Sva ova pitanja koja postavljaš su pitanja koja treba postavljati prije nego je dijete već tu.
 |
|||
|
|
|||
Sva ova pitanja koja postavljaš su pitanja koja treba postavljati prije nego je dijete već tu.
S tim se u potpunosti slazem. I ne podrzavam abortus kao sredstvo kontracepcije.Zdenka2 prvotno napisa
No drago mi je, usprkos tome, sto postoji kao opcija.
Ah da...zaboravila sam dodati...ne treba mi podrška okoline, jer to je moje dijete, a ne svekrvino ili moje mame...a još me manjue briga kaj dalje netkjo misli...
I što da sam njih pitala i da su one rekle "Gle čuj, ne računaj na nas..." Kaj to znači da bih onda abortirala?
Niti su mi ga one napravile, niti žive sa mnom. niti očekujem njihovu pomoć...
neki vjerojatno nemaju srece s kontracepcijom, al ima ih sigurno dosta koji ju i ne koiste. ili su to neke nepouzdane metode, pa to onda nije kontracepcija nego rulet.
a da je muž rekao da ga on ne želi? Ili da je poslodavac rekao da on neće tolerirati još jedan porodiljni dopust? Mi svi više ili manje živimo u zajednici, i htjeli ili ne ovisimo o okolini. Tebi možda mišljenje mame ili svekrve nije presudno ili je potpuno nevažno, ali možda neka žena koja živi sa svekrvom u istom kućanstvu misli drugačije.
pikula i ja sam već čula tu statistiku. Očekivano je da žena koja ima već dvoje djece zna kako se sačuvati od iduće trudnoće, ali...Puno stvari u životu ne ide po planu.
I ja sam rodila treće u tim godinama. I čula sve ono što je sirius napisala. Zato sam šutjela o tome dok god se nije vidjelo. I tada je krenulo: što ti je to trebalo, jeste li htjeli, nije li te strah, pa toliko si imala problema sa trudnoćama, pa gdje ćete još jedan krevet utrpati....
I ništa nas nije pokolebalo. Iskreno, ja sigurno ne bih ostala trudna da to nismo podsvjesno željeli, jer znam dobro svoje tijelo i kontracepciju. I bila sam presretna kad je moja plodnost ipak pobijedila uobičajeni "cvajkinder sistem".
Na kraju, ne samo da je sve bilo u redu s trudnoćom i bebom, nego smo se financijski našli u odličnoj situaciji (MM novi posao), pa dobili mjesta ne samo za krevet nego i sobu( novi dom), a cijela obitelj oduševljena našom curicom.
Voljela bih poručiti ženama koje se dvoume (jer ako se ne dvoume onda im nemam što reći), da možda bude i bolje i lakše i ljepše sa još jednim djetetom. Moje je iskustvo divno.
ta žena iz priče ostala bi, bojim se, sama i u odluci da je dijete zadržala. za tu ženu niti jedna odluka nije lagana niti bi se s ijednom lako nosila
što se tiče zadnje rečenice - smatram ju jednako neodgovornim ponašanjem kao i misliti da je prekinuti snošaj dobra kontracepcija
dobro je rekla kaae - ne živi se od ljubavi, već samo i jedino od novca. ako novca nema, nema te ljubavi koja će nahraniti djecu. ali isto tako, ako ljubavi nema, j.beš sav novac na ovom svijetu.
iako, ja bih rađe s novcem :D
misliš na rečenicu :"Bolje je ipak prigrliti dijete koje je već tu, pa što bude." ?
