prirodi štreber i strašno mi je kad me moje tijelo ne sluša. Kad sam imala spontani, onda su mi govorili da sam "izgubila" bebu, meni je to bilo isto kao da su me ukorili zbog nemarnosti i aljkavosti... Pobogu, ženo, kako si mogla izgubiti dijete?! Pa onda kada mi je beta bila negativna, govorili su "pa dobro, nemoj biti tužna, bit će drugi put". Meni je to isto kao kad učiteljica tješi lošeg učenika nakon što je dobio jedinicu iz testa, dok onima drugima (s pozitivnom betom) kaže: "Bravo, odlično si ti to!" A mi luzeri ih sa zavisti gledamo i mislimo: "Joj, što bih dao da nisam ovako glup."
Znam da je smiješno i bedasto, ali... Osjeća li se još tko ponekad ovako?
Iako nisam štreber, znači ono totalno sam ponekad u drugom smjeru (šta je često loše) ali me zna pratiti taj neki glupi osjećaj, luzer, i ne mogu si pomoći, a svijesna sam da na takve stvari ne mogu utjecati.
Cure grlim.....
ja jesam streber i najvise mrzim dobronamjernu recenicu nakon vracanja embrija - dobro ih cuvaj! kad je beta 0, samo mi odzvanja - nisi ih dobro cuvala.
Meni je bilo najgore kroz sve ove godine liječenja što na ovo apsolutno nisam mogla utjecati što god da napravila, a probala sam svašta od mirovanja i nemirovanja, od pravilne prhrane, svakojakih čajeva i bioenergije, tablete za neke moje boljkice itd. i prvi put u životu nisam postigla željeni rezultat jako dugo vremena bez obzira na trud.
Dok inače obično dođu neki rezultati tj. vide se neki pomaci ako "upreš" ovdje to baš nije tako jednostavno i to me najviše ubijalo u pojam...
Konfuzija ja se osjećam tako... i još svakako
Da mi postave dijagnozu, bilo bi mi lakše...
da bar znam što nije sa mnom, bilo bi mi još lakše....
bilo što da mi kažu da nije u redu,lakše bih sve ovo što se događa prihvatila, ali ovako
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
