Duga priča o kratkom porodu kod kuće
Odmah da upozorim, ovo je još jedna od onih priča o porodu kod kuće. Oh da, bit će priče o ženskoj snazi, ljepoti fiziološkog neometanog poroda i odsustvu komplikacija. Upozoravam svakoga kom se bljuje na riječi crveni ručnici, majka priroda, ekstaza, užitak, koktel hormona, itd., da ne čita dalje. Čemu se mučiti? Već ste više puta čitali ovakve priče na ovom forumu i svaki put su vam beskrajno išle na živce. Niste valjda mazohisti. Posvetite se pametnijim stvarima. Valjda imate takvih.
Također da upozorim dežurne dušebrižnike na forumu, toliko zabrinute za smanjenje hrvatskog BDP-a za 2010., da neću iznijeti nikakve informacije o osobi-čije-se-ime-ne-izgovara. Mislite što hoćete. Možda mi je došla primalja iz Tunguzije, možda sam našla nekog liječnika, možda mi je susjeda medicinska djelatnica u mirovini pa joj nije bio bed doći, a možda sam i rodila neasistirano, ali lažem jer me strah što ćete misliti o meni ako to priznam. Možda sam spržila CD, a možda i nisam. U svakom slučaju, odgovornost za dobrobit moje djece je uvijek bila i bit će na meni i prihvaćam ju u potpunosti.
Za početak disclaimer: ovo je samo jedna priča s poroda. Nije namijenjena za poticanje ili reklamiranje poroda kod kuće. To je priča o mojem osobnom iskustvu, u mojoj određenoj situaciji i okolnostima. Ništa više od toga. Možda pokoja trudnica, nakon što ju pročita, odluči ipak pokušati bez epiduralne ili počne gledati na porod kao na nešto lijepo i prirodno, to mi je sasvim dovoljno. Žena koja želi roditi doma neće se na to odlučiti samo i isključivo zbog čitanja ove priče. To nijedna normalna odrasla osoba ne bi učinila.
------------------------------------------------------------
Nikad u svom životu nisam razmišljala o porodu kao o nečem teškom, kompliciranom ili opasnom. Sve žene u mojoj obitelji su rađale lako i brzo i gledale su na porod kao na nešto normalno, čak i pokojna baka visoka 1.50-1.55 m kojoj je prvo od šestoro djece imalo 5.5 kg na porodu. Odrasla sam s uvjerenjem da porod ide ovako nekako: dobiješ trudove, boli te, ali ništa strašno, beba izađe van, i to je to. Nikakva velika filozofija.
Prije nekih 7-8 godina, kad sam otkrila Rodu, shvatila sam da u našoj kulturi to jest velika i komplicirana filozofija. Otkrila sam riječi kao što su drip, epiziotomija, Dolantin, ležanje, itd., i to me blago rečeno užasnulo. Nisam željela tako rađati, to mi je bilo potpuno nezamislivo i neprihvatljivo. Zašto komplicirati nešto prirodno i normalno? Zašto od toga raditi medicinski događaj? U čemu je problem? Pa sam počela istraživati, čitati, razgovarati i raspravljati sa drugim ženama, primaljama, doktorima... Naučila sam puno više nego što sam ikad mislila da ću naučiti o nečem tako jednostavnom kao što je porod.
Za prvi porod sam otišla u Graz i rodila u kući za porode, potpuno prirodno bez ikakvih intervencija. Sa mnom su bili moj muž i primalja. Nikakvi doktori u susjednoj sobi niti operacijske dvorane, niti mašine koje proizvode ping (dobro, imala sam ctg na sebi cijelih 5 minuta dok sam skakala na lopti, a i to mi je bilo previše), a nije ni hitna dežurala ispred vrata spremna da me odveze u bolnicu. Sve je bilo prekrasno i intimno, svjetlosnim godinama drugačije i bolje (i sigurnije za nas oboje, bez sumnje) nego u našim rodilištima (tome sam osobno svjedočila kad sam bila doula u hr bolnici), ali i dalje nisam bila zadovoljna nekim stvarima. Odmah nakon poroda, muž i ja smo razgovarali kako ćemo idući put doma. Zašto komplicirati tako jednostavnu stvar odlaskom u stranu zemlju, u stranu kuću, gdje se moramo ponašati po tuđim pravilima? (Osim toga, kod nje u kući zna biti hladno, a kao što će se kasnije pokazati, toplina mi je izrazito važna.)
