Shvatile ste, vjerujem, da sam u brzini natrućkala svašta. Dakle koliko često imate vremena i prilike za druženje, fitnes, šetnju u društvu prijateljica, susjeda...?
 |
|||
|
|
|||
Shvatile ste, vjerujem, da sam u brzini natrućkala svašta. Dakle koliko često imate vremena i prilike za druženje, fitnes, šetnju u društvu prijateljica, susjeda...?
Evo, ja ću odgovoriti.pikula prvotno napisa
Za kratku kavu imam vremena svako jutro, i svako poslijepodne.
Obično se se susjedom sjednem i kafenišemo dok se djeca igraju, ali to je par puta tjedno, na više sati, iako bi mi, iskreno, više pasalo svaki dan - pa kraće. Ali ovo je najbolje što možemo u danim okolnostima, i djeca su jako zadovoljna.
Zapravo bih imala i više prilike za kavu i šetnji - kad bih imala s kime.
Žene koje rade preko tjedna jedva stignu (osim iznimno, navečer, ali to mogu zanemariti koliko je rijetko), domaćice dolaze u obzir ako su blizu i ako imaju auto. Imam dragu prijateljicu domaćicu na drugom dijelu grada i nikad ne pijemo kavu jer su njezini dani rastrzani odvođenjem i dovođenjem školaraca i vrtićara i jedne malene koju ima dom. Ona bi mogla kafenisati, ali želi da su joj sva djeca doma na ručku. S tom obitelji se viđamo vikendima, svi skupa.
Imam jednu dragu domaćicu na malo dalje, s njom se vidim kad netko ima auto i kad ulovimo intermezzo.
Više se družim kad je koja prijateljica na porodiljnom, iako to isto ovisi o raspoloživosti auta i lokaciji gdje se živi.
Što se izlazaka navečer tiče u kino, na neke hobije ili slično, idem kad mi se ide, praktično to znači tjedno jednom izađem, ili više, ako mi se ide, nekad preskočim po tjedan i tako.
Na fitness ne idem, ali krenut ću trčati. Ne znam kako ću s time, ali to si dugujem, zbog zdravlja.
Malena je premala da ide sa mnom, doma naravno sami ne mogu ostati, pa mi preostaje samo navečer.
e meni su u moje dvije godine bivanja kod kuće falile frendice. sve sam stizala i imala vremena za kavice i šetnjice ali one nisu - svi su radili ujutro! a popodne ili uvečer - kad bi njima pasalo je meni mm bio doma i htjela sam biti sa njim!! i tako sam se nekako i otuđila od njih možda čak!
jer i kad su imale godišnji ili slobodne dane one bi nekako radije ujutro spavale i odmarale - kao da nemaju naviku ni želju jutarnjeg druženja?!?! svi oko mene bi se družili popodne i uvečer - a to meni ne odgovara!
sada kada ja radim prije podne opet popodne i uvečer želim biti kod kuće i družiti se sa svojom obitelji!
ja sam idealan kandidat za seliti u nepoznatu zemlju, nepoznatog jezika jer mi je moja obitelj dovoljna i uopće mi ne fale
ljudi!?!? hm, možda bi se trebala zamisliti nad ovim šta sam sad osvjestila!?
Vremena bi u principu imala svaki dan, nekih sat-dva... e sad, druga je stvar kako to ukomponirati sa frendicom/susjedom a da obje stignemo skuhati ručak na vrijeme da djeca jedu prije škole, pregledati zadaće...
Nekada to ispadne 2 puta tjedno, nekada jednom u 2 tjedna, mislim, govorim isključivo o kavici.
U kino ili šetnje idem sa obitelji, na fitnes/aerobik trenutno nejdem, ali išla sam nekoliko godina na slične aktivnosti 2 puta tjedno, sa frendicom.
Ona više nema volje/vremena, a ja bih išla kad bi koja frendica bila zainteresirana... di ćeš bolje nego u teretani na bic 30-40 min. a tema za pričanje pregršt... uživancija!!!
Uh, zvuči divno ovo čavrljanje uz biciklSamo što mi je preskup sport, pogotovo što najčešće uspijem otići jednom tjedno
Još uvijek sam bliska sa svojim društvom iz škole. Vremena imam jer mi kćer ide jako rano spavati, tako da nije nikakav problem izaći navečer na piće, kavu i sl. Samo što ja to ne koristim svakodnevno ili "svakotjedno". Odem na piće 1-2 tjedno, vani, baš na izlazak, jednom u dva mjeseca. Ali ni to nije pravilo, to je, ajmo reć, u prosjeku, nekada se zna dogoditi da čitav mjesec ne odem na kavu/piće. Čujemo se gotovo svakodnevno.
S druge strane, i muž je jako dobar sa svojim društvom iz škole koje je, za razliku od mog, već poženjeno/poudato, imaju i djecu, pa vrlo često organiziramo obiteljska druženja, par puta mjesečno.
