A kakve veze ima s ičim to što se žena našminkala u rodilištu? to nije dozvoljeno, nije moralno ili nešto treće?
 |
|||
|
|
|||
A kakve veze ima s ičim to što se žena našminkala u rodilištu? to nije dozvoljeno, nije moralno ili nešto treće?
Kad smo se uhvatili šminkanja - stavljanje tonirane kreme na lice i sjajila meni spada pod svakodnevno šminkanje. Na koje izgubim 20s. I to sam imala na licu i u rodilištu.
Sukladno s time ne vidim zašto je tako čudno i zgraž,zgraž da je netko našminkan.
Mene i dalje zanima da li je zakonski dozvoljeno "prisiliti" nekoga da pogleda film o dojenju.
Ne kažem da možda nije koristan nekome. Meni konkretno ne bi bio (jer sam, ponavljam, uspješno dojila dvoje djece). I sumnjam da bi me natjerali da ga odgledam - posebno ne na način da ostavim dijete koje želi cicati da bih ga odgledala.
Stvarno ne vidim kak bi me itko mogao natjerati na išta. Al kad si prvorotka, sama u tom sistemu, eee, to je druga priča. Iz straha se pristaje na štošta što nije nužno ni najbolje ni za mamu ni za bebu.
Osobno, najviše me smetalo buđenje u 5 i nešto i pravljenje kreveta.. mislim, daaaaaj nabijem i tebe i pravljenje kreveta. I onda taman zaspem, donesu mi dijete, taman zaspemo oboje, mjere mi temperaturu (ili već nešto), taman zaspemo, evo vizite, taman zaspemo, evo njegove vizite. Koma koma koma. Ili navečer zaspemo oko 10, upaljena svjetla do 12 (ili koliko) i taman lijepo spavamo, evo njih odnose dijete oko ponoći. Koma. Jedva sam čekala doći doma i naspavati se ko čovjek. Spavaš kad beba spava i sve 5. Ovo u bolnici, pokušavaš uspostaviti ritam spavanja s djetetom i onda imaš još taj vojni režim tijekom dana i noći = nula minuta odmora. Katastrofa mi je to bilo.
Istina.anchie76 prvotno napisa
A i ja se isto našla čuditi kako je to moguće da tjeraju ikoga na išta u rodilištu
Mene je prvi put najviše smetalo to što nemaš koga tražiti pomoć i osjećaš se skroz bespomoćno.
Ja sam jedno jutro dobila temp i doslovno nisam znala za sebe, srušila sam se u kupaoni.
A desetak minuta prije toga sam zvonila sestri i oprala me da kako ću se doma brinuti za bebu ako ne mogu u bolnici.
Koma je taj osjećaj bespomoćnosti.. pale sam na svijetu.. i "želja" da napraviš sve što traže od tebe da samo što prije odeš od tamo
u ČK rodilištu sve sestre bile jako ljubazne i spremne pomoći,osim jedne...naime moja beba nije htjela prihvatit ciku pa su mi sestre danonoćno-veeelika im hvala-pomagale i stvarno se trudile da mi pomognu oko dojenja.i tako se našla jedna starija sestra za bebe jaaako pametna,a nije uzela ni minutu svojeg dragocjenog vremena da mi pomogne,već je ona stala drvljem i kamenjem po meni...kakva li sam ja to majka koja nezna ni djete si nahranit,a još manje uzeti u ruke,te da mi djete non-stop plače( spavala je po 5h u komadu jer je imala žuticu),kak ću onda ja to sve doma ak neznam u bolnici i takve spike...mislim...stara čangrizava baba!!! ma najrađe bi ju opalila nasred lica!!!
Joj zaboravite to o šminkanju, to je bilo više retoričko pitanje koje se malo oteglo u krivom smjeru...Naravno neka svatko radi što ga volja...
Što se tiče filmića, ne znam kako bi me netko na to mogao tjerati? Još i kod prvog ajde, vjerojatno bi i sama htjela gledati ga, ali s drugim, pogovoto s trečim (nakon uspješnog i dugog dojenja) nema šanse. Pa znam koja mi je razlika bila između prvgo i drugog boravka u bolnici nakon poroda, a kamoli sada...
I kaj ako kažeš da ne želiš da ti to ne treba, kaj ti mogu napraviti?
Na prvom porodu smetalo mi je sve-od držanja u tajnosti svega što se tiče mog poroda (terapije, panika dignuta pri krraju poroda a nitko mi neće kaže zašto), neobjašnjenje bilo čega u vezi dojenja, trganje djeteta sa cice usred podoja, drskost itd..itd...na drugom i trećem porodu nije mi smetalo ništa ali sam zato ja smetala njima sa svojim stavom-zahtjevam da mi se govori SVE što ima veze s mojim tijelom i mojim djetetom, ako je sve u redu ostavite nas na miru i općenito stav "zaslužila sam poštovanje i tako ćete me i tretirati".
Smetala me užasno gruba posteljina, od koje mi je cijela desna strana tijela (na kojoj sam većinom ležala) bila pokrivena sitnim sitnim krasticama...izderala sam si kožu.
Smetalo me i to što ti donese doručak/ručak/večeru i onda u povratku kupi tacne, pa pojela ti svoj obrok ili ne, nije njen problem...
Pipanje uz komentar - izdajate se, sise moraju biti mekane!
Tako treba, ni mene drugi put neće natezati!
Kao prvo, doma je cisto drukcija situacija i ona bi to trebala znati, a kao drugo, ako nesto ne znas ona bi ti to trebala pokazati pa da znas za doma.
