Grga Čvarak sindrom

[zumbulmama]

Znate onaj dio:

Čas je dobar, čas je zao,
čas bi svakom srce dao,
a čas bi se i s vukom klao!

To je otprilike opis mog 7godišnjaka. Pa da krenem od početka: U dobi od 3 mjeseca urlao je iz petnih žila jer se nije mogao odlučiti s kojim od dvije igračke bi se igrao! od rođenja je urlao iz petnih žila kad je bio gladan, trebao čistu pelenu ili nešto. U dobi od 5-6 mjeseci bi počinjao plakati i urlati čim bih se maknula iz njegovog vidnog polja. Do njegovog 2. rođendana (bila sam s njim kod kuće) nisam mogla ni na wc! Mozak mi je sagorio od čitanja istih 20 slikovnica 10 puta na dan između 1. i 2. rođendana. S 2 godine počeo je gledato Teletubbiese i ja sam napokon mogl na wc. Uvijek je dobro spvao, ali ako bi zaspao u autu na 10 min, više nije bilo popodnevnog spavanja. Svaku sekundu svog života zahtijevao je moju/nečiju apsolutnu pažnju. Ako sam slučajno uzela telefon, tu sekundu on ima nešto VAŽNO ispričati. ako sam srela nekog u gradu, on upravo SAD mora sa mnom razgovarati. Ako gledam vijesti a on se SAM igra, vozi autiće po mojoj glavi. Nikad se nije volio previše maziti. Ako sam legla kraj njega da lakše zaspi, gurao bi mi prste u nos i oči. Zaspao bi tek kad se maknem.
Sad ima 7 godina i mlađeg brata koji ga obožava. A On obožava maltretirati mlađeg brata sve dok mali ne počne vrištati a ja poludim. Onda s čudi: A što sam napravio? Danas sam mu nakon x-te epizode s malim objsnila a nije lijepo što je malome preko crteža velikim slovima napisao SVINJA , on me naivno pogledao i mrtav-hladan najozbiljnije uptao: Mama, kako ću ja zapamtiti da se to ne smije?
Nakon svakog razgovora on svečano obeća da više neće .... raditi i nakon max. 5 minuta - ispočetka. Ako mu kažem da danas nema sladoleda ako još jednom ugnjavi malca, a on ga ugnjavi još bar triput i ja kažem da sad nema sladoleda, ond počne cviliti i moljakati: Ne bih tako,....cvil cvil.... Počela sam stvarno brinuti da nije u mogućnosti povezati uzroke i posljedice.
Inače, ni sekunde nije miran (ako nije nečim jako zaokupljen), trči okolo kao da ima torpedo u stražnjici, trese rukama i urla (vrišti, skviči, krevelji, se belji i drelji iz sveg glasa) kao onaj idiot iz Policijske Akademije.
U stanju je imati histerični napadaj zbog sitnice, npr. zbog figurice iz kinder jaja kojoj je otpao prst.
Super je inteligentan, piše, čita, zbraja. Kad je po kazni morao sjediti 5 minuta na miru (mission impossible) to je bilo moguće sam uz brojanje do npr. 300.
Znam da mi je post dugačak, ali ja sam sad na moru s njima i svaki dan imam novi šou i hvatam samu sebe kako sa užasom razmišljam o slijedećem danu.
Da možda prebacim na "djeca s posebnim potrebama"?

[Peterlin]

Čuj, da li taj sedmogodišnjak ide u školu od jeseni? Ili je već krenuo?

Što kažu drugi ljudi (učiteljica, odgajateljice, rodbina)?

Ja sam se za svog mlađeg isto 100 puta zapitala slične stvari, ali zaključila sam da nije problem u djetetu, nego u meni (postavljala sam mu letvicu previsoko za krive stvari).

Neobična stvar nas je spasila - prvo sintić, a onda upis u glazbenu školu. Dijete je dobilo nešto što ga ispunjava i zabavlja, a ja MIIIIIR!

Btw. i mog sina je baka dugo zvala Grga Čvarak (he he he) i Mrgud, jer je imao napade zlovolje i slično. I danas ima, ali jako se to prorijedilo.

I da - otkrili smo da ima određene poteškoće s čitanjem (ljevak je) ali napreduje i stalno ga žicamo da ON NAMA nešto čita naglas, a to nije bio u stanju do ovog ljeta (za mjesec dana napunit će 9 godina).

Savjet? Nemam ti zapravo pojma.... Morate zajedno tražiti nešto što će ga zanimati. Ja sam pala na nos od čuda kad je moj stariji naučio šah uz prijatelja (koji se time bavi) i naučio mlađega. Odavno me šiju - ne mogu ja s njima igrati...

I tako - i meni je bilo (i još mi je uvijek) teško odrediti da li su moja djeca "obična" djeca ili djeca s posebnim potrebama (ne mogu se odlučiti da li da ih svrstam u darovite ili manje darovite - kao i kod tvog, njihove se reakcije silno razlikuju... jedan dan su super, a drugi dan i kod nas Policijska akademija). U tu svrhu čeka nas testiranje kod psihologa u Suvagu u kolovozu. Do tog datuma, a i nakon njega, živimo dan po dan i nalazimo rješenja korak-po-korak za svaku situaciju.

Ali definitivno - treba se voditi interesima djeteta. Da sam ja uspjela upisati svog malog glazbenika u glazbeni vrtić, imali bi koju godinu mira više. Nema veze, i ovako je dobro...

Sretno i tebi u potrazi za "čarobnim ključem"!

[zumbulmama]

Hvala ti puno! Ide u školu od jeseni, U vrtiću je sve bilo super1 Tete mi nisu vjerovale kad sam pričala kakav zna biti doma. Kad su jednom vidjele, mislile su da ima epileptički napadaj i htjele zvati hitnu! Pitala sam vrtičkog psihologa koji ga pozna i rekao mi je da je on takav i da treba malo više živaca i energije za njega. Samo ja više nemam ni živaca ni energije. Danas smo opet imali dramu prije doručka (oboje smo teški na prazan želudac) poslije smo popričali i dogovorili neke stvari. Da trebam njegovu pomoć (pomoći donijeti doručak na stol i postaviti stol, donijeti suhe badiće sa štrika), da to ne znači da je on nečiji sluga (obično mi je odgovarao na molbu sa Nisam ti ja sluga!) nego ćemo tako prije biti gotovi i ići na plažu. Dan po dan!
Temeljno pitanje koje si ja stalno postavljam je: dati mu sve što traži (100% tnu nepodijeljenu pažnju - neizvedivo, ja sam jedna, njih su 2 + kuća+....) ili ga "trenirati" na nedobivanje te 100% pažnje. On se Nikad nije znao sam igrati. Ne odvaja se od mene ni milimetar. Druge 7godišnjake roditelji traže po plaži kad nestanu s društvom, ja moram tražiti specijalnu dozvolu da se pomaknem 2m od njega u deblji hlad. Ah.....