Tako da se ne mogu požaliti na društveni život, on je jako dobar.
Fitness.. išla sam i planiram opet. I opet je plan to raditi navečer, kada kći zaspe i kada muž može ostati uz nju dok ona spava. Tako da ustvari nitko u obitelji i ne osjeti moje odsustvo. Samo se moram nekako organizirati da kućanske poslove ne ostavljam za večer, jer najčešće to radim ujutro, dok ona doručkuje i kada zaspi i navečer kada opet zaspi. Dok je budna, pomalo pospremam koliko mogu, odrađujem papirnate poslove... Najčešće se ipak posvetim njoj, igranju, šetnji, čitanju, maženju.
A osim toga sada je burno razdoblje kada se selimo i uređujemo stan, tako da mi i to oduzima puno vremena tijekom dana. Eto... to je neka moja svakodnevnica i način na koji iskorištavam vrijeme s kojim raspolažem.
i ja isto
Za druženje nemam previše vremena. Nađem se tu i tamo na popodnevnoj kafici i šetnji sa frendicama. Možda 1-2 puta mjesečno.
Tjedno idem 3 puta na pijacu, to mi uzme jedno 2-3 sata ujutro. Dečko ide samnom pa je sve to skupa malo kompliciranije al on voli pa ga vodim.
Ujutro dan počinje sa kafenisanjem sa mm-em, doručkujemo svaki dan na terasi, to nam uzme sat vremena, on onda giba na posao, a ja na poslove. Dečko ujutro ima ritam da jedno 2-3 sata bude u svom vrtiću - pogotovo od kd je otkrio tutu, pa tad stignem sredit kuću i malo prosurfat netom ako taj dan ne idem na pijacu. Onda on papa pa ide na spavanac a ja u vrt. Iza toga kuham ručak a Š je več budan pa je on ili samnom ili puze tuda negdje okolo, i iza ručka mm i Š idu u sobu čitat i igrat se a ja se bacam na "hobije" ili zimnica, ili čitanje ili posao na komp u fušu kad ga ima. Prije večernje šetnje Š papa kašicu, pa šetnja, pa kupanac, pa papanje, pa spavanac, i onda mm i ja zajedno sredimo pjate, robu, ili što več treba. Malo čitanja prije spavanja ili film i to je to.
Mi imamo doduše jedno pravilo. Mm ne radi a ja ne redim nit ne kuham vikendom. Za Subotu i Nedjelju se spremamo cijeli tjedan, u Petak skuham ručak za 2 dana a u Nedjelju naručimo ili vadimo nešto iz frizera. Ta dva dana su nam totalna uživancija, samo nas 4 (Roza naš pas je broj 4) idemo u prirodu u šetnje (kupanje), na kafice, na sladoled, posjetimo neke frendove ili oni dođu u nas, kino, izložbe itd...što god nam se da.
Ali ima dana, kao danas, kad se probudim extremno umorna, jer se Š budio svako 45 minuta a ja sam dojila dojila dojila u nedogled cijelu noć, pa je onda kuća kaos, ručka nema, ja hodam rasčupana i polu otvorenih očiju. Tad mi je organizacija 0 bodova, a mm često uzme slobodan dan jer nema šanse da ja sama pohvatam sve konce
Kad odemo na selo i Š bude malo veći biti će puno više posla, a brijem i da ćemo ukinut tu subotu neradnu i odmor ostaviti samo za nedjelju.
biljezim si tremu. nemam vremena sve iscitati ali cu sutra kad zavrsim neke hitne poslove. i moram teci da su mi pocetni postovi donijeli neki mir -jer sam trenutno rastrzana izmedju velike zelje da se nakon 3 goduine vratin na posao ( van kuce) straha kako ce to sve izgeldati ali i cinjenice da je skoro nemoguce naci posao makar u mojoj struci. hvala za temu
Nema na čemu, svi smo mi tu jer imamo neke dileme i pitanja i tako. Samo nam piši, MoMo kad sitgneš
Drage mame kod kuće, osim što odgajamo djecu, odgojiti se mora i muža. Da ne misli da je u pansionu, kako to kaže Ifigenija.
Moj primjer. Ovaj tjedan sam bila dva puta na putu od parsto km, gušt i zarada. On ostane i brine o "svemu". Jutros u 5 lila kiša i ja ostavila robu u kanti za staviti sušiti. Došla sam, sunce sije i roba se suši. Divno, pomislila sam. Dok nisam čula : "Stavio sam TI robu sušit". Dobro, neću se svađat, umorna sam , ali MENI je stavio robu sušiti!! Nisam zašutjela, zar ne da sam dobro napravila?
OK, ja radim sve, ali zato što to želim, zato što mi je obitelj važna, zato jer mi nije ništa teško za njih i ne pitam ništa, ali meni staviti robu sušit. Uf, bolje da prestanem, još ću kakvu glupost napisati.
