 |
|||
A šta to znači kavalitetan start? Različiti ljudi imaju različite kriterije. Za mene je kvalitetan start odgovorna mlada osoba koja je vrijedna i zna što hoće u životu i trudi se da to svojim radom i postigne. Materijalna sigrunost će joj sigurno olakšati, ali neće joj sigurno omogućiti uspjeh u životu. Tako ja razmišljam.Peterlin prvotno napisa
nije isto govoriti "stvari će se riješiti" kad imaš riješeno stambeno pitanje i visoko obrazovanje, npr. Ili traženu struku (to je ono što mi imamo, iako nemamo rj. stambeno pitanje,npr)
onda se stvari-mogu riješiti
kad živiš od minimalca, kao podstanar, nemaš traženo zanimanje, nemaš nadu da će ti ujac iz Australije nešto ostaviti, nemaš osnovne uvjete, šta će se to "riješiti"?
Kod mene snalaženje podrazumijeva RAD, kupovinu opreme i odjeće preko burze, na rasprodaji, "uradi sam" varijante... Sigurno ne čekam da mi padne s neba ili da mi država pruži jer bi se načekala...
Potpisujem!!iskreno me zanima, kojeg velikog troska se bojite? osobito ako vec imate jedno dijete i frendove koji vec imaju djece, pa i oni mogu uletiti s najnuznijim potrepstinama
obitelj nikada nije skupa, ona je nuzna. materijalne stvari ovog svijeta nisu nuzne i dijete nece biti nista tupavije ako nema playstation ili privatne satove bilo cega. A ljubav i obiteljska povezanost se moze ostvariti i u parku pred zgradom (u kojoj zivite u minimalno kvadrata) s mrvom sunceka i 0 kuna
Nisi dobro pročitala, ne iritira me tvoj stav, nego ta rečenica, dakle, ništa direktno protiv tebe kao osobe.
I sama si napisala, ovako kako živite se snalazite, ali ti imaš i završen fakultet, naravno on nije nikakva garancija, ali opet imaš velike šanse da će ti taj tvoj fakultet u budućnosti omogučiti napredovanje. Znači imaš se čemu nadati.
Za nikog nema garancije, ali kao što sam i rekla svi mi možemo procijeniti da li smo sad na svom maksimumu ili imamo još šanse napredovati (financijski).
Da pojednostavim svoju priču na primjerima. Spominjem stručnu spremu čisto da pojednostavim primjer, a ne zato da bi omalovažavala nekog.
Npr. imaš bračni par, muž i žena imaju SSS, neka recimo neprofitabilna struka. Npr. žena radi kao trgovac. Trenutno su zaposleni i imaju največa primanja koja mogu u svojoj struci dobiti. Nemaju namjere ili sredstava u budućnosti krenuti u neke privatne vode, što bi eventualno pomoglo financijskoj situaciji. Nemaju mogućnosti baviti se nekim dodatnim poslom,...
Znači dosegli su maksimum svojih financija, uz vrlo male šanse za neke promjene u budućnosti.
Sad u ovom trenutku imaju određen broj djece i s tim financijama krpaju od 1. do 1., ali mogu preživjeti., gdje je tu prostor za još jedno dijete?
Mislim, ima svigdje "prostora", ali koliko je to pametno?
Drugi primjer je bračni par gdje je barem jedan od partnera zaposlen "ispod svojih mogučnosti" - znači nada se u budućnosti napredku, ili gdje se barem jedan od partnera ima mogućnostiu baviti dodatnim poslom, nekim dodatnim izvorom zarade, ili gdje je jedan od partnera nezaposlen, a u budućnosti se nada zaposlenju, ili gdje jedan od partnera misli krenuti u neki privatni biznis jer ima mogučnosti za to (znanje i sredstva),....
Poanta je da za ništa u životu nema garancije, ali ja razlikujem slučajeve gdje "ima nade" i gdje "nema nade" za poboljšanje situacije.
Ne smatram da u ovom slučaju gdje "nema nada" ljudi trebaju odustati od života ili nešto slično, nije to ta "nada", nego realna šansa za financijski napredak koje realno ima ili realno nema. Ne računam tu da ću možda dobiti na lotu slijedeće godine.
