 |
|||
kako postati i ostati mama kod kuće
tema za razmjenu iskustava mama i/ili tata koji su odlučili koju godinu duže od porodiljnog ili čak cijeli život ostati kod kuće s djecom.
tema je nastala nakonn burne i duge rasprave na filozofskom kutku "razmišljaju li kućanice o tome"
mislim da se javio solidan broj kućanica i da je dovoljno komplicirano postati i ostati mama kod kuće u hrvatskoj da bismo imale o čemu pričati, na temi u f.k. se može pročitati divnih, iskrenih iskustava pa vas pozivam da ih ovdje nastavimo djeliti
Uf, evo moje iskustvo.
Moj stav je oduvijek bio kako se ja neću udavati i imati djecu prije tridesete, želim putovati i zabavljati se, kakve obaveze, jok jok. Spavanje mi je bio omiljeni hobi i sama pomisao na dijete koje te treba baš u onom trenutku kada se tebi najviše spava bila mi je odbojna.
No, kada sam upoznala MM, sve se okrenulo naopačke. Od prvog trenutka sam bila sigurna da želim provesti život s njim i imati obitelj s njim, a tada sam bila jako jako mlada. I naravno da sam u svojoj glavi nosila sliku hollywoodskih mama koje rode dijete, odmah izgledaju kao da su sišle s piste, idu na odmore, večere, izlaske, lijepe su, našminkane, mršave, itd.
Sjećam se, par tjedana prije vjenčanja bila sam na moru s prijateljicama i smijale smo se i ja sam im govorila "nemojte zaboraviti da se ništa neće promijeniti nakon vjenčanja - ja ću i dalje svake godine sama s vama ići na more". Kako se danas slatko smijem na tu izjavu!
Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja ostala sam neplanirano trudna.. Ili poluplanirano. Bila sam i sama dijete (tek sada to vidim, iako sam imala 22 god. i završen fakultet) i jako sam htjela dijete, ali nisam se mogla sa sigurnošću upustiti u to i reći "da dragi, želim da radimo na djetetu". I tako nas je mlada dama iznenadila sama... I onda šok i nevjerica. Hajde dobro, još uvijek ja nisam znala što me čeka i još uvijek sam sebe vidjela u nekom Hollywoodu.
Prvi hladan tuš koji me je spustio na zemlju je bio 2 mjeseca prije poroda... MM ostane bez posla, sami u stranoj zemlji, moramo hitno organizirati preseljenje nazad da bi mogli naći posao i othraniti dijete... Ajme, zar se ovo meni događa??
Drugi šok je uslijedio nakon poroda. Da, bila sam sretna, ushićena, od prvog dana zaljubljena u svoju malu princezu, predivni osjećaji. A s druge strane onaj užasni osjećaj zatvora. Pa sam se trudila i trudila da dosegnem svoje ideale. Upisala teretanu, prvi put izašla s curama navečer vanka (sve to 2 mj. nakon poroda, malena je isključivo dojila!). Ali, ja sam htjela sebe razapeti i hoću i gotovo.
Pa sam počela raditi sa MM (u međuvremenu smo pokrenuli svoju firmu), pa sam svaki dan vodila bebu u ured, tamo je dojila, uspavljivala i istodobno radila.
I onda me počelo trzati na sve strane. Život mi je postao kaos. Znala sam što želim i što je ispravno - želim biti sa svojom bebicom doma, potpuno se posvetiti njoj, kući i obitelji.. Ali to je bila opasnost jer je se od toga urušavala moja slika koju sam stvorila u glavi.. A znamo da je čovjeku najteže kada shvati da su snovi jedno, a realnost drugo.
Gurala sam tako nekoliko mjeseci dok mi žene iz moje obitelji nisu rekle da vide da sam rastrgana i slomljena, da stanem na loptu i da se vratim doma djetetu i obitelji. I onda sam sama sebi sve priznala, rekla MM-u što osjećam.. Nije bilo lako. Malo pomalo i ja sam danas domaćica, kućanica i mama.
I, što sada osjećam? Mir i sigurnost prije svega. Kao da su stvari konačno sjele na svoje mjesto. Da, i dalje ponekad žalim za onim osjećajem slobode i bezbrižnosti. Poželim navečer raditi bilo što, znajući da ću se ujutro moći izležavati koliko želim. Poželim otići negdje sama sa MM na odmor, na nekoliko dana, a znam da je ona još premalena da je ostavim.
S druge strane, sjetim se koliko su mi izlasci i to pusto "uživanje" prije vjenčanja bili dosadili. Užas jedan! I sjetim se da sam puno toga prošla, vidjela, naputovala se, uspješno završila faks sa super ponudama za karijeru, mogla što sam htjela... Ali NIKADA, NIKADA, NIKADA nisam osjećala radost i ispunjenost koju osjećam sada. Nikada se nisam mogla provesti sa prijateljicama i MM kao što se provedem u igri sa svojom prekrasnom curicom i uživajući u njenom osmijehu i pogledu na to kako ona raste, razvija se i postaje prava mala djevojčica iz dana u dan.
Ili onaj divni osjećaj kada MM i ja skuhamo ručak ili jednostavno si kaaasno navečer, kada je to zabranjeno, donesemo cheesburger, colu, čokoladu i uživamo zagrljeni, jedući, pričajući, gledajući film ili bilo što... Kada zaspimo i probudimo se zagrljeni ili jednostavno usred noći, usred sna, ruke nam se pronađu i sklope u topli stisak, pun ljubavi, koji kao da govori "hvala što si tu, sretan sam/sretna sam što te imam...".
Taj osjećaj da imaš tu divnu obitelj i topli dom ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti.
I da, MM koji je bio moderni, emancipirani muškarac, pomalo je "nazadovao" zbog takvog stanja stvari i radim ono što sam mislila da nikad neću - moram mu uprijeti prstom da pokupi stvari iza sebe, gnjaviti ga da nam skuha nešto (on, koji je uživao u kuhanju koliko god umoran od posla bio!), ukratko, isplivao je pomalo na površinu taj balkanski mentalitet. Ali uvijek kad to poželim pričuva malenu, pusti me da odspavam, doslovno me natjera da odem na frizuru (ili depilaciju, hm
I sada i kada izađem s prijateljicama, to je bez pritiska da ja moram biti cool mama koja živi kao djevojka i to je onda stvarno izlazak u kojem uživam i koji me lijepo opusti i ispuni.
Eto, znam da sam se puuuno puno raspisala, nadam se da će se nekome i dati to pročitati, ali to je moj doživljaj prelaska iz djevojke u majku i kućanicu.
mamice, razmišljaš li o budućnosti? kad curica naraste i pođe u školu, planiraš li se vratiti nekakvoj karijeri ili ne?
ja sam silom prilika kućanica (nezaposlena) i to bez djece, i smrtno mi je dosadno i tupo.
nisam neko ambiciozno čeljade i mislim da bi bila zadovoljna sa pola radnog vremena i sada i kad postanem mama :linčuga:
ali brate ovaj full time boravak doma me ubija...