Sunce sije, više mi ništa ne treba da počnem pjevat u sebi : ništa mi neće ovi dan pokvarit....
možda nije mislio doslovno tebi, nego ono, tako se kaže.
Ha ha ha ha Beti pucam od smijeha, moj MENI svaki dan nešto radi. A nekidan MI je zamisli stavio svoje šporke bječve u kantu za šporku robu u banji, ajme duša od čovjeka, što on MENI sve radi grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!! Al ajde, svako treči-četvrti put što MI nešto napravi se nasmije i ispravi sam sebe.
Ja sam svojem rekla da ću mu se ja zahvalit kad on MENI nešto napravi, ali da će onda i on morati meni zahvaljivati kad ja NJEMU odem oprat auto. Riješili smo to po kratkom postupkuAli naravno, ne sumnjam da će trebati ponavljati gradivo
Znate što me još zanima, baš sam radoznala
Beti, i ja učim čovjeka da je pansion kad daš novac, i ništa ne radiš, a dobiješ osnovno za jest i pit i leć, a obitelj međusobno pomaganje za NAŠU stvar, kuću, dom, život... I dobro kaže Pikula - kad doneseš film po mom guštu - to je meni, za to hvala. Ove prljave bičve u kanti, njegove, što kaže Roza Groza fakat nisu meni za dušu... Lekcija prva. Ide polako, al valjda će doć u glavu...
Što se snalaženja u svijetu van tržišta rada tiče, ja sam imala dug proces spoznavanja i odlučivanja - pa radit ću nekad, pa radit ću od kuće, pa radit ću ovako, onako, ajmo reć - stalno, pa pola radnog vremena, pa povremeno, pa nikad
Ali me začudilo - kad sam obznanila svoju odluku (o produljenom porodiljnom, za početak) koliko žena odasvud, iz svih krajeva svijeta i struke, su me potapšale po leđima i šapnule da su i one tako nekako - neka javno, neka tajno, neka je dala otkaz, neka je uzela neplaćeno... neka je prvo rodila, pa bila nekoliko godina doma, pa onda se zaposlila... to mi je bilo iznenađenje, ali ugodno.
Nabasah na facebooku na ovaj link
http://www.chicagobooth.edu/magazine...tydigest1.aspx
Što kažete?
Ja kažem - logično... ne trebaš neku studiju istraživanje od x godina da ti je jasno da majčinstvo mijenja ženu i da žena odjednom ne vidi neku vrijednost u deset sati sastanaka dnevno, i petnaest sati u uredu... Svi ti zabrinuti članci koji otkrivaju toplu vodu pokušavaju pokazati kako je nešto krivo sa svijetom jer je to tako. Ustvari, ja vjerujem da žene nisu glavi šefovi svijeta jer - neće. Jer hoće bit doma koliko god najviše možemo u danim okolnostima. I da tu ne treba neki program da nas reformira pa da ostavimo svoju čeljad doma, nego nasuprot - program koji će afirmirati i cijeniti taj naš OSTANAK doma. Većina žena koje ja znam su nakon rođenja djeteta u nekom opsegu smanjile svoj posao - bilo vremenom, bilo angažmanom - pa nisu šefovi svijeta...
Ifi, molim te nemoj da spuštamo raspravu na ovu razinu. Vjerujem da je i zaposlenim mama važnije i vrijednije njihovo dijete od bilo kojeg sastanka. Nekim majkama bi bolje bilo da su otišle raditi, nekima bi bolje bilo da su malo zapostavile posao i više se posvetile djeci.
Hoću reći - ne vjerujem u tvrdnju da nas količina vremena provedenog sa djecom čini boljim ili lošijim majkama.
Ne vjerujem da je neka mama koja je morala ići raditi nakon pola godine ili godinu dana lošija mama od mene i da nije našla načina kako kvalitetno provesti vrijeme sa svojim djetetom nakon posla. Na kraju cijele priče, sigurna sam da djeca osjećaju ono što roditelji osjećaju za njih, sigurna sam da osjećaju svu ljubav svojih mama i da, ako se kvalitetno provede vrijeme s njima, neće biti zakinuta.
Ono za što bismo se trebali boriti jest mogućnost izbora, da žene mogu uskladiti svoje majčinstvo i posao, raditi part time ako žele ili od kuće i da to bude cijenjeno. Trebali bismo raditi na svom odnosu sa djecom bez obzira na to provodimo li s njima čitave dane ili nekoliko sati dnevno nakon posla.
Pa hajdemo na ovom temu govoriti o svom iskustvu majčinstva kod kuće, tj. kao kućanica, a ne uspoređivati što je bolje, što je gore... Jer uvjerena sam da BIT nije u ostanku kod kuće ili zapošljavanju, nego u nečem drugom...