SD, ona grozna soba na patologiji s 4 kreveta za mame i 4 dječja, nemreš se ni okrenut. Na krevet sam se penjala na koljenima (još me bole), posjete bezočno ulaze u sobu u svako doba dana i još se ljute kad ih ljubazno zamolim da zatvore vrata jer baš dojim ili prematam dijete i ne želim da mi je na propuhu. Al sve je to niš prema odvratnim sestrama koje sam uzalud zvala da mi pomognu oko dojenja, plakala jer nisam imala mlijeka i vidla sam da je bebica gladna a one meni uporno da je bebi dovoljno par kapi i da ja to imam. Tek kad su treći dan skužili da je drastično pao na težini nastala panika, kao ja ga ne stavljam dovoljno na prsa a oka nisam sklopila tri dana jer sam ga non stop pokušavala nahranit. Nitko mi nije rekao da je normalno da mala i prerano rođena beba nema snage ni dobro prihvatit dojku (a ja još imala ravne bradavice), ni povuć dobro. Znala sam doslovno po pet puta zvat sestru a ona ne bi došla. Jednom ga nikako nisam mogla namjestit, jednostavno nije htio prihvatit cicu i ja već očajna zovem sestru, dođe nakon sat vremena i veli mi da kaj bi ja htjela da beba nije gladna; ja njoj velim da nije jeo već par sati i jednostavno neće i kaj da radim, a ona meni da ga stavim na drugu cicu, okrene se i ode. Samo su me drage cimerice spasile da tad ne završim u Vrapču. Kad se danas sjetim plače mi se od muke, ljuta sam jer su mi zagorčali najljepše dane i jednostavno im to ne mogu zaboravit. Sramota za SD, rodilište neprijatelj djece!
Tatoo, kaj na SD posjete hodaju po sobama u rodilištu???!!!
Vinogradska prije 2 mjeseca....svašta me smetalo...od samog dolaska u bolnicu u trudovima pa do odlaska nakon 8 dana, par natuknica, SMETALO ME:
- trudovi na minutu, sestra me na ulazu ostavlja samu u bolovima, skoro pa sam se srušila
- od trudova sam jedva govorila (odgovarala na pitanja o osobnim podacima koja im ionako pišu na papirima koje sam im dala), pa je sestra komentirala doktorici "trudnica ne surađuje"
- nisam se mogla skinuti nije se ponudila da mi pomogne
- što su mi odnijeli bebu nakon 4minute maženja čim sam rodila jer je malo ispod potrebne težine (nose ga u inkubator)
- nakon što sam rodila suprug je morao odmah otići, ostajem sama od 00:30 do 5h ujutro slušajući u susjednom boxu porod jedne žene, slušajući kako uživaju sa svojom tek rođenom bebom (to je trajalo nekih sat vremena) i što se sva "delegacija" oko nje zabavljala dok sam ja plakala što od sreće što od žalosti
- rijetki kontakt s bebom
- ne davanje informacija tipa možete nositi svoje izdojeno mlijeko pa ćemo dati bebi, možete posjetiti bebu tada i tada (za SVE se mora pitati i boriti)
- komentar jedne od sestara da je bebi šok izlazak iz inkubatora pa bi isto tako bio preveliki šok da ga stavim na cicu što sam silno željela nakon 5,6 dana
- prvi put nakon izlaska iz inkubatora držim ga na rukama i hranim ga flašicom s adaptiranim mlijekom
- da bi umirili bebe daju im dude varalice!!!
- pušenje u velikoj kupaonici i to od strane babinjača a i trudnica i nitko to ne pokušava spriječiti i ajd se ti tuširaj u tom smradu ...grozno...
- vizita- i gledanje među noge i skidanje svako jutro
...
...
dalo bi se dosta toga još nabrojati...nažalost
Bobica je većinu toga napisala pa da ne ponavljam
E stvarno ne razumijem kako osoblje dozvoljava pušenje po kupaonicama???? Kaj ne vrijedi od njih ako hoćeš pušiti odi van!!
E ja bi na to stvarno nekog povukla za rukav!
Ma ne hodaju, al kak je bila gužva (a to je skoro uvijek) ležala sam na patologiji i tam se ulazilo kad je kome pasalo.
ajme ovoga se i ja sjećam samo nisam znala tako slikovito opisati - užassss
taman zaspeš a oni bi nešto! uh!
i onda mi zadnji dan na viziti veli doktor 'dosta je plandovanja, ajte kući!' kakvo plandovanje? ovo je vojni kamp! doma je bilo plandovanje!home sweet home!
opet ponavljam : televizor u sobi i moje cimerice koje ga drže upaljenog. to je bilo 2004.na sd, prošle godine na sreću tv više nije bilo.
Smetala me je cimerica,
Toliko da i kad je sad vidim na cesti imam poriv da je pogodim s nečim.
A prema meni su probali biti neljubazni, no nije im baš prošlo, od toga da ne šutim ,a i od toga da sam se požalila jednoj osobi
pa su svi prema meni bili manji od makovog zrna.
Da nisu bili bezobrazni i bahati nikad ne bih izvukla tu tešku artiljeriju ali eto ...
Tko pozna klc rodilište, samo jedan moment, dr Janjanin mi se osobno došla ispričati zbog nekih stvari na opće zaprepaštenje svih.
mene nije ništa smetalo, što ne znači da mi nije bilo u nekim segmentima neugodno, ali bože dragi....nisam u hotelu nego u bolnici koja ima neka svoja pravila i to sam tako prihvatila. teško je svima ugoditi, ali bar se bolje osjećaš kada prihvatiš stvari kakve jesu i uživaš u onom lijepom. npr. u činjenici da je pored tebe nova beba! ma kakvi smrdljivi ulošci i neudoban krevet!
Znamo mi da nismo u hotelu, i ne tražim kraljevski doručak i svilene plahte, ali tražim malo ljudskosti, tražim da mi kažu što se događa sa mojom bebom.
