Nekako je teško krenuti...
Mi smo ostvarili svoju največu želju! Postali smo roditelji najlijepše curice na cijelom svijetu! I odlučila sam, napokon, uključiti se i napisati svoje osječaje, sve svoje proživljeno i nadam se pomoč nekome...
Kroz cijeli proces posvojenja sam posječivala Rodin forum ali nikako nisam mogla se uključiti, zbilja ne znam zašto, često mi je bilo i teško čitati sve priče ljudi koji proživljavaju sve što i mi i sada kada sam mama imam potrebu to podjeliti sa ljudima koji su tu, koji se još bore, koji su proživjeli najlijepši osjećaj - postali roditelj i sa svma koji se bave posvojenjem.
Mi smo relativno mladi krenuli u postupak posvajanja, sa 27 god, danas imamo 29..
Sve je krenuli kao i kod večine vas, dobivanjem nalaza koji nisu davali neke nade, makar smo več predpostavljali da je neki problem ipak je to utjecalo na nas, teže je to vidjeti na pismeno,potvrđeno pečatom, nego predpostavljati.. Sa umjetnim oplodnjama nismo ni pokušavali, nije nam se to činilo ispravnim, to nije bilo ono što smo htjeli. Mi smo htjeli posvojiti, tj htjeli smo da nas jedan anđeo posvoji i tako krenuli u potragu za njim. Obrada je trajala nešto duže (5 mj)... imali su nekakve izmjene u postavi tima i to naravno odgađa našu obradu, ok, napokon smo dobili zeleno svjetlo u 1 mj 2009 god, krenuli sa molbama, povremenim nazivanjem, koje nam je jako teško padalo, krenuli u školicu za posvojitelje - tamo upoznali predivne ljude, kupili sobu za nešto starije djetešce, naučeni iskustvom parova oko nas to su dječica starija od dvije god. Prihvatili da nečemo imati malu bebu, makar je san uvijek bio tu, nisam ga se odrekla. Bilo nam je najvažnije da budemo roditelji, sa vremenom smo i skinuli dobnu granicu, što smo više bili u tome to smo sve više shvačali da je svako djete posebno bez obzira na godine, spol i nacinalnost nam nikada nije bila bitna... U 6 mj 2009 smo odlučili intezivno zvati sve centre, prvo smo zvali centre koji su nam davali nekakve informacije, ali sa vremenom smo počeli zvati sve. Samoinicijativno smo dogovarali susrete u centrima obilazili ih, u neke su nas sami pozvali, nekoliko puta smo bili u užem krugu za dječicu. Nije bilo jednostavno... Puno otresitih odgovora kod nazivanja, ne baš nekakve dobrodošlice u pojedinm centrima. Kada smo bili u užim krugovima vezali smo se za tu dječicu na temelju informacija, čak smo i neke posječivali.. to nas je sve pomalo slamalo, ali znali smo da ako posustanemo da nečemo dobiti ništa od toga... Dizali smo se, jedan drugog.. I napokon 3 mj 2010 čekamo da nam jave za braču za koju smo opet bili u užem krugu, no međutim to se nešto oteglo, a ja naučena prijašnjim iskustvom nisam cupkala na mjestu nego sam nastavila zvati centre, i tako okrenem ja broj dotičnog centra, isto onako kako sam več okrenula ono milijon brojeva, ali... ovaj put od mene traže detaljne informacije o nama, kaže (najbolja) gospođa (na svijetu) da me se sječa i da sječa mojih poziva i još kaže da če me ona i socijalna kontaktirati kroz pola sata... no međutim nazvala je za tri minute (hvala Bogu jel su se i one činile ko pol sata) i kaže ona meni : -mi smo odlučili se za vas, ako želite postati roditelji bebe stare tri tjedna!!! AJME!!!! počele su mi klecat noge! ko? mi?
-to je bio petak i mi smo kao morali razmislit (tražili su to od nas). ma kakvo razmišljanje!! mi vam dolazimo!!! ali pošto je več bilo podne ipak smo otišli u ponedjeljak, cijeli vikend nismo znali, jel cura ili dečko, nama vrlo nebitno ali ljudi oko nas su nam budili znatiželju
- i tako u ponedjeljak smo je upoznali!!! predivna mala ljepotica!!! čekala samo nas!!!
volimo je najviše na svijetu