Pinky, želim da ti vrlo skoro prestane biti dosadno doma i da te bebač(ići) zaokupe nakon 11. mj, ali ono maximalno. Pa ćeš vidjeti kako i nije tako loše biti kućanica. Ma, nije uvijek ni dobro, ali uzmeš ča imaš i to je to.
A do tada lipo goblen, heklati, izrađivati ogrlicei, naravno, internet.
Da, planiram. Jer znam da bih to dvoje tada mogla savršeno uskladiti i da bih mogla biti na oba fronta. To bi me zadovoljavalo i ispunjavalo jer bi mi bilo jako žao da ne iskoristim potencijale koje sam stekla obrazovanjem i načinom života.Pinky prvotno napisa
Ali ono što je bit cijele moje priče jest da sam ja sama sebi stvorila pritisak u glavi da ja moram nešto. Sada, kada sam uklonila te pritiske iz glave, postavila sebi prioritete u životu (iako mi je, ustvari, obitelj, pogotovo dijete, uvijek bila prioritet), puno je lakše.
A mužu vrlo rado uskočim kao pomoć, bilo da ga zamijenim ponekad u poslu ili mu pomognem savjetom.. Ili samo napisanim emailom
Pinky, jesi li razmišljala o tome da doma nešto sama radiš, izrađuješ, tipa suveniri, šivanje, šminkanje....? Imaš li nekakvih takvih interesa, nekih hobija koji bi malo pomalo mogla pretočiti u neki posao?
*mamice* prekrasna priča!
Ja sam oduvijek željela biti doma sa djecom, odnosno od kad sam se udala i odlučila imati bebu. Na žalost nisam u mogučnosti (financijskoj) to ostvariti kako bi htjela. Sa prvim sam bila doma godinu dana, sa drugim 2, sada sam već 5. godinu kod kuće, ali istekao mi je porodiljni i nemam izboranego tražiti posao.Na sreću, dogovorila sam se sa frendicom da ću joj čuvati malenog kod sebe, pa ću ipak biti sa svojim anđelima.
Nadam se da će se u tih godinu dana ipak nešto promijeniti i da ću moći ostati sa njima barem dok najmlađi krene u školu.
Pinky - znam šta znači biti doma dok si bez posla, a bez djece. Stvarno je zatupljujuće. Ali vjeruj mi, kada si sa djetetom (ili djecom) ostanak kod kuće poprima sasvim drugu dimenziju.
vjerujem da je drugačije sa djecom.
a na žalost kreativnost mi je nula, pa ne mogu uživati u plodovima svojih prstiju.
ispunim ja sebi dan, al je fakat dosadno lol
Možda da virneš sajt volontera možda ima nešto zgodno u tvom kraju, znam da ovdje neki ljudi volontiraju u staračkom domu u dnevnom boravku, neke župe organiziraju isto to da svratiš do starijih kućanstava gdje su ljudi jako osamljeni popiješ kavu eventualno doneseš neki recept ilisl, jedna frendica je volontirala u knjižnici čitala je priče klincima, virni malo.
Baš me zanima i od ostalih cura, kojim hobijima ili honorarnim poslićima popunjavate praznine u ritmu dana, ako je ima,naravno.
Recimo ja sam nedvno počela heklati, nakon sto godia i nevjerojatno mi je kako mi se odmah vratilo sve. Naravno da se ne sjećam bodova i da moram puno toga ponovno naučiti, ali ide i to me baš jako razveselilo. A i moje obje bake su hekale i to mi je nekako tako nostalgično, baš se sva rascmoljim kad sjetim kako su me učile i smirujuće je. Sad kad me hvata neka nervoza i ne znam kud sa sobom malo se ufuram u heklanje i već se sve nekako posloži. Di je isto oduševljena jer barbike već imaju kompletnu opremu.
SUPER TOPIC!!! Bravo Pikula!
Ja sam nakon godina jurenja za karijerom, radnog vremena od minimum 16 sati dnevno i bezbroj neprospavanih noći, napokon našla mir i sreću koju nisam našla niti jedan sekund svojeg radnog vijeka, u ulozi "žena-majka-domačica". Mogu reći da mi super ide, i opuštenija sam nego ikad. A kako idemo na selo kroz koji mjesec, i mm će biti doma stalno. Radit ćemo na svojoj zemlji, i "zarađivati" kruh the old way. Nije misterija da mi je današnji ritam života i ganjanje za lovom, plačanje kredita i ručavanje instant hrane - koma, i da moram tako živjeti osječala bi se ko na osuđeničkoj klupi - al ne osuđujem nit se čudim ljudima koji mogu (da se ne pokrenu sad neke svađe na ovu temu).
Dane provodim brinući se za Š, za mm-a, za sebe...stignem svaki dan pripremiti nešto za zimnicu, poredim po vrtu, kuham zdravo svaki dan , pravim handmade stvari poput sapuna, dječijih igrački, dekica...čitam puno, dopustim si duga "kafenisanja" sa frendicama kad mi dođe, imam puno hobija poput fotografije, slikanja/crtanja, pišem blog...joj radim toliko puno stvari koje NIKAD kao zaposlena nisam stizala. A ćini mi se kao da i nije neka razlika što se tiće novca, jer kako imamo svoju firmu svejedno posao ide, i bez mene! A prije nisam sebi nikad mogla priznati da svijet neće stati ako ja stanem, i da mi je netko rekao da naša firma može funkcionirati i bez mene prozvala bih ga ludim (a i ego bi mi vjerovatno bio povrjeđen na stotu).
Ps: ja se hvatam pletenja ali to mi nekako ne ide najbolje.
Pinky, jedno sam vrijeme bila doma, a nismo imali dijece. Trebao mi je odmor i rekla sam mm-u da jednostavno ne računa na mene neko vrijeme. Puno sam šetala, pisala, fotografirala, kuhala...nažalost tada nisam to doživljavala kao nešto prekrasno jer su i mene problemi i tragedije morile i nisam mogla biti sretna pa ma što radila, tako da mi je zapravo to vrijeme otežalo situaciju, osječala sam se usamljeno...posao mi je dosta pomogao. Pretpostavljam da će i tebi biti puno zanimljivije kad dođu dijeca, a do tada bi ti savjetovala da stvarno uzmeš to vrijeme i iskoristiš ga na najbolji mogući način. Ako možeš upiši neki tečaj ili odi na neku radionicu, to je super stvar jer puno naučiš i zabaviš se. Ko zna, možda i otkriješ da ipak nisi tako nemaštovita i da se u tebi krije kreativna zvijer
Mamica prvi put sam preletila, a sad sam na miru pročitala tvoj post i stvarno je prekrasan! Hvala ti što si svoje iskustvopodjelila s nama, baš je ohrabrujuće
Roza Groza, tenks i mene mnogo toga zanima na ovu temu- daleko sam ja od ozbiljne i uspješne kućanice. Slažem se s tobom da je osjećaj da svijet ne stane kad prestaneš raditi predragocjen i ja sam veliki ako ne i veći dio svojeg identiteta vezala uz svoj posao koji sam obožavala pa sam se jao bojala praznine kad ga više neće biti, ali zapravo umjesto praznine puno toga lipoga, ali napredujem.