Ja sam se prvi dan ispovraćala, dio po krevetu, svaki dan sam molila da mi promjene posteljinu ali nisu!!! Savili su gazu preko tog mjesta!
Drugi dan su mi grudi gorile, nisam imala pojma što da napravim i pitam ja sestru, ona mi je rekla da masiram stalno inače će mi se upaliti cice... i tako ja masiram cjeli dan, i došla druga sestra, pita me što radim, objasnim joj da su mi cice tvrde i vruće, stala ona vikati na mene da ću masiranjem proizvesti samo više mlijeka i dobiti upalu....da što ja mislim??!!...neka se izdajem na tetra pelenu (jer je mala imala žuticu pa nije bila samnom).
I sad tko je tu lud? Jedna kaže jedno, druga drugo!!
Smetalo me što me apsolutno nitko nije pogledao na viziti (rodila sam carskim), niti šav, niti trbuh...ni ništa!!! Na kraju sam tražila da me više netko pogleda.
Nije mi bilo toliko loše, ali u tom miksu hormona jednostavno smo sve mi osjetljive, i onda te dopadne neka sestra kojoj je puna kapa svega i izdere se na teba kao da si krava.... mislim da to nikome nije potrebno!
E da, sad sam se sjetila, na pregledu prije poroda, gledali su dali sam otvorena, pregled mi je bio bolan, nisam ništa rekla ali sam ispustila nekakav zvuk boli na što je sestra preokrenula očima! Tuka!
Meni su smetali komentari sestara koji uopce nisu bili potrebni, npr. neka sestra u prolazu me vidi kako dojim i dobaci "Uh, ovo su jako osjetljive bradavice, biti ce problema" i ode, a ja bez problema dojila L. do 8 mj. Ili, posto je L. bio stvarno ljubicast kada se rodio i par dana nakon, jedna ga sestra donese u sred noci nakon provjere sluha i kaze "Joj kako je on taman, a mama svjetla, pa sto je to mama radila?" Mislim, zar je takav komentar bio potreban?????
Bas mi je zao sto se u tom momentu nisam sjetila odgovoriti joj..... pa kakav je bio tulum dobro da ne laje.....
- smetalo mi je što sam se porodila i ležala u staroj, neuslovnoj zgradi porodilišta, a nadala sam se da će do mog poroda porodilište preći u novu zgradu (stara zgrada nema ni lift )
- smetalo mi je što sam par dana prije poroda saznala da je u istom porordilištu MRSA kućni ljubimac
- ljekari su bili ok, a sestre kako koja i tu mi je jako smetalo što je svaka drugačije govorila (imala sam problema sa grudima i skoro dobila mastitis, i izdajam se na jedan način kako kaže sestra, dođe druga i kaže ne tako, ovako
- a tek što su mi ostale porodilje smetale sa svojim pričama ( ne sve, ali većina, jedan primjer - cura tek završila srednju i porodila se, a ja prvorotka sa 34 godine, nakon godina borbe sa neplodnošću i ta me pita 34 godine, pa šta si dosad čekala
ostalo mi nije smetalo, čak ni ti pregledi- gola, krvava, raskrečena, jer sam valjda boreći se sa neplodnošću toliko navikla na te preglede, da ne smatram ništa ponižavajuće tim, pregled ko pregled, nije mi čak ni smetalo kad mi se tako gojoj, krvavoj, raskrečenoj zavirio kolega iz srednje srednje
a bogami bi ta kod mene dobila nogu u guzicu samo tako pa makar mi popucali šavovi na pici od dizanja noge prema njenom šupčiću.
Ne znam je li već spomenuto - meni su u rodilištu najviše smetali posjetitelji koji bi dolazili u sobe. Iako je to izričito zabranjeno (da ne pričam da sam drugo dijete rodila u sezoni gripe, što obične što svinjske) i sestre stalno upozoravaju i mole da se ne ulazi u sobe.
Trebam li spominjati koliko su me uz to nervirali komentari pojedinih žena "samo će mi mama/muž malo doći". Kao da mi ostale nemamo ni mama, a ni naša djeca očeva
Gdje si rodila?Ne znam je li već spomenuto - meni su u rodilištu najviše smetali posjetitelji koji bi dolazili u sobe. Iako je to izričito zabranjeno (da ne pričam da sam drugo dijete rodila u sezoni gripe, što obične što svinjske) i sestre stalno upozoravaju i mole da se ne ulazi u sobe.
Trebam li spominjati koliko su me uz to nervirali komentari pojedinih žena "samo će mi mama/muž malo doći". Kao da mi ostale nemamo ni mama, a ni naša djeca očeva
Na SD je običaj da caricama posjete dolaze u sobu.
Mis mo bile tri carice u sobi i svima su nam posjete dolazile u sobu...
Prvi put mi nije smetalo ništa.. sve mi je bilo super... cimerice, doktori, bebe.. čak i vizite... nisam znala bolje
Drugi put mi je smetalo sve... samo sam htjela otići kući.. cimerice su bile grozne, doktori neobzirni, bebe plačljive jer mame nisu tile slušati... baš mi je sve smetalo. Spasila sam se kad sam prekoračila kućni prag.
Ana, u Dbk sam rodila.
I kod nas su (mislim) dozvoljeni posjeti ženama koje su rodile na carski, ali one su u izdvojenim sobama i posjetitelji dobiju ona zelena odijela kao muževi na porodu (to koliko sam uspjela skontati tijekom svog boravka tamo).
U "obične" sobe je zabranjen ulazak posjetiteljima, sestre stalno izigravaju policajce po hodniku, ali eto - ljudskom bezobrazluku nema kraja, prave se glupi (i dobro im ide) i uporno nastavljaju s druženjima po sobama... Pa sam na kraju i ja morala biti policajac i riješiti to
Ma i tu nema posjeta u sobe onima koje su rodile vaginalno.