------------------------------------------------------------
Prvo par riječi o fenomenu medicine kao 'egzaktne' znanosti (fascinira me koliko ljudi vjeruje u tu egzaktnost).
Matematika je recimo egzaktna znanost. Obožavam ju. Sve je savršeno logično. Nećete vidjeti da matematičari na konferencijama raspravljaju da li je 2+2 jednako 4. Neće vršiti istraživanja kojim bi to dokazivali, pa osporavali, pa ponovno dokazivali.
S druge strane, medicina je jedna vrlo neegzaktna znanost, koliko god neki mislili da je bogohulno to reći. Ništa nije čekićem uklesano, istraživanja pokazuju malo jedno pa malo drugo. Mnoge medicinske prakse koje se u jednom razdoblju smatraju za bogom dane, kasnije budu proglašene krajnje opasnim i neučinkovitim. Ja bih ju čak prije nazvala društvenom znanošću nego prirodnom, toliki smatram da je utjecaj subjektivnosti, kulture i društvenih vrijednosti. Ključna riječ je ljudski faktor. Ljudski faktor čini medicinu u teoriji i praksi. I tog ljudskog faktora se jako bojim. Općenito se bojim ljudi koji imaju neku moć nada mnom, a uvjereni su da su samo oni u pravu i skloni su se vrijeđati ako njihov autoritet dovedeš u pitanje.
Nije da ja nimalo ne vjerujem medicini i medicinskom osoblju. Samo sam oprezna i realna. Znam da je odgovornost na meni, kakvu god odluku donijela (čak i da donesem odluku da donošenje odluka o meni i mom djetetu prepuštam nekom drugom, i dalje je odgovornost moja, jer ja ću živjeti s posljedicama tih odluka, a ne ta druga osoba). Zato volim porazgovarati s liječnikom, eventualno tražiti drugo mišljenje (ljudski faktor!), poslušati intuiciju i alternativu, odvagati sve opcije i onda odlučiti. A ako je situacija hitna i nema druge mogućnosti, bože moj, prepuštam se sudbini i dobroj volji ljudi oko sebe. Ne možeš kontrolirati sve. Ako sam zakasnila s homeopatijom i potrebno je dati djetetu antibiotik, dat ću mu antibiotik. Ali nikad ne bih dala antibiotik bez da sam proučila alternative.
Znam da nekim (mnogim) ženama nisu toliko važni detalji u porodu. Važno im je da rode, da je dijete ok, i to je to, sve ostalo će se zaboraviti. Ja nisam takva. Meni su važni detalji u životu. Detalji mi čine život, detalji u nekim bitnim situacijama su ono što mi čini smisao života. Važan mi je cijeli proces, a ne samo rezultat. Kao što je meni teško staviti se u njihove cipele, tako vjerujem da je i osobama neopsjednutim detaljima teško shvatiti moj način razmišljanja.
Ja sam perfekcionist i control freak. Tko god je vidio moj stan, zna o čemu pričam. Definicija nereda je nekoliko mrvica na podu i razbacane igračke. Odjeća je u ormarima uredno razvrstana po vrsti i boji. Svaku stvar koju ne koristimo bacam ili dajem u Caritas. U svom domu se osjećam u miru, opušteno, sretno. Ulazak u stan nakon napornog dana me vraća u nirvanu. Volim svoj dom i ono što mi predstavlja. Tamo je sve po mom.
Znam, prvo i osnovno pitanje je pitanje opasnosti poroda kod kuće. Zanimljivo, kad pitam na koje konkretne opasnosti se misli, obično ne dobivam zadovoljavajući odgovor. Naprosto, roditi doma je opasno, i točka. To je stajalište naše kulture i, posljedično, naše medicine. U bolnici je sigurno roditi, uvijek i u svim situacijama. O tome se isto ne raspravlja. Svi to znaju. To je isto stajalište naše kulture i, posljedično, naše medicine.