Po meni je to odgovorno ponašanje. Kada prihvaćamo posljedicu svojih postupaka i sve što ona nosi sa sobom.
da, na to mislim
zašto bi ponašanje: rodit ću, pa što bude, bilo odgovornije od: neću rodit jer time ugrožavam sigurnost prvo dvoje djece?
recimo da je žena koristila kontracepciju koja je zakazala
i ne, ne zagovaram abortus. mislim da ne bih nikad isti napravila, ali mora postojati kao opcija
Naravno da je novac potreban za život. Imam previše godina i previše životnog iskustva da bih idealistički gledala na to, međutim, za mene je ovo moralno, a ne materijalno pitanje. Na početku svog prvog posta sam napisala da mi je potpuno jasno zašto mnogi ljudi ne planiraju treće (četvrto...) dijete, ali ovdje se ne radi o tome. Ovdje se radi o tome da je dijete već tu - ja sam pošla od te činjenice i ne prihvaćam da je takav stav neodgovoran, naprotiv, on je odgovoran. Materijalne teškoće su teškoće, ali one ne oslobađaju od moralne odgovornosti. Moj stav je (i govorila sam cijelo vrijeme u svoje osobno ime) da se sreća, ni materijalna ni nematerijalna, ne može graditi na tuđoj nesreći.
Ja isto ne zagovaram zabranu abortusa. Samo kažem da je prihvaćanje dijeteta koje je na putu odgovorna opcija, čak i u situaciji kada je kontracepcija zakazala. Već sam prije napisala da nekim ženama rođenje nije opcija, jednostavno nit ne mogu pomisliti na tu opciju...o njima ne pričamo i mislim da se tu nema što reći. Ali postoje one koje su neodlučne i koje bi možda drugačije odlučile da su imale više snage ili bolju potporu okoline.
Davno sam na sličnoj temi sam pisala da je moj sada dvadesetogodišnji brat bio potpuno neplanirano dijete mojih roditelja, moja mama je tada bez ikakve podrške okoline (svi su se tada pravili da se to njih ne tiče, pa čak i moj otac), odlučila ne otići na zakazani abortus. Abortus koji čak nije niti tražila, nego joj je ginekolog na prvom pregledu i bez ikakvog razgovora, dao datum za njega kad je zbunjeno rekla da trudnoća nije planirana.
Nije ona to napravila sa bilo kakvim planom , nego je vjerojatno u sebi osjetila da za nju prekid trudnoće nije opcija.
I ,da , moj brat iz priče je treće dijete uz dvoje planirane.
I ja sam shvatila da se ovdje ne diskutira o zabrani/dopuštanju pobačaja. Ovdje nije riječ o tome nego o jednoj specifičnoj situaciji, a nažalost čestoj situaciji, u kojoj majčinski i očinski odnos nije prema svoj djeci jednak - dvoje djece je prihvaćeno, a jedno nije.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 02.01.2011. at 20:20 Razlog: tipfeler
Da me netko pitao prije 5-6 godina sta mislim o abortusu kao alternativi za neplanirano dijete sigurno bi rekla "zasto ne?" Ali nakon sto sam morala odluciti da cu pobaciti dijete u 24. tj. i nakon sto sam imala spontani...ma nema sanse! Za mene su zene, koje su u zreloj dobi, i koje su zatrudnile "slucajno" a kontracepcija im je bila "vadi ga van" metoda - neodgovorne prema tom djetetu. Sebicne. I MM je zabrinut kako cemo i s ovim drugim koje je na putu, ja sam ostala bez posla, njemu su smanjili placu, sve je teze, al skrpat cemo, imam svu opremu od Svena, imamo mame i bake...ma snaci cemo se! I ne planiram imati troje djece, ali ako se zalomi, pa makar i uz kontracepciju, sigurno cu rodit. Nebi, nakon svega sto sam prosla, NIKAD mogla namjerno pobaciti, rade bi rodila pa dala na usvajanje, uzeti djetetu zivot zato sto mi nismo pazili...ne, ne... Ne kaze se uzalud, i oprostite na psovanju ; poslje *ebanja nema kajanja.
Ne bih rekla.
Dok je moja mama bila dijete bilo je više gladi ali i ljubavi i djece i vjere.
I na svom primjeru mogu reći da vrijeme kad sam imala najmanje novaca iz nekog razloga uopće ne pamtim kao nesretno.
Mislim da strah od gladi nije primaran razlog zašo se nema više djece a još manje razlog za abortuse.