Mada tu nema tih odjela za posjete.
Smetalo me mjerenje temperature ranom zorom, ali samo jedno jutro kad je sestra bila izuzetno neljubazna. Posteljinu sam si mijenjala sama, kad sam htjela uzela sam na hodniku čiste plahte i mijenjala, tako da kad su mijenjale posteljinu, ja se nisam micala i nikad nitko to nije od mene tražio (to mi je bilo ok).
Smetalo me pušenje na WC - u.
Smetalo me što je gore navedena posteljina bila jako gruba i oderala sam si koljena.
Smetalo me pranje podova u sobi sa smrdljivim sredstvom, baš kad su bebe bile s nama.
Baš onako su me smetale bolničke plahte jer su mi oderale kožu, a što se ostalog tiče bila sam svijesna da neidem u hotel s 5 zvjezdica na wellnes tretmane. I iskreno dosta toga što sam pročitala u postovima prije mi djeluje poprilično nebulozno.
Rodila sam u Puli i nisam očekivala neki poseban tretman, ali smetalo me:
- kad sam došla u rodilište dobila sam neku zimsku spavačicu dugih rukava u kojoj sam rodila i morala provesti iduća 2 dana u njoj jer nisu imali čistih (bio je vikend) a ova je već bila sva krvava...
- što je sestra par sati nakon poroda došla da me odvede na wc, ali kad je vidjela da mogu sama, nije se više pojavila - a mogla sam se srušiti u kupaoni...
- što mi dežurna pedijatrica nije ništa rekla kada mi dijete nisu dali nakon što su mene odveli u sobu. Nisam ništa znala do idućeg dana i iduće smjene, a maleni je završio u inkubatoru zbog respiratornog distresa (kasnije mi je glavna ped. ponudila izvinjenje)
- pošto sam bila bez djeteta, premjestili su me u posebnu sobu i skoro zaboravili na mene - jednom je sestra provjerila sise zbog dojenja i dala par savjeta, pa sam se izdajala i nosila na 5. kat da mu daju; inače sam bila prepuštena sama sebi
- što smo ujutro morali bez gaća čekati satima vizitu jer se nikada nije znalo kada će naići. Istuširala bi se rano ujutro da ih dočekam pristojna i tako bi ležala doslovno nekoliko sati i već opet sva krvava jer nikada ne bi došli na vrijeme
Ali uglavnom sam bila zadovoljna, jer sam svoja očekivanja pri samom dolasku smanjila na najmanju mjeru.
Pa jesi mogla uzet svoju pidžamu?
Ja sam u bolničkoj samo rodila, a čim sam došla u sobu skinula sam je i presvukla se u svoju robu.
Je li vama ne daju da nosite svoje ili...?
Tema je zaista interesantna. Ja sam rodila prije 2tj. na SD, koja glasi bolnica prijatelj djece!! Da bi netko mom djetetu bio prijatelj, prije svega mora biti i meni, a to gore nisam doživjela. Sve u svemu što se tiče samog poroda koji je bio jako težak i trajao 16h, moram zahvaliti svim doktorima koji su bili profesionalni i pokušali mi pomoći maximalno koliko je to moguće.
Medjutim na odjelu babinjača, ubrzo je uslijedio veliki šok!!! Odabir SD, je bio baš iz razloga što je beba 24h sa majkom, ali da sam imala ikakve spoznaje da je tamo pravi teror radjala bih svugdje samo ne tamo. Moja beba 30 h, nakon poroda nije stavila u svoj mali želućek ama baš ništa!!! Odgovori svih sestri nakon što sam ih zvala da beba ne doji rečeno mi je da ništa ne brinem u prva 24h da je normalno da beba ne želi jesti, tj. dojiti. Borili smo se tako punih 30h sa dojenjem, nakon što je citavo osoblje sa odjela pokušalo namjestiti bebu na dojku i nije uspjelo!!! Tek u noći nakon što sam ja zvonila, tražila pomoć je došla konačno razumna sestra, naravno provijerila imam li mlijeka i užasnula se da nema ni kapi, a kako će i biti kada beba nije dojila, brzo je uzela bebu na dohranu i to naravno poskrivečki!!! Odmah ujutro druga sestra mi je sa strahom napomenula "šeširiće" kako bih možda uspjela dojiti, ubrzo sam ih imala i beba je počela jesti. Ali nažalost priča tek počinje, budući da je beba satima bila gladna, mog mlijeka nije bilo puno počela je strahovito spavati, što znači da su bilirubini se povečali i nastupa žutica. Dan prije nego što smo trebali doma pitam sestru kako beba stoji na kilaži a, ona da je na istoj kao i porodnoj!!! Drugi dan kada smo trebali doma, dolazi glavni šef odjela dr. Stanojevi, koji mi kaže da je beba dobila žuticu, da sam za to samo ja kriva, da to što beba ne doji je samo u toj mojoj glavi, kakav mi je to šešir za dojenje, u glavnom izvrijeđao me kao najlošiju majku ovog svijeta. Pokušao je bebu staviti na dojku vrlo grubim stavom i potezom, on se jadničak samo plakao jer je već bio izmućen od svih nijh gore!!! Nakon što ni on nije uspio opet mi je rekao da mi tak i treba kad sam ga naučila na šeširić i da su mi to sigurno savjetovale pametne sestre!!! Djetetu mi je pregledao kukove kao da mu je najgori neprijatelj (ups, a bolnica je kao prijatelj djece), tako da sam okrenula glavu da to ne gledam, a okrenula je i sestra koja je bila s njim na viziti!!! Kada je "dotični" otišao ona se vratila da me utješi zajedno sa bebom i ponovo pokušale dojenje ali, to jednostavno nije išlo. Beba je pala više od 10% na kilaži, morala je na fototerapiju, a ja sam digla čitavi odjel na noge, da mu se daje dohrana, i meni su dali izdajalicu kako bih mu dali na špricu to malo mog mlijeka, cca 20 ml. Sve se radilo u tajnosti, suprug je dolazio kasno u noć kada su ga vraćali sa fototerapije da vidi da li je beba dobila hranu i sl.