Kvalitetan start znači da moje dijete neće biti limitirano mojom (eventualnom) nemogućnošću da mu platim školarinu na željenom studiju. Moji roditelji su meni omogućili studij koji sam htjela, i bratu isto. Bila bih nemajka da to ne omogućim svojoj djeci. A o tome treba misliti ODMAH, a ne kad dijete ima 18 godina. Moje životno osiguranje razvezat će se taman one godine kad stariji doraste za studij. Kvalitetna mlada osoba sa završenom gimnazijom ili nekom srednjom školom bez mogućnosti zaposlenja na putu je da postane kvalitetno nesretna. Ne možemo biti sigurni, ali možemo dati sve od sebe da dijete/djeca imaju za školovanje. PS3, odjeća s markom i druge "trice" uopće me ne zanimaju. Nažalost, takva su vremena da je dobro imati i neki kapital da djeca mogu pokrenuti svoj posao ili riješiti (bar djelomično) krov nad glavom. U to ime od svoje 1. godine oba imaju dugoročnu stambenu štednju. Ja im se mogu posvetiti koliko mogu (uz posao), ali što bi značilo da čamim s njima i ne zarađujem? Za njih i za svoje zadovoljstvo? Ne znam baš da bi bili sretniji....
Potpisujem kompletno i razmišljanja i za štednje, osim što ja imam posao s odličnim radnim vremenom.
Da, da i jos jednom da.
Obrazovanje koje zelimo priustiti nasoj curi ce biti velika investicija i sada vec stedimo kako bi skupili novce (neophodnost vrhunskog obrazovanja uopce nije tema diskusije kod nas kuci). Rado bi prosirili obitelj ali mene bas muci tema troskova skolovanja i otvoreno pitanje dali bi imali novaca da nasoj djeci dajemo jednake sanse za najbolji start samostalnog zivota.
Da li vi to onda već znati za što će se vaše dijete školovati? Mislim, kad kažeš da će jako puno koštati. Dakle, ako će ona karikiram htjeti biti kuharica npr. neće to smjeti ili što?
Sorry, nemoj misliti da te napadam, samo mi je tako zazvučalo...
I opet potpis na PeterlinTakođer imamo otvorenu stambenu štednju za njih dvoje, ali namijenjenu za plaćanje školarine. Kako stvari idu, ne bih se čudila da za 15-tak godina imamo fakultete sa EU školarinama, previsokim da se pokriju s našim tekućim prihodima.
Ma biti će što poželi od smetlara do nebo je granica, ali ne želim se dovesti u situaciju da želi nekakvo obrazovanje koje mu ja ne mogu priuštiti.
Ma pitala sam konkertno Maxime jer mi je njen post zazvučao u stilu "Skupo će se školovati ma što ona sama mislila o tome"
ana.m, ti sama neke stvari zakljucujes koje ja nisam napisala.
nisam napisala da ce se nase dijete najskuplje skolovati ali znam, bez obzira na skolovanje ili profesiju koja ona izabere da ce njezino skolovanje nama biti investicija. Ukoliko nasa kcer zeli postati kuharica (biti ce mi drago da krece maminim stopama) pruzat cemo joj optimalne uvjete da se kvaliteto skoluju za tu profesiju, ukoliko zeli biti frizerka - vrijedi opet ista stvar, ako zeli akademsko obrazovanje i ima za to kapacitete to je opet njezin izbor a mi smo tu da joj pruzamo nasu potporu i najbolje moguce obrazovanje. Suprugu i meni je najvaznije na svijetu da nasa kcer bude sretna kao osoba i da izabere profesiju koja ima njezin interes/ljubav.
Mi doma ne marimo za sminkom, skupom odjecom, i hochstaplerajom a za skolovanje i omogucavanje bolje buducnosti naseg djeteta odricanje nam apsolutno nije problem.
Ok, ovo sada zvuči potpuno drugačije...U prvom postu je zazvučalo savim nešto drugo.
A ja sam jako osjetljiva na tu temu, jer imam doma jednog koji je slijepo slušao ono što su njegovi roditelji htjeli, nije im se htio suprotstaviti i vidim kako to sada izgleda i nikako ne bih htjela svom djetetu nešto tako priuštiti.
Nemoj se ljutiti, stvarno nisam htjela ništa loše.
A o kakvim vi to školarinama pričate? Vi govorite o onom američkom sistemu ili?
Pa ja pričam o našim najobičnijim fakultetima gdje su "školarine" vrtoglavo visoke, a kvota upisani "na teret države mala".
