Kažnjavanje 4 godišnjaka

[pomikaki]

do tad, nemaju niti jedan jedini razlog zašto bi trebali shvatiti da u dućanu ne mogu dobiti SVE čokolade i sladolede, da nije baš dobro vodu iz čaše proljevati po parketu, a tako lijepo pljacka, da ne možeš u podne biti na suncu i da ne možeš izaći iz kuće bos.

Skrećem opet u filozofiju, ali meni je ovo zanimljiva pomisao u zadnje vrijeme. Jer sve što si nabrojala zapravo spada u tekovine civilizacije. Dosta loših stvari dolazi kao popratna pojava toga da nam je život zapravo previše lak (npr imamo parkete, čokolade, i ne diše nam jaguar za vratom). Razmišljam o tome da li je agresija potrebna u odgoju djece Pigmeja

Ali tu sam već jako oftopic ako se osvrnemo na početak priče.

Dakle, vikanja mora biti?

[gita75]

Pa mislim da ne može sve biti u idili, nekad dreknem, ne prečesto. Do toga dođe obično kad mi je iz nekih drugih razloga kraći fitilj pa mi sve diže živac. A potomstvo nepogrešivo njuši moj kraći fitilj i pali gaaa...

A u odgoj djece pigmeja je vjerovatno sličan odgoju djece na asfaltu. Kad zanemariš temeljne razlike, tko što ima i nema, sve se svede na isto. Moje klince može zgazit auto, pigmejske može pojest jaguar.

[ivaa]

Ma, gle, i ja (ponekad) vičem, ali to je fakat jače od mene.

NIJE mi drago što je tako, pokušavam to izbjeći, ali neki put ne ide.

I moji su nekad vikali na mene i mrzila sam to tada, bilo mi je fakat ponižavajuće. Otud sam valjda i ja pobrala naviku da vičem.

Ali, to mi je ono - od nekoliko zala - manje zlo.

Kamo sreće kad bih uvijek uspjela biti skulirana u takvim trenucima kao neki ovdje (ovo ne ide tebe).

ooo, vičem i ja.
samo se sve češće pokušavam i uspjevam skulirati, upravo da ne dođem do situacije da- non stop vičem.

netko je povezao smirenost i nepokazivanje emocija.
ne mora nužno biti vezano,
ja G puno ljubim, grlim i govorim joj da ju volim. Pokažem joj i kad sam ljuta ili nesretna.

[pomikaki]

netko je povezao smirenost i nepokazivanje emocija.
ne mora nužno biti vezano,
ja G puno ljubim, grlim i govorim joj da ju volim. Pokažem joj i kad sam ljuta ili nesretna.

To sam bila ja, ali vezano na usporedbu službenog odnosa s odgojem (ne želim da policajac viče na mene, ali ne želim ni da me grli, ljubi i govori mi da me voli )

Poanta mi je bila da je službeni odnos jedno, a obiteljski odnosi podrazumijevaju puno veće pokazivanje emocija, i dobrih i loših.

[Ms. Mar]

Isto mislim da osobni odnosi ne bi simjeli kopirati društvene. Često zagovornici kazne, kao argument nude činjenicu da nam društvo funkcionira pomoću sistema kazne. Ja ipak mislim da pojedinac koji je razvio osobnu odgovornost, ne bi trebao imati problema sa prihvaćanjem društvene. Logično je da su društveni odnosi uređeni vanjskim pravilima. Ali u osobnim odnosima, pravila bi trebala dolaziti iz nas samih. I tu je, po meni, odgovor na pitanje što nam ostaje ako se odreknemo kazni, time outa i svakog oblika agresije. Tada smo se odrekli samo metoda, a ostaje nam pristup. Osoban. Ostaje nam da budemo živi model onoga što želimo za našu djecu. Ostaje nam moć (nije neograničena, ali je velika) da kreiramo uvjete koji pogoduju dobrom ponašanju. Ostaje nam njihova želja da surađuju, da poštuju ono što je nama važno. Mogućnost da budemo iskreni pred sobom i pred djecom i da se ne skrivamo iza kojekakvih metoda. Moć, umjesto nadmoći i kontrole... Sigurno ima još par sitnica

ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL

A ovo je istina. I tu je valjda sva istina. Ni meni uvijek ne uspjeva (iako neki tumače da se pokušavam prezentirati drugačije). To što dijete ne želim kažnjavati, ne znači da živimo u neprekidnoj idili. Ima trenutaka kad me hvata očaj. Ali ako znam da se radi o meni, koliko je smisleno kažnjaviti dijete? Čini mi se da se svi možemo složiti oko toga da smo MI ti kojima uvijek ne uspjeva. Zašto onda razgovaramo o tome kakva djetetu treba kazna?

[Dijana]

nemoj se ljutiti ivaa, imam doma trogodišnjakinju, vjerojatno su skroz različite (karakterno) trogodišnjakinje, ali naježila sam se dok sam ovo čitala.
tako malena djeca nisu svjesna opasnosti, ni kazne (vjerojatno bi zapamtila da si je ne znam, prebila ko vola u kupusu), što da je na cesti ugledala neku lopticu, mačku, nešto što će je zainteresirati. šta misliš da je to stajanje tri minute na stepenicama tako djelotvorno? bez obzira što je obećala da neće više ponoviti.
vježbajte u parkiću

cvijeta, potpisujem skroz. ivaa, dijete ti je premaleno da bi shvatilo kakvu opasnost predstavlja cesta, odnosno auti. Dijete uz cestu
treba držati za ruku, sve drugo je riskantno.

Ms Mar, super mi je sve što si napisala, jasno i logično. Imamo slobodu u odgoju svoje djece, pa zašto je ne iskoristiti da većina situacija bude
win-win?

[Anemona]

To što dijete ne želim kažnjavati, ne znači da živimo u neprekidnoj idili. Ima trenutaka kad me hvata očaj. Ali ako znam da se radi o meni, koliko je smisleno kažnjaviti dijete? Čini mi se da se svi možemo složiti oko toga da smo MI ti kojima uvijek ne uspjeva. Zašto onda razgovaramo o tome kakva djetetu treba kazna?

Ovako i ja ustvari razmišljam.
Jasno vidim kad sam ja smirena, jasna,... i dijete je takvo, a ako i nije sve postižemo dogovorom. Naravno događaju se i onda kritične situacije, ali puuuno manje i sve se može dogovoriti, objasniti,...
Ako sam ja nervozna, napeta, nestrpljiva jednom riječju nesuradljiva i dijete mi je isto takvo. E tu onda imamo težak dan, pun natezanja a dogovora od nikud dok se ja ne smirim.
I gdje je onda logika u tom trenutku kazniti dijete?
Meni je onda ta kazna odraz moje nesposobnosti, jer ne znam bolje.

[irena bajrić]

u zadnje vrijeme moj M. pljuje, recimo unatrag dva tjedna intenzivno, pljuje seku i mene najčešće, zapravo, SAMO nas - mi smo s njim stalno, igramo se i provodimo najviše vremena zajedno
ali čim mu nešto nije po volji, pljuc nju ili češće mene
žene, to stvarno izgleda ružno, ja razgovaram, objašnjavam, pitam zašto je ljut, na koga, jel na mamu

ne kažnjavam to ni na koji način, puštam da on sam to odmakne ali nikako i stvarno je uzelo maha i čak ako se po noći nekaj probudi krene puj puj....

mislim da nekaj krivo radim?

[Anemona]

Evo današnji primjer. Ustvari nema puno veze s temom osim što je dijete iznad 3 godine i zanima me kako bi vi reagirale u istoj situaciji.
Dakle, radim blizu i dolazim svaki dan doma na gablec. Mali je to odlično prihvatio, u smislu da nije tužan radi rastanka,...
Naravno, bilo je razdoblja kad je bio i tužan, ali ocijenila sam da je korist mojeg dolaska veča od "štete" od 5 minuta tuge.
Ne bih sad ulazila u sve razloge dolaska doma, ali između ostalog to je vrijeme kad moja mama (ona ga čuva) može na miru izmjeriti šećer, dati si terapiju,... a ja malog obično nahranim ili obučem, namažem kremom za sunčanje,... što je več hitnije taj put, ili se jednostavno pola sata poigramo.