Jako jako slično, ma gotovo isto i s nama. Godinu dana nakon rođenja trećeg djeteta MM dobio novi posao i 50% veću plaću, proširili smo lani kuću... a sve ono što nemamo nadomješta nam naš mali dečkić. A koja je tek uživancija ovo dvoje velike djece gledati u opuštenoj igri i nadmudrivanju s malim.
Još sam nešto htjela reći. Mislim da djeca iz obitelji u kojoj ima abortusa nikada ne bi smjela za to saznati. Kod mnogih od njih postoji osjećaj krivnje što su živi. Pa i logično - treba živjeti sa spoznajom da te tvoji roditelji vole samo zato jer si prvi ili drugi, da si treći dali bi te uništiti.
Iz svog se djetinjstva sjecam da sam uvijek bila među najlosije obucenima u razredu, nisam imala nikakve popularne igracke i sl. Iz fakultetskih dana se sjecam da sam brojila kovanice za puter stangicu, i to mi je bio luksuz. Za kavu u popularnim bircevima kod faksa nikad nisam imala.
Nisam bila posebno nesretna, ali da sam bila nesto posebno sretna radi toga, pa bas i nisam. Osjecala sam se jadno, ali sam to prihvatila. Svojoj djeci zelim omoguciti ipak nesto bolji standard.
Nije važan broj, već želja za još djece i mogućnosti koje nisu svima u istim mjerilima izražene.
Debeli potpis.
Ja sam još i zgrožena činjenicom da najvećom dijelom abortiraju žene u dobi od 30-39 godina.
To su zrele osobe koje bi se morale znati odgovornije ponašati.
Ako ne želiš dijete koristi kontracepciju.
Ili apstiniraj
Koksy, žao mi je što si to morala proći i tvoj anđeo i divim ti se na hrabrosti da svjedočiš o svojem iskustvu. Poznajem osobu koja je nakon iskustva medicinski (navodno,ona i dana sumnja da li je mogla dobiti još koje 2.mišljenje) indiciranog pobačaja, doduše u ranoj trudnoći, rekla da tek nakon što je to prošla, sigurna da to nikad više neće napraviti, na neki način je čak ljuta i na sebe i na svoju okolinu što nije jednastavno znala koliko je to strašno. Trebalo je nekoliko godina i nova bebica da se oporavi. Ipak ona ne voli govoriti o tome. No sad sam OT.
Ljiljana i Beti3 i ja znam neke primjere iz svoje okoline gdje je treće dijete donijelo obilje blagoslova i to materijalnog. Ne znam dali je do toga se u obitelji pročiste prioriteti i motivi pa se stvari pokrenu na bolje ili je to jednostavno malo čudo.
Svakom se može desiti.Meni da se sad desi umrli bi od gladi-to nije rješenje za prvo dvoje.Dakle da se sad dogodi ne bih mogla roditi iz čisto općih raloga kao što su računi,hrana,benzin itd.Zato jako gledam da mi se ne desi,što ne znači da i ne bude.Ne mislim niti da je riješenje rađati pod svaku cijenu,makar ne znam kako bih osobno podnijela odluku o abortusu(nakon jedne izgubljene bebe),pa kao što rekoh jako gledam da mi se ne desi.Ali nije za nikoga osuđivati,odluka je na svakoj osobi posebno.
Tko može super,ne osuđujem,veselim se,ako ljudi mogu,blago njima,ne možemo svi.A razumijem i one koje se konačno žele odmoriti i otići na zahod bez da netko ide s njima.
Mislim da je kod nas(kao zajednice) ipak glavni razlog ne imanja 3 bebe neimaština i loši opći uvjeti.Kao da zajednica ne želi izići u susret jer se 3 beba smatra luksuzom.
Posljednje uređivanje od sandra23 : 02.01.2011. at 21:54
Da ali zašto baš treća?
Zašto uvažena političarka iz Pikuline priče smatra da treće dijete imaju samo neobrazovani. (Ako je to osoba na koju mislim, e pa onda sam obrazovanija od nje jer sam svoju diplomu stekla radom i trudom, u dvadesetčetvrtoj godini života, a ona je tek od kada je poznata političarka stekla VSS - prije toga je bila VŠS.)