Isto tako, budući da nisam iz Zagreba, studiranje u Zgb. zahtjeva i mnoge druge troškove. Stanarina, ili troškovi putovanja,...
A dobro Anemona, oćeš ti ostati na jednom djetetu da bi moglo studirati u Zagrebu jednog dana (da ne pričam o tome da ti dijete možda neće ni htjeti studirati)? Najozbiljnije pitam.
Moja mater je izdvajala silne novce za mene i brata, na kraju ni ja ni on nismo završili ništa (a ja i on sve skupa studirali preko 10 god). Zamisli šoka, tragedije, tuge i potrošenih novaca. A vjerujem da ona nije htjela na treće da bi mogla priuštiti nama dvoje kvalitetno školovanje. A nama bila važnija zahebancija nego išta drugo. Možda mi nismo dobar primjer. Imam jedan bolji. Jedna moja fina gospođa susjeda, visoko obrazovana, onako finkica prava ima jednu kćer. I ostala je samo na njoj jer njena kćer će biti isto tako visoko školovana, na nekoj dobroj poziciji, bla, bla.. i istina, to i je danas. Danas ona živi u Zg (mi smo daleko od Zg), ima skoro 40, direktorica je jedne ogromne firme, minja aute, garderobu, dečke, muškarce..skroz djeluje onako za pozavidit joj (ja ne, to nebi mogao biti moj stil). I nekidan sretnem ja njenu mamu. Ja sa svojih troje djece a gospođa sama. I počne ona pričati..kad nakon tri minute plače ko godina. rasplakala se žena meni kako sam divna mama, krasna osoba, kako ništa u životu nije vrijedno kao ljubav, djeca, ma koja lova, koji auti, koji položaji...gleda moju djecu i plače. Njena visoko školovana kćer nije kraj nje, viđa je jednom godišnje jer je ženska zauzeta, muža nit ozbiljnu ljbav ni u blizini a o djeci da ne govorim, to joj nije ni u planu. Njena mama se razbolila, boji se da će umrijeti a da neće doživiti vidit kćer u ulozi mame i "obične" žene. Štojaznam, meni su moja djeca najsavršeniji produkt ovoga svijeta, volimo se svi međusobno i oni čine moj život. Sve ovo ostalo što pričate meni zvuči tako blijedo u usporedbi s mojom djecom.
Trina, ovaj tvoj post zaista ne kontam. Mislim, što si ti time htjela reći?
uspješni ljudi su nesretni, oni s puno djece su sretni?
Nisam. Samo sam htjela dati primjer jedne žene koja je razmišljala slično kao neki ovdje.
Trina, sad ću ja u tvom stilu odgovoriti da je ovaj komentar o školovanju KAJGOD!
Ako moja djeca ne budu namjeravala studirati, ta lova bit će im kapital za otvaranje vlastitog biznisa ili osiguranje krova nad glavom. Pa to sam, bratemili, i napisala. Eh, sad, ako se netko ovdje ždere što mu je mater namijenila studij, a nije ispunio očekivanja (roditeljska ili svoja) to njemu/njoj na dušu.
X
Trina, ajde pročitaj prvo moje postove pa reci koji dio ti nije jasan.
Cijelo vrijeme govorim o dvoje djece, možda i trečem.
Koliko ih moram imati? 6? Da bih spadala u tvoju podobnu kategoriju?
Posljednje uređivanje od Anemona : 05.03.2010. at 09:20
Možda je osnovna razlika u pogledu na život koji želimo svojoj djeci omogučiti.
Opet ja s primjerima:
- moji roditelji su se uvijek trudili meni i bratu omogučiti čim više. Plaćali su nam školarine za fakultete koje smo željeli, bez obzira što su realno u to vrijeme bili u težoj novčanoj situaciji.
Osigurali su nam krov nad glavom (meni su dali kat kuće, bratu pomogli napraviti potkrovlje).
Cijeli život su se brinuli za nas i pružali nam puno ljubavi, razumjevanja, nesebično nam davali sebe,...
Uglavnom, "zadužili" su me za cijeli život. Nadam se da ću im uspjeti za životo pokazati i vratiti barem dio ljubavi i poštovanja koje su nam nesebično cijeli život pružali i još nam pružaju.
Takav odnos želim s svojom djecom/djetetom.