Danas, dođem, sve super, ali kad sam odlazila on je nesretan i stalno ponavlja mama želim ići s tobom raditi,... i tako u nedogled.
Nakon kratkog razgovora, ok, znam da želiš, ali ne možeš iz xy razloga, bla, bla, bla,... on i dalje želi i tuguje.
Gdje je problem? Ustvari ga nema, osim što to meni teško pada, jer sam naviknuta da se s njim dogovorim i ne ostavljam ga tužnog.
Naravno da nakon pola minute on više o tome ni ne misli, ali eto, mene to lagano muči.
Podloga neuspješnog dogovora je obično moja stiska s vremenom, moram krenuti, a znam da on treba još samo 5 minuta da svi zadovoljni odemo na svoju starnu.
Evo takva bezazlena situacija mene "mori". Dakle kako bi postupili? Znači ne radi se o svakodnevnom cendranju, nego iznimno, a on je takav, znam da je u tom trenutku imao neki legitimni razlog zašto je baš danas nesretan kad odlazim.
Kako onda?
- pusa bok, idem, ostaviš ga da plače
- kasniš i pokloniš mu tih 5 minuta
- vičeš
- prijetiš kaznom
- objašnjavaš u nedogled
- prijetiš da više ne dolaziš na gablec, ako bude cvilio,...???

[enchi]

Ja bi probala s nečim u stilu: "A kada se vratim mogli bi...(pitaj ga što bi želio, ili mu ti predloži nešto)

Čisto da mu ostane neka vesela misao nakon tvog odlaska (osim puse).

[mendula]

Ako možeš, kasniš i pokloniš tih 5 minuta. Ako ne (ili nakon toga), pusa bok, idem, ostaviš ga da plače (i da ga baka tješi).

[Anemona]

Ako možeš, kasniš i pokloniš tih 5 minuta. Ako ne (ili nakon toga), pusa bok, idem, ostaviš ga da plače (i da ga baka tješi).

Ma danas sam mu izvanredno "poklonila" i 15 minuta, jer je slučajno bila takva prilika. Poklopilo se.
Na kraju se primirio i ostao ok s bakom.
Ali ostaje onaj gorak okus u ustima, ok, možda ne bih trebala ni dolaziti,...
Drugo je kad ostavljaš dijete u vrtiću, ono plače, ali moraš, nemaš izbora, a mene mori što ponekad ono što bi trebalo biti korist ispadne "šteta".

[mendula]

Roditeljska odgovornos; prihvatiti, razumijeti i podnijeti djetetovo nezadovoljstvo roditeljevim izborom.

[Anemona]

Roditeljska odgovornos; prihvatiti, razumijeti i podnijeti djetetovo nezadovoljstvo roditeljevim izborom.

Ma naravno, ali prihvatiti, razumijeti i podnijeti ne znači nužno taj tren zaboraviti i prekrižiti.

[mendula]

Naravno, puca na emocije. Ali nećeš po emocijama birati među onim opcijama koje si gore navela.

[Anemona]

Naravno, puca na emocije. Ali nećeš po emocijama birati među onim opcijama koje si gore navela.

Ah.
Ma ustvari je moja dilema potekla od toga što je on takav tip djeteta da se s njim u principu sve dogovoriš, ako pristupiš smireno.
Npr. konkretno na današnjem banalnom primjeru.
Da sam krenula istu sekundu i da se nisam obazirala, plakao bi ko kišna godina i bio stvarno nesretan užasno.
Da se nisam počela nervirati da li ću zakasniti i odmah mu posvetila dodatnih 5 minuta, nikome ništa, on bi sve prihvatio i super. Obično i krenem 5 minuta ranije, ako vidim da bi moglo biti takvih potreba.
Ali ja sam zanemarila njegovu potrebu za tih 5 minuta i na kraju se je ona svela na moju laganu frustraciju, njegovo nezadovoljstvo i kašnjenje 15 minuta.

Ustvari sam ljuta sama na sebe, jer ga poznajem i upet "userem".