Ja mislim da obje imate pravo
Mamica-krasno si to napisala.
Što se tiče izgubljenosti nakon godina provedenih na poslu, moram priznati da meni nije bio problem "prešaltati" se. Meni je sad grozno jer nemam volje za ničim dok je V. u vrtiću, a imala sam razne planove jer sad kao imam vremena dok ne krenem na posao za tjedan dana. I eto me sjedim i surfam. Ajd dobro, skuahal sam i pekmez i oprala veš (ne ja nego veš-mašina
Mislim da je sve stvar organizacije. Ja na frižideru imam piskaralo i post it pa po njemu piskaram kad mi nekaj padne na pamet da moram napraviti,kupiti ili sl. Mislim da bi bez tog podsjetnika zaboravila masu stvari(to mi se prije majčinstva nije događalo).
Dakle, trenutno sam mama kod kuće.
Da nije okolnosti vjerojatno ne bih bila jel bih morala ići na posao.
Okolnosti su takve da je naše mlađe dijete rođeno sa vrlo složenom srčanom greškom i sada imam pravo na dopust za njegu .
Kako stvari stoje za sada , ako sve bude dobro sa njom i državom još sigurno neću ići na posao nekoliko godina , a tada skraćeno.
Meni je trebalo barem godina i pol nakon njezina rođenja da uopće shvatim da sam sad domaćica sa punim radnim vremenom.
Do tada sam bila u šoku od dvije operacije i odsustva od kuće (operacije su bile izvan Hrvatske) nekoliko mjeseci.
Baš nedugo sam bila jako tužna zbog 24 satnog boravka kod kuće i silnog monotonog posla, da sam ćak pomišljala da bi mi odlazak na posao bio pravi odmor. Srećom da sam prije ovog porodiljnog imala 13 godina staža, i da sam u tom vremenu mjenjala poslove , tako da mi je bilo jasno da ja ne želim ići na posao nego mi jednostavno nedostaje orgainiziranost i razgovor sa odraslim osobama. U svakom slučaju, pikula hvala na onim postovima (starijim) o tvojim unutarnjim dilemama. Sad sam definitivno pomirena sa situacijom i jasno mi je da je moj ostanak kod kuće najbolje izbor za mene i moju obitelj, samo se još trebam organizirati praktično (i svakodnevno).
Kasnije pišem još detaljnije , sad moram školarca poslati u školu.
Sirius, hvala ti, puno mi znači da nisam sama u svojim dilemamaNadam se da će sve biti dobro sa zdravljem i da vam država neće uskratiti podršku.
Ja sam nakon prvog djeteta silom prilika krenula raditi nakon 6 mjeseci, što mi je stvrano bilo prerano,
pa sam nakon drugog odlučila produljiti porodiljni, odnosno uzeti neplaćeni
još godinu dana. Dakle mlađe dijete je bilo samnom prve dvije godine, a i starije je bilo puno s nama u to
vrijeme (samo je povremeno išlo u vrtić).
Jako sam zadovoljna što sam to odlučila jer smo svi skupa kao familija, a pogotovo ja sa djecom dobila puno
zajedničkog vremena.
Krajem tog "mandata kučanice" sam počela raditi kod kuće jer mi je posao poćeo faliti.
Sada kad radim full time, "jedino" što mi fali je vrijeme.
Ono što ja smatram idealnim, bi bilo, omogućiti majci da bude doma sa djetetom/djecom do
3 godine, a onda im omogućiti skraćeno radno vrijeme 4 ili 6 sati.
BTW imam ja iskustvo i sa radom od 6 sati jer sam tako radila od 6 mjeseci do godine dana 1. djeteta
i bilo mi je super. Stvarno mislim da bi majkama male djece trebalo omogućiti da rade 6 radnih sati, odnosno
30 sati tjedno i ne vjerujem da bi to smanjilo produktivnost.
Htjela sam samo dodati zašto mislim da su i mamica ifi u pravu. Mislim da mamica ima pravo kad kaže da trebamo pričati o svojem iskustvu i ne uspoređivati se neprestano s drugima, a opet mislim da ne živimo u vakumu, živimo u društvu kojem skoro svi rade i puno toga kako mi živimo svoj kućanski život ima veze s tim što je zaposlena žena norma koju svi podrazumjevaju. Ne mislim da je išta loše u tome da se izjadamo, ali niti u tome da se ohrabrimo time što je nekome slično kao i nama ili da je neko istraživanje potvrdilo da nismo samo pegi bandi
Ja bih ipak voljela podjeliti svoju dugačku priču s vama, ako vas ne davim s time i na žalost sumnjam da ću se u potpunosti uspjeti odreći filozofiranja jer to su u isto vrijeme i razlozi zbog kojih živim tako kako živim. Ja sam definitivno od onih grlom u jagode i kad sam išla roditi svoje prvo dijete imala sam 25 i bila jedino zabrinuta da li ću moći otići na projekt u Sarajevo za dva mjeseca, da li moram odrezati duge nokte i da li kolica imaju dobru kočnicu i velike kotače da mogu rolati kao i prije.