Liberalna je gđa, ali očito ne i širokih obzora
Je, ne razmišlja da će ta djeca jednog dana raditi i zarađivati za njihove povlaštene mirovine.
Ove statističke brojke nisu vezane za situaciju u državi iz prošle godine, već se na isti način vrlo stabilno kreću barem dvadesetak godina. Za ranije više ne znam. Usprkos značajnom smanjenju ukupnog broja namjernih prekida trudnoća u posljednjih spomenutih dvadest godina, distribucija po dobnim razredima se ne mijenja - žene u dobi između 30 i 39 godina koje već imaju djecu uzimaju najveći dio u ukupnoj brojci. No, mislim da za ovu raspravu ipak nedostaje nekih sociodemografskih i sociokulturnih varijabli. Usput, nikada ne prevaguju maloljetnički abortusi.
Ja nekako sumnjam da se broj pobačaja jako smanjio, nekako mi se čini vjerojatnijim da se smanjio broj prijavljenih pobačaja.
I pobačaji u privatnim klinikama ulaze u ukupan broj. Vjerojatno se dio pogubi negdje, ali ipak je došlo do značajnog smanjenja u odnosu na 60-te, 70-te i 80-te (kada je praktički na svako rođeno dijete dolazio jedan namjerni prekid).
Kako misliš u privatnim klinikama? Koliko znam, u ordinacijama se pobačaj ne smije raditi, nego samo u bolnicama - znači od privatnih samo privatno rodilište.
Ima ona stara NIKAD NE RECI NIKAD. Uvijek sam se zgražavala na abortuse, pošto pripadam generaciji žena koje su od puberteta čule za pilulu ili kondom. I bila sam zakleti protivnik. Dok se nije dogodilo meni. I to baš treće tamo oko 30-te. Uz kontraepciju, ipak sam ostala trudna. I ja sam htjela to dijete, iako nije bio trenutak(krediti, podstanari, prilika za napredovanjem). Milovala sam stomak, uživala u onih par dana od testa, i bila sretna.Ono kad si sretan samo danas. Abortus je bio alternativa, i zadržati ga je bilo alternativa. Da li činjenica da sam u ostala trudna kada sam operisala vilicu i desni, dobila infekciju, ili sav moj očaj, zbog nemoći koju sam osjećala, ne znam, ali presudilo je. Možda i moj ginekolog, ali prije ja sama, odlučila sam. Neću roditi. Rekli su mi da je opasno zbog korištenih lijekova. Vjerovala sam u tu činjenicu. Morala sam vjerovati u nešto. Jer više nisam imala argumenata. O abortusu neću. Samo sam izašla tužna. Praznih ruku. Mrzila MM što nije veći frajer, da me natjera, zašto je dopustio da odlučujem sama. I zaklela se da ću roditi opet.
Dok sam se par godina kasnije mučila da ostanem trudna, bila sam ubjeđena da je Božja kazna. E nećeš kad ti hoćeš, nije život igrica Sims, život se živi, i preuzima se odgovornost i obaveza.Kad se ipak desilo, bila sam presretna, ja volim djecu, želim djecu. I sreća, danas je sa nama. Danas ih je troje. Mođda rodimo još jedno, malo kasnije. Mene je učio život, gadan nauk al šta da radim.
I svaki put, kada me ginekolog pita za trudnoće, ja skroz tiho, sramno, najtiše što mogu kažem: Da, imala sam jedan abortus!
Osobno ne mogu reći da se zgražam nad tim, žao mi je svake žene koja ga prolazi, samo mislim da je malo truda i odgovornosti potrebno pa da se taj broj zaista smanji (ab-a će uvijek biti, i zbilja je bolje da postoji kao opcija nego da se obavlja u ilegalnim uvjetima).
ja sam dijete iz takve obitelji. NIKAD u životu mi nije palo napamet ovo to si napisala, ama baš nikad. možda sam se 1 ili 2 puta pitala kako bi izgledalo da nas je više, ali nikad nisam osjećala krivnju što sam živa niti sam se pitala kakvi su to moji roditelji kad su mogli tako nešto napraviti. otkuda ti taj podatak, ima li nekakvo istraživanje iza njega?