Ne mogu se zapitati , a kako vi to sve financirate ?
Nije da ni meni nije palo na pamet biti doma ,zbog same sebe jer bi i ja rado spavala do 9 , ali
moj muž ne zarađuje toliko da bi svi od toga živjeli .
Ne živjeli bog zna kako , nego se hranili , oblačili i plaćali hep , vodovod i ostalu kompaniju.
Vaši imaju ekstra primanja , ili ?
Posljednje uređivanje od dalmatinka : 06.09.2010. at 09:00
Ne stignem sad opširnije, ali baš sam jućer pričala sa MM kako smo mi srezali troškove od kada ja ne radim i praktično živimo na jednoj plaći. Da nemamo (manjeg) stambenog kredita trenutno bi mogli živjeti od jedne plaće.
Sada nam ratu kredita pokriva točno iznos koji ja dobijam za njegu djeteta.
Kasnije ću malo detaljnije.
A razne su kombinacije, kod nas MM plaća pokriva osnovne troškove života i kredit za stan i to je bilo ključno kod donošenja takve odluke, dakle da - primanje je iznad prosjeka, ali mnoge stvari koje su nam prije bile pod normalno ili čak nužno (tipa da oboje djece idu na slobodne aktivnosti) su nam sad luksuz, velik dio slobodnog vremena odlazi na ganjanje proizvoda na akciji, puno više pješačimo, od pola kg mesa sad su dva ručka itsl. Naša je odluka takva da ćemo prije prodati auto ili još više stisnuti remen nego da ja odem od kuće na puno radno vrijeme. Ako će biti frka naravno da idem raditi i to bilo što.
Evo da i ja dođem ovdje, da podijelim što imam, a bome i da učim od iskusnijih.
Kod mene je situacija ta mi je obitelj zapravo nametnula da moram biti super-truper emancipirana, po mogućnosti vrhunski obrazovana i na isto tako nekom prestižnom mjestu. Moji su, naime, ateisti, barem bili prije trideset i kusur godina, i iz toga proizilazi taj egalitarizam muško-žensko, važnost svjetnovnog uspjeha, a obitelj, vjerovali su, dolazi sama po sebi, to je ono kad imaš djecu i živiš s njima u kući... valjda.
I tako sam ja živjela u "tesnoj koži" cijeli život.
Iskreno, u sebi sam htjela dom i obitelj i to tipa odmah nakon srednje škole, ali kod nas doma otvoreno se krizitiziralo rane brakove, domaćice, obitelji s puno djece, i općenito neka "pretjerana" kućevnost, pa sam otjerala dragog dečka s kojim bi se to moglo dogoditi. Kad se toga sjetim!!! Užas!
Ja tada nisam imala hrabrosti to propitati.
I sve te škole, tečajeve, fakseve i dio postdiplomskog (do magisterija) sam završila, sve te ambicije ostvarila na nekom nivou prilagođenom naravno osobi koja je tek ispala iz klupe, ali uopće nisam bila sretna. Kad sam se udala i rodila dijete puno toga je sjelo na svoje mjesto, i da ne duljim - budući da moj posao podrazumijeva da mogu kombinirati radno vrijeme (kao... zapravo je to značilo da nikad ne završava, i doista - bilo je previše za ljudski život, i to je stvarno bilo bolje za nekog bez obitelji, ili nekoga kome obitelj nije prevažna, barem u mom konkretnom uredu gdje sam radila... na sličnim mjestima nije nužno tako, i može se uskladiti i brak i posao i obitelj, to puno ovisi o klimi stavu direktnih nadređenih) ja sam shvatila kako mi nijedno vrijeme ne paše za ić na posao.
Sve doma, ma kako trivijalno i obično, za mene je bilo nepropustivo, i čarobno, i nije to ono tipa - moram prat suđe, a baš bih čitala knjigu, pa se digneš i opereš to suđe jer znaš da je to u konačnici za tvoje dobro. Ovo je bilo kao da me netko kida na dva dijela. Pa ne bih na putovanja, pa ne bih na simpozij, pa ne bih nigdje, nego slagala legiće s djeteom. Ali još nisam ja imala hrabrosti za povuć ovaj potez. Dala sam sve od sebe u toj tesnoj koži još neko vrijeme, ali sam prestrašno fušala na poslu, i svjesna toga bila sam baš jadna, ali nekako mi je bilo važno i da sam s djetetom dok je bolestan, i da imam ta poslijepodneva, i da vikende ne propuštam na putevima, i nisam htjela navečer na te večere sa facama i sve što ide uz posao.
MM je jedno vrijeme po mom povratku na posao bio doma, između starog posla i pokretanja svog posla, pa je neko kratko vrijeme on čuvao dijete. Ali to nije bilo baš dobro za sve nas. On je uživao s djetetom, ali po kući nije se baš snašao... uostalom - on je htio i financijski morao raditi.
Pa smo imali dadilju, što je donekle bilo okej, ali se ona razboljela, muž radio, svekiji bili bolesni, i ja jednostavno nisam imala gdje s djetetom. Tjednima sam tražila novu dadilju, ali jednostavno nije ih bilo. Em što smo mi malo dalje od busa, tramvaj da ne govorimo, i žene nisu htjele dolaziti. Pa smo našle jednu koje se sin bojao, agonija... onda je došlo ljeto, ali sam ja bila na crnoj listi na poslu - nitko mi nije vjerovao da ne mogu naći dadilju. A tražili smo, i nudili i dobru plaću, ali taj splet okolnosti (valjda tražiti pred ljeto, u našem kvartu nije neka kombinacija) je bio kakav je bio.
Onda sam preko ljeta ostala po drugi put trudna. I željela sam nastaviti raditi, upisali smo 2.5 godišnje dijete u vrtić, činilo se da će sve biti okej. Ali na poslu je postalo ludo, ja sam dobila zaduženje koje je bilo jako nezahvalno i stresno, dijete je stalno bilo bolesno, meni mučno... na koncu sam smršavila kila i kila u trudnoći, a kad sam dolazila po dijete u vrtić vidjela sam da za njega to jednostavno nije to.
I pukao mi je film.
Rekla sam mužu da idem na čuvanje, a ovi na poslu nek se frigaju. Mučilo me to - htjela sam biti fer, ali jednostavno se nije moglo zbog klime na poslu, zbog moje rastrganosti, zbog bolesti, i na koncu - reći ću - mm se nikako nije nosio sa svime time, na emotivnoj razini. On se raspadao gore nego ja samo vidjevši me. Nije mogao. Često smo se svadili i pucali od posla, od stresa, bolesti, ja sam bila sva jadna od mučnina... Tad sam zaključila da u mojoj obitelji teret emotivne stabilnosti ja nosim. Ako ja plačem - plaču svi. I onda sam si rekla - dobro. E onda će se sve složit da ja budem sretna. Još, iskreno, učim muža da ja nisam mjerilo svijeta i da se svijet ne ruši čak i ako ja tako kažem, ali eto, nije naučio. Moja sreća je valjda mjerilo njegovog uspjeha, a nije naučio da se to radi tako da čuvaš svoju stabilnost i onda me izvučeš, umjesto da se zatvoriš u puževu kućicu ako koji dan nisi na visini zadatka...