[Ms. Mar]

Po meni odluka o tome hoćeš li ostati 5 min dulje ili ne ovisi isključivo o tome što tebi na poslu znači to kašnjenje. Jer sve drugo je jasno - on nije netko tko se toga nikad neće zasititi, njemu će tih 5 min značiti puno. Ali s druge strane, ako tebi tih 5 min predstavlja problem, razumijet ćeš njegovu frustraciju, pružiti mu podršku i otići s vjerom da se on može nositi sa njom. Uostalom, mendula je to puno kraće i ljepše rekla. Ja bih samo htjela dodati da ja isto dosta razmišljam o takvim 'sitnicama' jer vjerujem da se na njima vježbam za veće situacije.

[Peterlin]

Mislim da se ovdje miješaju dvije stvari: jedno je kazna, a drugo postavljanje granica...

Dakako, granice moraju doći prve. To je odgoj.

Kod postavljanja granica dijete treba JASNO i nedvosmisleno znati gdje su one, ako je malo veće trebat će razumjeti i ZAŠTO su one postavljene (kod sasvim malih klinaca nisam se opterećivala da li razumije zašto ne dam da diraju pećnicu, isto kao što nisam mogla dopustiti da na svojoj koži nauče zašto se ne smije istrčavati na cestu).

Tek AKO se dogovorene granice višekratno prekorače, možemo razgovarati o kazni. I to je dobro unaprijed dogovoriti ako se može. A ako osjetimo potrebu da kaznimo dijete, zaista se treba prvo zapitati zna li dijete gdje su granice, zna li zašto su postavljene, zna li kakve su posljedice, a tek onda razmotriti kaznu. Nisam bježala od toga, ali fakat smo to rijetko primjenjivali. Za višekratno ponovljeni prijestup agresije u razredu i neprimjereno ponašanje s prijateljima moj sin je otrpio zabranu odlaska na dječje rođendane u trajanju od 2 mjeseca. Opametilo ga je. Dogovorene kazne su uskrata dolaska/odlaska k prijateljima u trajanju od ... tjedan dana, uskrata računala i to je to.

A dok su bili manji, za udaranje brata ili slične prijestupe kazna je bila najavljena (omiljena igračka u ormar dok se ne pribere - dok su bili manji) i primijenjena možda 2 puta za starijega i malo češće za mlađega. I to je djelovalo. Podizanje glasa - povremeno (ako su se dovodili u opasnost i trebala je hitna intervencija) ali dobro sam pazila da ne prijeđe u naviku (traume iz mog djetinjstva).

I tako... Nema tu jedinstvenih pravila. Na sasvim sitnom uzorku od dva različita djeteta istog spola shvatila sam da metode koje su odlične za jednoga uopčće ne pale kod drugoga. I morala sam se oslanjati na intuiciju, zdravu pamet, metode pokušaja i pogrešaka itd. Ponekad pogodimo, a često promašimo...

[mendula]

Anemona, samo da ti se kažem da iako sam nemali broj puta osvijestila prijelomni utjecaj svojeg raspoloženja na odnos s djecom, još uvijek nisam našla način da se u kritičnoj situaciji resetiram. Znam kako treba biti, ali ne znam kako do toga u konkretnom slučaju doći.

[Anemona]

Anemona, samo da ti se kažem da iako sam nemali broj puta osvijestila prijelomni utjecaj svojeg raspoloženja na odnos s djecom, još uvijek nisam našla način da se u kritičnoj situaciji resetiram. Znam kako treba biti, ali ne znam kako do toga u konkretnom slučaju doći.

Ja se uspijem resetirati doslovno kad imam vremena. Ono vidim da dijete stvara čuda, a ja šizim, nakon 20 minuta mi dođe iz guzice u glavu, pa preokrenemo situaciju na obostranu korist, a u situacijama kad sam u velikoj stisci s vremenom teško.