[Peterlin]

He he he... tu smo negdje!

I ja sam se često zapitala dajemo li previše (moji se isto dugo nisu znali igrati i zabaviti sami).

Meni se čini da će tvoj dječak s velikim nestrpljenjem prihvatiti školu i da će to sve biti super. Čini se da mu baš treba ta vrsta izazova. A za pripremu za školu ne brini - ja sam brinula, a učiteljice su to tako krasno riješile da sam ostala bez teksta. Nije to bez razloga posebna struka - znaju kako to ide. Moj Grga je u školi uzoran, a granice ispituje doma, gdje je toj raboti i mjesto. Sretno!

[zumbulmama]

Ne brine me škola kao takva, ono što me brine u školi kako će steći prijatelje s takvim ponašanjem. Sad me najviše brine kako da ja preživim s njim bez previše traumi po oboje. Ja sam isto nagla i temperamentna. Meni TREBA onih 5 minuta na koliko njega pošaljem "u kaznu" tj da sjedi u sobi ili negdje i bude tiho. Maloprije se ponovilo. Nakon treće opomene da ne maltretira brata dobio je 5 minuta u sobi (koja je spojena s terasom gdje smo mi). Njegov odgovor: Neću!Ne možeš mi ti zapovjedati, nisi mi gazda! Dosta mi je tog tvog živciranja! Ja: broji do 150 da ti brže prođe. On: Neću!..........!!.....!! Ja pokušavam biti dosljedna i ne puštam ga bez "kazne" i već kipim. Dobio je opciju da broji do 150 (a zna i do 500 ako treba) ili ostane bez sladoleda. opet Nećuuuu! Na kraju piše "Ne smijem gnjaviti brata" 10 puta. Ja- ?!#$%&??! Sad idem čitati o ADD-u

[Peterlin]

Imaš i one dvije Phelanove knjige: 1-2-3 Uspjeh - učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina

Meni je pomoglo. Nije za svako dijete primjenjivo niti je za svakog roditelja prihvatljivo, ali mi smo fakat uspjeli i to u ranoj dobi (3 godine, možda i ranije... nisam više sigurna) jer smo mi TADA imali ovakve scene. Kad bi jedan napravio scenu, ja bih posvetila pažnju drugom. Palilo je, ali bili su puno manji.

Nemam pametan savjet jer teško je to i s vlastitim djetetom, a pogotovo ovako preko foruma... Vjerujem da će škola apsorbirati veliki dio njegove energije (u to sam se osvjedočila sa svojima). A dijete će tamo brzo shvatiti da prijatelje može steći i zadržati samo ako se bude pridržavalo pravila. To ide. To je sustav koji se sam regulira, bez našeg miješanja... Inače, moj stariji je jako rijetko gnjavio brata, ali mlađi... to je druga priča. Prestalo je baš negdje oko njegove sedme godine, kad su naučili raditi neke stvari zajedno. Nevjerojatno ali istinito - kad smo ih počeli ostavljati same doma (na pol sata, dok odeš do dućana prek ceste) oni su prestali gnjaviti jedan drugoga. Ono što im je trebalo, bila je naša PUBLIKA. Sad - nema šanse za takvo ponašanje. Odu s ključem oko vrata sami u knjižnicu (u istoj ulici), igrati se van (sa satom na ruci, imaju se vratiti doma do dogovorenog vremena i nazvati) ili k susjedi u zgradi koju obožavaju i koja drži oko na njima kad nas nema.

No, dosta o mojim dečkima. Dob od 7 godina zove se "mali pubertet" i to nije bez razloga. Malo je vjerojatno da je riječ o nekom poremećaju ponašanja. Tebi je sad najbitnije skupiti snagu da preživite ljeto i dočekate početak škole. Imaš li opcije da ga nekamo pošalješ na promjenu sredine, a da nisi s njim (moji su trenutno 3 dana kod jedne bake, pa će ići na tjedan dana drugoj itd...) jer dijete se zasiti iste okoline.

A ove stvari "nisi mi gazda" do sada se nisu ni pojavljivale u našoj kući (iako ih često čujem od susjeda koji imaju teenagere, pa samo čekam kad će početi, ne vjerujem da ćemo to izbjeći). Fakat ne znam kako bih reagirala. Nisam gazda, ali sam roditelj. I to bih djetetu rekla. Mirnim glasom, bez dizanja tona (sam BOg zna koliko mi je to teško postići). Kad naprave neku spačku, znam reći "što bi ti sad meni rekao da sam ja na tvom mjestu, a ti na mom?"

Za neprihvatljivo ponašanje i ja volim uskratiti sladoled, ali mm kaže da to nije dobro... On ih radije ostavi doma (uskrati izlazak) ili uskrati televiziju i računalo. To je dalo puno bolje rezultate, tim prije što je kod nas gledanje televizije više od 30 min dnevno i dan danas trigger neprihvatljivog ponašanja i kratke pažnje. Pa smo s tim jako oprezni, pogotovo sad kad su šk praznici, a djeca bi najradije sjedila 25 sati dnevno pred televizorom, laptopom, velikim računalom i slično. Zato i jesu dobili "izgon" iz kuće k baki (iako nema nikakvih problema da ostanu sami dopodne kad treba, ali ne tjednima).

Natrag na temu - nemoj se (još) opterećivati s ADD-om. Stigneš, tj. učiteljica će reći imaš li razloga ili ne... Za sada samo pažljivo prati što pokreće takvo ponašanje (kod mog starijeg to je znalo biti od slatkiša, pa smo isto dugo duuugo pazili što jede). Nabaviš neke stvari koje su mu zanimljive (moj stariji je tjednima raskopavao bakin stari video u dobi od 7 godina - rastavio je sve što se dalo, a mlađi je u stanju satima svirati, crtati i izvoditi kazališne predstave). Probaj s nekim stvarima za koje se bojiš da dijete nije doraslo - kod nas je ujo odigrao tu ulogu i nećaku poklonio digitalni fotoaparat kad je ovaj imao 9 godina. Sve je mali savladao! U ranijoj dobi to je bio mp3, mp4 itd. Ne možeš vjerovati koliko dugo i kreativno se moja djeca igraju s tim! Sad već ZAJEDNO snimaju filmiće, režiraju kazališne predstave i slično, prebacuju jedan drugome odabranu glazbu (i od prijatelja) i odavno su me prešišali. Prezentacije u ppt ne spominjem, to bi radili cijeli dan da im dozvolimo.