I onda sam se molila, molila molila - što ću ja kad istekne porodiljni? Ako ću se vraćati, moram ostati u toku, čitati, raditi, pisati... a nije mi se dalo. Nikako.
Pa sam molila još i mislila i zatim došla do umirujuće spoznaje. Ja ću biti domaćica dokle god budem osjećala da je tako za mene najbolje. I spopao me mir. Mm je bio jako skeptičan zbog moje kasnije "nezaposlivosti", zbog novca, zbog mojeg mentalnog zdravlja - kak ćeš tako zatvorena u kuću... Ali je sve bio spreman za moju sreću i mir u obitelji - i hvala mu na tome. Jednostavno se složio smatrajući da mi nema što zamjeriti u danim okolnostima. Od roditelja smo dobijali strašne kritike i to nas je ujednilo, i njihovi prigovori su zapravo učvrstili naše već ionako čvrsto uvjerenje.
Financijski - isto mi je. Mi nismo htjeli dijete u jaslice, i ma koliko male prihode imali u jednom periodu, do treće godine nama je samo čuvalica bila opcija. A obzirom na divlji karakter mog posla morali smo imati i studenticu da uskoči kad ni mm ni ja ne stignemo po djecu u vrtić, pa ženu da počisti. STavila sam na papir troškove putovanja, odjeće, jela vani... I moj odlazak iz doma nas je koštao petsto kuna mjesečno, umjesto da išta donese.
Tako da je novac uopće prestao biti tema.
Kad sam doma - ja kuham mužu zdrave užine, a prije je plaćao vani ručak, što je puno skuplje. Povremeno nešto popravim, i sašijem. Manje smo bolesni, manje sirupa, lijekova, manje muževih bolovanja. I tako smo sastavljali novi mozaik života.
Našla sam na Internetu tu temu - stay at home mam, double income to one income, pa sam tu naučila i kako živjeti, kako se organizirati doma, kako štedjeti, kako to sve držati na okupu. Bez toga bih teško.
I sad je to tako.
MM mi je nedavno rekao da je bio jako skeptičan u vezi tog projekta, ali da se i sam čudi koliko je to dobra donijela i kako je to ispravno, za nas. Siguran je za djecu, i otkad sam ja doma on više zarađuje. Nije više na poslu, ali on ima samo to, pa mu je mozak posvećen tome, doma se bolje odmori, poslijepodne nema strke, vikendi su za odmor.
Ja sam gdje hoću biti, djeca su mi mirna i zadovoljna, ja si priuštim svoje gušte i tako. Sad sam još malo padam-s-nogu jer mi curica ima jedva dvije godine (tako da faktički s jednim prihodom živimo tek godinu dana i par mjeseci, ako ne računamo onih 2500 koje sam dobijala drugih šest mjeseci), ali se pošteno i veselo veselim radostima bivanja doma za obitelj kad djeca malo ojačaju. Eto, onda dolazi mojih pet minuta, a s vremenom ću i valjda pronaći način da se još malo i razvijem, da nešto radim, što bih.
Najveći problem mi je to što sam školovana za nešto meni nepraktično u ovom elementu, i puno puta pitam mamu - pa dobro o čemu si ti mislila kad si me odgajala? DA se u 21. stoljeću neće kuhat? DA djeca neće trebat majku? Neće biti bolesni? Rado bih da su mi odrasli rekli - dijete drago, uzmi profesiju koja se može prilagodit dobro od doma, pa lako ti letiš u Svemir, ali da uvijek imaš neko zaleđe za po doma. Ali nisu. Radila nešto jesam, ali nije to to, nije to moje, to je tuđa koža u koju sam se uvukla...
I sad u 34. godini moram to smisliti. Držite mi fige!
Inače, to sa poslom je splet zapravo nesretnih okolnosti o kojima ne bih - da toga nije - uopće se ne osjećam dužnom raditi, ne u ovoj konstelaciji, dapače, kroz druženje sa starijim ženama koje su odabrale ovaj put ja vidim koliko je to super, koliko su ta djeca dobro ispala, koliko su te obitelji snažne, i koliko su ti životi svrsishodni (prije to nisam znala, niti se družila s takvim ljudima), i uopće nema nekog razloga mimo nesretne nužde koja nadilazi naše konkretne obiteljske financijske prilike (čitajte ovo u kontekstu šireg obiteljskog kruga, odnosa i potreba) da se žena grize ako je "samo" doma.
Pogotovo ako ima vrt, ako preuzima zaduženja unutar šire zajednice, župe ili slično.
Npr. puno emancipiranih roditelja iz mog djetinjstva zdravo za gotovo koristili je usluge - pričuvaj mi dijete, daj mu juhu dok ne dođem, nek ključ bude kod tebe - žena koje su bile domaćice. Kao glupa je - ali dobra je za dat juhu. Iz mog sjećanja te žene, otvoreni domovi, pažnja i poklonjeno vrijeme nešto su dragocjeno i na sličan se način stavljam na raspolaganje. Računica društva često puta ne bi izdržala bez tih tihih žena, bez te podrške i ja je vidim, i žeim podržati...
Samo nastavite, bilježim si temu !
( kod nas se obadvoje čupamo tko će ostat doma , jednom kad nam se zvijede poslože )
Baš zbog tog osjećaja mira i harmonije i nerascijepljenosti je i naš plan bio da ja ostanem doma (tada je bila mogućnost dodatnih izvora novca, s jednom plaćom ne bi izdržali), a ne zato što mi je na poslu teško jer nije i ne zato što ne volim svoj posao jer ga volim, a najmanje zbog dužeg spavanja jer se oduvijek radno budim. Lijepo vas je čitati.
Pa već sam napisala da imamo svoju firmu koja radi u prilično profitabilnoj branši i od čega možemo normalno živjeti. Da, zbog ulaganja i kredita imamo ogromne troškove, ali to nas samo tjera naprijed, da ne posustajemo, da se borimo.
I ostati doma ne znači spavanje do 9. Ja ustajem u 6, a rijetko kada legnem prije 11. Dakle, okanimo se predrasuda da biti doma znači biti na godišnjem odmoru.
Ifigenija tako si sve lijepo obrazložila. Iako se ne slažem sa svim tvojim stavovima, uživam čitati tvoje postove. Kao da čitam knjigu.
Apsolutno! Kad je sve normalno, i ja se budim između šest i najkasnije 6:45. Često spavam i dulje, ako sam noću dežurala zbog bolesne djece. Tako da - nedaj Bože duljeg spavanja. Volim svoje ranojutarnje dizanje. I rano lijeganje.