što se tiče reakcija okoline, ja sam se već sad u trudnoći prestala obazirati na rečenicu koju čujem svako malo, od pozvanih i nepozvanih :"kako ste vi hrabri, svaka čast." halo?? o čemu pričate ljudi, o kakvoj vražjoj hrabrosti? nije to nikakva veća hrabrost nego imati dvoje ili čak samo jedno dijete. ali kužila bih da komentiraju "vi mora da imate dobre živce" LOL to je jedino što me muči LOL
Pa vidis, moja mama je imala 2 AB i nisam joj to zamjerala dok ja nisam izgubila svoje bebe. Odonda mi kroz glavu prolazi kako sam mogla imati jos jednog brata ili sestru, posto je moj stariji brat rastavom zavrsio kod tate i nemamo bas neki odnos, a polusestra iz maminog drugog braka je premlada da uspostavimo onaj neki sestrinski odnos. I bas sam uvijek bila ljubomorna na frendice koje su imale sestre s kojima su mogle dijeliti sve. I bas me to sad kopka, iako to mami nikad necu priznati. Ustvari me najvise ljuti sto je zena od 35 god. trebala biti pametnija i pravilnije se zastititi. I to dvaput...
Kod mene je kao kod Lutonjice. Nikad nisam osjecala krivnju (ili krivnju ne moze osjecati prvi?). Nisu ni moji brat i sestra. Isto tako, drago mi je da sam to znala jer, barem u nasoj obitelji, takva situacija nije tabu. (Sto automatski ne znaci da svi redom grupno odlazimo na abortuse, samo da se zna.)
Odrasla sam u brojnoj obitelji (najstarija sam od nas 5-ero), mama nije radila, tata je sa svojom jadnom plaćom uzdržavao nas i baku i dedu.. Nije nam uvijek bilo bajno jer zaista nismo imali novaca, ali nikad nismo bili gladni, ni goli i bosi.. kad nas je bilo samo troje djece bili smo i podstanari.. sa bakom i dedom došao je i krov nad glavom.. hrane je uvijek bilo, možda i više nego kod tada imućnijih ljudi, a odjeću smo ili dobivali od starijih bratića i sestrićni ili smo kupili što smo mogli.. da, u osnovnoj školi me je mučilo što ja ne mogu nositi nike-ice, ili gas trapke kao moja naj prijateljica.. u srednjoj je već bila druga priča, svi smo bili manje više jednaki i oni s novcima i oni bez novaca.. ja sam i dalje bila u ovoj drugoj skupini.. hranila nas je ljubav i veselje i naša sloga - koliko god to nekima bilo nevjerojatno..
Sada MM i ja imamo dvoje djece, neplanirane, ali željene i to jako.. podstanari smo,jedva spajamo kraj s krajem i ne možemo kupiti sve što bi djeca možda poželjela, ali se trudimo i dajemo od sebe koliko možemo.. I naravno da ćemo imati i treće i četvrto dijete.. bez obzira na financije.. jer ako ćemo čekati da imamo dovoljno novaca da djeci i sebi priuštimo sve što nam padne napamet ne bi nikada imali djecu.. podstanarstvo, kredit za stan/kuću, ovo ono - tome nema kraja, i po tome nema idealnog vremena za djecu..
Što želim reći - za mene abortus nije opcija u nikojem slučaju (osim nedaj Bože silovanja), a ponajmanje zbog financija.. A niti mišljenje okoline me ne zanima.. kad sam drugi puta ostala trudna, neki su se ljutili što nisam obavila testove da vidim je li dijete zdravo, ako nije da mogu pobaciti.. mene to nije zanimalo, bila sam spremna na sve..
Ne razumijem zbog čega to prvo i drugo dijete pate i što gube ako dođe i treće?? možda jedan par tenisica manje, ili čokoladu manje??