Kad se kreativno igraju (neki dan radili pesje kućice od kartona i farbali temperom krovove) naprave nered oslobodibože, ali puštamo ih jer moraju se s nečim igrati.

Eh, što ti je mozak - sad kad sam spomenula nered.... Ja sam prije strašno gnjavila klince s pospremanjem dok su bili manji i to je znalo generirati otpor. Sad smo se "opametili" i uvjet je samo da nered bude lokaliziran na njihove radne stolove u NJIHOVOJ sobi. Kad sam se JA prestala uzrujavati oko dvije stvari koje su mi (bile) trn u mozgu, a to je krama koju naprave djeca i pet pari cipela ISPRED ormarića za iste u predsoblju, stvari su brzo došle na svoje mjesto. Moji živci vrijede više od malo nereda. Probaj tako i ti - odvoji stvari koje su ti stvarno bitne, a ostale "nek voda nosi", poigraj se s mlađim ako ga stariji bude gnjavio i shvatiti će on brzo što mu je činiti da opet uđe u klapu.

[n.grace]

zumbulmama, ide li tvoj sin na kakav sport? Inače, potpisujem Peterlin - mislim da će škola upiti suvišak njegove energije, a ja bih ga još k tome upisala na neke dodatne aktivnosti - možda najbolje na neki sport koji bi ga zanimao - vjerujem da bi mu to bilo korisno.

[zumbulmama]

Danas je situacija puno bolja, vjerojatno je sve pojačano promjenom okoline i meni i njemu. Triger mu je kad je gladan pa moram jako paziti da ručak bude na vrijeme. Ide na sport u toku godine, sad je sa mnom na moru, a kad tata dobije godišnji onda ćemo do bake južnije. Ne, nemam opciju nikome ga ostaviti, o tome se i radi. Jedino vrijeme kad se ja mogu relaksirati od njih je tokom godine kad su u vrtiću.
Crtiće im dozvoljvam sad na moru cca 2 sata na dan po najvećoj vrućini jer nema šanse spremiti ih na spavanje, a treba im bar fizički odmor. Primjetila sam i ja da im treba publika. Kaže mi muž kad su sami s njim, ili (vrlo rijetko) kod bake bez mene, da su super. I malog gnjavi tek u zadnje vrijeme, prije nije. Moji nemaju ujaka da im nešto pokaže i zabavi ih . Imaj mm-a kad ne radi i mene. A jas shvatila da nisam previše kretivna kad se radi o zabavljanju djece.

[zumbulmama]

Peterlin, potražit ću knjige kad se vratim u ZG (u rujnu).

[Peterlin]

To je ova knjiga (za roditelje): http://www.profil.hr/knjiga/123-uspjeh/6777/

Druga knjiga istog autora je za učitelje i odgajatelje (ima istu naslovnicu, samo plave korice).

Ja sam svoje imala posuđene iz knjižnice S.S. Kranjčević.

[Peterlin]

A jas shvatila da nisam previše kretivna kad se radi o zabavljanju djece.

Ma nema šanse da ne budeš kreativna ako ti neka aktivnost za koju im ubaciš bubu u glavu može kupiti pol sata mira... a usput ako još naprave i nešto korisno, tim bolje...

Evo liste primjera
ZA UNUTRA:
- pranje lego kocki u kadi (potrebni rekviziti - cjedilo za tjesteninu, malo dječjeg šampona ili detergenta za suđe, ručnik na kojem se kocke poslije suše) - ovo su moji radili najmanje sat vremena, potpuno nepotreban nadzor odrasle osobe (osim eventualno brisanja poda kad je gotovo, ali ja svoje potjeram da to sami naprave)
- krumpirova tiskara (za djecu koja vole bojice, a ne znaju baš crtati) - treba ti nekoliko krumpira (prerežeš i oblikuješ "pečate"), akvarel papir, vodene bojice i dva kista za dvoje djece... Meni se obično ne da puno prčkati, pa sad kad su veći samo uvalim noževe i nek se sami snalaze. Kad su bili manji, samo sam prerezala krumpire i izrezala oblike modlicom za kolače. Evo slike kako to rade pravi majstori: http://www.culturalcanvas.com/images...zed/potato.jpg
- kolaži i slično (tatek je imao dobar topic o tome kako su napravili hrpu kolaža od reklama) - uvjet je čišćenje kad je gotovo
- spremanje ormarića za cipele (to ne mogu bez pomoći odrasle osobe, moji obično samo izvade sve van, pa vraćaju unutra po mojim uputama)
- prekopavanje igračaka i odabir onih koje ćemo darovati
- kuhanje "juhe od začina" (moji su to prerasli, sad već mlađi kuha "za ozbiljno" sa mnom, a stariji je savladao rezanje kruha, he he he...) - daš im vrč ili dva s vodom, zdjelicu i žlicu, suhu tjesteninu, crvenu papriku i sve začine koje imaš u kući, pa nek se zabavljaju. Uvjet je kod mene da tepih treba ostati čist (ako se što prolije, ne smije izvan stola)
- izrada voćne salate - dušu dalo za ljetno doba
- pomoć pri kuhanju, spremanju (ne pamtim kad sam sama skinula bilo koju posteljinu u kući), razvrstavanje rublja po boji itd.
- usisavanje (otkad je vodeni usisavač, to baš i ne rade, ali mi stariji uredno sastavlja usisavač prije čišćenja, mlađi češće briše prašinu itd)
- pranje veša na ruke (to je zafrkancija, dakako... više igra s pjenom nego pranje, ja ionako ništ ne perem na ruke, ali znala sam im dati lavore i šampon za kupanje, da se zafrkavaju... Tu ide i puhanje balona)
- čišćenje graška za škrinju (to obožavaju, moja susjeda je pala u nesvijest kad smo joj navratili - čistila je grašak, a moji dečki su se spremno pridružili... Nema veze što ne izdrže dugo. Koliko naprave - naprave. Drugi put će dulje i bolje.