Najveću bedastoću koju sam čula od njih je da se beba najede samo da liže maminu bradavicu, pitam ja njih da ližu čep od zatvorene boce hoće li se napiti!!! Gore sestre moraju raditi po točno pisanim pravilima koji primjenjuju na svim bebama i majkama, što je apsurd jer svi smo različiti. Žene su gore u strahu, Stanojevića nitko ne voli, i nitko mu ništa ne smije reći!!! Kada smo otpušteni korigirani su papiri, kao što je kilaža djeteta otpusna i porodna, odnosno otpusna pisma se razlikuju!!! Doslovce letiš van čim pokažeš zube, i štitiš svoje djete!!! Žao mi je što na dan kada smo odlazili nije on došao na vizitu, da si ga priuštim i da mu stresem sve što sam mislila!!! Na kraju zahvala sestrama koje su si dale truda da bebu nahrane skrivečki, i da žutica brzo prodje! Iako smo otpušteni doma , a da žutica nije prošla, tako da smo dr. dan završili na hitnoj ali u drugoj bolnici, jer bebu nismo mogli probuditi, ni hladnom vodom, ni čupanje, ni patronažna, tek kad su ga iglom piknuli u venu je otvorio oči, i tada smo mu brzo dali jesti kako bismo uspjeli izvaditi krv i napraviti pretrage!!! Bilirubini su bili veći nego dan prije kada su nas otpustili, ali hvala Bogu nekako smo uspjeli ga održati budnim, hraniti, patronažna nam je ostavila vagu na nakoliko dana, da pratimo kilažu, i sada je beba dobro!!! Preskočila je porodnu težinu i lijepo napreduje!!! A nadam se da ću dokrora Stanojevića koji mi je zagorčao sve dane koje sam bila gore jednom sresti i malo popričati tako da mu bezobrazno vratim za sve ono što se otresito ponašao prema mojoj bebi!!!
Hvala Bogu beba napreduje, ja se izdajam, jer nam dojenje ne ide pa čak ni uz pomoć patronažne, ali dajem i dohranu!!! A kad smo kod toga na dan otpusta sestra mi preporuči da se po danu izdajam, a po noći dajem dohranu!!! Mogla bih svašta još pisati ali, i ovo je previše a, i samo me podsjeća na tegobe koje smo morali proći nepotrebno.
Dakle drage moje sve koje niste rodile, a planirate na SD, biti će sve ok! Ali ako vidite da nešto nije kako treba dižite paniku odmah, ja da nisam vjerovala da beba nema potrebu jesti 24h nakon poroda, možda ne bih imala tako ružno iskustvo!!! Nikad više SD!!!
joj bobice sto si osjetljiva, nasmijala si me ( smjeskam se, da ne mislis nes lose il da te prozivam ). al bas se mogu nadovezat na tebe.uuu mene je puno toga smetalo ali sam podosta zaboravila jer je bilo puno ljepših momenata!
drago osoblje, vrlo čista i uredna bolnica, čista posteljina, prozračne sobe ......ali to nije tema!
pokušaću se sjetiti redom. Vidim da se smije imenovati bolnica - dakle Vinogradska, veljača 2009:
- mene su primili ranije , zbog tlaka, i nas nekoliko je taj dan čekalo krevet na hodniku!! sjedile smo na tvrdim stolicama , na nekom propuh-hodniku, obučene u spavaćice i čekale da se oslobode kreveti - od 9-13h sam dva dana pred termin čekala na hodniku!?!?!?!? užas!!!
- kad pođeš na porod moraš spakirati stvari jer nisu sigurni hoćeš li se vratiti u isti krevet - možda dok si ti na porodu nekome zatreba baš taj krevet, pa ti stvari stoje ko zna gdje a kad se porodiš pitaju da opišeš torbu i onda je traže po sobama!?!?!
- nakon poroda u boksu neke cure odmaraju u predrađaoni a jedna je sirota ležala u nekom hodniku na propuhu!! tamo se leži dok se ne probudiš/odmoriš kao da si im na oku ako bi bilo šta trebale!
- ubitačan raspored - buđenje, toplomjeri, vizita, bebe, jelo, bebe, ručak ... ma ni ne sjećam se više tog ludog ritma ali se sjećam da sam mislial da je netko mogao napisati taj rapored na vrata da znamo šta nas čeka jer ne dao bog da si na WCu kada ti donesu bebu - oni je ostave na krevetu - i znam ja da se mala beba novorođenče ne može okrenuti i pasti sa kreveta, ali zašto bi se derala i plakala onako jadna sama na krevetu jer ja nisam znala kada će je donjeti pa sam eto baš išla na WC
- svi obroci se poslužuju na tacnama i jedemo u krevetu - kako se tko uspije nagnuti ili sjesti - i onda kad smo gotove nosimo tacne na neki mali jadni stolić na hodniku - e tu su me naživcirale kolegice babinjače kojima je problem staviti tanjur na tanjur, šalicu u šalicu i znate već šta mislim nego kokoši (kad nemam bolju riječ) stavljaju tacnu na tacnu i boli ih briga hoće li biti mjesta za druge tacne! uh! kasnije su nam rekli da bi zapravo neko od pomoćnog osoblja trebao pokupiti tacne i da nema potrebe nositi ih na hodnik - ali to osblje se baš i ne žuri i ako poželimo malo odmoriti prije nego dođu bebe na hranjenje naravno da se moramo riješiti tacne koja nema gdje stajati osim na krevetu!