Meni je nekako promaklo to vjerovanje dok sam odrastala pa sam mogla sagledati situaciju bez podsvjesnih usađenih strahova i traumatičnih iskustava iz svoje okoline. Nakon što sam sve proučila, zaključila sam da u mom konkretnom slučaju, nakon zdrave i normalne trudnoće i prvog besprijekornog poroda, šansa da se situacija toliko odmakne kontroli da ne stignemo na vrijeme u bolnicu gravitira nuli. Štoviše, vjerojatno je veća šansa da nas pokupi auto dok se vozimo u bolnicu nego da doma nastupi takva vrsta komplikacije. Da dođe do rješivih komplikacija - za koje je šansa mrvicu veća ali isto tako mala - vidjeli bi da li ih možemo riješiti doma ili, manje vjerojatno, ipak moramo, bez žurbe, otići u bolnicu – ali to pak ne spada u kategoriju 'opasnost poroda kod kuce'.
BTW, to je zanimljiva stvar. U jednoj prometnoj nesreći sam bila blizu smrti i od tada imam ogroman strah od vožnje van grada; svaki put kad idemo na put paničarim i zamišljam situacije gdje svi u autu pogibamo. Statistički, poprilično sam sigurna da je veća vjerojatnost da nam se to desi nego neka toliko strašna komplikacija u porodu da je i 5 minuta vožnje do bolnice previše. Ali ipak, ljudi svaki dan sjedaju u auto zajedno sa svojom djecom (neki ih čak ne vežu u AS!) i voze se bez razmišljanja koliko je to opasno, a nas smatraju ludima i neodgovornima što smo jednom u životu prihvatili manji rizik od ovog prvog.
I eto, to je to. Mnoge žene ne žele prihvatiti rizike poroda kod kuće u našim hrvatskim uvjetima i prihvaćaju rizike poroda u hrvatskoj bolnici. Moj muž i ja smo odlučili izbjeći rizike rađanja u hr rodilištu i prihvatiti rizike poroda u našem domu. Tko je u pravu, povijest će pokazati.
----------------------------------------------------------
Drugi put sam ostala trudna prije godinu i pol. Vjerojatno jedna od najpametnijih stvari koju sam napravila u toj kratkoj trudnoći je što sam otišla na prvi pregled tek u 10. tjednu, koji je pokazao da se još prije 2-3 tjedna plod prestao razvijati i da će uskoro doći do spontanog. Ne znam kako bih to psihički podnijela da odmah saznala da nema nade i čekala cijelo to vrijeme. Naime, odbila sam kiretažu i otišla doma. Za to sam našla dobre argumente na Cochraneu, a i znam da u Engleskoj i drugim EU zemljama kiretaža nije uobičajena, kamoli obavezna.
Drugi dan je nastupio spontani i bilo je to jedno vrlo... otkrivajuće iskustvo. Da, bilo je tužno, jako tužno, ali istovremeno je bilo i nekako lijepo i smireno. Teško mi je to opisati. Bio je lijep sunčan dan, sin je bio doma i igrao se, ja sam bila u svojoj kupaonici. Bolilo je, ali ne tako jako kao što sam očekivala. Bolovi su dolazili u valovima, čak sam osjećala i vrlo blag nagon za tiskanjem. Bilo mi je vrlo hladno, kao i uvijek pri menstruaciji i porodu. Srećom pa sam bila doma, upalila klimu na grijanje i nabacala na sebe fliseve (bilo je ljeto i +35, muž je doživio toplinski udar kad je došao doma). Odgovaralo mi je da budem sama, da me nitko ne dira, i da se potpuno unesem u sebe. Opraštala sam se sa svojom bebom i polako prihvaćala da je odlučila otići, i da je to u redu... Fascinirala me sličnost s menstruacijom i porodom, i puno toga mi je sjelo na svoje mjesto. Pitala sam se zašto toliko govorimo o prirodnosti i važnosti fiziološkog poroda, a o pobačaj automatski smatramo nečim lošim i trčimo u bolnicu. Gdje bi stigli da je pobačaj nešto toliko loše? Prilično sam uvjerena da je u prošlosti svaka žena, uz nekoliko poroda, imala i nekoliko pobačaja. Spontanih, neasistiranih, doma. Odavno bi izumrli da je svaki pobačaj toliko opasan da se mora odmah izvršiti kiretaža.
Ultrazvuk za tjedan dana je pokazao da je zaostao komadić posteljice. Dogovorili smo da ga nećemo dirati nego pratiti smanjenje bete. Za tri tjedna je došla menstruacija i očistila taj komadić. Bila sam sretna, jer sam izbjegla iskustvo boravka u bolnici, antibiotike i unošenje stranih instrumenata u moju maternicu, jer sam joj dala priliku da obavi ono za što je stvorena. Fascinirala me snaga i mudrost mog tijela, koje je točno znalo što treba učiniti. Ovaj pobačaj mi je bio na neki način potreban, da. Nakon njega sam bila još mirnija i opuštenija: zaista mogu vjerovati svom tijelu.