Srezali smo troškove i reducirali potrebe, naučili smo se živjeti sa malo; ali kao i mamica, smislili smo par dobrih projekata u našoj firmi koji donose dovoljno novca da živimo skromno a opet imamo sve što nam treba. A pored toga nemamo niti jedan kredit, više, sve smo otplatili, i sad je stvarno život puno lakši, ko da više nema omče oko vrata. Također, jako pazimo na skupu/jeftinu struju, tako da imamo tajmere na svim perilicama koje peru samo jedan put dnevno od 05-07, ne gledamo TV, a ako ga upalimo onda je to navečer, kompjutere gasimo. Pazimo i na vodu, benzin. Auto čuvamo i nismo u 5 godina imali nikakav kvar niti potrebu za popravcima. Robu najčešče "nasljedimo" tj. dobijemo na poklon nešto što netko drugi ne nosi, pa ja to ili malo preradim ako je potreba, Š kupujemo ovdje na burzi i puno toga dobije na poklon. Trošak autosjedalice i kolica koje smo uzeli nove smo ukalkulirali par mjeseci prije pa smo štedili za to. Snalazimo se na svakakve načine. A vjerujte mi to je za mene bio lagani udarac, preči sa totalne non šalantne šopingholičarke u nekog tko pogleda nešto predivno na polici robne kuće, zaslini, al se skulira i ne uzme to jer mi ne treba. UH! Bude mi i dan danas teško odoliti nekoj stvarčici za kuću ali fakat mi ništa ne treba a i ono čega nemam snađem se.
Jedino na čemu ne štedimo su knjige i zdrava ishrana. Mjesečno naručim 4-5 knjiga a svaki dan imamo 2 skuhana jela i to sve svježe s pjace ili iz vrta. 2 puta tjedno ribu, puno voča povrča i salata. E na to meni brat bratu ode 3-4 soma mjesečno. Ostalo je sve lagano za isfinancirati.
E da, dan počinje u 06 i završava oko 21.00
Evo, i ja sam domaćica/kućanica sa djetetom od 10 god. Pokušat ću ukratko ispričati svoju priču...
Udala sam se sa nepunih 20 god. Preselila se u drugi grad kod supruga i njegovih roditelja. Dogovorili se da ne radimo na bebi dok se ne zaposlim. Nakon godinu dana ja još uvijek nisam radila, pa smo ipak počeli raditi na bebi. Tu prolazi još godina dana, grad je malen i posao nije lako naći, a da nije konobarenje. Saznajemo sa moramo na mpo. Tu prestaje moje traženje posla i posvećujem se tome. Nakon niza neuspjeha na mpo, odlučujemo se na posvojenje.
Nakon 2 god. dolazi naš SIN. Nekoliko mjeseci prije njegovog dolaska mm otvara obrt. Napokon dobivši dijete, nije mi padalo napamet ići raditi. Kada je maleni imao 3,5 god. pružila mi se prilika za jedan sezonski posao. Upisali smo malenoga u vrtić. Dovoljno je reći da je moja radna i njegova vrtićka karijera trajala ravno 4 tj. u koja je on uspio imati: upalu grla, upalu očiju i bronhitis. Jednostavno nije imalo smisla da ostajem doma svakih par dana jer je dijete bolesno. Kod mm to isto nije dolazilo u obzir, imao je jako puno posla.
I tako, eto, prolaze godine... da se razumijemo, ja sam potpuno zadovoljna svojim stastusom majke-kućanice. Radim sve, omiljene nam kućanske poslove, kuham, imam povrtnjak za naše potrebe, cvijeće, ispraćam sina u školu i dočekujem ga, vozim ga kada je loše vrijeme, razvažam na aktivnosti, pomažem mm oko "papirnatih" stvari, odem kod knjigovođe, u finu, banku...
Isto sam razmišljala o nekom posliću kada sin krene u školu, eto, već je 4. razred, a ja sam još doma. Jednostavno, ne mogu to nikako uskladiti sa poslom od mm-a, jer neke obaveze poput velike mjesečne kupovine obavljamo kada on ima par sati slobodnih, bio to pon. ili čet. 8 ujutro ili 4 popodne, i uglavnom zna tek dan ranije.
Vrlo slično je i kod nas.
Ja sam začuđena koliko malo toga je STVARNO potrebno, i slobodom koju sam dobila ovim odricanjem. Zvuči isfurano, ali mene stvarno više stvari ne vuku od kad imam tu neku sreću i mir. Istodobno, što nam doista treba, ili nas veseli, priuštimo si. Ali za razliku od nekad nema impulzivne kupnje... ja priznajem da sam dolazila s posla, u vrećicama koješta, od omiljenih papirnica i parfumerija do sitnica za kuću, kuhanje, čišćenje... i onda sam bila tako umorna da to nisam ni otvorila. Stajalo u vrećicama. Čisti adrenalin kupnje... Sad je to puno drugačije, i sretnija sam.
Ja ne ustajem rano, nego oko 7 -taman na spremanje u školu, pripremimo sve večer prije i onda dan kreće natempirano, alo ja se puno bolje osjećam kad spavam od o7, ako se dignem ranije kao da sam pod vodom cijeli dan. Takva sam uvijek bila, ali sve stignem i ovako. Ja nisam spavala skoro 4 godine noćnog dojenja i raznog bdjenja zbog viroza i sad se tako s guštom naspavam, da mužu idem na živce. Pita me kako mogu toliko spavat
Cure , bilježim temu.
U meni se lomi već godinama (i prije bebija) da budem domaćica, da uživam u svom radu i imanju. Da imam živad i živine, vrt i voćnjak i puuunoooo cvijeća. No eto spletom okolnosti udala se za crkvenog miša koji ima manje od mene i suđeno nam je (neko vrijeme) raditi, nemam petero djece (što mi je bila želja), ali imam jedno koje mi je sve na svijetu. srećom imamo kuću i svoji smo na svome, no sve oko kuće se sporo odvija. Kredit smo otplatili pa mirno spavamo, ali financijski se sad treba oporaviti, a mm nikak da dobije posao za stalno. Da ga ima, već bih davnih dana hranila ujutro i navečer kokice, pekla domaći kruh svaki dan, muzla koze i radila sir. Al eto- trenutno to ne radim.
Od kad je V. krenula u vrtić (tjedan dana) očajna sam i jadna i nikako nemogu prihvatiti da ju neću vidjeti od 7,30 do 16,30. Premalo mi vremena ostaje za nas. MM radi svakak i zbilja se rijetko vidimo, a sad bu to još rijeđe kad se vratim na posao. No to smatram prelaznim vremenom. Trenutno to tako mora biti, a od iduće godine će nadam se biti drugačije.
A možda dobijem i otkaz
Kad uspijem u tome da sam "samo mama kod kuće" odmah ću se ovdje pohvaliti!
Sandra-zvrk držim fige da ti se želje ostvare.Super je da oduvijek znaš što želiš i imaš plan, pa makar i odgođen. Ja sam prvo morala deset puta pogrješiti i roditi dvoje djece dok sam shvatila što zapravo želim i onda sve to otpetljati u rikverc, tako da mi se čini da si usprkos financ.situac. u velikoj prednosti.