Npr. MM ima odnos s roditeljima na način da im je dužan do kraja života čim su ga rodili. Stalno se je nešto mjerilo, ucjenjivalo, zamjeralo,... nisu nam željeli nikad pomoči, kad je pomoč bila tražena. Čisto za primjer, kad smo željeli kod njih urediti mjesto za stanovanje (mi smo dizali kredit i sve bi financirali, oni su samo trebali dati odobrenje da se radi na njihovom katu kuće) - nisu dali jer se mi još nismo vjenčali, pa što ako prekinemo???
Ne mislim samo na materijalno, nego i na emocionalnu potporu.
Rezultat svega toga je da žive sami samcati u ogromnoj kući, bez prisnog odnosa sa sinovima.
To je definitivno odnos kakav s djecom ne želim.
Možda je stvarno razlika u poimanju što želimo djeci, a što ne.
A kako je ta žena razmišljala: nadala se da će joj djeca biti odgovorni i obrazovani ljudi, a ona im je htjela omogućiti da to i postanu. To što se ti i brat studirali preko 10g, za to vrijeme živjeli na račun svoje majke i države (mislim na školarinu, koja nije besplatna, nego je plaća država, odnosno porezni obveznici, iliti svatko od nas zaposlenih), a na kraju niste to završili, sigurno više govori o vama, nego o vašoj majci.
A šta se tiće neke gospođe koja bi htjela unuke, a njenoj kćeri to nije ni kraj pamet, ne razumijem za šta je to argument?
Da bi se kćer trebla odreći svojih ciljeva i onoga što je usrećuje da usreći majku?
No, vezano uz ovu raspravu, ja vjerujem da ti voliš svoju djecu, jednako kao što i ja volim svoje dijete, ali ljubav nema nikakve veze sa plaćanjem računa i kredita. Barem u društvu u kojem ja živim.
ana.m, sve ok
Nisam ni ja odusevljena s roditeljima koji ili iz vlastite neostvarene ambicije tjeraju svoju djecu u smjeru koju djecu apsolutno zanima ili eto zato sto su dida i tata bili odvjetnici, sine/kceri ti sada izvoli studirati pravo.
Svojoj mami sam beskrajno zahvalna sto mi je pruzala potporu kada sam izabrala svoj smjer studija. Makar trenutno ne radim direktno u svoju struku svakodnevno koristim svoja znanje i sigurna sam da cu se uskoro i skroz vratiti hoteljerstvu/kulinarstvu.
Zanimljivo je sto je moja majka imala svoj hotel/restoran, usadila mi je ljubav prema hrani, gostoprimstvu, kvaliteti usluge ali mi nikada nije nadmetala svoju profesiju. Nadam se da cu i ja biti jednaka potpora svojoj kceri
Napisala sam kilometarski post pa se predomislila. Neda mi se, nisam se još razbudila kako treba.
meni financije utječu i zato još nismo išli na drugo a možda ni nećemo
iako kad pogledam unazad trebala sam s jednog porodiljnog na drugi i ........... ali onda MM nije radio i bilo mi je ili ići raditi 3mj nakon poroda ili i ja ostajem bez posla
tako da sam otišla raditi a MM na porodiljni
i još nekako bi se i snašli dok je dijete malo ali kad krene u školu troškovi su sve veći pa npr sada moram s njim jednom tjedno putovati u Split(problemi u školi) i to nam je trošak
put,pa treba nešto pojest,pa .......
onda daljnje školovanje tu na otoku može birati gimnazija,ugostiteljska ili turistička a šta ako ne želi ništa od toga?
i ne pričam o fakultetu i neznam kojim zanimanjima nego ako želi obični zanat opet mora ići od kuće i treba mu platiti i stan i hranu i prijevoz
ja sam htjela ići na fakultet ali nisam mogla zbog financija jer su srednju starci i meni i bratu uglavnom isfinancirali od turizma ali je došao rat i nije bilo novaca
želim imati mogućnosti priuštiti svom djetetu nešto a kako će on to iskoristit nije na meni
Trina, ja sam shvatila što si htjela reći.