- higijena - što se tiče samog rodilišta sve 5- ali kolegice babinjače sram ih bilo - krvavi ulošci na podu, pušenje u wcu! ... ma fuuuj!
- hrpa nekakvih učenica/naučnica koje se prešetavaju po hodnicima a nemaju pojma o pojmu, sjedi mala u hodniku na stolu i rašpa si nokte, a jedena sestra dežurna na 5 ili 6 soba, trči i dodaje curama uloške/tamponade nakon poroda, jedna sestra za djecu obilazi i gleda kako dojimo
- uuu bila je jedna sestra šta je vodala naučnice okolo i 'sprdala ' se iz dječice - nisam bila raspoložena za njenu šalu - uzela je od jedne cure šeširić za dojenje i stavila bebi prazan šeširić u usta da pokaže curama kako beba cula na prazno - i to je bilo kao jako smješno!! uuuuh i danas mi je muka kada se toga sjetim!
ima toga još ali to su sitnice - najviše me smetalo što sam tri dana tamo ležala a da mi nitko nije došao i pokazao kako se premotava bebu, kako se presvlači odjeća .. ma ništa!! čak se nisam usudila ni izvaditi bebu iz jastuka i vidjeti male nožice i prstiće jer su ih nosile u jastucima i držale za čvor pa sam se bojala ako ne zavežem dobro ispašće im beba kad je zgrabe!!
kao zaključak - moj konstruktivni prijedlog bi bio - educirati one studentice da znaju hendlati sa bebama i da idu po sobama i pokazuju nam nešto! jer evo ja sam išla doma u petak a patronažnu smo dozvali u ponedjeljak i rekla je da će doći u utorak!! - e pa tada mi više nije ni trebala!
eto mog 'doprinosa' temi
i ja sam rodila u zimi, 2 mj, pa 11 mj.
pa hodnicic je bas ok, brbljas o skorom susretu s bebom, o ovom onom, prođe vrijeme za tren, ne trebas sjedit ak ti je tvrdo, a propuh, hm, ja jako osjetljiva na njega al nisam ga skuzila.
spremanje stvari, pa nemas ih kam raspremit ( ja nisam prvi put ni ormaric imala ), ubacit rucnik u torbu nije neki bed, a ak je zbilja pred sam porod, sestre spreme.
ja sam " sirota " drugi put lezala u tom hodniku nakon poroda, i opet propuh nisam skuzila jer sam bila tolko sretna da bi eksplodirala od srece, lijepo brbljala na mob dva sata da mi cim prije prođe vrijeme i da se hvalim malo s bebacicom. i dobila sam za papat zgance s mlijekom ( cijeli dan ni jela ni pila ), sestre su se ispricavale, a meni su to najbolji zganci u zivotu i zganci su mi od tad bas dragi jer me podsjecaju na jedan od najsretnijih dana mog zivota ako ne i najsretniji.
pa raspored je savrsen, uvijek znas kad beba stize i mozes se otic prije popiskit i promijenit ulozak.
s jednim se slazem, pusenje u wc i otvoren prozor i ja se moram smrzavat dok se tusiram jer one luftaju, a i uosci bez komentara.
meni je hrana jedino bila onak, nebi bas - juhica sa plutajucom pilecom kozicom i uljem na vrhu
niko se naucen nije rodio, i ja sam se tam presetavala, al sestre imaju svoju rutinu i nemre im ucenica nis pomoc nego poremetit i sestre na njih ni ne racunaju, al dok sam ja bila uredno su obilazile sobe i pitale jel kaj treba.
a ovo na kraju educirati studentice o hendlanju. nemresm, to je praksa od kakvih tjedan, dva, nit imaju djecu i u drugom su filmu, a mi ko mame smo se prije trebale educirat o prematanju bebe i drzanju. a kolko se sjecam, a dobro se sjecam, zadnji dan ti dođe glavna sestra, odmota beba i pokaze.
ne znam, rođenje vlastite bebe i onda se zamarat takvim ....
a kaj je mene smetalo. hrkanje jedne babinjace, jer nisam mogla zaspat, al nis posebno i to mi je bilo smijesno jer zena nadjaca i najgoreg moguceg muskog hrkaca. i tuzno mi je bilo kak jedna cura svaki put gleda na sat kad ce vise doc po bebu i kak stalno bebi nes kvoca i broji i rijeci - kad dođemo doma ti mala u svoj krevetac, a ja i tatica lijepo u svoj - al ajde bila je ful mlada. i jos nesto sto me bolilo, al sad sam pozitivno raspolozena pa mi se neda, a vec sam negdje i pisala.
Meni je smetalo:
- svjetlo upaljeno u sobi cijelu noć i morala su nam, ne znam zbog čega, biti otvorena vrata sobe tako da smo cijelu noć lijepo mogle slušati žene koje rađaju, a taj je zvuk kao da dolazi iz čistilišta
- isto onaj raspored spavanje-mjerenje temperature-spavanje-vizita (pogotovo!), i još te natjeraju da pospremiš sve svoje stvari u ormarić, da ništa ne smije biti na ormariću ili oko kreveta, mislim, ni kući si ne pospremam, a još onako nikakvu u zoru kad moram pospremati...
