Cekalice : Koje dijete kojem roditelju? I koliko dugo cekati?

[eva71]

Ja sam sto bi se u forumskoj termionologiji zvalo "cekalica". To je stanje pasivnog virtuelnog roditeljstvo (nazivanje centara i pisma ne brojim pod roditeljske aktivnosti), razdoblje "trudnoce" nepredvidive duzine kojoj je neizvjestan i spol i godine djeteta, a i sam ishod.

To je razdoblje u kojem nasa zelja za djetetom dobiva na intenzitetu (ako je to jos moguce), svaka telefonska konverzacija s centrom u kojoj nazremo barem i mogucnost da "nesto bude", nasa se masta rasplamsa i imamo osjecaj da smo pred vratima roditeljstva...(malo dramatiziram). To je u svakom slucaju vrijeme kada pokusamo zamisliti (sto konkretnije) nase buduce dijete i nas kao buduce roditelje.

Sto me zapravo zanima je koliko su vase zelje za djetetom odredene (da li mora biti beba, predskolsko, djevojcica, plavooki, .....), koliko vam je vazno da vam se te mastane zelje ostvare i koliko je tko fleksibilan? Vec je bilo govora na forumu da svatko treba znati svoje zelje i granice (osobno nisam bas sigurna da se moze unaprijed znati koje su nam granice, ni one donje, ni gornje), da odluka ne treba ovisiti o brzini dolaska do djeteta, no sigurno ste nakon mjeseci, godina cekanja vec bile u situaciji da Vam je poziv iz centra stavio u pitanje vase zelje i granice, a mozda ih potpuno i promijenio?

[UmaBg]

Na žalost, naše želje i realnost su dve zasebne kategorije koje se skoro i ne dodiruju.
Početna želja bi bila/ je bila dete oko 2 -3 godine starosti, a pol je nebitan. S obzirom da spadamo u starije usvojioce odmah smo stavili granicu na 5, pa je podigli na 10 godina, ali ništa . U jednom trenutku, naročito ako dugo čekaš, dođeš do tačke "dete je dete" ili "samo da usvojim" sad bi zaista prihvatili bilo koji poziv, bilo da se radi o bebi od 3 meseca ili školarcu od 10 godina i to od srca, a ne ato "što moramo". Svaka dob deteta ima prednosti i mane, pa treba razmišljati o ovom prvom, bebin razvoj pratiš od samog početka, stvara se drugačija vrsta veza, nego ako usvojiš dete školske dobi, ali sa njemu ne treba objašnjavati neke stvari, odn. treba, ali na drugačiji način, tu je period adaptacije, međusobnog upoznavanja i prihvatanja, sasvim različit nego kad je u pitanju beba ili sasim malo dete. Vremenom smo pomerali kriterijume što se tiče starosti, a što se nekih karakteristika tiče, u smislu da dete liči na nas, npr., mi smo plavi, a dete ima crnu kosu, nismo ni razmišljali, znajući koliko je konkurencija surova.
Kod nas možeš odbiti dete, naravno, ali te to sa vrha liste pomera kad dnu, svesni smo da ćemo, ako dobijemo priliku, to biti samo jedna.
Da zaljučim, dete bira Slučaj, a mi smo prilično fleksibilno krenuli od početka, pa još pomerili granice.
Ono što frustrira, je da uradiš sve "kako treba", a sa druge strane ćutanje, da podsetim na zakone i razliku u njima, u Srbiji ne zovemo centre, nego postoje 2 liste - potencijalni usvojitelji i deca sa urednim papirima za usvajanje. Kada se pojavi dete nađu se parovi koji se mečuju s njim, ovo je posao nadležnog ministarstva, i proces kreće, odn. bivate pozvani na razgovore u CSR da bi u svakom krugu otpalo po nekoliko porodica i na kraju jedna dobila dete.