Možda sam ja naivna i sklona idealizaciji, ali stvarno ne smatram da će nedostatak novca ijednu motiviranu, vrijednu mladu osobu spriječiti u mogućnosti da se školuje. Mene moji roditelji ne financiraju od 19. godine (kada sam nakon 1. semestra odustala od studija ekonomije). Od tada radim. Kada sam stvarno odlučila studirati i upisala fax koji me zanimao, ništa me više nije moglo spriječiti da ga završim. Takav je moj put. Drago mi je što su mi starci dali prostora da sama odlučim za sebe i da sama vodim svoj život, bez očekivanja da završim ovo ili ono. To pokušavam sa svojim klincima. Naučiti ih da vjeruju u sebe i svoj trud i da će to na ovaj ili onaj naćin dovesti do rezultata. Novac mi je većinom u životu sporedna kategorija, pa tako i sa odlukom o broju djece. Najbitniji kriterij mi je moj vlastiti kapacitet i sposobnost da odgajam djecu, na kvalitetan način, da im pružim sebe i svoje vrijeme i pažnju; i da sa njima gradim odnos, jer sam uvjerena da je to temelj svemu ovome o čemu vi pričate.
Oprosti što sam ti sasjeckala post, ali ovo sam htjela istaknuti i meni je ovo što pišeš jako bitan kriterij. Slažem se.
Moj kapacitet da bih bila majka kakva sam sad i kakva želim i dalje biti (dakle, ona koja ne urla non stop, koja je sposobna mirno i staloženo djetetu objasniti što želi, dogovoriti se,... ) je maksimalno troje i to s pristojnim razmacima.
Što se tiče motiviranja djeteta, naravno da mi je jako bitno da pokušam odgojiti dijete na način da cijeni svoje sposobnosti, svoj rad,... Znam da za najbolje postoje i stipendije i svašta, i da se uz studije može raditi,... ali ne želim svojem djetetu nametnuti da pod mus mora biti najbolji i da se sam mora izboriti za studij, ako ga želi.
Zašto bi morao? Ja nisam morala.
Naravno da mi je bitno da se trudi, to je jako važno, ali uvijek su veče šanse da će se studij morati platiti.
Isto tako, voljela bih da moje dijete ne mora samo zarađivati za život od 18. godine, nego da mu mogu pomoči, koliko je u mojoj domeni.
Naraditi će se još on u životu, to znam, ali želim mu olakšati koliko mu mogu, barem za vrijeme školovanja, ili kao što je Peterlin lijepo napisala, kao početni kapital u biznisu, ili za stambeno pitanje,...
Kao što je Trina pitala:
Mogu i ja bezobrazno pitati, dobro Trina na koliko komada ti misliš stati i nadati se da niti jedno dijete neče od tebe tražiti ili trebati nikakvu pomoč, ili moliti Boga da niti jedno neče htjeti studirati?A dobro Anemona, oćeš ti ostati na jednom djetetu da bi moglo studirati u Zagrebu jednog dana (da ne pričam o tome da ti dijete možda neće ni htjeti studirati)? Najozbiljnije pitam.
Ovo moje pitanje koliko vidiš totalno bezveze i nema smisla, kao niti tvoje.
Tako nekako i ja osjećam, da mi je maksimum sposobnosti troje djece. Ne mogu se zamisliti s četvero... Stvarno bi me zanimalo čuti iskustva roditelja sa četvero i više, kako se oni nose s takvim situacijama??
Moj kapacitet da bih bila majka kakva sam sad i kakva želim i dalje biti (dakle, ona koja ne urla non stop, koja je sposobna mirno i staloženo djetetu objasniti što želi, dogovoriti se,... ) je maksimalno troje i to s pristojnim razmacima.
Posljednje uređivanje od susret : 05.03.2010. at 13:45
I mene zanima odgovor.
Samo da odmah pojasnim, ovo moje "ne urlanje" nije odraz da pokušavam djetetu stvoriti neprirodne sterilne uvjete rasta, nego sam jednostavno takva osoba. Bitno mi je da se mogu s djetetom baviti staloženo i s razumjevanjem, da imam vremena odgovarati na njegova pitanja, s njim "stati i pomirisati ruže",... da imamo dovoljno vremena za na miru jesti, bez žurbe, na miru završiti neku igru, crtati dok nam ne dosadi,...
Možda su ovo ogromni zahtjevi i nekome besmisleni, ali ja sam presretna što za sve to imam vremena, ne volim žurbu, nervozu, vikanje, nerazumijevanje,...