Ja također riješavam u našoj kući "papirnate" stvari - plaćam račune, pošaljem poslovne emailove koji su potrebni MM-u ili ocu, svratim kad treba u ured i pomognem u poslu, nedavno sam ga i zamijenila bila na jedan dan... Ali sve to, dakle, kao "vanjski suradnik"
Nemam vrt, cvijeće, životinje, ne znam ni dugme prišiti, kamoli nešto sašiti i isheklati i, najiskrenije, nemam niti najmanju volju za time, nisam taj tip.
Ali zato se uživam igrati i maziti i ljubiti sa svojom djevojčicom, šetati je, čitati joj knjigice... Naravno, tu je i čišćenje, kuhanje, pranje, tako da ima tu posla i nije baš da Bogu kradem dane. Ipak, svaki dan si priuštim svoje trenutke kada čitam, surfam na netu i pišem - to je vrijeme kada ona spava i kada sam sama sa sobom i zaista uživam u tome.
Evo još jedne mame-kućanice. U doba kada još nismo imali djece,nisam mogla zamisliti da nastavim raditi na svome poslu i odgajam djecu. Jednotavno, odlazak na posao u 7 i vraćanje kući u 17 (iako kod mene nije bilo prekovremenih),nisu mi bila opcija uz djecu. Jer kako možeš uživati u njima 3 sata dnevno,uz obavljanje kućanskih poslova?
I onda sam odlučila, završila magisterij, otvorila svoju firmu i preselila je kući. S obzirom da nemam fiksno radno vrijeme, radila sam kada bih imala najviše inspiracije i to posao koji volim. S vremenom su došli i vanjski suradnici,lagano sam se rasteretila kada je stiglo prvo djete,ali sam i dalje radila. Kod kuće sam provela 2 godine sa svakim od njih (što planiram i s trećim) i to mi je najvredniji dio života. Iako je bilo i vremena kada sam bila luda od kuće, ne bih ovo mjenjala ni za kakav posao na svijetu.
I,kao što su cure napisale, nema spavanja do 9...
Pratim vašu temu; zgodno ste društvo. Ja sam vam donekle blizu - nisam kućanica i ne bih ostavila posao, ali, stjecajem okolnosti, isto kao Annie, uglavnom radim od kuće. To je neko rješenje između, za mene idealno. Vaše odluke smatram hrabrima na više razina - spojene su s različitim rizicima, ali ići za onim što čovjek duboko u sebi osjeća da je ispravno je za svakoga jedini pravi put.
Javljam se jer mi je za uho zapela Ifigenijina rečenica da ju je obitelj poticala na svjetovni uspjeh jer je bila ateistička. Ima li poticanje takvih vrijednosti kod djece stvarno veze s vjerom? Postavljam to pitanje, jer ja sam vjernica, a istovremeno izuzetno ambiciozna u struci i silno volim svoj posao (znanost), a moja vjernička obitelj poticala je mene i sestre na obrazovanje i ravnopravnost s muškarcima u poslu i u obitelji.
Ja sam T i želja mi je kad rodim što duže ostati doma sa svojim djetetom tak da nam je ovo test-faza.
Za sada nam dosta dobro ide i zadovoljni smo.
Nemamo puno ali mislim da imamo dovoljno.
Reducirali smo troškove,pratimo akcije,ne naručujemo klopu(to smo znali raditi kad sam ja bila previše zaposlena),ono što me najviše veseli je da sam otkrila prilično uspješnu kuharicu u sebi,nismo kupili najskuplji kindač i kolica,robica polako stiže od klinaca iz familije,sama sam napravila šablone za zid,sveki mi uleti ako treba nešto sašit-sad smo u fazi posteljine za bebu i nisam nesretna što ne hodam po dućanima i trpam u kolica (moja beba će imati sve same unikate,maminih ruku djelo)
Sve u svemu,uživam u novoj ulozi.
Nadam se da će potrajati. Imamo kredit za stan ali snalazimo se nekako za sad.
MM radi više nego prije ali je zadovoljan jer kad dođe s posla ima topli ručak i dostupnu ženu koju odvede na sladoled ili kavu.
Prije nam je to bila nemoguća misija jer sam ja bila ta koja je radila non-stop!
Ako nema para za nešto veće,mi zadovoljni i sa skinutim filmom s neta i home made kokicama
Ja sam sad doma jer sam na porodiljnom s trećim, ne namjeravam ne raditi, čisto zbog financija i planiranja izgradnje kuće... Imam sreće pa radim doma, mogu si sama odrediti radno vrijeme, stariji uskoro kreću u vrtić pa ću imati više vremena za poslove i za firmu i za kuću...
Nas 5 trošimo dosta novaca, morali smo kupiti novi auto, sad nas čeka kupovina novih sjedalica za svo troje jer su ove dotrajale, kimbač koristimo od mm, isto kao i posteljinu koju je sveki savršeno sačuvala, hrpu stvari dobe i nasljede, ja im kupim i nove odjeće da imaju za izlaske, rođendane, mise... kupujem i tenisice, crocse, cipele.. dakle ono nužno jer to ničije ne nose... ne idemo u kino, ne izlazimo na ručkove i večere osim kad smo tipa na moru, pizzu naručimo ako jednom u dva mjeseca, znamo tu i tamo otići na kavu, u dućanima kupujemo nužno, veš perem i peglam ponoći, kao i suđe tako da, iskreno, ne znam točno gdje bi mogla uštedjeti pa da mogu ne raditi... Ali isto tako mi je bitno da imam za izlete... da mogu klince odvesti vikendom u muzej, u kazalište, u Trakošćan, otići na sljeme, na Trsat, na Međugorje, obići sve naše lijepe gradove tipa Varaždina, Bjelovara....
Dakle, kod mene je ipak prevladala opcija da sam polukućanica
Ako gledam iz svog iskustva, nema veze, jer i ja potječem iz vjerničke obitelji u kojoj se jaaaako cijene obrazovanje i rad (iznad svega) i stalno sam poticana na visoko obrazovanje. A na ravnopravnost? Paaa, da, ali kod mojih ta ravnopravnost izgleda tako da ja budem vrhunska u svom poslu, ali istodobno i vrhunska domaćica kojoj će muž biti glava kuće - e pa to nikako ne ide zajedno. Niti je realno u praksi, niti je u redu prema meni, niti je moj način razmišljanja takav.
Meni je zanimljivo jer otkrivam nove stvari o sebi i u sebi. Kuhanje mi je uvijek bilo mrsko, a sada... Uživam isprobati nešto novo, obradovati muža dobrim jelom.. Maštam o danu kada će biti Božić, a moja curica i ja ćemo zajedno praviti kolače i peći kekse. I kako ću joj dati da sama napravi svoje keksiće, sa svojim kalupima i svojim ukrasima i kako će ona biti sretna i ponosna. Nikada ne bih rekla da ću uživati u takvim stvarima!