[Zdenka2]

Draga Uma, kad svratim na ovaj pdf često pomislim na tebe, jer mi se nekako čini da si u težoj poziciji nego posvojitelji iz Hrvatske, jer samo čekaš i osjećaš da ne možeš ništa učiniti. Ali i čekanje je u takvoj situaciji djelovanje i nadam se da će mu što prije doći kraj i da ćeš zagrliti svoje dijete.

Tvoje razmišljanje o djetetu i o njegovoj dobi pokazuje da to vrijeme čekanja, vrijeme "trudnoće neizvjesnog trajanja" iskorištavaš na pravi način, to jest kao vrijeme emotivne pripreme za ono što te čeka. Promjene mišljenja pokazuju tvoj duhovni rast, sazrijevanje tvog razmišljanja o posvojenju.To je upravo ono čemu taj period čekanja i služi. Mnogi posvojitelji se bune što moraju prolaziti razne vrste testiranja i iskušenja na svom putu do djeteta, što roditelji po krvi ne moraju. Moje je mišljenje da to upravo tako treba biti i da posvojitelji trebaju to prihvatiti. Po mom mišljenju posvojitelji imaju veću odgovornost od drugih roditelja, jer nam naša djeca dolaze ranjena i već su podnijela previše za svoju djetinju dob. Zato vrijeme čekanja roditelji moraju iskoristiti da bi produbili prihvaćanje djeteta koje dolazi sa svojom pričom, ranama, nadama, specifičnim problemima. To čekanje je teško, ali ima duboki smisao u psihološkom i duhovnom smislu. Prošla sam dugo čekanje sa svojim drugim djetetom i znam koliko sam se kroz to promijenila, koliko sam razmišljala i kroz to razmišljanje sazrijevala kao čovjek i roditelj.

Što se tiče nekih temeljnih stvari o djetetu, kao što je dob , za neke možda i spol, mislim da par treba dobro razmisliti o svojim željama, kako bi posvojenje uspjelo. Kad smo posvajali prvo dijete bilo mi je jako važno da bude malo, da osjetim roditeljstvo od najmanjeg uzrasta. Kod drugog djeteta nije mi to više bilo važno, samo je bilo važno to da dijete bude mlađe od mog sina. Postalo je važno i to da bude djevojčica, zbog želje mog muža i mog sina i zbog procjene da će u tom slučaju spoj s našim prvim djetetom biti bolji. Tako je i ispalo, ali želim naglasiti da se tog plana ne bismo držali kao pijan plota da nam se otvorila neka druga mogućnost. Sve je drugačije kad se pojavi dijete - planovi su jedno, a konkretno dijete drugo. Mislim da posvojitelji trebaju biti otvoreni prema svakoj mogućnosti koja im se pruža.

Svoju djecu nisam nikada zamišljala. Nisam razmišljala o tome kako bi oni trebali izgledati, ponašati se i slično. Pretpostavljam da je to zato što sam previše racionalna da bih tako fantazirala o nečemu što će u stvarnosti biti drugačije. Došlo mi je nekako prirodno da uopće ne mislim o tome. Poslije sam čitala u literaturi da takva fantaziranja o djetetu mogu biti štetna za odnos sa konkretnim djetetom koje ne može (i ne treba) odgovoriti tom zamišljenom idealnom djetetu. Tada se ljudima događa da žale za svojim izmaštanim djetetom, a ne prihvaćaju stvarno dijete. Mislim da je mnogo bolje pustiti te maštarije i raditi na tome da otvorimo svoje srce stvarnom djetetu koje će doći.

[UmaBg]