- skriveno davanje AD-a bebama, iako je bolnica, kao, baby friendly i potiče dojenje
Sve ostalo su bili moji živci i ozbiljno narušena psiha jer sam morala biti u bolnici 10 dana (što prije, što poslije poroda). Bolnica je nova novcata, prekrasno uređena, savršeno čista, sestre su bile manje više jako ljubazne i uslužne, hrana je bila donekle jestiva, ali kuća je kuća, a bolnica bolnica.
to je upravo kako bih ja opisala svoj boravak na SD sada drugi puta.Koma je taj osjećaj bespomoćnosti.. pale sam na svijetu.. i "želja" da napraviš sve što traže od tebe da samo što prije odeš od tamo
Prvi puta, prije 8 godina, bilo mi sve 5 - (osim jedne sestre s pedijatrije koja mi je rekla da ja NIKADA neću moći dojiti jer imam premale bradavice, i kad su mi bebu donijeli zamotanu kao kiflu s rukama u peleni stisnutima jer nije bilo čistoga veša !??! - ja odlijepila u oba slučaja).
A sada, u ožujku, bilo mi je prestrašno - nas 5!!! carskih rezova (tako su nas zvali, nisam bila osoba, nego razrezani trbuh) u sobi s 5 beba. Od kojih u svakom danom trenu jedna plače, vruće i zagušljivo, buka i lupanje po hodnicima, sestre ne ulaze u sobu, nego provaljuju kao hulkovi od 5 ujutro do 12 po noći - ja pored vrata sam se nekoliko puta tako uplašila da sam bila bez zraka koliko mi je srce kucalo, bojala se da ću ostat bez mlijeka (znam da je sada to smiješno, ali onda nije bilo), krevet nam nitko nije napravio, niti promijenio posteljinu 4 dana (sam radiš koliko možeš, ali uz rez, nije ti baš do dizanja onih madraca i saginjanja i čučkanja).
Najgore od svega je što se osjećaš bespomoćna jer nemaš uvjeta brinuti se o bebi kako treba, a nemaš izlaza - nema tople vode da bi je oprala, nego koristiš vlažne maramice koje su meni horor i sada, a kamoli kad je beba dan stara!!! i tako 5 dana;
ja sam u jednom trenu očaja pitala šta bi bilo da jednostavno uzmeš bebu i pobjegneš doma - to mi se činilo kao sasvim prihvatljiva opcija; stvarno - ne pretjerujem, dlaka je falilla da ne pojegnem doma
znam da sam se raspisala i odužila, ali još mi je još sve svježe...
Pčelica Mara
ja nisaqm ni ponjela svoju jer na tečaju su rekli a iz iskustva drugih sam znala da ne daju da se obuče svoje. Tako da sam trpila.
Čarapo, sad znaš za drugi put.
Tako sam se i ja opametila pa sam drugi put nosila samo pidžame, niti jednu spavaćicu (jer ih ni doma ne nosim i nezgodno mi je u njima spavati)
I samo da se zgrozim na sobe u kojima se čuju zvukovi iz rađaone
Ja sam jedva izdržala one 2 ure ispred rađaone, samo sam željela pobjeći od tog jaukanja, uf
ako se žena nakon poroda osjeća super i ako se voli šminkat zašto je tebi čudno da se i našminka u rodilištu????
šta ti je čudno i da žena dođe našminkana na porod????
kad sam rodila L. sa mnom u sobi je bila žena koja je, nakon što su je doveli s poroda, fino uzela svoj neseser i našminkala se ko princeza. izgledala je tako svježe, čisto, mirisno da je meni bila milina je gledat. života mi izgledala je ko leptirica koja se sprema na let a ne žena koja je prije koji sat rodila. ma milina i svaka joj čast.
i zašto ne šminkanje u bolnici???
pa ne izgledaju sve žene nakon poroda ko da ih je tenk prigazio niti se tako osjećaju.
šta se tiče samog pitanja s početka topica - meni je oba puta bilo super. ili sam super prilagodljiva ili sam stvarno prag očekivanja svela na minimum minimuma pa me sve poviše toga oduševljavalo!?
nemam zamjerki ni na rodilište ni na osoblje, ali imam velike na poneke rodilje koje se ponašaju gore nego prasice. i prljavije su 10 puta od prasica. na takve imamm zamjerke.
kaj se tice sminke. ja sam se bas htjela nasminkat kad sam isla prvi put rađat, al hvala Bogu na pametnom muzu koji mi je reko nemoj izgledat ces poslije ko klaun. dobro da nisam, jer sam bila totalno mokra.
a u bolnici se nebi bas smjela koristit sminka, lak za nokte, moze prikrit znakove.... makar sumnjam da bi se netko ko se osjeca lose trackao s puderom.
Lak za nokte se ne smije koristiti kada se ide na operaciju, tj. kada se treba primiti opća anestezija.
Stvarno ne razumijem zašto se žena koja se poslije poroda dobro osjeća ne bi smjela šminkati.
Ja sam na oba poroda išla lagano našminkana (ali eto, nisam nokte nalakirala) i oba sam se puta tijekom boravka u bolnici (lagano) šminkala.
Drugi put sam već znala proceduru, pa sam se odmah iza poroda otuširala, sredila, našminkala, a sestra koja mi je donijela bebu s pregleda me pitala jesam li ja maloprije rodila
Cimerica mi je čak oprala i kosu, nosila je legenda svoj fen.
Vidim da bi neke od vas s nama bile ispalile
Meni (i dalje) ništa ne smeta dok se u sobu ne dovode posjete i dok nema pušenja
I ja ovako, s tim da smo mi bili tamo gotovo dva tjedna. Dva tjedna bez tople vode za dijete, jadničak je plakao svaki put kad sam ga brisala hladnom vlažnom maramicom (fuj i sad mi se gade!).
ja sam u jednom trenu očaja pitala šta bi bilo da jednostavno uzmeš bebu i pobjegneš doma - to mi se činilo kao sasvim prihvatljiva opcija; stvarno - ne pretjerujem, dlaka je falilla da ne pojegnem doma
I kao i Sanja nismo uspjeli s dojenjem za što krivim isključivo prebezobrazne sestre, doktor S. se i nije nešto trudio uvjeriti me da mogu dojiti ( a stvarno nisam ni u snu mislila da ja neću dojiti), tako da se i danas kad malac ima punih 6 mjeseci ja još uvijek izdajam.
