Ja bih se osvrnula na tezu koje i kakve zakone ima pravo donositi jedna država. Primjer u Hrvatskoj: zakon o "medicinskoj" oplodnji. Donijela ga je tijesna većina (jedva postignut kvorum od 77 sabornika, od kojih je 70 glasalo ZA od ukupno 153 zastupnika). I sad se kaže - čula sam na radiju - "Zakon je zakon, mora se poštovati". Meni je taj zakon duboko nepravedan jer ga je donio jedan čovjek (Milinović) uz pomoć stranačke stege i par istomišljenika, a Zakon ugnjetava na vrlo osoban način pacijente koji će zbog njega imati mnogo duži i krvavaviji put do djeteta nego što je potrebno.
Dakle, nikako se ne slažem da je bilo koji i bilo kakav Zakon opravdan samo zato što ga je donijela većina; ali u demokratskim državama Zakoni koji su nepravedni mogu se mijenjati demokratskim putem koji zaštićuje manjinu od većine - u ovom slučaju Ustavni sud (koji još nije odlučio, jer je u Hrvatskoj Ustavni sud ispolitiziran, suci se u Saboru biraju na 4 godine, umjesto doživotno kao u drugim državama, i ne postoji neovisnost Suda potrebna za objektivnost odluka koje idu protiv saborske većine).
Seni je postavila vrlo dobra i apstraktna i praktična pitanja oko toga gdje se nalazi balans između interesa društva i interesa pojedinca - a većina Zakona ima taj neki balans koji se mora naći. Kad se radi o zabrani niqaba, mislim da francuski zakon ide predaleko, jer opće dobro nije toliko narušeno da bi opravdalo ograničavanje osobne slobode koje može biti vrlo emocionalno za pojedince. Međutim praktične situacije koje je Seni navela su po meni mnogo, mnogo bitnija pitanja - pitanja na koja bi se trebalo skoncentrirati u javnoj raspravi, umjesto da se bitka vodi oko simbola koji su VRLO različiti za umiješane interesne skupine (za zapad, niqab je oličenje nejednakosti spolova; za islamske tradicionaliste, poseban položaj žene kao nekoga kog treba zaštititi i poštovati). Zbog toga što isti odjevni predmet predstavlja OPREČNE stvari, nikad neće biti slaganja oko toga. Ali, mislim da će se SVI složiti oko zlostavljanja žena, prebijanja, prisilnih udaja djevojčica itd itd, i protiv kojih progovaraju (doduše još uvijek premalo) i vjerski vođe. Tradicije se mijenjaju tek postupno, ali oni koji žive na zapadu ipak moraju prihvatiti osnovna pravila ponašanja svog novog društva (to ne znači promiskuitet, nego vrijednosti poput osobnog izbora, nenasilja, itd), i tu se društvo mora itekako potruditi da prihvati i integrira pridošlice, ali i ZAŠTITI od tradicija koje nisu istinski islamske, iako se takvima opisuju i smatraju. Postoji jedan francuski pisac, Gilles Kepel, koji baš u francuskim i europskim muslimanima vidi rješenje za modernizaciju ne Islama, već islamske tradicije, jer je baš ta populacija prisiljena naći kompromis između društva u kojem živi i tradicija kojima se vlada.
Upravo čitam knjigu od Roberta Laceya, koji je prije 30 godina napisao prvi dio o Saudijskoj Arabiji, a nakon 9/11 napada se vratio tamo, proveo 3 godine u Saudijskoj Arabiji da shvati što je dovelo do napada na Ameriku, i napisao taj nastavak. Naime, 1979. je bila godina u kojoj je iranski šah pao u islamskoj revoluciji, a domaći fundamentalisti su izveli dvotjedni oružani napad na glavnu džamiju u Meki - nasilje na svetim mjestima, a posebno srcu Islama, je u Islamu nezamislivo. Do tada se kraljevska obitelj bojala ljevičara, a onda su našli da su pod napadom desničara. I što su napravili? Totalni zaokret u politici: zabranili su objavljivanje ženskih fotografija u novinama, uveli religijsku policiju, počeli još više inzistirati na odvojenosti spolova u javnosti (koje do tada nije bilo do te mjere), zabranili kina, zabranili pjevanje, ukinuli kurseve na fakultetima koji su bili previše permisivni, pojačali religijsku edukaciju. Ali treba shvatiti da je to bila POLITIČKA odluka, ugađanje protivnicima modernizacije da bi se vladari obranili od optužbi bezbožnosti. To nije bila vjerska odluka. To je primjer vjerskog totalitarizma. (I ono od čega mene podilazi jeza je da se nešto slično - naravno, u mnogo manjoj mjeri, ali ipak događa - i u Hrvatskoj - strah vladajuće garniture od vjerskog establishmenta koji je razlog za donošenje duboko nepravednih Zakona. Hrvatska se po tom pitanju u zadnjih 20 godina toliko promijenila da je meni neprepoznatljiva.)