Draga Zdenka,
hvala na odgovoru i lepim željama i najviše na tome što misliš na mene. Mi smo vrlo poletno ušli u čitavu priču oko usvajanja. Nismo se bunili zbog toga što se ocenjuje naša podobnost, ni upoređivali sebe sa ljudima koja imaju biološku decu, a u najmanju ruku ih nisu zaslužili svojim postupcima ( nažalost vrlo često čitamo ili gledamo na TV-u primere zlostavljane dece i susrećemo se sa frapantnim podatkom da je u proseku ovde svaka 3. žena žrtva zlostavljanja, pa kako onda da se dete oseća sigurno u takovoj "porodici" ?). Shvatili smo da, smo, mi usvojitelji, kategorija za sebe i su provere stručnih službi neophodne. Imali smo i školu roditeljstva i trudili smo se da tu naučimo što više, bili smo sa jednim parom, uz psihologa i stavljani u razne hipotetske situacije, svako od nas četvoro je davao svoje viđenje situacije, kao neka vrsta male radionice.
Problem je što dete ne dolazi, ja sam intenzivno pisala i na ovom i na drugim forumima u jednom peridu, nazovimo ga prvim periodom čekanja, razmenjivala iskustva sa ženama koje su usvojile decu, računajući da će mi biti dragocena. Međutim sve se odužilo, a ono što nas brine je i starosna granica. Iluzije da ćemo dobiti bebu nismo ni imali, jer spadamo u grupu starijih usvojilaca, pa smo se prilagođavali situaciji. Naravno da smo otvoreni prema svim mogućnostima, pa i prema bebi, mada se bojim da ćemo teško upasti u tu grupu. Svesni smo i da usvajanjem starijeg deteta gubimo deo roditeljstva, a to dete je već izgubilo dragoceno vreme koje je moglo provesti u porodici umesto u domu. U tom smislu nema ni raznih maštarija, granica koju smo stavili, a isto i pol deteta daju nebrojene kombinacije, pa od mašatanje nema nikakve koristi i mislim, kao što si i ti napisala da može samo da škodi, ako se mašta i realnost ne poklope, a šanse za takvo nešto su samo teoretske.
Jedno vreme me nije bilo na forumu, a ovo ponovno pisanje vidim kao neki dobar znak u svakom pogledu.
Konačno, nadam se da ću moći sa vama da razmenjujem i stvarna iskustva i da ćemo mi čekalice "preleteti" u jato roditelja. Ja bih rado sve sama prebacila, nažalost nemoguće je odjednom.
Još nešto, hvala ovom forumu, moderatorima na trudu i članicama koje nesebično dele svoja iskustva sa drugima. U Srbiji se, iz nekog razloga, jako malo piše o usvajanju, ovakvi podforumi često i ne postoje ili su slabo posećeni, tako da je "Roda" postala svojevrsno pribežište za sve nas koji imamo potrebu da razmenjujemo iskustva, a nismo mogli da nađemo mesto na kojem bi to činili.

[Zdenka2]

Postoji li neka mogućnost da posvojite u inozemstvu? Možda bi to bilo rješenje.

[eva71]

Svoju djecu nisam nikada zamišljala. Nisam razmišljala o tome kako bi oni trebali izgledati, ponašati se i slično. Pretpostavljam da je to zato što sam previše racionalna da bih tako fantazirala o nečemu što će u stvarnosti biti drugačije. Došlo mi je nekako prirodno da uopće ne mislim o tome. Poslije sam čitala u literaturi da takva fantaziranja o djetetu mogu biti štetna za odnos sa konkretnim djetetom koje ne može (i ne treba) odgovoriti tom zamišljenom idealnom djetetu. Tada se ljudima događa da žale za svojim izmaštanim djetetom, a ne prihvaćaju stvarno dijete. Mislim da je mnogo bolje pustiti te maštarije i raditi na tome da otvorimo svoje srce stvarnom djetetu koje će doći.

Tvoje postove, Zdenka, uvijek rado citam i to s posebnim interesom; ne trebam ni reci da je to zato sto obicno pametno srocis ono najvaznije, ali i zato sto imas sina pametnjakovica slicnog mojemu, pa mi je vasa cetveroclana obitelj posebno "bliska".