I da, krevet mi ni jednom nitko nije napravio, a posteljinu sam si krišom uzela na hodniku jer je i doma mijenjam češće, a kamoli kad cijeli dan spavaš, jedeš i krvariš na istom krevetu!
Tattoo, Upravo, tako. Čini mi se da na SD žene koje uspiju prodojiti to čine upravo usprkos tim ljudima koji tamo rade. Naravno, bila jedna ped sestra koja je bila iznimka, stvarno došla, pogledala kako dojim, namještala samnom, dolazila provjerit kasnije itd, stvarno se trudila.
A ostali...koma. Kad sam tek smještena u sobu nakon carskoga, došla sestra s bebom za kontakt koža na kožu. Ostavila mi papir da potpišem na kojemu stoji da sam obaviještena i obučena o dojenju i još koječemu, a nitko mi se nije ni obratio, a kamoli samnom razgovarao o bilo čemu... i ja to lijepo potpisala, šta ću.
Meni su svako malo mijenjali krevetninu dok sam ju zakrvarila i svako jutro mi je sestra napravila krevet iako je meni bilo neugodno da mi ona zateže plahte ali nije mi dala da to sama radim.
Na SD-u jedino mi je smetalo to što su vrata od sobe bila stalno otvorena pa sam se bojala za propuh a za ostalo imam samo riječi hvale.
Ne znam da li sam ja jednostavno imala sreću ali svi su bili i prema meni i prema bebici jako kulturni i ljubazni i jako su se sestre trudile oko dojenja-neke na nježan a neke na grublji način ali nisam tome pridodavala veliku pažnju jer moj jedini moto je bio "ja to hoću i ja to mogu"!!!
Meni je SD najviše smetalo forsiranje dojenja i katastrofalan odnos sestara, nikakva pomoć...od njihove velike pomoći pukao mi je šak i rez od carskog, od stalnog podizanja bebe.
Uglavnom, meni je pukao film, pa sam se lijepo u nedjelju ujutru obukla (trebala sam izaći u utorak), nazvala MM da dodje po nas, i na viziti rekla: molim donesite mi dijete, ja danas idem idem doma. Prvo su me uvjeravali da je to nemoguće, ali ja sam samo inzistirala da idem i molim lijepo svoje dijete. I lijepo izašla 2 dana ranije i doma se preporodila. Da sam ostala, mislim da bi mi dijete bilo gladno danima, a ja iz SD završila u Vrapču.
Posljednje uređivanje od Deaedi : 30.08.2010. at 10:02
Joj, Deaedi, ovo me baš nasmijalo, da sam bar ja imala petlje i pokupila stvari, prištedila bi si hrpu problema. Ma najviše me smeta to kaj sam ja stvarno jako jako željela dojiti i tvrdoglavo vjerovala da ja to mogu i da ćemo uspjeti. I uporno sam tražila pomoć i nikad je nisam dobila. Najprije su me uvjeravali da imam mlijeka kad sam vikala da nemam i da je beba mala i ne može navući, da mi ne trebaju šeširići za hiper ravne bradavice, pa nakon 5 dana mi ipak trebaju šeširići i zakaj ih već nisam kupila. Pa se počela izdajati i tek tad došlo mlijeko, pa oni meni kaj nisam ranije reagirala da beba ne vuče, a ja samo o tome tupila tri dana. I tak sam ljuta i ne mogu im oprostiti to nedojenje. Zapravo, najviše krivim sebe što sam bila pristojna i fina i nisam se žalila jer da jesam, da sam tip kojem uvijek sve smeta i stalno prigovara vjerojatno bi se drukčije ponašali. A moram reći da sam se u svom životu naležala u bolnici i nekaj ovak grozno nisam nigdje doživjela.
Malo kritika i za Vž:
-smetala mi za početak primalja: brbljala kad nije trebala, a kad je trebala - ni riječi pametne od nje; MM joj je samo smetao - ona bi ga najradije bila poslala doma;
-za kraj: predavanje sestre ma otpustu kako nije nikako dobra AS za novorođenče. Puno je bolji jastuk ili košara
Ovo u sredini je bilo uglavnom ok.
Na SD prije 7,5 i 5 godina daleko najteže sam podnjela razdvajanje od beba i beskonačne bespotrebne fototerapije i infuzije, tijekom kojih danima nisam mogla niti blizu svojih curica, a kamoli da bi mi ih dali da ih zagrlim ili podojim. Kao nastavak navedenog, totalna bezosjećajnost i nedostatak empatičnosti kompletnog osoblja (izuzev dr. Stanojevića), nepodrška dojenju, nedostatak informacija o stanju djeteta...
Radi svega navedenog treći put se nisam dala na SD, bez obzira što se u međuvremenu većina toga promijenilo i odabrala sam Vž. Ne mogu reći da su tamo bili baš svi ekstra ljubazni, ali ja sam ovaj put znala što želim i nisam se htjela dovesti ponovo u situaciju da nekoga moram moliti da budem uz svoje dijete, iako je i ovaj put bilo spominjanja fototerapije.
Najviše zamjeram ponašanje jedne mlade pedijatrice, ali to je njezin kućni odgoj, ne nešto što me moglo povrijediti.
Vojni režim (buđenje, spremanje kreveta...) mi nije teško pao. Bila sam toliko sretna što napokon imam dijete pored sebe u rodilištu, da mi ne bi bilo teško niti da sam prozore morala prati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