ZA VAN:
- crtanje kredama po parkiralištu
- avionska ili obična školica
- skakanje prek štrika (moj stariji to nikada nije savladao)
- mali skateboard
- paprenje živice (protiv susjedovih mačaka)
- pometanje staze do ulaza u zgradu, pometanje suhog lišća, pometanje i pranje balkona/terase, zimi čišćenje snijega
- pranje auta (efikasnost nije bitna), moji to znaju obično sa mm-om raditi i silno uživaju u tome
- u vikendici - pemzli i farbanje svega i svačega
- vrt i kopanje po zemlji i čupanje drača, ako imaš i najmanji komadić zemlje (mi to imamo samo u vikendici, ali tam moj mlađi obožava rovariti, ima svoj mali pribor primjeren visini i super mu je)

Njihova pomoć oko sitnica odavno nije zanemariva, a počelo je s igranjem i smišljanjem kako zabaviti klince.JEst da često imaš duplo posla (u početku) oko čišćenja za njima, ali nema veze. Trpaju mi veš u mašinu, vade oprani veš u lavor, zimi i vješaju (na onu rešetku za sušenje). Nisam od onih mama koje tjeraju djecu da puno pomažu u kući - to je došlo spontano, dok sam smišljala kako da si ih "skinem s vrata" i nabavim 5 minuta mira.

[zumbulmama]

Hvala ti, peterlin, na idejama, morat ću rszmisliti o tome. hrpa ovih aktivnosti u nam nekad bile aktualne, polako su izumrle. Uglavnom zato što sam na koncu ja radila i pritom spašavala jednoga da ne umlati drugoga ili ako su shvatili da je to korisna djelatnost, odgovor jr bio: Nisam ti ja sluga. Ne voli baš močiti ili prljati ruke, nije baš bio sretan s nekim od ovih. Ispada da 95% vremena trošim na urazumljivanje velikog i spašavanje Malog, pa se zapravo uopće ne bavim s malim. Mali je turbo suradljiv i sve dobro podnosi.
Ovo su zgodne aktivnosti ali sve se svodi na toda JA moram cijelo vrijeme biti s njima i još čistiti poslije. Danas je opet kaos. Tulumarili su u sobi do 22.30 i probudili se u 7.30. Veliki je nedovoljno naspavan=kreveljast, i nesuradljiv. Sad je dobio nagradnih pet minuta tišine, a mali je za to vrijeme spremio sve igračke, donio badiće sa štrika i pita Što još?
Onio s publikom ima puno smisla. Moj Veliki me uvijek promatra krajičkom oka dok vrišti/krevelji se/gnjavi malog, kao da mu je životna misija meni trenirati živce. Počinjem misliti da je.
Upravo je odsjedio 5 minuta u miru ( za ne vjerovti) i nastavlja s kreveljenjem i glupiranjem.

[Juroslav]

Onio s publikom ima puno smisla. Moj Veliki me uvijek promatra krajičkom oka dok vrišti/krevelji se/gnjavi malog, kao da mu je životna misija meni trenirati živce.

ovo mi daje jednu ideju: kak bi bilo da ga ignoriraš dok izvodi? znam da je teško izdržati, ali može dati rezultate

[Peterlin]

Istina! DAJE rezultate. I vrijedi truda (iako nije lako).

Potpuno sam to smetnula s uma. Valjda zato jer sam ja to ignoriranje primjenjivala u dobi do 2 godine, kad je moj stariji imao fazu "lupam glavom o pod".

[zumbulmama]

Razmišljam da si kupim čepiće za uši. Ali bojim se da bi netko mogao stvarno nastradati. Danas su otplivali 30ak metara od obale (bar mi se više na drže za nogu) i rekla sam velikom za smoči kosu. Nije htio. Došao je mali i potopio ga. Veliki pliva bez ičega ali nije osobito dobar plivač. Onda je Veliki potopio Malog koji pliva s leptirićima. Ja sam htjela iz kože iskočiti. Da ignoriram? Dok jedan drugog ne utopi/umlati/nešto treće? Konstantno mi je alarm uključen. Prošle godine sam se opustila... pa nisam reagirala kad je moja sestra ostavila dvorišna vrata otvorena, pa je mali sletio i slomio ključnu kost.
Sva literatura na koju sam naišla pa i ona koju sam dobila od vrtićgog psihologa opisuje slično ponašanje u dobi 2-3 godine. A on ima 7!
Meni se sve više čini da je njemu dosadno (vraćamo se na početak priče - mama, zbavljaj me) samo ja ne znam kako da zadovoljim njegove intelektualne prohtjeve. Jučer me pitao jesu li zebre kopitari ili papkari. A ja: ???????
Kad ga nešto stvarno zanima, s tim se zabavlja satima, pod uvjetom da je nahranjen i naspavan (10-11 sati po noći). Ako mu je dosadno, pa još malo gladan i nedovoljno naspavan, kreće šou.

[maria71]

daj mu da čita, i da ti prepričava pročitano.... lupam bzvz.... ali svaka ti čast , ja bih izludila na jednu desetinu ovog što pišeš... ima li knjižnica tamo gdje ste sad ?

[sirius]

Razmišljam da si kupim čepiće za uši. Ali bojim se da bi netko mogao stvarno nastradati. Danas su otplivali 30ak metara od obale (bar mi se više na drže za nogu) i rekla sam velikom za smoči kosu. Nije htio. Došao je mali i potopio ga. Veliki pliva bez ičega ali nije osobito dobar plivač. Onda je Veliki potopio Malog koji pliva s leptirićima. Ja sam htjela iz kože iskočiti. Da ignoriram? Dok jedan drugog ne utopi/umlati/nešto treće? Konstantno mi je alarm uključen. Prošle godine sam se opustila... pa nisam reagirala kad je moja sestra ostavila dvorišna vrata otvorena, pa je mali sletio i slomio ključnu kost.
Sva literatura na koju sam naišla pa i ona koju sam dobila od vrtićgog psihologa opisuje slično ponašanje u dobi 2-3 godine. A on ima 7!
Meni se sve više čini da je njemu dosadno (vraćamo se na početak priče - mama, zbavljaj me) samo ja ne znam kako da zadovoljim njegove intelektualne prohtjeve. Jučer me pitao jesu li zebre kopitari ili papkari. A ja: ???????
Kad ga nešto stvarno zanima, s tim se zabavlja satima, pod uvjetom da je nahranjen i naspavan (10-11 sati po noći). Ako mu je dosadno, pa još malo gladan i nedovoljno naspavan, kreće šou.