E sad kako čovjek može biti tako naivan i bahat? Ja sam odgojena tako da sve što hoću i mogu, samo moram naporno raditi i biti dobar drug. U mojoj obitelji -5 nije bilo dovoljno dobra ocjena jer postoji i čista petica, a sve što se događa kod kuće je fakultativno i podložno dogovorima. Naravno tada nisam znala, da su za to što takav odgoj nije rezultirao katastrofom i prije odgovorne požrtvovne, pobožne i samozatajne bake koje su bez obzira na sve objektivne okolnosti krpale svaku rupu i popravljale sve što su moji hipi roditelji rasturali svojim idealizmom bez kriterija i osjećaja za mjeru.
Tako sam ja svojim trudom i odricanjem od privatnog života postala uspješna u svojem poslu i nisam se nimalo osjećala zakinutom kao žena u iznimno muškom zanimanju gdje su se žene brojale na prste jedne ruke. Ono što me gadno iznenadilo je da bi baš privatni život dobro došao sad kad imam dijete. No MM je dobro podnosio moje ambicije i ja nisam vidjela razloga da ja stanem na kočnicu. Odradila sam dva velika projekta i puno malih u prvoj godini prvog djeteta, dojila na zahtjev, sve stjerala u red za čuvanje bebe i naravno slomila se. Bila sam rastrzana, iscrpljena, imunitet mi je pao. A ja sam se pitala što mi je? Kako se ovo ne da samo jače, brže, bolje zapeti i riješiti. Zar ću ja lupiti glavom o stakleni plafon- taj patrijahalni mit?! Nema šanse. Taman sam planirala ofenzivu kad sam ponovno ostala trudna.
I dalje sam radila, ali Di nije dala - pripremala si je teren. U sred velikog projekta (ostvarenje mojih profesionalnih snova) morala sam na mirovanje. I tad me je nadređeni pitao da li se vraćam nakon poroda i da li znam što je najvažnije? Tad sam pukla. Skužila sam da tako neće ići. S dvoje male djece, Di je bila osjetljiva na jedan način, Do na drugi, starci su počeli postavljati svoje uvjete, siterice i vrtići svoje, i nije više išlo to moje gombanje, postepeno sam smanjivala angažman, otkazivala jedan po jedan posao (i plakala za svakim), izmišljala izgovore na sto strana, ali vječita neizvjesnost što i kako dalje mi je stalno vislia iznad glave. I onda sam molila i molila jer mi je postalo jasno da ovo dugoročno ne drži vodu, makar mi svi govorili da se može i da se bolje organiziram. MM i ja smo htjeli još djece i ovo ne bi moglo tako makar me svi proglasili ludom. Hvala Bogu, MM je došao u situaciju da je matematika pokazala da možemo ostvariti što je meni u molitvi dolazilo stalno kao smirenje i odgovor. I tako sam otkantala sve i ostala doma. Kriza identiteta, skidanje sa adrenalina, puno impulzivnog šopinga, plakanja, predugog spavanja. Samoća, samoća, samoća. I onda malo, po malo jedna prijateljica koja ne misli da sam luda, pa poslušnija, mirnija djeca, pa opušteniji muž, prvi godišnji odmor bez mobitela i maila i navukla sam seTo je to, za mene.
Sad radim nešto honorarno, povremeno, kad stignem, ali ja sam prvo supruga, mama onda sve drugo i kad ovdje ne štima nigdje ne štima. Preporodila sam se - moja kreativnost je dugo bila biznis, a sad maštam što ću raditi, s kim ću raditi, da li bi tako nešto veselilo moje klince, da li to treba nama. I ako Bog da, ostat ću na raspolaganju zauvijek, sad djeci onda djeci i unucima. I zbog toga bih pristala opet proći onu samoću i onu početnu prazninu i iščuđavanja i komentare. A da bih voljela da je bilo lakše donjeti tu odluku, da me netko pripremio na ovu opciju, da sam imala više prijateljica, a manje kolegica, o da.
Sirius, užasno me zanimaju tvoja riješenja, kako si krenula riješavati organiziranosti i razgovor sa odraslim osobama i ostale cure naravno
Svađam se na Forumu , to mi podiže adrenalin i razbija dosadu. :DSirius, užasno me zanimaju tvoja riješenja, kako si krenula riješavati organiziranosti i razgovor sa odraslim osobama i ostale cure naravno
Šala, naravno.
Za početak sam prihvatila činjenicu da su ti osjećaji normalni. To mi se činilo kao veći dio posla.