-------------------------------------------------------
U toku treće trudnoće sam bila zaista sretna. Bila je teža od prve, ali osjećala sam se puno bolje; nije bilo straha od poroda i razdoblja nakon poroda. Imam sreću da sam naišla na divnog ginekologa koji je razumio i poštivao moju želju za što rjeđim i što manje invazivnim pregledima u trudnoći, a također je znao za plan o porodu doma. Iako sam prešla termin, nisam bila niti na ctg-u niti amnioskopiji, kamoli vaginalnom pregledu; 10-sekundnim uzv-om smo svaki put utvrdili da su beba, cerviks i plodna voda sasvim u redu, što sam i sama znala.
Nekoliko dana nakon termina, u jedno sunčano ujutro, došli su prvi trudovi. Razveselila sam im se, potjerala muža na posao i nastavila spavati. Očekivala sam da će u toku dana nestati ili smanjiti se, ali nisam se zabrinjavala jer sam znala da će se vratiti u toku noći ili najkasnije iduće noći; bebe se u pravilu rađaju noću, bar onda kad same odluče kad će doći. Iskoristila sam dan za dvije vrlo važne stvari: 1. spavanje i 2. hranu. Znala sam da me vrlo vjerojatno čeka duga noć i nisam htjela riskirati da me umor ili glad ometaju. Kao što rekoh, pazim na detalje.
Navečer su se trudovi stidljivo vratili, još su bili neometajući. Ali znala sam, to je to. Noćas ćemo upoznati našu djevojčicu. Nisam se bojala, nisam imala tremu, nisam čak niti bila pretjerano uzbuđena. Oboje smo legli spavati, da iskoristimo što možemo, jer nakon poroda sigurno nećemo spavati. Prodisavala sam trudove ležeći, što mi je samo po sebi govorilo da to još nije aktivna faza poroda. Ne želim znati kako to izgleda kad nepomično ležiš dok te rasturaju oni pravi trudovi; nikad to nisam iskusila i sretna sam s tom činjenicom. Između trudova je pak beba ludovala, vrtila se i mlatila oko sebe, podsjetilo me to na mikkinu priču i 'biju naši, ali biju i Turci'Bome, ponekad me udarila jače od truda. Takva je bila i u trudnoći i znala sam da joj je dobro. Ali kako su trudovi jačali i ona se smirivala i spremala da se rodi.
Negdje oko 2 u noći sam ipak morala ustati i počeli smo pripremati stan za porod. U toku trudnoće sam razmišljala o svim prostorijama kao opcijama za porod i baš me zanimalo gdje ću spontano otići. U dnevnu sobu, na kauč. Muž je stavio najlone i plahte na kauč i pod ispod njega, maknuo stolić, donijeli smo ručnike, flašu vode i tako neke sitnice. Pripremili smo bordo ručnik za bebu – želim da joj ovaj strani svijet bude što sličniji boravku u maternici. Upalili smo vrlo slabu žutu svjetiljku, tek toliko da vidimo sjene i obrise oko sebe. Omotala sam se dekom jer mi je postalo hladno – otkako sam ustala i počela hodati, trudovi su postajali sve jači i intenzivniji, a u takvim trudovima nema boljeg nego dobro se zagrijati (ako netko još nije shvatio, jako sam zimogrozna). Upalili smo klimu i grijalicu i uskoro je u sobi bila tropska vrućina. Taman kako treba. Osjećala sam se kao da smo u nekoj toploj, mračnoj, mekanoj špilji, kao da smo i mi sami u jednoj velikoj i sigurnoj maternici.