Nikad nisam čula da je neko treće dijete umrlo od gladi..
Nas drugo dijete nije koštalo baš ništa (osim malo živaca :D), a treće će vjerojatno još manje..
Slažem se da treba preuzeti odgovornost, nisu ta jadna djećica kriva za našu nepažnju..
EDIT: malo sam se raspisala
Posljednje uređivanje od klaudija : 03.01.2011. at 00:42
"Višak djece" se povezuje sa neobrazovanjem i gluposti, pogotovo ako već imaš i sina i kćer. Bar je takvo moje iskustvo.
klaudija, sto se dogadja ako obitelj nema ujaka sa starijom djecom koja ce proslijediti odjecu? Mozda u nekoj drugoj obitelji baka i djed ne dolaze s krovom nad glavom. Mozda neciji standard stvarno jesu spomenute Nike tenisice. Mozda je nekome stvarno bitno da djeca idu na strani jezik van skole i nikako ne mogu platiti tri ili cetiri tecaja. Mozda netko ima za samo pola kruha i tri cetvrtine litre mlijeka na dan.
I onda opet - danas sam bas jako voljela muza jer je bio dobar prema meni. I sve sam se nesto, skupa s njim, unijela u uredjenje kuce. Preskocili smo veceru dok smo s ljubavlju uredjivali hodnik.
...a u 23:11 sam, sva presretna i puna ljubavi, ipak otvorila frizider i pojela kruh i sir. Jerbo me ljubav opet nahranila nije.
koksy, jedna stvar je postupke svojih roditelja opravdavati ili ne, shvaćati ili ne, zamjerati im ili ne.
a druga stvar je imati osjećaj krivnje što si živa.
osobno mi je to ista nebuloza kao survivors guilt koji se spominje kod djece začete MPO, a pretpostavljam da i potiče iz istih krugova.
meni je fascinantno kako se financije odmah povezuju s luksuzima.
dok naša djeca odrastu plaćat će se i studij, npr.
na stranu to što se slažem sa zdenkom, u priči o odgovornosti. I što nemam nikakve predrasude prema ljudima koji imaju od 0-xyz djece, samo zato što ih imaju.
Kad već nabrajamo abortuse moji suimali jedan između mene i sestre i jedan poslje. To sam saznala krajem srednje i nikakakve krivnjenije bilo. Malo mi je bilo onak čudno i najviše žao mame jel joj nije bilo svejedno, zatrudnila je uz spiralu. Drago mi je da to znam.
Meni je ljetos kasnila par dana, nakon bolesti gomile pretraga, zraćenja...naravno koristila sam kondoma ni on nije 100% siguran. I moram vam priznat u užasnom strahu sam bila tih dana i naveliko sam razmišljala o AB-u. Srećom kasnila je zbog nekih drugih stvari.
Ok, tko je tu sad primitivan i glup?
O Bože! A kao majka troje djece i to prvog dječaka, a drugo djevojčice...treće jelte nije bitno kaj je..naslušala sam se svega! A ovo što Lut piše o hrabrosti...o i toga sam se naslušala. Nekad samo kaj ti se ne poklone...a nekad me vjerojatno gledaju i misle "ova ne zna držati skupljene noge". A od kuda im uopće pravo bilo što kometirati ili me poprijeko gledati!?
Podržavam pravo na AB, no ne slažem se da je to metoda kontracepcije - što je rečeno više puta.
Imam dvoje djece, s drugim sam zatrudnila uredno koristeći kontracepciju svaki dan. Dakle planirala sam ne imati ga. Sada ga imam i presretna sam.
ALI...
Da mi se to desi s trećim...petim...osmim, sigurno bih dvaput razmislila.
Čisto iz sebičnih razloga - financijskih (ne luksuznih, nego financijskih), ali i radi prvo dvoje djece.
Što radi novaca, ali i što radi vremena...
Teorija "gdje ima za dvoje, ima i za petero" mi ne stoji nikako.