Onda sam pričala sa iskusnijom majkom domaćicom koja ima četvero sitne dječice i postavlja sam joj pitanje kao ona puni svoje baterije. Emocionalne , intelektualne...Nju poznajem cijeli svoj život, završila je jedan fakultet, studirala drugi za svoju dušu, radila, kasno se udala i napustila posao nakon udaje jel se htjela posvetiti isključivo obitelji.
Uglavnom , ona mi je rekla da se ona druži isključivo sa ljudima koji ju ispunjavaju energijom , onako za svoju dušu. U većini slučajeva sa djecom, ali isključivo sa onima koji joj odgovaraju. Rekla je da organizira dan tako da par puta u tjednu ima susrete sa prijateljima makar na kratko , da razgovara sa svećenikom koji ju razumije...
Meni se bilo teško pokrenuti u glavi, sve je bilo okrenuto djeci: i park i spavanje , pa ovaj stariji neće ovo ili ono u kombinaciji sa kćeri...
Praktično i u svakodnevnom životu sam prilično rastrgana, djeca su mi prilično živahna , nemam obitelj na raspolaganju da mi ih pričuva (osim u iznimnim situacijama od par sati u tjednu), kuća je u priličnom neredu.
Zapravo sam shvatila i taj problem nereda, ja jednostavno čekam da imam malo mira da sredim nered. A nema šanse da se tako nešto dogodi , mislim da imam mir. Morati ću se naućiti da moram pospremati i ako djeca trće okolo .
[QUOTE=sirius;1698728]Svađam se na Forumu , to mi podiže adrenalin i razbija dosadu. :D
QUOTE]
Don't we all lol
I meni je duugo trebalo da počnem "čeprčkati" (obožavam tu izmišljenu riječ od mojeg Do) po stanu, umjesto radnih akcija i misija kako sam prije tome pristupala. Čitala sam tu neku knjigu o kućanstvu i tamo je bio opis kako se curice igraju pospremanja i čišćenja, kako idu s posla na posao kak im dođe pa se zadube u nešto pa pričaju s lutkama na kavi, i ne znam to je bio prvi put da je meni sjela ideja pospremanja kuće uz djecu. I dalje nisam za reklamu, vjerojatno nikad neću ni biti od onih kojima se sve uvijek sve sjaji,nit me to baš zanima, ali puuno je bolje. Prije nego mi je ta neka slika sjela nije niš pomagalo, ni to što su djeca veća, ma niš. Trebalo mi je tri sata na miru da sredim stan. Sad čeprčkam bez neke velke ideje o krajnjem rezultatu, odem po malog u školu, klafram na telefon, radim puno opuštenije, površnije, usput, ali puno češće i bolje je, a najbolje je da otkad sam nekak na miru s tim spremanjem puno lakše delegiram i klinci i MM radije sudjeluju, nekako je prestalo to neko natezanje,ne znam baš točno kako, a jesam pomogla
odličan opis! Samo ima li riješenja za to? ili stvarno da selimoe meni su u moje dvije godine bivanja kod kuće falile frendice. sve sam stizala i imala vremena za kavice i šetnjice ali one nisu - svi su radili ujutro! a popodne ili uvečer - kad bi njima pasalo je meni mm bio doma i htjela sam biti sa njim!! i tako sam se nekako i otuđila od njih možda čak!
jer i kad su imale godišnji ili slobodne dane one bi nekako radije ujutro spavale i odmarale - kao da nemaju naviku ni želju jutarnjeg druženja?!?! svi oko mene bi se družili popodne i uvečer - a to meni ne odgovara!
sada kada ja radim prije podne opet popodne i uvečer želim biti kod kuće i družiti se sa svojom obitelji!
ja sam idealan kandidat za seliti u nepoznatu zemlju, nepoznatog jezika jer mi je moja obitelj dovoljna i uopće mi ne fale
ljudi!?!? hm, možda bi se trebala zamisliti nad ovim šta sam sad osvjestila!?
ima rješenja
ja sam baš jučer pomislila da sam zrela za promjenu prijateljica - tužno ili ne - meni moje prijateljice više ne odgovaraju. i nadam se da neće sad biti analize u kome je problem i jesu li to stvarno prave prijateljice jer ne mislim na sve ali većina mi više ne odgovara!
jednostavno smo prerasli jedni druge - svak je sazrio u nekom drugom smjeru i skupljamo oko sebe nove i drugačije ljude!
možda se mame kod kuće trebaju družiti sa drugim mamama kod kuće jer imamo isti raspored. ili trebamo osvijestiti svoje hobije pa ih ojačati nekim tečajem i tamo pronaći nove prijatelje - ne znam!
ameri to kažu - People come into your life for a reason, a season or a lifetime.
ljudi dolaze u tvoj život zbog nekog razloga, na sezonu ili za cijeli život!
Potpisujem sve. I dilemu isto.