Nemam ideje, samo znam kako ti je...( ja sam na nekoliko tema na djeci sa posebnim potrebama).
Naše idealno riješenje je da nađe društvo /ekipu/ srodnu dušu (ili nekoliko njih ) izvan obitelji i da sa njima provodi puno vremena vani u slobodnoj igri. Jedini je problem da se moj sin boji sklapati prijateljstva bez mog poticaja, tako da ga mi moram malo pogurati u upoznavanju i druženju.

[zumbulmama]

Ne, nema knjižnica. On zna čitati pomalo, domet su mu priče u časopisu Medo pooh. 10 rečenica pisanih velikim štampanim slovima.
Juroslav, svašta mogu ignorirati osim kad se ruga, ismijava i vrijeđa malog koji i crta i piše jednako dobro kao i on. Naravno uz konstsntno cerekanje i kreveljenje, i urlanje kao hijena.
Jutros sam im rekla da pokupe pinjole ispod pinije u vrtu. Pola sata mira! Dok ih nisu krenuli razbijati i ustanovili da su većinom (ako ne i sve) suhe i prazne. Uslijedio je ispad bjesa: Ja ću srušiti to glupo idiotsko drvo!!!! Spalit ću ga!...
Kao da je sve na ovom svijetu usmjereno protiv njega osobno.

[zumbulmama]

sirius, ja bih rado da nađe prijatelje. Ali, tu u blizini nema klinaca njegove dobi, a kad sretnemo nekog na plaži, on je potpuno nezainteresiran. Kao da ono malo želje za interakcijom s drugom djecom u potpunosti ispunjava njegov brat.

[sirius]

sirius, ja bih rado da nađe prijatelje. Ali, tu u blizini nema klinaca njegove dobi, a kad sretnemo nekog na plaži, on je potpuno nezainteresiran. Kao da ono malo želje za interakcijom s drugom djecom u potpunosti ispunjava njegov brat.

I moj djeluje takav, nezainteresiran, ali je jako željan društva.
Za tvoje mentalno zdravlje probaj se sprijateljiti sa roditeljima djece koju srećete tada će se i on uključiti.
Moj je teško prilazio prvi , ako je i prilazio to baš nije bio najspretniji način tako da je ostajao neshvaćen. Nekoj djeci više treba da nauče socijalne vještine.

[zumbulmama]

Sirius, radim na tome, to su dijelom čak roditelji koje znam iz vremena kas smo mo bili klinci pa je meni odmah lakše...

[Peterlin]

Zumbulmama, ja imam višestruko iskustvo da dječje nepodnošljivo ponašanje obično prestane kad mislimo da smo na kraju snaga (nešto kao razvojni skok, ne znam kako se to zove u ovoj dobi, ali svakako postoji, bar je toga bilo i još ima kod moje djece). ČIni mi se da si na samom rubu toga. Držim fige da uskoro sve dođe na svoje mjesto. Baš me zanima razvoj situacije.....

[zumbulmama]

Peterlin, i mene
Dašnja situacija: Peca i pukne udica (zadnja). Histerija: Glupa riba, pojela mi je udicu! Ubit ću ju! Ne idem doma bez ribe! Neću ići spavati ako mi riba ne bude na tanjuru!....#$%&!!!!! Pomalo am ga smirila, skrenula pažnju i dovukla ga do kuće. Nakon večere se sjetio... i dobio Kviki ribicu na tanjur. Na moje veliko iznenađenje, nasmijao se i rekao : pa i to je ipak nekakva riba!

[raffaela]

Čitam tvoje postove i uvelike pronalazim i našu situaciju s našim 6,5 god starim sinom.Nas su uputili kod dječijeg psihologa gdje su, nakon nekoliko testiranja i razgovora shvatili da je djete s poremečajem pažnje,jako niskim pragom tolerancije, te poremečajem impluzivnosti.
Psiholog mi je dala smjernice kako se ponašati u određenim trenutcima kod kuće i vani te nam je dala upute za učiteljicu kako se prema njemu ponašati jer na jesen kreće u prvi razred.
Teško je pratit upute,naporno i frustrirajuće,ali je učinkovito.Do škole ga moramo dovest u red,jer u školi se moraju poštivat pravila.
Samo sam zaboravila dodat da je djete s visokim kvocjentom inteligencije,nadprosječnom i jako je bitno ne doći u situaciju da mu je dosadno...

[čokolada]

Uvijek preporučam psihološku procjenu i razgovor sa psihologom - puno stvari roditelj tom prilikom osvijesti, nauči, počne gledati svoje dijete iz do tada nedohvatljivog kuta, dobije upute i nauči se nositi s problemom. Kad nas boli zub bez problema odemo zubaru već sutradan, a kad je problem u (djetetovom) ponašanju često zaziremo od stručnjaka jer "kaj će nam psiholog, to je sad tak' moderno, kajgod!" (ovo se referiram na neke iz svoje okoline, a ne na pokretačicu topica).

[zumbulmama]

Ne zazirem od stručnjaka, dapače, a počela sam od vrtićkog psihologa, koji je, navodno, jako dobar, i pozna dijete. Već sam napisala što mi je rekao, pa nisam inzistirala na daljnjem odlasku nekamo. Ali njegovo je ponašanje u vrtiću 180° drugačije. Ne bojim se ponašanja u školi, samo ja moram preživjeti uz to dijete jer je 95% vremena (izvan vrtića) isključivo sa mnom. O manjku društvenog života neću ni pričati, jer se možemo družiti samo sa prijateljima koji imaju djecu s kojima je on prijatelj. A onda bude smak svijeta.
rafaella, dijagnoza tvog djeteta u potpunosti odgovara opisu ponašanja mojega. Otprilike to mi je rekao i vrtićki psiholog uz komentar "on je takav" i dodao da ću trebati puno živaca. To znam i sama. Možrš li mi PP-ati neku literaturu ili upute ili što su vama rekli?
Morat ću do nekog psihologa kad se vratimo u ZG krajem ljeta. Imate li preporuku? Trebam nekog tko će mi dati "upute za upotrebu". Bojim se mo, da će se moje dobro odgojeno dijete tamo uzorno ponašati i da nitko ništa od toga neće vidjeti.
Danas je opet "žuta minuta" u trajanju od više sati. Od urlanja na sav glas (glumi neko čudovište) do izjave tipa: mama, otvori torbu da ti hračnem unutra, popraćeno konstantnim kreveljenjem i ruganjem bratu.
O tome da su svi oko njega budale, idioti i kreteni, neću ovaj put.

