Priča o malom vilenjaku Viliju (38+3)
Drage moje mamice,
ispričat ću vam priču o jednom malom vilenjaku po imenu Vili. Ako ste čitali Malog princa zamislite da izgleda poput njega. Dakle, jedan mali vilenjak nedavno je odlučio doći iz neke svoje bajke u ovaj naš svijet i, kakve li sreće, izabrao je baš mene da me nakon dugo vremena ponovno učini mamom. Mora da je imao poseban čarobni štapić jer mene, koja sam već izgubila svaku nadu, uspio je ponovno obdariti tim jedinstvenim osjećajem koji vas preplavi kad čujete kako jedno malo srce kuca ispod vašeg , tim čudom života u vama. U početku mu je trebalo malo vremena da se prilagodi i bio je poprilično izbirljiv kad je hrana bila u pitanju, ali je zato kasnije nadoknadio sve i od mame napravio popriličnu okruglicu koja se pri kraju gegala kao patkica, a on bi se tada slatko smijao, udarao nogicama i rukama, štucao i bacakao se. Bio je popriličan vragolan i veseljak i nije mi dao mira. Ali znam da mu je bilo lijepo sa mnom, tatom i bracom. Uživao je u našim šetnjama, plivanju, kuhanju ručkova, pjesmama, pričama, šalama…. A ja sam bila neizmjerno sretna, ushićena, puna pozitivne energije , jednom rječju živjela sam svoju bajku...
I onda nakon 38 tjedana i 3 dana mali Vili je tiho zaspao u meni. Sjećam se da sam osjetila kako me zadnji put udario, ali tad nisam shvaćala da se to htio oprostiti od mene, pa kad sam saznala od doktora bio je šok, nevjerica, plač. Doktori su isto bili zbunjeni i nisu razumjeli što se dogodilo jer je trudnoća bila uredna, zdrava mama, zdrava beba, uredna posteljica, pupkovina…Bila je to tajna koju je mali vilenjak odnio sa sobom kada se iz nekog samo njemu znanog razloga odlučio ponovno vratiti u svoju bajku. A ja, ja sam plakala i plakala i plakala i dozivala ga i molila da mi se vrati, da se ne boji života i obećavala mu da ću se potruditi da mu od ovoga svijeta stvorim bajku najbolju što mogu …..ali uzalud. Rodila sam svog malog vilenjaka koji nije plakao već je bio usnuo poput anđela. Vili se rodio da bi se oprostio. Poput Malog princa morao je umrijeti da bi se vratio na svoju zvijezdu, u svoju bajku. Poljubila sam ga, zagrlila i obećala mu da ga nikada neću zaboraviti.
Nakon toga tuga, plač, bol pa onda ljutnja i bijes. Ljutila sam se što me ostavio, što i mene nije poveo u svoju bajku zajedno s njim. S vremenom sam shvatila da on to nije htio zbog svoga brace i tate koji su beskrajno tužni i koji trebaju njegovu mamu da im od ovog svijeta potrudi se napraviti bajku. Njegovim sam odlaskom također shvatila da je prošlost nepovratna, a budućnost nepredvidiva i da jedino što imamo je ovaj trenutak koji živimo i zato ga trebamo živjeti punim plućima i radovati se svim malim stvarima koje on pruža. Uostalom netko je pametan jednom rekao da ne postoji sretan život već samo sretni trenuci. Naučio me moj mali Vili da život ne uzimam zdravo za gotovo, nego da ga cijenim i slavim baš kao što slavim njegov kratki život. Podsjetio me poput Malog princa da se samo srcem dobro vidi i da je bitno očima nevidljivo. I kad bih mogla vratiti vrijeme i birati da li ponovno imati Vilija pa ga izgubiti ili ga uopće ne imati, ja bih pored sve boli ipak izabrala ovo prvo, jer bol i tuga nikad ne mogu nadjačati onu sreću i radost koju sam osjećala kad sam ga imala. I zato, iako ćeš uvijek biti moj nikad ostvareni san, hvala ti moj mali vilenjače, mali prinče, anđeliću moj, hvala ti što si me barem na trenutak učinio sretnom na svom putu do vječnosti. Taj trenutak je bio dovoljno dug da te nikad ne zaboravim. Nadam se da ćeš me jednog dana kada dođe vrijeme ipak pustiti u svoju bajku da zajedno sa ostalim malim vilama i vilenjacima, malim prinčevima i princezama, malim anđelima i njihovim mamama živimo sretno do kraja vječnosti. Tako će i i ova tužna bajka imati svoj sretan završetak.
Drage mamice, hvala vam što ste pročitale moju priču i ako sam vam uspjela izmamiti istovremeno i osmijeh i suzu na licu sretna sam, jer tad znam da moj Vili nije živio uzalud.
Na jednoj od zvijezda ti živiš, moj mali prinče.
Na jednoj od njih ti se smiješ.
I kad pogledam nebo noću
čini mi se da se sve zvijezde smiju zajedno s tobom.
I toliko je radosti u tom smijehu
kao i u sjećanju na one koje volimo.
In memoriam
Vili B.8.10.2010.
 |
|||
Odgovori s citatom
kljucic prvotno napisa