Ali moram prijaviti da su meni u životu ušli novi ljudi, tj. žene i ja sam jako zadovoljna. Nikad, naravno, prijatelja dovoljno, ali mislim da ključ i je u tom otvaranju prema drugima - bilo na hobijima, bilo u parku ili negdje drugdje.
baš sam na tebe sad mislila - sjećam se da si pisala da si se družila sa jednom mamom koja je kod kuće sa djecom! to mora biti super ako se slažete - jer imate zajedničke teme i slične probleme!
a jedva čekam da moja M. naraste pa da skupljam njene prijateljice na druženje i da crtamo, pjevamo i pečemo kolače. čak se više veselim dječici nego mamama. bojim se - šta ako mi se ne svide?
a za dječicu znam da će biti super i da će nam biti veselo! -
često razmišljam kakvi će biti roditelji prijateljica našeg djeteta - moramo li se sa njima družiti ako nam se ne svide?? - ali to je neka druga tema!
Nisam sigurna da li je druga tema, jer opet se ponavlja problem s tim što zaposleni ljudi imaju jako brz tempo života i onda se opet jako teško uskladiti. Razlike su to u mnogočemu. Recimo mame su često mislile da kad se dogovorimo za igranje da to znači da samo dođu djeca,a da smo je nama bitnije da si nešto stignemo obaviti i kužim to totalno i nije mi to problem, ali ja sam se baš veselila tim kavama uz igranje iako su klinci već dovoljno veliki da se igraju sami. Naravno ponekad se lijepo družimo, kad se ima vremena, ali eto, sličan problem kao i inače. Nekim gužva, nekima soliranje
I ja isto mislim da ovakav stil života ne bi trebao biti dodatno otežan tim soliranjem, naravno da imaš neke prave cijeloživotne prijetelje, ali to je ipak par ljudi i mogu vas djeliti i km i faze u životu ali se kužite, ali opet svakom treba nekakva grupica kolegica, frendica sasličnim rasporedom, temama, pa makar i ne bile sve srodne duše, ako kužite što želim reći. Jedina kolegica kod kuće s kojom djelim svoje svakodnevne trileme je postala prava prijateljica i jako sam sretna zbog toga. U mojem okruženju skoro da i nema mama doma. A ako i ih i sretnem, nekako je teško u ovoj dobi, baš se sprijateljit ko osmogodišnjak taj čas.
Pikula, potpisujem od riječi do riječi.
To s frendicama koje rade je dosta frenetično u ovom trenu jer su žene rastrgane. Ja možda griješim jer ih ne zovem da kafenišemo na redovnom bazi, ali nekako mi je žao još i sebe gurat u njihov raspored - a znam kako im je. Imam filozofiju - kad možeš, kad ti se da - nazovi i dođi. I onda to tako bude, i meni je to okej. Zapravo, mislim da je to tako dok su djeca vrlo mala. Ja mislim kad će klinci bit stariji da ćemo i mi više trenutaka lovit za sebe.
Dotad - a i onda - jako je važno imati ljude s kojima dijelimo svoj svaki dan, i ja ne mogu biti zahvalnija za mame koje su mi u ovom trenu bliske. To je temeljni životni dar za mene u ovom trenu.
Nemam ni ja baš nešto puno prijateljica, uglavnom sam se sa večinom razišla u razmišljanjima pa smo razrjedili druženja, tako s godinama dođeš na to da imaš 1-2 osobe s kojima je stvarno užitak prošetat ili poč na cugu, ostali su mi prenaporni. Mm mi je najbolji frend. Ujutro obavezno pijemo kafu i čakulamo uz doručak. Ali meni baš ni ne fale druženja. Da vam budem iskrena, puna mi je glava informacija, problema, stvari, misli, tako da mi je prekrasno zapravo biti sama sa dečkom kad je mm na poslu. Mozak na pašu. Previše sam radila/razmišljala/patila zadnjih godina, jednostavno mi je potreban mir i samo mir. Tišina mi je najdraža muzika. Iako nekad navijem CD do daske u autu pa Š i ja "jurimo" na pjacu
Teško mi je drugima objasniti ljepotu toga da sam doma, da brinem o svojim dečkima, brinem se o našem psu, o vrtu. Nema mi ništa draže nego kad serviram ručak, a ono povrče iz mog vrta, svježe ispečen kruh, sirup od mente koji sam nedavno napravila...mene takve sitnice oduševljavaju. Masu mojih poznanica ne vidi ljepotu u tome nego misle da samu sebe maltretiram - to je uglavnom stav ljudi kad čuju da sam postala domačica. Masu njih nije jasno zašto tako multitalentirana osoba ostavi sve svoje "snove" i postane nešto obično i po njima dosadno poput domačice.