Nikada ne bih rekla da mi neće biti toliko teško odreći se vlastite komocije i spavanja, da mi neće biti teško stopedesettisuća puta ustati za njom. Nikada ne bih rekla da ću moći biti toliko strpljiva i nježna, ja koja sam tako temperamentna, burne naravi i lakih živaca. Da ću se moći suzdržati od vikanja i udaraca i milijun puta je strpljivo vratiti od te nesretne ladice koju uporno otvara... Sve dok ne shvati da ju ne smije otvarati.
Bilo bi mi jako žao propustiti sve te lijepe, tople trenutke... Doći će dan kada će ona poći u vrtić, pa i u školu, ali tada će već biti spremna za lagano djelomično osamostaljivanje, tada će već pomalo krenuti svojim putem.
Ponekad se pitam hoću li joj uvijek biti ovoliko potrebna? Hoću li moći od posla njoj pomagati oko škole, oko priredbi, voziti je na izvanškolske aktivnosti....
Što kada se ona uda, ako Bog da rodi, a ja radim? Hoću li joj moći od posla biti pomoć, čuvati dijete kad god joj zatreba...?
Posljednje uređivanje od *mamica* : 07.09.2010. at 11:11
I meni je ambicija da jednom budem unaprjeđena u baku, ako Bog da, i nadam se da ću taj odgovoran posao dočekati spremna .
Moram s vama podjeliti ovaj apsurd, otkad smo krenuli s ovim temama, nikad mi se više honorarnih poslova nije nudilo, skupila bih i više od punog radnog vremena da ih sve prihvatim,ali neću. Sjest ću i prema svojem dnevnom rapsoredu vidjeti što se uklapa, a da se isplati- da ne potrošimo više nego zaradimo kako to ponekad biva kod povremnih poslova
Čitam Vas cijeli dan pomalo i divim se..... čitam s posla
Zaista ste predivne postove napisale.
Ja naime sanjam i sanjarim kako ću naći načina da budem kućanica. Uživam u toj ulozi, pogotovo sada kad imam malo dijete koje me dista treba. Trenutno nemam financijske mogučnosti za tako što, pogotovo jer smo krenuli u proces izgradnje vlastitog doma. Stalno se lomi u meni jesam li sebična zato što želim biti doma i pružiti sebe djetetu ili mu trebam pružiti nekakvo materijalno neću reči blagostanje ali sigurnost.
Tražim i tražim i beskrajno sam tužna jer ne znam što bih mogla raditi od doma da zaradim barem 40 - 50% svojih sadašnjih primanja.
Volim raditi i to me zaista ispunjava kad vidim da moj trud i rad netko cijeni ali mislim da bi moje dijete jednom djeca također cijenila kada bi za njih uvijek bila baš tamo gdje me trebaju.
Kako da si/nam pomognem ? Imate li savjet?
Kako smo nedavno izgradili kuću i zato smo (pre)opterećeni kreditima, na žalost, nije bilo šanse da niti nakon trećeg djeteta ostanem kod kuće.
Osim toga što sam mrtva umorna od jurnjave po cijele dane i vrlo sam nesretna jer mi je to premalo vremena s mojim prinčevima. Često imam dojam da je jedino kvalitetno vrijeme koje provedemo skupa vikendom, jer iako je svo vrijeme nakon posla pa do njihovog odlaska na spavanje posvećeno samo njima, malo je sve to (a često smo i MM i ja mrtvi umorni što od posla, što od kućanski obveza koje onda odrađujemo navečer kad oni zaspu).
Meni bi bila prihvatljiva i varijanta s pola radnog vremena za što se iskreno nadam da ću kroz neko vrijeme uspjeti ostvariti. tada bi se sve bolje moglo posložiti.
U svakom slučaju ovakvo stanje ne može potrajati duže od godine dana, jer najstariji tada kreće u školu, a uz ovakav ritam života i jednog malog školarca koji je još uz to na granici hiperaktivnosti, svi ćemo izgorjeti.
Dobro mi dođe kad vas čitam jer ulijeva nadu i daje dodatnu hrabrost za neke rezove koji se moraju napraviti za veću sreću obitelji i na kraju krajeva vlastitu.
M&M ne znam u kojoj si branši, neke se daju prebaciti na pola radnog vremena od doma, neke nikako. Probaj s mužem staviti financ.konstrukciju na papir i usporediti koliko vas košta čuvanje i svi troškovi vezani uz tvoj odlazak na posao i gdje bi sve mogli uštedjeti tvojim angažmanom od doma,kad dobijete neki konkretan iznos možda ispadne da vam nedostaje manje nego što vam se čini pa se to može urediti nekim jednostavnijim honorarnim poslom ili nekim kreativnim hobijem koji se može unovčiti. S druge strane kod gradnje kuće možda možete nešto odgoditi kod uređenja, možda se neki troškovi mogu skresati, pa kasnije kad su klinci veći urediti do kraja, a da to ne šteti kući? Ne znam nabacujem ideje. Dok je pikač mali možda da napravite samo najnužnije pa se kasnije bacite na posao?
virni ovo za inspiraciju
http://www.crown.org/Tools/Calculato...OneIncome.aspx
http://www.athomemoms.com/
http://www.ivillage.com/4-things-sta...6-a-129003?p=2
ajmo malo o meni - hihihi
ja nisam kućanica - ali maštam o tome! na porodiljnom sam bila malo više od dvije godine - 8mjeseci mirovanje pa 12mjeseci porodiljni pa još 6 mjeseci njega djeteta - sad Buba ima 18mj i ona kreće u jaslice a ja na posao
moram priznati da je ovih 6mjeseci njege bilo najljepših 6mjeseci mog života
Buba je radoznala super-slatka-vesela djevojčica i mi smo si super frendice!
financije?
čuvanje trudnoće me zateklo na minimalcu od 1800kn - pa je tako proteklo i prvih i drugih 6 mjeseci porodiljnog.
sa kiselim osmjehom sam slušala frendice koje su kukale kako drugih šest mjeseci padaju na bijednih 2500kn
a meni je tih bijednih 2500 bilo čak 700kn više od mojih primanja!
mm ima prosječnu plaću, mali momački kredit za auto i taman novaca za sve naše režije, gorivo, pelene i sve igračke koje naša damica može poželjeti! porodiljna naknada je bila za hranu i taman! stvarno nam ništa nije falilo, ali smo pazili na svaku kunu! i nikada nikome nismo kukali - za razliku od frendica koje su imale SAMO 2500.
naučili smo da su To sokovi isto što i Jucy ali puno jefinijii - i ostale male trikove velikih supermarketa!
svi su mislili da ću se ranije vratiti na posao - zbog love ali ne i mi. izračunali smo da idem raditi za 4000kn koliko bi mi bila plaća a da neku tetu plaćamo da nam čuva dijete minimalno 2000kn- jer nemamo bake u blizini - nije nam se svidjelo!
njega djeteta je donjela i koju kunicu više - 2100 + 800kn doplatak - ali tada je i djevojčica koštala više - počela je nositi cipele -
da se netko ne zabrine za nas - moram naglasiti da sam bila na njezi zbog distonog sindroma (jako blago motoričko odstupanje od tablica koje je netko postavio a mi iskoristili da ja ostanem duže doma)
sada ja radim, Bubica je u jaslicama - jako smo tužne! dobro možda je njoj ipak malo bolje u jaslicama nego meni na poslu - hihihihih
a i ovu temu ću pratiti pa mi možda sine kakva dobra ideja i onda ostanem kod kuće još dugo i dugo!
pikula - odlični linkovi, baš si draga!
gumbek - ti si ja, ja sam ti - sve tako i kod nas!
i da ne bi ja sad javljala jedan po jedan koliko mi koji vaš post znači. malo sam si glupa kad ovako svako malo nešto mi padne na pamet pa javljam , jer ja zapravo na dijelove detaljno čitam sve postove.