[Ms. Mar]

u zadnje vrijeme moj M. pljuje, recimo unatrag dva tjedna intenzivno, pljuje seku i mene najčešće, zapravo, SAMO nas - mi smo s njim stalno, igramo se i provodimo najviše vremena zajedno
ali čim mu nešto nije po volji, pljuc nju ili češće mene
žene, to stvarno izgleda ružno, ja razgovaram, objašnjavam, pitam zašto je ljut, na koga, jel na mamu

ne kažnjavam to ni na koji način, puštam da on sam to odmakne ali nikako i stvarno je uzelo maha i čak ako se po noći nekaj probudi krene puj puj....

mislim da nekaj krivo radim?

Kako ti reagiraš kad on to napravi? Kako seka reagira i kako ju ti učiš da reagira?
Kad pogledaš cijelu sliku, misliš li da je u njemu nakupljeno nekakvo nezadovoljstvo ili je moguće da samo isprobava neko ponašanje?
Je li moguće da on osjeća kako se ti ne znaš nositi sa takvim ponašanjem, da si nesigurna pa da ide s tim dok te ne natjera na jasan stav?
Mislim da je kad se tako ponašaju jako važno prisjetiti se da je to faza koja će sigurno proći i koju mnoga djeca prolaze, ne vidjeti ga zbog toga kao budućeg kriminalca. To, naravno ne znači da će proći samo od sebe i da ćeš se praviti kao da toga nema. Ali opasnost je da o sebi sada gradi lošu sliku; važno je poslati mu poruku da je on predivno dijete, a da je ponašanje to koje je loše i koje nećemo dopustiti da se usvoji. Ne dopustiti ne znači zabraniti, nego da ti nećeš odustati dok ne nađete načina da se riješi tog ponašanja.
I to ne mislim riječima, izbor riječi je manje bitan. Bitno je da mi to riješimo u sebi. Ja obično padam na takvim stvarima, kad se on ponaša onako kako stvarno ne želim. Kad mojim umom vlada 'ajme pa ovo je grozno, u što mi se to dijete pretvara, pa ja sve radim krivo, nemam moć, što drugi misle...' - sve što radim iz te pozicije, radim krivo i stvari odlaze u katastrofu. Kad se dignem iznad toga i prisjetim se tko sam ja, tko je moje dijete, a što je u toj cijeloj priči samo ponašanje, dovedem se u točku iz koje krećem sa kreativnim rješenjima.
Ajme, oduljila sam, ali nadam se da sam ti pomogla da bolje sagledaš situaciju.

[Anemona]

Napisala sam post, pa je nestao.
Uglavnom, najlakše mi je resetirati i sebe i djecu sad po ljetu kupanjem na balkonu.
Kad se počnu svađati, kad nema više dogovora, a ja ih ne uspjevam smiriti. Viknem kuuuupanje i time dobijem kvalitetnih 15 minuta da se i ja smirim.
Naravno za kupanje dobiju svako svoju posudu, jer kad su tako več nervozni jedan bazen za troje nije najbolje rješenje.
Ja legnem na krevet kraj balkonskih vrata, tako da ih imam na oku i odmaram.

Ili idemo brzo nešto mijesiti, ili brati voće za sok,...
Važno je na vrijeme preusmjeriti svađu u neki posao, događaj, igru,...
To mi se čini puno kvalitetnije od kazne.
Naravno, u mojem slučaju se radi o maloj djeci (2x po 3 godine i 1x5,5).
Kod pubertetlija bih primjenila razumne kazne.

[irena bajrić]

da li isprobava?
da li je ljut?
da li kopira nečije ponašanje?
pljuvanje je prva stvar za koju sam mu jasno bez odlaganja i iznimke, rekla i zauzela stav "to mi se ne sviđa, to ponašanje nije u redu, ti si velik, dobar, pametan, mama te voli i to što radiš je jako ružno"

te fore odvlačenja pažnje, kupanje, mjesenje - to je već usvojeno
a pljuvanje je nešto na kaj se ja stvrano fokusiram!
razgovaram s njim i jučer sam mu rekla i uspjela prekinuti njegovu seansu "hejj, hej, daj reci mami otvoreno što trebaš, što želiš"
on je rekao "trebam pecivo"
eh vidite, to je ono kaj ja želim, navesti ga da izgovori, ja sam ljut, ja sam lud i trebam pecivo!!!!!
bez pljuvanja i šbl

[Anemona]

eh vidite, to je ono kaj ja želim, navesti ga da izgovori, ja sam ljut, ja sam lud i trebam pecivo!!!!!
bez pljuvanja i šbl

Ovo je meni jako važno. Večinom uspije izgovoriti što želi. To mi je super.
Koma mi je ona faza kad počne cviliti i nema kraja, a sad ti pogađaj što je.
Puno smo "trenirali" rječima kad cviliš ne razumijem te, lijepo reci što željiš,.... I napokon u večini slučajeva kaže želim to i to.