Ne da mi se nikom objašnjavat, pustim da misle što hoče, masu njih me i žali, ne mogu to sakrit kad pričaju samnom. Mojim tim frendovima je i dalje najvažnije biti cool, biti In, biti na svakoj super zabavi, pojavit se, putovat bar 4-5 puta godišnje, i onda kad se nađemo ili sretnemo, nije ni čudo da misle da sam luda. Ono što je meni sad centar svijeta njima je pokora, i obrnuto. Ali ja sam na čisto sama sa sobom, znam što želim i što me ćini sretnom.
Anyway, jesam se raspisala, došlo mi eto
A samo sam se htjela nadovezat na to da se i ja ne družim previše.
ma ja sam jedna mala zloća - ali stvarno mala
mene to sa frendicama živcira što se svi prave toliko zauzeti da me ne stignu ni pitati kako sam ni nazvati - ali zar baš uvijek ja moram prva nazvati kao da nemam pametnijeg posla nego samo telefonirati
i zli komentari 'tebi je lako, ti si doma, a ja jadna raaadim' a to bi očekivala od muških - pa i ja radim iako sam na porodiljnom - zato je to netko pametan smislio da sam doma sa djetetom jer tu ima puno posla!! pravog pravcatog posla!
Roza - često te čitam i mislim da ti imaš prekrasne snove i upravo ih ostvaruješ! a oni koji misle da si ti ostavila sve svoje snove - griješe!
Nemoj se ljutiti al' ovo
mi je smiješno zazvučalo.
Nisam skužila u prvi tren o kojem 'dečku' se radi
Sori na ovoj oftopičarskoj upadici.
hahah Roza pošalje muža na posao pa sa dečkom ide na plac!!Nemoj se ljutiti al' ovo
mi je smiješno zazvučalo.
Nisam skužila u prvi tren o kojem 'dečku' se radi
Sori na ovoj oftopičarskoj upadici.
zato ti je njoj ljepo biti doma!!
Roza - ne se ljutiš?
- samo smo im pokazale da se i kućanice znaju zabavljati!
evo sutra može na moj račun jedna runda !
a i tema je malo živnula od ovih poskakujućih smajlića !
Pa što se ja ne dosjetih toga dok sam bila doma
Ha ha ha
hm da, mogla bi počet govorit "dječak" il nešto slično da ne pomisle ljudi svašta
Danas sam doživjela da me teta u Konzumu (koja me viđa sa djecom, i stoput je već pitala kad ću se vratiti na posao) pita - a jel mamica počela raditi?
Moje mlađe dijete je tek prošlo dvije godine, a ljudi osjećaju da je priša.
Meni je to tužno...
Pa sam rekla - nisam. Djeca su mi mala, trebaju me, sitni su, doma mi je lijepo, i nikud mi se ne žuri.
Posljednje uređivanje od BusyBee : 29.09.2010. at 17:47
Ifi znam o čemu pričaš, imam i ja dežurne brižnike koji su strašno zabrinuti kad ću ja ići raditi, otkud meni penzija jednog dana, šta mi muž kaže na to da ja niš ne radim, pa što ako on ode, šta ako umre sutra.... Joj ima tako ljubaznih ljudi, koji se toliko do srca čude što ti ne radiš, da vjerujem ti da ti je puk'o film.
Pobjego mi post- to je ista ona sorta ljudi koja bi ti umakala dudu u rakiju, davala alegičaru smoki iza leđa, iščuđavala se što dojiš bebu od 6 mjeseci jer ima zube i slično, a ja sumnjam potajice, da su to isti oni koji su zvali policiju kad god smo imali tulum za rođendan makar sam igrali jamb
Ifi nek te ne živciraju ničiji komentari, izgradi zid tolerancije oko sebe, ommmmmm i te priće, i kad te netko isprovocira, namjerno ili ne, nasmij se i udahni punim plučima, jer si sretna i tuđe upadice te ne diraju
Posljednje uređivanje od BusyBee : 29.09.2010. at 17:51 Razlog: Obrisan dio koji se nadovezivao na obrisane postove.
Meni je bolje doma, i vjerojatno mojoj obitelji. Nikako ne kažem da sam ja bolja. Znam da sam bila silno rastrzana dok sam bila zaposlena, a sada to nisam ni malo.
Prijelaz mi je bio lagan jer sam dobila novu bebu i bila s njom zaposlena, da mi radno mjesto nije ni falilo. Ipak je lakše ne biti u radnom odnosu kada imate doma posao u obliku troje djece. Ipak, osjećaj da ste potrebni i važni je jako bitan svakome.
Ifigenija, ne slušaj što ti govore, ti znaš što je za tebe i tvoje najbolje. Digni se iznad bezveznih komentara i živi svoj život.
Posljednje uređivanje od BusyBee : 29.09.2010. at 17:52 Razlog: Obrisan dio koji se nadovezuje na obrisane postove.
da vam se i ja priključim
Posljednje uređivanje od BusyBee : 29.09.2010. at 17:53 Razlog: Obrisan dio koji se nadovezuje na obrisane postove.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