[zumbulmama]

A sad ga mali počinje imitirati.
Lječim živce čokoladom.

[sirius]

A sad ga mali počinje imitirati.
Lječim živce čokoladom.

Literatura za početak http://forum.roda.hr/threads/15986-D...bnim-potrebama

http://forum.roda.hr/threads/2748-Hiperaktivnost

[Peterlin]

Stanley Greenspan: Vještine igrališta

(+ sve druge njegove knjige, npr. Sigurno dijete i Dijete s posebnim potrebama)

Blažena moja knjižnica...

[Peterlin]

Inače, smetnje pažnje su mom starijem sinu ustanovili u Suvagu (uskoro ću tamo odvesti i mlađega) iako to njima nije osnovna djelatnost. Zadovoljna sam njihovom psihologinjom i njenim preporukama za rad s djetetom.

I još nešto - zumbulmama, MAKNI SLATKIŠE od djeteta koje ima problem koji ti liči na adhd - moji doslovce prolupaju od šećera, a sigurno i od kojekakvih konzervansa i aditiva koji su unutra. Godinama smo jako jaaako pazili na prehranu, sad više ne tako, ali trudimo se da jedu kuhano i zdravo koliko se može. Moj stariji ne pije (često) ni mlijeko koje nije fermentirano. Ako su klinci skloni alergijama, hrana može biti uzročnik koječega. Možda ne bi bilo loše provjeriti.

[zumbulmama]

Slatkiši su rijetkost kod nas, prođu dani bez čokolade ili bombona, a i onda u vrlo malim količinama. Vidiš, mlijeko. Dosad nam nefermantirano mlijeko nije bilo često na stolu jer je imao problema s probavom ( ili možda s tvrdoglavošću, disciplinom i kontrolom) pa ćemo ga možda opet izbaciti.

[Peterlin]

Aha, tako smo i mi izbacili mlijeko i prešli na jogurte kao međuobrok, zbog problema s probavom. USPUT je srećom došlo i smirivanje divljanja (moj stariji nije izrazito divljao) i zaista značajno produljenje intervala pažnje. (Nisu podnosili ni da JA pijem mlijeko dok sam ih dojila). Očito, organizam prepoznaje što mu ne odgovara. Nadam se da će bar malo pomoći... Sretno!

[zumbulmama]

Nastavak dana: poslije popodnevnog odmora (gledanja crtića) zamoljen je (ne smijem mu naređivati) da ode na wc (tema za sebe). Tijekom tih 10ak minuta derao se iz petnih žila, vrištao, skvičao, bacao hlače po pod, slao poruke po bratu it. Napokon je sam obrisao guzu i oprao ruke a onda dobio histerični napadaj na zamolbu da (uz moju pomoć) očisti četkom zahod. Zahod nije zapravo trebalo čistiti ali je trebalo pustiti vodu na što je uslijedio još jedan napadaj.
Uz užinu prije plaže svratila je susjeda na kartanje s njima. Umjesto kartanja, moj Veliki dečko se glupirao, kreveljio, hihotao, vrištao, grizao me za ruku, lupao šakama, dobio uputu da šakama lupa po stupu (ako već želi lupati), našao toljagu, krenuo lupati s njom,..ostao bez toljage (slomljena i unaprijeđena u drvo za roštilj). Ja sam danas odlučila biti cool i sve to ignorirati. Što sam i uspjela dok on nije odlučio ispiliti meni živce do kraja i uspio: Uzeo je muhomlat i mlatio po svemu oko mene i stvarao neopisivu buku cca 10 minuta a onda krenuo mene tući i zaljevati vodom. Onda sam ja pukla, on je dobio po guzi (priznajem, neću tvrditi da to nikad ne radim) i nagradni boravak u sobi. Sad je miran kao bubica već 10 minuta. Ja se tresem i razmišljam koliko apaurina da mrknem. I kako nakon ovakve epizode da se ja s guštom posvetim nekoj zajedničkoj aktivnosti koju sam planirala? Umorna i živčana najradije bih ga ostavila zaključanog u sobi i otšla na plažu s malim. Sad me žica da ga pustim van. Idem razgovarati s njim.

[maria71]

Teško ti je.

Ja bih pop.....la i pobjegla u Argentinu

DA te pitam , jel njega netko drugi uz tebe paralelno odgajao, baka. teta čuvalica i sl... jer mi se ovo histeriziranje oko wc-a čini previše za sedmogodišnjaka.

[Zdenka2]

Ne bih htjela docirati - teško je samo iz napisanog staviti se u vašu realnu situaciju. Imam dječaka koji je znao imati takve napadaje i zahtjeve, ali ja na to nisam pristajala. Do četvrte njegove godine lomili smo se oko tog poštivanja granica, a na kraju je popustio on, jer odgajatelj sam ja. Mislim da apsolutno trebate pregled i savjet nekog iskusnog dječjeg psihologa, a isto tako mislim da ovo dijete vapi za granicama i da mu ih morate postaviti.

[zumbulmama]

Ovo dijete ima granice i tu sam u pravilu nepopustljiva. Problem je (čini mi se) što je njemu dosadno jer tu na moru nema strogo strukturirano vrijeme kao u ZG kad je išao u vrtić. Ne, nemamo baku, tetu čuvalicu, nikoga. I to je djelomični problem jer se ja osjećam totalno iscrpljeno, psihički i emotivno, i većinu brige oko njih odrađujem i vjerojatno se ne bavim dovoljno aktivno s njim(a) (čitaj: ne zabavljam ga i ne animiram cijelo vrijeme). Histeriziranje je danas bilo oko wc-a ali može biti zbog bilo čega, što njemu trenutno nije po volji.