Kad je došao ostatak našeg malog tima (doula i medicinski obrazovana osoba), trudovi su već bili stvarno jaki. U pauzi sam ležala na kauču, kad bi počeo trud dala bih rukom znak mužu i on me podigao i pomogao da se objesim na njega ili sam se oslonila na pult u kuhinji. Osjećala sam kako se otvaram i kako se beba spušta; bila sam savršeno mirna, sretna i znala sam da sve protiče odlično. Oko nas je bio gotovo potpuni mrak, sve je bilo tiho i mirno, nitko iz moje okoline se nije micao, kamoli razgovarao. Opuštala sam se sve više i lagano se gubila, ulazila u ono prekrasno, polusvjesno stanje kojeg sam se sjećala s prvog poroda. Valjda je tako ovisnicima o drogama :LOL: Kupala sam se u endorfinu. Fascinantno mi je kako u prirodnom porodu utones u svoj paralelni svijet i lebdis, a istovremeno si svjesna svega - ništa iz okoline mi nije moglo promaknuti. Osjećala sam se beskrajno snažno, moćno, ženstveno. Kao da sam stajala na vrhu svijeta.
Tad je došlo nekoliko trudova u kojima sam bila jako, jako umorna. U pauzi sam se naslonila na kauč i praktički zaspala. Znate onaj san, obično dnevni, kad ležiš i osjećaš da ti se tijelo odmara i obnavlja, a istovremeno si potpuno budna. E pa tih par pauza mi je stvarno bilo potrebno - vjerojatno sam time skupljala snagu za finiš. Doula mi je kasnije rekla kako se točno vidjelo kako trudovi idu brže i žešći su kad stojim, a znatno usporavaju kad ležim. To je istina, ali baš da vidim da me netko forsirao da hodam ne bih li potakla trudove - malo odmora pred kraj mi je očito bilo potrebno. Moje tijelo je znalo što radi.
Tranzicija... kao i prvi put, bacila me, samljela, vrtila u krug, pa opet ispljunula natrag. Ali za razliku od prvog poroda, kad me ulovila iskrena panika i kad sam se stvarno pogubila, sad me ni u jednom momentu nije napuštao osjećaj da sve ide super i da ja to mogu. Derala sam se i vikala, nimalo mi nije bilo bitno tko o meni što misli ili da će me netko čuti. Bila sam potpuno nesputana, slobodna. Mislim da sam na taj način nesvjesno htjela kanalizirati negativnu energiju da ju izbacim van. Nekoliko puta sam povikala da umirem, ali i u tim trenucima sam se osjećala odlično i na momente sam bila sama sebi smijesna. Jedino što je tada zaista umrlo su moje iluzije da postoji orgazmički porod i da drugi porod boli manje od prvog :LOL: Poslije smo se smijali kako je moj muž sad vjerojatno jako porastao u očima susjeda, jer zašto bih se zaboga inače u 4 ujutro derala da umirem, osim ako uživam u vrhunskom seksu :LOL:
Više nisam bila na kauču nego sam cijelo vrijeme provodila na podu i rukama se oslanjala na kauč, muža i doulu. Primijetila sam kako se u svakom trudu sve više spuštam u duboki čučanj. To mi je bilo zanimljivo; bila sam uvjerena da ću roditi u klečećem položaju. U jednom od tih čučnjeva sam osjetila vrlo tihi plop; pukao je vodenjak. Ništa vode nije iscurilo, što znači da je bebina glava već debelo ušla u cerviks. Idući trud je donio prvi nagon za tiskanjem, i tad je tranzicija prošla. Više nisam vikala, više nisam razmišljala o ikakvoj boli, bila sam previše ushićena i opijena količinom hormona, skorim upoznavanjem s bebom, brzinom poroda i sve jačim osjećajem tiskanja.
U prvom porodu sam tiskala svjesno, svom snagom, i izgon je dugo trajao i bio vrlo bolan, a i nešto malo sam pukla. Možda je tako jer sam bila prvorotka, možda jer sam bila u panici, možda jer sam uopće tiskala umjesto da sam pustila maternicu da radi svoje. Nikad nećemo znati. Ovaj put sam odlučila da neću tiskati uopće. Htjela sam osjetiti kako maternica sama izbacuje bebu van, bez mog uplitanja. Time sam bila najsigurnija da će se beba dobro osjećati i da neću puknuti. I taj osjećaj, pustiti rijeku da teče, je bio naprosto fenomenalan, oslobađajući. Beba se brzo spuštala i nisam mogla ništa svjesno učiniti; nisam niti tiskala niti sputavala tiskanje. Samo sam promatrala što se događa, objesila se na ruke mužu i douli, pokušavala potpuno opustiti zdjelicu, i oduševljavala se.
