Nemamo puno iskustva s davanjem lijekova, a Magdalena i Ivan moraju piti antibiotik. S njim nema problema, dobije na spricu, malo se namrsti, ali sva kolicina zavrsi tamo gdje treba.
S njom je situacija krajnje dramaticna. Nikakvo uvjeravanje, nagovaranje, pricanje prica, glumatanje, pa ni ucjenjivanje (cak ni hranom!?!?) ne pomaze. Cvrsto stisne usnice i vrti glavom. Ne pali ni zlicica niti sprica. Jedino sto preostaje je na silu, no onda, dakako, vristi kao sumanuta, batrga se i nemam pojma koliko je lijeka zapravo zavrsilo u ustima, jer ga ima posvuda, po kosi, odjeci, rukama, podu, krevetu, meni, Ivanu, Marku itd.
Tek je popila dvije ture i vec mi mrak pada kako ce izgledati sljedeca... Kako vama to uspijeva?