Kad pisem da mastam o djetetu, to zapravo nije konkretno dijete tog uzrasta, veselo, pametno, lijepo ili slicno. Obicno su takva mastanja, ili ajmo bolje reci razmisljanja, orjentirana na kakva ce biti moja obitelj s novim clanom : kad napravim palacinke, bilo bi lijepo da nas je cetvero, kad kupujem knjige za djecu razmisljam koje bi mogle interesirati i mlade dijete, a ja ih jos nisam procitala....I ne mislim da takva razmisljanja mogu biti "stetna". To je vise neka vrsta psiholoske pripreme kojom u svojim mislima i srcima radimo mjesta za dijete.
Osim toga razgovori s centrima drze nas prizemljenima i kad nas pozovu, to ce biti nase dijete bez razmisljanja... kao i u stvarnom zivotu, nema idealnog muza, idealne supruge, idealnog djeteta, postoje samo sretne obtelji, a cekanje je tu da bi postali roditelji, ali ne da bi docekali idealno dijete...

[Zdenka2]

Da, Eva, to je sasvim nešto drugo. I ja sam isto na taj način razmišljala o našem četvrtom članu, a M. je stalno pričao o "seki" i kako će "seka" ovo ili ono. Sjećam se, kad smo je konačno prvi puta vidjeli, djelatnica Centra nas je pitala želimo li je. To je normalno pitanje, ali meni tada nije leglo; pomislila sam, pa želim je cijelo vrijeme, zar bih sada, kad sam joj vidjela lice, mogla reći ne. Ona ja odmah bila naša.

[UmaBg]

Postoji li neka mogućnost da posvojite u inozemstvu? Možda bi to bilo rješenje.

Ne znam šta da ti kažem, pokušavali smo sa Crnom Gorom, kao sa susednom zemljom, ali dobijali smo uporne odgovore da nema dece i to je sve.
Dodatno su nas obeshrabrili time što su tražili originale dokumenata, a neka od njih ne možemo dobiti kao fizička lica, nego ih naš matični CZSR traži kao pravno lice i tu smo upali u ćorsokak.
Čitam temu o internacionalnim usvajanjima, odjednom krenu postovi, pa stanu, baš sam gledala dugo niko nije pisao.
izgleda da najveće šanše, koliko god one bile male, imamo u svojoj zemlji.

[Vlvl]

Kad pisem da mastam o djetetu, to zapravo nije konkretno dijete tog uzrasta, veselo, pametno, lijepo ili slicno. Obicno su takva mastanja, ili ajmo bolje reci razmisljanja, orjentirana na kakva ce biti moja obitelj s novim clanom : kad napravim palacinke, bilo bi lijepo da nas je cetvero...

Tako sam i ja razmišljala, prije oba posvojenja. Igrom slučaja naš je prvi sin ušao u obitelj stariji nego smo mislili, a drugi je došao mlađi. Moja zamišljena obitelj koliko god maglovita nikad se nije sastojala od nas i dva sina s povelikom razlikom u dobi.
Ali, ni u jednom trenutku nismo osjetili da prelazimo preko nekih svojih čvrstih potreba i želja.
Mi smo bili postavili neku ne čvrstu granicu do 7 godina (a nadali se 2-5) kod prvog posvojenja, ali ne mogu reći da je to bilo na temelju nekih informacija, znanja što znači posvojiti veće dijete. Htjeli smo što mlađe, da iskusimo što veći dio roditeljstva, ali istovremeno htjeli smo posvojiti i postati obitelj što brže i to nam je bilo jako važno.

osobno nisam bas sigurna da se moze unaprijed znati koje su nam granice, ni one donje, ni gornje...

I s time se slažem, ali ostaje osjećaj iznutra da nešto možeš prihvatiti ili ne.
Također, moje je iskustvo da čovjek kad sazna za određeno dijete, makar u najšturijim podacima, dob, spol, centar - da se za njega veže, i sasvim je drugo načelno razmatranje: "da li biste posvojili dijete školske dobi'" od "ima tu jedan dječak, 10 godina, treći razred, dobar je u školi, trenutno je kod udomitelja..." Barem je meni tako. Vjerujem da čak i onima koji ciljaju malo dijete srce zatreperi na takvui informaciju.
S druge strane, prva sam koja ću reći da posvojenje velikog djeteta zahtjevno i traži dobru pripremu.
I ako nakon tog treperenja dođe osjećaj "to ipak nije ono što smo željeli" - pretpostavljam da je to način da se prepozna granica.