[SikaPika]

[QUOTE=pomikaki;1663930 a mala stoji na stolici pokraj lavandina, radi komediju, jede pastu ,[/QUOTE]

e ja se bojim ovakvih situacija jer nema šanse, ali teoretske šanse da ja ostanem ozbiljna kod ovakvih fora...
vjerojatno ću biti i umorna i živčana i nadrndana, ali kad mi krene s komedijom, kako ti kažeš, vjerojatno će mi se barem "brk" nasmijati i ode u klinac i autoritet i sve...
sjećam se, tako je i moja mama... jednom smo brat i ja nešto mrljali oko kakaa, proljevali, glupirali se, a ona je galamila i u jendom trenutku je slučajno malo jače pljucnula ili nešto slično... uglavnom, nas dvoje smo prasnuli u smijeh, a ona, iako ljuta, morala se i sama nasmijati... takva sam i ja... uh, vrtit će me M. oko malog prsta

[SikaPika]

po mom mišljenju - je.

ja ovako na to nekako gledam. ako oduzmeš svu agresiju (onako baš idealistički), onda ti ostane jedino objašnjavanje i razgovor.
i niti jedan jedini razlog mi ne pada na pamet zašto bi trogodišnje ili uostalom bilo koje dijete trebalo prihvatiti te naše, odrasle argumente.

zašto su djeca tako fascinantna, posebna, zašto nas oduševljavaju iz dana u dan?
pa zato što su toliko drugačija od nas odraslih.
zato što je njihovo poimanje svijeta skroz drugačije od našeg poimanja svijeta, odnosa među ljudima, normama ponašanja - svega.
zato što prilaze svemu na svoj način, na način koji smo mi odavno zaboravili. možda tu i tamo uspijemo vratiti taj neki osjećaj iz djetinjstva, meni se to zna desiti, često kad sam baš u nekoj svađi s djecom.
i zato, svakako treba s djecom razgovarati, raspravljati - to uostalom i je način kako se pretvaraju u odrasle, i kako odrastaju, sve više i više naših argumenata će prihvaćati. i razumijeti.

do tad, nemaju niti jedan jedini razlog zašto bi trebali shvatiti da u dućanu ne mogu dobiti SVE čokolade i sladolede, da nije baš dobro vodu iz čaše proljevati po parketu, a tako lijepo pljacka, da ne možeš u podne biti na suncu i da ne možeš izaći iz kuće bos.

[SikaPika]

Ostaje nam moć (nije neograničena, ali je velika) da kreiramo uvjete koji pogoduju dobrom ponašanju. Ostaje nam njihova želja da surađuju, da poštuju ono što je nama važno. [/B]Mogućnost da budemo iskreni pred sobom i pred djecom i da se ne skrivamo iza kojekakvih metoda. Moć, umjesto nadmoći i kontrole...

boldano mi se posebno sviđa
osim toga, smatram da djeca zapravo vole ugađati svojim roditeljima, samo treba naći načina kako do toga doći
treba ih pustiti da naprave nešto za nas, nešto svoje, pa makar u toj radnji napravili i više štete, svaki idući puta će biti bolje
a i oni se vole osjećati korisnima, zadovoljni su kad mogu napraviti kakvu sitnicu za nas
nevjerojatno, ali ja to vidim već kod svoje M.
sva je "ponosna" (koliko to 11-mjesečno dijete može biti) kada ju pustim da sama zatvori bočicu s kapima D-vitamina (to zna trajati i trajati), spremi knjigicu (dok sam ja spremila sve ostale+igračke+...)