Mislim, ako ću se uspoređivati s nužnim minimumom koji je djeci "potreban" - dakle 5 kvadrata i litra mlijeka po djetetu (karikiram), onda ih mogu imati i dvadesetero.
No činjenica je da djeci želim pružiti nešto "više" - stavljam pod navodnike jer pod "više" smatram tečaj stranog jezila i kvalitetno školovanje. A danas je to "više".
Po meni je eventualno filozofsko pitanje gdje je ta granica između financijskih mogućnosti i broja djece. I to je kod svakoga drukčije. Npr netko neće ići na drugo iz razloga koje sam navela.
A netko možda tek neće ići na peto. A netko će ih imati jedanaest i onda izaći u novinama da traži pomoć.
OT - meni osobno je veća "razlika" između troje i četvero nego dvoje i troje.
I ja sam toga slušala, a i ono: "kad ćete zatvoriti tvornicu?", s tim što si ti mlada, a ja već u godinama. To je isto kao da onima što imaju jedno idemo pričati : pa što vi čekate?.
Meni je divno vidjeti roditelje s više djece. Znam da im je teže i financijski i sa živcima, ali je i radost daleko veća.
I meni novac nije bitan u odluci o broju djece, više mi je bitno zdravlje (moje i mm). Teško mi je razumjeti one koji odluku o djeci povezuju s materijalnim.
Uvijek se može zaraditi, ako treba. A može se i sa vrlo malo. Probala sam sve i ide to. Dok je zdravlja i ljubavi.
Da, kaee, ne može se živjeti od ljubavi, ali uz ljubav je lakše živjeti.( Priznajem, još lakše kad je dovoljno novaca. A sad se idem pakirati za na skijanje).
Htjela sam nešto drugo napisati, ali ću samo potpisati Beti3.. Uz ljubav je puno lakše!!!
A meni je pak neshvatljivo razmišljati "lako ćemo" i "gdje ima za četvero ima i za petog, šestog...jedanaestog"
Ne razumijem zašto odmah treba ići do broja četri , pet ili deset ?
Govorimo o trećem , neplaniranom.
Spominjalo se gore pa sam se nadovezala.
Mada, logika je ista, gdje ima za 5 ima i za 6.
Već sam napisala, osobno ne bih rodila da mi kontracepcija zakaže. Ali zato jako pazim da ne zakaže.
Meni su obje krajnosti nabulozne i ove "lako ćemo" i one da materijalno nije vazno. I ne kužim previše izjavu da je radost veća s više djece. Što bi to trebalo značiti, ko da se to uopće može mjeriti...
A naslušala sam se i tih glupih komentara o broju djece, što u stvarnoj komunikaciji, što na forumu. Na forumu su naravno zamotane u politički korektni šareni papirić.
Meni nije. Jel ako planiram samo dvoje puno je veća šansa da mi se dogodi treće, a ne peto, ili deseto.
Ili barem treće prije petog ili desetog. Ali bojim se da bih tada mogla reći da sam imala bilo kakav drugi plan osim većeg broja djece, pa bi to ispalo planirano.
Mislim da je stvar prioriteta.. Moji su mi roditelji plaćali engleski jezik i balet, svaki izlet i svaku predstavu na koju se išlo.. ali nisam imala nike-ice..
Ako ne postoji ujak, postoji netko drugi..
Mislim da se sve može kad se hoće..a kad se neće, onda se ide na AB.. No i dalje ne razumijem zašto baš treće dijete..
Nisam jedinica, pa sam se ovih prica o broju djece naslusala u djetinjstvu (nekako mi se cini ipak da je za komunizma trece dijete bilo veca rijetkost i uzrok vecem zgrazanju nego danas)...
Ocito imam traume od toga jer svima govorimo na pitanja o djeci o nasim planovima za cca cetvoro... mozda i zato da netko ne bi mislio da se neko slijedece poslije prvog ili drugog (sto je granica opce prihvatljivosti) zalomilo ili da me gnjavi s komentarom... bas sam sad smjesna sama sebi :D
Pravila pisanja postova