[sirius]

Ja te razumijem. Moj je nepodnošljiv kad mu je dosadno. Nepodnošljiv do boli, a bilo mu je dosadno gotovo stalno kad je bio mlađi. Nevjerojatno je to da ma koliko mu je bilo dosano nije želio sudjelovati u aktivnostima koje sam mu predlagala (npr. obiteljska šetnja ili uključivanje u kuhanje i sl.), i ne samo to , kada smo ga prisilili da sudjeluje minirao je aktivnost (prigovorima ,glupiranjem ili fizičkim otporom )
Uh...kad se samo sjetim.
Uglavnom , ja na ovim praznicima uživam jel on ima društvo prijatelja iz ulice , ali moram paziti da si ne dojade. Ne vidim ga cijeli dan jel je sa prijateljima vani oko kuće i lijepo se igraju, obaveze su mu da dođe jesti na vrijeme i opere se prije odlaska u krevet u 22.
Osim ako ne isplaniram neku obiteljsku aktivnost ,ali to najvim dan ranije.

Ne znam , jednostavno nikad nisam čula da neko dijete kao naš sin je u stanju maltretirati roditelje iz čiste dosade, dok ti nisi ispričala ovo...
Problemi sa dosadom i obavezama znaju biti prilično gadni kod polaska u školu (tamo je sve prilično obavezno), tako da smo mi završili kod psihologa na testiranjima , kasnije u radionicama i tako...
Ja sam uvijek znala da on treba nešto , ali nisam znala u čemu je točno problem i na što da se koncentriram.



Oprosti, što sam ti upala u post gore. Krivo sam stisnula opciju odgovora, ali sam ispravila kasnije.

[čokolada]

Zumbul, kako se on ponaša kad ste ti i on sami doma? Odnosno, kakav je u situacijama 1:1?


(i ja te razumijem, osobito zato što imaš i manje dijete pored sebe.....doduše moja velika ADHD-ovčica nije ni blizu ovakvim ispadima, ali ima svoje zvjezdane dane)

[zumbulmama]

Opraštam, sirius
I meni je lakše (samo malo) kad čujem da im još takve djece, znači da ne izmišljam i ne pretjerujem. I ovaj moj minira svaku aktivnost za koju nije zainteresiran. Srećom, voli se igrati s bratom, dok ga ne počne maltretirati, što mali doživljava kao dio igre i vrati mu. Ali ipak je mali 2.5 godine mlađi i ne mogu dozvoliti da se tretiraju kao ravnopravni.
Srećemo klince na plaži koji se dođu upoznati s njim, Bok, ja sam xy, kako se ti zoveš? on promrmlja svoje ime bez da pogleda tog klinca i ode dalje kopati po pijesku. Kad sam mu rekla da se taj klinac došao upoznati i prijateljiti, rekao je da on ima dosta prijatelja.

[zumbulmama]

čokolada, izuzetno rijetko smo sami doma. Idu zajedno u vrtić, zajedno iz vrtića. Onih par dana kad smo morali nešto obaviti u gradu pa nije išao u vrtić je bio super, zato što mu je bilo jako zanimljivo (spec. pregledi uha, sluha, razgovor za školu...) i jer sam se ja psihički (raspored, razonoda) i fizički (užina, voda, igračka) pripremila na to da preživimo dan. Ostatak dana kod kuće se pola sata igra sam, pogleda crtić, i ako mali još nije došao iz vrtića, počnje "mamakanje".

Ignorirnje kao metoda, dokazano nakon ovog dana, ne djeluje. Njemu je cilj meni pilati živce. Priznao.

[čokolada]

Ako mu je "cilj piliti živce" to ipak znači da zna da ti ih može piliti, odnosno tvoj je autoritet ovdje vrlo upitan. Takva djeca obožavaju iskušavati koliko daleko mogu otići, a ako ti ne reagiraš uvijek jednako odlučno , ako (pre)brzo izgubiš živce oni ne vide KRAJ i daju gas nakon kojeg se više ne mogu izvući iz te putanje. Taj kraj je granica o kojoj Zdenka priča - onaj rub za kojeg mu je jasno da ga ne smije prekoračiti.
Sudeći po ovome što si napisala trebate hitnu pomoć i što se tiče autoriteta (postavljanja granica) i glede hendlanja hiperaktivnosti.
Na vlastitom primjeru sam shvatila da je najvažnije biti dva koraka ispred djeteta, planirati, unaprijed dogovarati, dogovarati, dogovarati (nagradu i uskratu: ako ovo, onda ono...ako ne zašto ne i kada da), na vrijeme uočiti da ide žuta minuta, na vrijeme je prekinuti, preusmjeriti, zaposliti ga, dati mu da se osjeća važnim i odgovornim i sl.

[zumbulmama]

Tako je dugo vremena i funkcioniralo. Ja sam se ponadala da baš ne moram sve unaprijed planirati i smisliti, da je on veliki dečko koi se zna sam razonoditi i igrati s bratom, ali izgleda, da ću morati opet kao prije... ima dana kad se može, i sve je 5, a ima dana kao danas....
Čokolada, imaš li nekoga za preporučiti?

[sirius]

Kod ADHD- a je jedana od osnovnih stvari želja za rušenjem granica (uvijek i stalno) te ulaženje ( i fizičko ) u tuđi intimni prostor. To ne znači da ti ne postavljaš granice , nego da on jednostavno želi rušiti sve granice. Isto tako , ona priča sa početka kad se dijetetu daje vremena da razmisli u drugoj sobi nama dugo nije palila dok je bio manji. On je jednostavno nasrtao u moj fizički prostor, ljepio se za mene doslovno. Sad je malo bolje , naučio je kontrorirati taj dio pa ode na hlađenje kad ga se pošalje, iako je to hlađenje zapravo za mene.
Mislim da je bitno kao što su napisale Zdenka2 i čokolada da si ponavljaš stalno da si ti tu glavna i odgovorna, i da planiraš dan.
Znaš ono , popularna psihologija, ponavlja zamnom :"Ja sam tu glavna".

[čokolada]

Zumbul, imaš PP.

[lasica]

htjela sam iz zahebancije napisati da je ti je mali ziher ovan,jer mi imamo jako puno takvih ovnovskih primjeraka u širem "domaćinstvu",a onda sam vidjela u potpisu da ti je mali fakat ovan!
daklem,po mom iskustvu najčešće je riječ o ovome što si napisala "Super je inteligentan".vidjet ćeš,pred pubertet će promijeniti ploču i njegova nadarenost više neće uzeti smjer obijesti nego kreacije.bar se nadam.kažem, to je moje iskustvo.svakako bi bilo rješenje postavljati nekakve izazove pred njega.ili osigurati aktivnosti.nešto.da ih zaokupi.jer psiholog je u krivu bio kad ti je rekao da treba više živaca za njega.jednostavno njemu treba VIŠE.