Osjetila sam ring of fire (nije uopće bio neugodan), osjetila sam kako je glavica izašla i u tom momentu sam ju opipala rukom... ne mogu opisati riječima kakvu ekstazu sam doživjela. Ta mekana, mokra, topla glavica, skliska kosica, moje dijete koje je još uvijek većim dijelom tijela u meni... Došlo mi je da se smijem i da plačem, počela sam vikati kako je lijepa, kako je lijepa, kako je lijepa... To mi je definitivno najljepši trenutak životu, nešto što želim pamtiti i prisjećati se dok sam živa.
U idućem trudu su izašla ramena, ostatak tijela i plodna voda. Sobu je ispunio prekrasan, opojan miris plodne vode i tek rođene bebe – da se bar mirisi mogu čuvati u staklenci pa da udahnem pomalo svaki dan... U djeliću milisekunde sam skinula majicu i uzela bebu na sebe. Osupnulo me koliko je stvarno bila lijepa. Nije imala po sebi niti verniksa (malo po leđima), niti sluzi, niti krvi, ništa, glatka, lijepa, topla, mekana, mirisna koža, divno oblikovana glava i ogromne, tamne, širom otvorene (bio je mrak!) oči koje su me mirno gledale. Osupnulo me i kako je bila smirena: uopće, niti sekundu, nije plakala, samo je polako disala, ispustala tihe, tihe zvukove i promatrala svijet oko sebe. Bila je savršena.
Nas dvije smo legle na kauč ispod dvije debele deke (u sobi je i dalje bila tropska vrućina) i mazile se. Uskoro je otkrila bradavicu i sprijateljila se s njom; nakon par minuta sam osjetila trud i kako izlazi posteljica. Sad sam mogla prerezati pupkovinu. Nisam pukla, posteljica je izašla cijela, i krvarila sam minimalno; to me ne čudi jer smo ispunili dva osnovna Odentova uvjeta za optimalno treće porođajno doba: toplina i neuznemiravanje.
Kasnije, kad je već provirilo sunce, muž se bondao s bebom skin-to-skin dok sam se otišla otuširati (stan je brzinom munje vraćen u predporodno stanje; nikakvog velikog posla oko čišćenja nije bilo). Kad sam se vratila, spontano sam sjela pokraj njih na kauč i tek tad sam shvatila što sam učinila – rodila sam prije sat-dva, a već normalno sjedim. Ostatak dana smo proveli svi troje u krevetu i mazili se, jeli i divili našem čudu prirode.
Prvi dani nakon poroda... Taj dan sam nastojala odmarati što više (ne samo zbog poroda nego i što nisam spavala cijelu noć), ali već sutradan me samo trbuh podsjećao da sam rodila. Osjećala sam se potpuno normalno, ne kao da nisam jučer rodila nego kao da nikada nisam rodila. Niti mi se vrtilo u glavi, niti sam bila slaba ili blijeda, niti me išta boljelo. Osjećala sam se kao da mogu SVE. Drugi dan smo išli u šetnju po kvartu s bebom u marami. Sve je bilo tako normalno, obično, da ne kažem dosadno... Samo nam je falio stariji sin koji je još bio na moru i to je možda jedino što žalim, što on nije došao doma odmah isti dan kad se rodila.
Jedna anegdotica... par sati nakon poroda sam ustala i otišla na wc. Prošla sam kroz kuhinju, primijetila prljavo suđe na pultu i automatski se sagnula i počela slagati suđe u suđericu, razmišljajući treba li oprati šparet ili ne. Trebalo mi je neko vrijeme da skužim što radim, i da se prisilim da ostavim kuhinju takvu kakva je i odem natrag u krevet :LOL: Jednom control freak, uvijek control freak.
Eto, to je moja priča. Nadala sam se savršenom porodu, ali ne da će biti toliko savršen.Još uvijek sam pod dojmom tog iskustva. Nema nijednog detalja, koliko god mali dio, kojeg bih nazvala nesavršenim - a znajući mene, to puno znači.
Ima jedna uzrečica u porodu: let your monkey do it. Kaže da trebaš otpustiti racionalni mozak i otpustiti bilo kakvo vlastito uplitanje i svjesno djelovanje u porodu; samo prepustiš svom primitivnom dijelu mozga da radi svoj posao. To sam i učinila. Tako jednostavno, tako čarobno. Obožavam majmuna u sebi, odradio je vraški posao!
 |
|||
Odgovori s citatom
)
MoMo prvotno napisa
...