[Zdenka2]

I s time se slažem, ali ostaje osjećaj iznutra da nešto možeš prihvatiti ili ne.
Također, moje je iskustvo da čovjek kad sazna za određeno dijete, makar u najšturijim podacima, dob, spol, centar - da se za njega veže, i sasvim je drugo načelno razmatranje: "da li biste posvojili dijete školske dobi'" od "ima tu jedan dječak, 10 godina, treći razred, dobar je u školi, trenutno je kod udomitelja..." Barem je meni tako. Vjerujem da čak i onima koji ciljaju malo dijete srce zatreperi na takvui informaciju.
S druge strane, prva sam koja ću reći da posvojenje velikog djeteta zahtjevno i traži dobru pripremu.
I ako nakon tog treperenja dođe osjećaj "to ipak nije ono što smo željeli" - pretpostavljam da je to način da se prepozna granica.

Točno tako.

Uma, na ovom pdf-u ima posvojitelja koji su posvojili u inozemstvu, preko agencija, a čula sam za takve slučajeve i izvan foruma. U europskim zemljama je postotak posvojenja u inozemstvu nekih 80% u o odnosu na posvojenje u zemlji, a kod nas je to tek u začetku. Nemamo vlastitih agencija za posvojenje, nego se mora ići preko stranih, ali može se. Pokušaj doznati što više od ljudi koji su na taj način posvojili djecu.

[UmaBg]

Točno tako.

Uma, na ovom pdf-u ima posvojitelja koji su posvojili u inozemstvu, preko agencija, a čula sam za takve slučajeve i izvan foruma. U europskim zemljama je postotak posvojenja u inozemstvu nekih 80% u o odnosu na posvojenje u zemlji, a kod nas je to tek u začetku. Nemamo vlastitih agencija za posvojenje, nego se mora ići preko stranih, ali može se. Pokušaj doznati što više od ljudi koji su na taj način posvojili djecu.

Hvala ti, znam za agencije, ali nema ih ni u Srbiji. Evo, ovom prilikom molim ljude koji su usvojili dete preko agencije da se jave i podele iskustvo sa nama - čekalicama. Agencije mogu biti mač sa dve oštrice, jer, nažalost, ima i ljudi koji se bogate na nevoljama drugih, uzmu novac ni za šta i jednostavno prevare usvojitelje.
Zato je važno imati podatak da je neko zaista usvojio dete preko neke agencije, njeno sedište, naziv i sl.
Ja ću pročešljati net, pa ako vidim nešto što bi moglo biti zanimljivo objaviću, uz dozu opreza, svakako.

[pudza]

I ja sam čekalica. Živimo u Srbiji i na listi postencijalnih usvojitelja suprug i ja se nalazimo godinu dana . Pre dva meseca smo rešili da povećamo starosnu granicu, jer smo videli da ćemo se ukoliko se budemo držali starosne granice deteta do 4 godine načekati ili možda nećemo uspeti da usvojimo dete. Zbog izmene smo otisli u CSR, porazgovarali sa socijalnim radnikom koji je obećao da će naše izmene dostaviti Ministarstvu. Ovih dana je suprug nazvao Ministarstvo da vidimo da li su naše izmenjene želje unešene i bio je neprijatno iznenađen. Podaci nisu izmenjeni jer dopis iz CSR nije stigao. Sve ovo pišem zbog Ume i drugih parova koji su menjali svoje prvobitne želje jer su neka želje u čekanju sazrevale. U Ministarstvu treba proveriti svaku izmenu koju dostavljamo CSR.

Umini tekstovi na jednom drugom forumu pomogli su nam kada smo bili u postupku skupljanja papira, skole roditeljstva i dobijanja podobnosti.
Na izmenu naših prvobitnih želja su uticala iskustva žena koje su svoja iskustva nesebično na ovom forumu podelile sa nama pre svega VlVl i Zdenke. I zato, hvala Vam svima.