[lasica]

njegovo je ponašanje u vrtiću 180° drugačije

ovo je bitno.dijete sa bilo kakvim poremećajem bi to kad tad ispoljilo i u vrtiću.dakle,mislim da je problem kućno-odgojne prirode u kombinaciji sa vjerojatno nadarenim djetetom.a i, kako kažeš da ga znaš fizički kažnjavati ne možeš očekivati da se to na neki način neće naplatiti u njegovom ponašanju.to pothitno molim te prestani.molim te.

[Peterlin]

Treba se educirati, čitati, slušati savjete psihologa i drugih roditelja i GLEDATI SVOJE DIJETE. Ja sam imala sreće da sam još 2003/04 bila u prvoj generaciji škole za roditelje (mislim da je to sada objedinjeno s Unicef-ovim projektom) i to mi je puno pomoglo. U vrtiću smo imali odličnu psihologinju, u Suvagu još jednu - tako da sam se imala kome obratiti. U dogovoru s psihologom moje mlađe dijete upisano je u grupu s full jezičnim programom (glavu mi je to spasilo), vječito smo ih vukli po kojekakvim slobodnim aktivnostima (tu ne računam logopedsku terapiju i liječenje slabovidnosti) itd. Nemam pojma kako sam fizički izdržala. Promijenila sam posao svojevremeno da bih imala više vremena za djecu. Čovjek napravi što mora.

Natrag na temu zahtjevne djece - dobar je trik voditi dnevnik (ako se stigne), pa se lako može prepoznati uzorak što i kako. Ja sam odahnula kad je stariji krenuo u školu+boravak, a mlađi u glazbenu. Do tada - moje slobodno vrijeme (i vrijeme za odmor) bilo je jednako nuli, osim u vrijeme njihove gimnastike, igraonice i slično. Isto vrijedi i za mm-a. DJeca su doslovce visila na nama dok ih nismo napucali raznoraznim aktivnostima. Jednostavno su vapili za time. SVAKO dijete ima svoje specifične potrebe, a kod darovitih je to naročito naglašeno. Emocionalna inteligencija se također uči. Ali prvo treba roditelj sam sebe naučiti dosljednosti (nije to lako, to je najteži dio priče) i uskladiti svoje postupke s potrebama i reakcijama djeteta. Tuđe iskustvo tu je od slabe koristi jer nismo svi isti.

Osim svega navedenog, Zumbulmami treba PREDAH jer ako i sama nema snage i mogućnosti da nađe nešto što je opušta, stvari će doći (ili su već došle) do krajnje napete situacije. Najlakše je reći "prestani ovo ili ono"... Zna ona to i sama, ali ne može se toga 110% pridržavati, isto kao što i njezin sinak zna puno toga, ali ne može se uvijek pridržavati. Tja, morat će naučiti svi zajedno kako neugodnu i mučnu situaciju preokrenuti prvo u podnošljivu, a onda u kreativnu itd - kako već ispadne. Nedopustivo je jedino mirenje s postojećim stanjem, a o tome ovdje nema govora.

Zumbulmama, držim fige da sve bude dobro. I bit će, možda ne odmah... ali doći će sve na svoje mjesto.

[zumbulmama]

lasica, i ja sam ovan!
Fizičko kažnjavanje je vrlo rijetko (dogodilo se nekoliko puta ukupno), izuzetno se trudim da do toga ne dođe, ali, eto jučer je došlo do toga...
Peterlin, hvala, prava si podrška. veliki dio problema je u tome što ja radim kao samostalni umjetnik, od kuće, pa "imam najviše vremena" i "ne trebam ničiju pomoć" jer "nemam fiksno radno vijeme" pa sve radim sama. MM radi dva posla, a baka i djedovi kao da ne postoje za moju djecu. Odmarala sam se zadni put prije rođenja svog Mišeka. 7 godina uz ovakvo dijete, predah, ne odmor, dok je on u vrtiću (tada radim svoj posao, kućanske poslove i sve ostalo što ima za obaviti izvan kuće za cijelu obitelj) i svako popodne poslije vrtića, svaki vikend, sve praznike,...s njim i malim. Bez slobodnog dana, vikenda,... godišnji odmor? "Pa ti si na moru s djecom! Kakav krasan godišnji odmor!!" Večernji izlazak? U prosjeku 1-2 puta godišnje, naravno uz plaćeno čuvanje.
On jest inteligentan i bistar, ali ne bih ga nazvala nadarenim. Naučio je čitati i pisat između 6. i 7. godine, nadam se samo, da će mu u školi biti zanimljivo.
Zadnjih pola godine sam se malo više posvetila svom poslu, a malo manje njemu i to je vjerojatno rezultiralo ovakvom pričom. dakle, nazad na 4 sata spavanje po noći (sa ustajanjima) i punom parom naprijed! (Smjer Jankomir! )

[Val]

ova tema je baš zanimljiva. posebno mi se sviđaju postovi Peterlin.
mi, srećom, nemamo ovakvih "problema", barem ne kao svakodnevne i cjelodnevne.
naime, naš malac ima takve faze pa mogu, donekle, razumjet s čime se borite.
završetkom te faze, on, kao da se popne stepenicu više-dogodi se jako vidljiv napredak.

no, ono što me nagnalo na pisanje ovdje je pridjedlog odnosno pitanje Zumbulmami-kakav je tvoj sin nakon što
se fizički istroši? naime, naš treba fizičko trošenje da bi unutar zidova mogao normalno funkcionirat.
nevjerojatno je koliko energije ima. ako ga fizikalija drži pod kontrolom, probajte s nekim sportom.

[zumbulmama]

Fizičko trošenje? Da, ako glasovno spada pod fizičko !
Zato moramo obavezno na plažu 2 puta na dan i puno plivamo. Iako bi on radije čeprkao po pijesku. Poznata mi je situacija kad bi trčao krugove po stanu, a onda došao u park i čeprkao po pijesku. Kod kuće bi opt trčao krugove po stanu. Za deranje, kreveljenje i vrištanje uvijek ima snage. Sportom se bavi preko godine. I nije nešto previše zagrijan, pogotovo otkad je mađi brat jednako dobar (skoro bolji) od njega.
Poanta: Ako želim da se fizički istroši, moram ga vući, gurati i natjeravati. A kojiput je i meni to too much!