Anemona, nije bezobrazno, meni takva pitanja ne smetaju. Jedino što ja ne rađam komade nego djecu. Stat ću onda kad vidim da je to to, u svakom pogledu. Možda je to baš sad a možda dođe još jedno. ja imam ljubavi, volje, snage, živaca i novaca za svih troje. I ne nadam se da netko od njih neće htjeti studirati, dapače,isto kao što se ne nadam da će se morati sami uzdržavati sa 17. Niti tražimo niti imamo ikakvu financijsku pomoć sa strane. Svoji smo od početka do kraja.
Poanta onih mojih primjera nije bila ta da smo ja i brat razočarali mater niti da je ona gospođa očajna jer nema unuke. Poanta je ta da nas život nosi ko zna di i ko zna kako. Niti ja mogu niti želim isplanirati budućnost svojoj djeci. A bazu imaju. I materijalnu i emotivnu. ja ne mislim da je moja dužnost osigurati djeci svakome po stan za početak života. Ali po svemu sudeći oni će i to imati. Svi troje. Meni je najvažnije da se oni u svojoj kući osjećaju onako kako treba, da su sretni, ispunjeni i voljeni. Ona gospođa ne plače samo zato što nema unuke. Nego zato što je kćeri nametnula život kakav ona sama nije zamislila. jer nije ni imala pravo zamišljati. Od najmanjih nogu ona je dresirana-sat klavira, sat sporta, deset sati učenja, tri minute igre. Škola, škola, škola, fakultet, magisterij, doktorat..A sretna je ko što bi svatko bio sretan da je emocionalno šupalj. Koliko smisla ima roditi dijete, čitav život ga gurati tamo gdje ne želi i okrenuti se u starijim godinama i viditi da nije sve u tome? Nitko neće reći :Ja sam isplanirao svom djetetu budućnost. Ali to se da isčitati iz puno postova ovdje. ja nisam ništa isplanirala. Moja djeca su individue, slobodni ljudi koji će sami sebi krojiti život. Ja ću uvijek biti baza a oni kako ih volja.
Trina, poštujem tvoj odgovor, ali daj mi molim te reci gdje si isčitala da je netko od nas isplanirao djetetu cijeli život???
Ja sam prva napisala:
I iza toga stojim.Ma biti će što poželi od smetlara do nebo je granica, ali ne želim se dovesti u situaciju da želi nekakvo obrazovanje koje mu ja ne mogu priuštiti.
Ova tvoja misao mi se jako svida.
ta neka financijska sigurnost o kojoj pričate je tako krhka da je to čudo...
ko' nije osjetio na svojoj koži ne zna na što mislim
da pojasnim....
meni ja mama iznenada umrla kad sam imala 12, a brat 10 godina
dakle uzdržavao nas je samo tata (čovjek sa prosjecnim primanjima) i bez obzira na to
nije nam apsolutno ništa falilo (u financijskom smislu - iako je mama zarađivala više od njega kad je bila živa)
ja sam završila faks uz plaćanje, brat nije jer ga to nije zanimalo
da nas je bilo troje opet nam ne bi ništa nedostajalo
djecu obožavam i planiramo imati troje jer mi ona daju smisao životu, a o faksu, pokretanju biznisa i sl. budemo razmišljali kad za to dođe vrijeme
meni nitko nije poklonio stan, ni auto ni otvorio poduzeće, pa čak ni našao štelu da se zaposlim u super firmi ali ipak živim i sretna sam i baš mi ništa ne fali
X
Ok je to što pišeš, sve stoji, ali nemojmo brkati nazovimo to "osnovu" o kojoj mi pričamo i poklanjanje stanova, automobila, otvaranje poduzeća, štele za posao, jer se time aludira na nešto što mi se nikako ne sviđa (djeca bez pameti kojima roditelji kupe kompletne diplome i radna mjesta,...), a ja govorim o nečem sasvim drugom.
Htjela sam još samo reči da se po mojem mišljenju na ovoj temi kao i mnogima jednostavno radi o razlikama karaktera.
Recimo kad ja (ziheraš po prirodi) pročitam ovu rečenicu ja se u potpunosti slažem, ali mislim sasvim drugačije.
Financijska sigurnost je krhka - točno - ali u meni to tek izaziva neku vrstu "nesigurnosti".
Ti razmišljaš npr. "nekako bude", a ja vidim 100 probleme. Na kraju i jedna i druga strana dođe na isto. Ti možda "blaženije", a ja možda s nešto više promišljanja, vaganja i sekiranja.
I jedno i drugo je sasvim ok, dok si međusobno "dozvoljavamo" da živimo kako tko od nas sam odabere.