Zaključak - pikula ti si meni super - tema mi je odlična i sve mame kod kuće .... javas!
Bobica tenks pišemo se
Za početak prestani si postavljati ovakva pitanja i nabijati si grižnju savjesti. Ništa bolje od uživanja u svom poslu i u svojoj djeci. Ako moraš raditi i još k tome radiš ono što voliš... Zašto bi moralo biti drukčije?
Već sam na jednoj drugoj temi napisala da dobar roditelj može puno toga dati svom djetetu u malo vremena. Quality time je po meni jako bitan i sigurna sam da možeš svojoj djeci dati sve što im je potrebno onda kada nisi na poslu. I sigurna sam da te tvoje dijete voli i cijeni i zna da si uvijek tu za njega.
Toplina doma i materijalna sigurnost igraju dosta jaku ulogu u složnosti obitelji jer puno je se lakše voljeti i slagati kada nemaš materijalnih i financijskih briga. Samo pazi na to da u vremenu koje provedeš s djetetom daš sve od sebe, da ono osjeti svu tvoju ljubav i biti će sve u redu!
Ništa se ne mora, ali kad je dijete malo, ako te srce vuče, vrijedi razmisliti
Prvo da čestitam na izgrađenoj kući! To je velika stvar! Nadam se da ćete te kredite otplatiti što je moguće prije, i da ćeš eventualno dobiti posao na pola radnog vremena.
Nama bliske obitelji ove godine prvi puta šalju djecu u školu i vidim koliki je to zahtjev na roditelje, pa se nadam i da ćeš sve to nekako zgombati dok sin ne krene u školu.
Moj ima još dvije godine do škole i stvarno se trudim zubima i nogama da ostanem doma i to s njim prođem... a onda i s malenom, koja do škole ima još pet godina. Ne gine me dakle deset godina doma, barem, i samo se nadam da ćemo to financijski nekako zgurati.
Ja se nadam da ću uspjeti nešto zgombati za zaraditi, ali još mi nije najjasnije kako. U procesu sam razmišljanja i traženja. Nemam pojma. Kad nešto zgombam - prijavit ću
Eto, posve razumijem i suosjećam!
Što se iskustva s novcima tiče, Pikula je dobro rekla - izračunaj koliko REALNO košta tvoj boravak van kuće - tu idu i kave s kolegama (kod mene se puno kave pilo
A u drugu kategoriju upišeš što bi sve uštedjela da si doma - ne znam, od čuvanja djece i mogućnosti da mužu doma skuhaš užinu, do više vremena za povoljniju nabavku nekih stvari.
Joj cure hvala! Pikula hvala na linkovima pogledati ću kad dođem doma, sad ne mogu.
*mamica* volim svoj posao, ali kako sam se vratila nazad stvari (rekla bih naravno) nisu iste. Nisu povoljne za mene, to je ono što me još više tjera na razmišljanje da budem sa svojim djetetom. Opet s druge strane imam gotovo fiksno radno vijeme i solidnu plaću, koja stiže na vrijeme, te stvari su danas rijetkost, a kad odlazim s posla sada znam kud idem i koji mi je cilj.
Pokušat ću sa MM zbrojiti što nam sve treba, zaista treba i u kojem najkračem roku si možemo priuštiti takvo što. Nažalost pola moje plaće ode na kredite i još troškovi života. Olakotna okolnost nam je što su nam troškovi režija minimalni, jer smo kod mojih roditelja. Čuvanje na sreću su jaslice, a backup svekrva koja može uskočiti kad god treba.
Moje viđenje je za minimalno tri godine, s time da za godinu dana planiram drugo dijete, pa to nekako ispada za godinu, vidjet ću. Nadam se da ću dotad smisliti čime bih se mogla baviti doma. Hm moja branša.... ja sam negdje između dvije branše od koje bi u jednoj mogla od doma, ali bojim se nemam dovoljno znanja, a u drugoj imam znanja ali mi možda malo fali iskustva
Potaknule ste me da se pokrenem i na tome vam velika hvala. Svaka ideja savjet za preživljavanje dobro je došla
Ifi - hvala ti na podršci.
Puno mi znači vidjeti i znati da ima dosta isto/sličnomišljenika.
Što se zbrajanja tiče, sve smo to već više puta prevrtili, ali to da ja radim je financijski još uvijek najbolja varijanta.
Ja vrtim neke nove/dodatne kombinacije kroz glavu i nadam se da će se od istih nešto i realizirati kroz koji mjesec, a to bi onda trebalo omogućiti da uživam u ulozi mame i kućanice barem djelomično.
Prosrfajte malo stayathomemom sajtove i forume, kad stignete ima stvarno raznolikih iskustava. Kao što spomenuh na nekoj temi ima roditelja koji godinama planiraju kako ostat is djecom pa čak i samo godinu dana doma u pubertetu i pišu o tome kako je to iskustvo bilo korisno. Kad čovjek razmišlja o ostvarenjuusvojih snova često se žurimo ili odustajemo, a zapravo je moguće ili s vremenom ili djelomično ili... Glavno je biti sigurna da to želite koa obitelj i imati pažnju na tome dok se ne otvori neka mogućnost.
Bas super tema, nadam se da ce se nabarti kakvih pametnih i korisnih savjeta i iskustava, ono, bez filozofiranja kao na filozofskom
Domaćice moje drage,
kako izgledaju po prilici vaši dnevni rasporedi i koliko ste zadovoljne takvim redom?
Ja se još malo mučim jer uz razumnog petogodišnjaka imam i ludu dvogodišnjakinju (slatku, al ko majmunček je cijeli dan...) pa kadgod nešto krenem raditi, stoput prekinem i tako... još nisam našla zlatni rez svojega dana i sve mote koje bi mi omogućile da živim mirnije i bolje
E, i nisam mm-a trenirala u vještini - ovo nije pansion, ovo je i tvoj dom, tako da sad i to radim... al ide na bolje
A mene zanima koliko uspiejte naprimjer dnevno se podružiti s frendicama, popiti kavu ili što vas već veseli- da li jeto svaki dan, jednom tjedno ili ?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