Posljednje uređivanje od Anemona : 05.03.2010. at 17:30
Moja isprika. Usput nešto radim, pa pišem kobasice jednu za drugom, jer mi taman istekne vrijeme za uređivanje. Htjela sam još reči:
puno vas je potpisalo litalu i mislim da stvarno mudro zbori i jako volim čuti njezina promišljanja o obitelji, jer mi odiše mirnoćom i razboritošću, ali konkretno ova rečenica:
litala prvotno napisa:
me je ustvari zasmetala. Što to znači da mi s jednim djetetom, dvoje, ne stvaramo obitelj? Zar nečija odluka da ima npr. samo jedno dijete ili dvoje znači da nemaju obitelj?prva misao vodilja, kad smo ih stvarali - bila je da stvaramo obitelj. za sve ostalo moci ce se, pozele li, snaci i kasnije, kad odrastu. za sve osim za bracu i sestre - to je jedino sto im samo mama i tata mogu priustiti. i mi smo izabrali to.
ne,financije nisu utjecale na našu odluku, i mislim da ne bi trebale biti presudni faktor jer ja kad se sjetim svog djetinjstva ne sjetim se se tečaja engleskog jezika i plesne škole,nego prekrasnih trenutaka provedenih s našim roditeljima i sekom u prirodi, naših igri, posvećenosti roditelja nama djeci...to je ono čega se sjetim kad netko kaže djetinjstvo? mislim da djeca pamte tu ljubav,radost i sreću a ne marku robe, playstation, 10 izvanškolskih aktivnosti i sl.
i slažem se sa susret, stvari se uvijek nekako poslože,jednostavno kao da se upetlja viša sila, priroda, što bi ja rekla: Hrabre sreća prati !!
a vidis, ja se bas sjetim da toga nisam imala!! bilo je i izleta na koje nisam mogla ici jer nije bilo novca...
zato bi svojoj djeci sve to zeljela priustiti.
Evo opet playstationa i marke robe
uh,uh, tek kad sam poslala post vidjela da tu postoji i 2.stranica na kojoj se zahuktalo.
Ovak slažem se s litalom,trinom, da sad ne nabrajam ostale.
Moram priznati da sam ostala zaprepaštena da netko smatra normalnim osigurati djeci:
1.školarinu za fakultet (zašto moje dijete ne bi bilo redoviti student kao ja i MM izborilo se za taj status svojim radom, trudom i marljivošću? sigurna sam da će i u EU sustavu biti neka kvota)
2. osnovu za osiguran krov nad glavom (zašto bi naša djeca imala tako nešto pa i mi smo se sami izborili i došli do svog stambenog prostora bez ičije pomoći,isključivo svojim radom i trudom)
3. novčeke za pokretanje biznisa (to bolje da ne komentiram, Jesus Christ?!) a što će ta djeca naučiti kako se izboriti u životu za nešto,hoće li ikad osjetiti taj osjećaj sreće kad prvi put kročiš u stan koji si sam kupio, završio fakultet bez ičije "pomoći" sa strane na nekom private college-u koji cvatu u zadnje vrijeme u Hrvatskoj?)
Mislim da je puno zdravije da dijete samo stječe u životu, da ima svoje ciljeve kojima teži i ostvaruje ih, svoje ambicije , a ne da dobije sve servirano,pa čak i da su roditelji jako imućni, jer često bude kontraproduktivno i dijete zapravo biva onemogućeno u realizaciji svih svojih potencijala.
Znam puno slučajeva studenata u student.domu CN di sam bila kojima su starci slali svaki tjedan novce, koje nas većina nije tad imala (postratno doba), i čik pogodite uredno su puno duže studirali i dosta njih nikad nije ni završilo fakultete,a mi ostali smo diplomirali maltene u roku. Zanimljivo?!
Meni su moji kad sam bila apsolventica ponovno mogli priuštiti neke stvari kao nekad (na prvim godinama ne zbog rata,jer smo izbjegli i sve od imovine smo izgubili) ali meni to nije padalo na pamet,čim sam postala apsolventica našla sam si poslić tajnice 4h dnevno tako da mogu paralelno polagat ispite. Moji roditelji su bili ponosni na mene i ja na sebe što sa svojih 20-ak i nešto godina ne ovisim o roditeljima.
tako da mi nikako nije shvatljivo da bi to bili razlozi za ne imati još jedno dijete,eto to je moje mišljenje.
možda sam malo otišla šire u "životne teme" al povuklo me.
malena beba, oprosti ako sam predirektna ne trebaš mi odgovoriti. A kakvi su to bili izleti na koje se nije moglo ići? nešto preko škole?
jesi išla na izlete s roditeljima, prijateljima, mi smo vrlo često išli, nije bitno gdje u okolicu grada ili dalje, nije koštalo skoro ništa al meni je značilo jako puno, i stvarno mi je teško i tužno pojmit da se od svega u djetinjstvu sjećaš baš toga? da to nije ipak vezano uz odnos s roditeljima, jel bio onakav kakav ti želiš priuštiti svojoj djeci?
ja nekako uvijek mislim da se iza svega krije zapravo jedan "nedovoljno kvalitetan i nedostatno zadovoljavajući " odnos roditelj -dijete (od strane djeteta) i da se zato zapamte takve stvari? možda i griješim, slobodno me ispravi ako sam u krivu u tvom slučaju.
i shvaćam da to želiš priuštiti svojoj djeci,svatko od nas im želi priuštiti bar koliko smo mi imali i naravno više od toga.
jesam li bar malo u pravom smjeru ili..?
nisam ja rekla da se sjecam bas toga, kao u smislu da se samo toga sjecam, ali da, sjecam se da je bilo skolskih
izleta za koje se nije imalo novaca. a kamoli za ove druge samostalne (svaki izlet iziskuje novce, barem za benzinu, zar ne?).
a ovo, mislim, nema nikakve veze s novcem. mozes imati super kvalitetan i zadovoljavajuc odnos i bez novaca! novac nije garancija takvog odnosa.
a eto, na izlet se, bez njega, nije moglo ici.
i bez novca se nije moglo ici na ritmiku, tecaj engleskog, nesto trece...
Hvala na odgovoru draga.
Kad sam ostala trudna nije bilo krize ni blizu, jako sam željela dj iako sam bila zatrpana poslom i studiram uz rad.
Novaca smo imali možda i previše za naše godine i vrijeme u kojem živimo.
Nitko od roditelja nam nije u ničem pomagao i sve smo stekli sami.
MM se poslije mog poroda molio Boga da mu se posao smanji i došla nam kriza.
Da je nastavio tim tempom, nikada nebi bio kod kuće.
Sad smo sretniji nego ikad.
Prije godinu dana smo imali puno više novaca, ali nikada nismo bili skupa.
Sad imamo solidna primanja za preživjeti.
Mm čak razmišlja o tome da da napusti posao i brine se o dj i ubode koji posao kod kuće.
Želi uzgajati voće, životinjice, povrće i raditi doma par sati na dan.
Sad mm dolazi kući u 16:20, prije je U 20- 22.
Čim sam rodila želio je još jedno, ali će malo pričekati dok miško dobije pažnju koju zaslužuje.
Lili 75, jako si zabrijala i potpuno pogrešno protumačila o kakvom startu za djecu mi pričamo.
Ako imaš volje pročitaj ponovno, ako ne, nema veze, nemam vremena pojašnjavati.
toga se i ja najviše sječam, bilo nas je samo sedam , a radio otac na ne baš dobro plačenom poslu, svako malo smo išli na izlete, istina ne autom ( jer ga nismo imali), nego vlakom. Puno planinarili, išli kud god se može pješice.
Radili smo doma sve kaj se moglo, obrađivali malo zemlje i hranili pajceke.
Za izlete u svezi škole smo si sami zarađivali ( ja napr,. od 11 godine davala instrukcije slabijim učenicima iz razreda, pa su mi oni skupili koji pinku za izlete, i platili maturalac+ džeparac, od kojeg sam si kupila novi aparat).
Sama si kupila stan, i potom kupila veći ( a stari prodala).
Klincima ću omogućiti koliko mogu, ali se oni trebaju truditi i to zaraditi.
Ja se slažem s tobom, ali mi nije jasno zašto ova podebljana rečenica? Zar stvarno mislite da ja ili netko drugi, tko na ovoj temi "drži drugu stranu" smatra da se njegovo dijete ne treba truditi i da ćemo mu sve lijepo novcima priskrbiti? Bezveze.
Žao mi je da se nakon svog silnog objašnjavanja riječi totalno krivo interpretiraju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
