Bravo Ifi!!!
Slažem se sa svime!
Ako sami sebi ukinemo opciju odustajanja od veze/braka,
dobit ćemo snagu za sav potreban trud kako bi ona opstala.
I opstat će i biti s vremenom sve bolja.
 |
|||
|
|
|||
Bravo Ifi!!!
Slažem se sa svime!
Ako sami sebi ukinemo opciju odustajanja od veze/braka,
dobit ćemo snagu za sav potreban trud kako bi ona opstala.
I opstat će i biti s vremenom sve bolja.
o jesAdioMare prvotno napisa
jašta nego se tata! vratio
tata!, maškare su sljedeći mjesec
Tako je to u savršenom svijetu by Ifi... Žao mi je što ti moram priopćiti da u našim manje savršenim svjetovima postoje izdaja i prevara te da se nismo svi u poziciji jednoroditeljstva našli ni svojom voljom ni svojom odlukom.
Tata! a možeš li nam onda pojasniti, kako to da unatoč svom svjetonazoru nisi uspio sačuvati svoj brak?
Ako se ne varam tema je krenula sa banania uvodom u kome je pretpostavka da se oba partnera trude, svak u svojim okvirima i mogućnostima. A onaj koji nazovimo "šepa" ipak silno želi dostići u koraku svoju partnericu i udovoljiti harmoniji zajednice. Poanta je da se tu radi o osvještenoj zajednici u kojoj nisam primjetio šamarčinu izdaje.
Bračna prevara je u mom svjetonazoru kazneno djelo bez presedana. Uništiti nekome život, obezvrijediti obitelj, razdvojiti dijete od roditelja, zbog nezrelosti, neodgovornosti i krajnje sebičnosti jednog partnera koji se bračnim ugovorom zavjetovao na obiteljstvo, vjernost i poštovanje, meni nebi ostalo nekažnjeno! Nažalost, zakon ne dijeli moje mišljenje.
Pa molim da se ne mješaju kruške i jabuke i da se ostane u okvirima teme, a u temi govorimo o zdravim situacijama i pretpostavkama, a ne o tome da će možda past komet i sve nas pretvorit u prah i pepeo!
Preljub i fizičko nasilje su jedina dva objektivna, vidljiva faktora o kojima nema diskusije.
U slučaju preljuba imamo pravo na to da dokinemo zajednicu - jer je faktički više nema. Ali ne moramo. MOžemo, čak i vjerski - ali nema "moraš" - ima samo smiješ, ako ne možeš drugačije.
U slučaju fizičkog nasilja isto se moramo maknuti, tu nema govora.
A ostale varijante su tako podložne našim idejama, nategnućima, procjenama, subjektivnom dojmu. Znam o čemu pričam, i meni se nekad činilo da mi je muž zlostavljač, verbalni, i da je lud i svašta. I dan danas ponekad gledam čovjeka i mislim da će mi sjesti na glavu ili neštoS kim god da si u tako intenzivnom odnosu sa svime što brak nosi sa sobom činit će ti se da nije normalan. Kaže se - ako se hoćeš riješiti prijatelja, odite na ljetovanje
Ne da verbalni, psihički, vaki-naki manijaci ne postoje, ne da neke bračne zajednice nisu teže od nekih, ne da nekad ne treba dreknuti, zaprijetiti, ali ne bi čovjek vjerovao kakvim sve ljudima partneri pripisuju da su ludi manijaci, zlostavljači, da se s njima ne može
A zapravo smo samo nevješti, umorni, nenaučeni, nespremni i svašta.
Ja ne znam ničiju situaciju i nisam tu da sudim, svatko živi najbolje što zna, ali eto, ovo je moje iskustvo i moj uvid
Razumijem, naravno. Uvijek se može dogoditi da onaj drugi jednostavno ode, ne želi više biti tu. Na žalost današnji zakoni podržavaju takve jednostrane odluke i ne daju mogućnost onome koji se želi boriti za brak, ali i za riješavanje problema da se bori pravnim sredstvima unutar braka. Trebalo bi biti više opcija, pa mnogi ne bi bili ucijenjeni da odlazak od zlostavljača moraju legalizirati razvodom da bi uredili skrbništvo. kao da zakon podržava razvod a ne opstanak obitelji pa makar i duuugo dugoročno.
http://forum.roda.hr/threads/42112-g...e...?highlight=
http://forum.roda.hr/threads/50360-o...a...?highlight=
mislim da nije u redu ovu temu pretvarati u raspravu s filozofskog kutka prije nego pročitate ranije teme.
Mislim da je ovdje malo preozbiljna situacija da bi se opet iživljavali s pričama o svetosti braka.
Još mislim da banania treba svakako potražiti stručnu pomoć, bilo kakvu - bilo da idu zajedno kod bračnog savjetnika, bilo da ide sama na psihološko savjetovanje, da konačno riješi sama sa sobom što učiniti. Ovo nije problem koji se može rješavati forumskom raspravom.
potpisujem.
banania, javi nam se kako si! pročitala sam tvoje ranije postove, za početak ti šaljem jedan veliki zagrljaj! jako mi je žao što si se našla u takvoj situaciji te se toplo nadam da ćeš uspjeti ovo riješiti na najpovoljnij način za sebe i svoju djevojčicu!
sasvim je normalno da brak i suživot nisu neki ideal iz romana, i da je to odnos koji je ponekad kompliciran, i nije uvijek onako kako smo mi očekivli. po meni se sve to uči. i treba davati i raditi kompromise i svašta nešto. al ja kod tebe vidim jedan odnos koji mi ne liči na tipične bračne prepreke, ovo što ti imaš je veliki problem. i zato se slažem s onim što je pomikaki napisala, moraš pomoć potražiti na nekom drugom mjestu. stručna pomoć, ne znam, psihološku, pravnu, s obzirom na okolnosti u kojima se nalaziš!
to ne znači da ovdje ne možeš napisati kako se osjećaš i doći zatražiti našu podršku! piši, ako ti je tako bar malo lakše! ali znaj da ništa konkretno nećeš na taj način riješiti.
želim ti skupiš svu potrebnu snagu da učiniš nešto konkretno!
Banania, stručnjaci su nekad veća odmoć nego pomoć. Ovisi tko; mi smo bili kod jedne koja je jedva čekala da se razvedemo, i da svatko nađe novog druga preko Interneta. Časna riječ! Tako je ona rješavala svoje "klijente" - fino se razvedi, pa neće nam bit mučno prolazit kroz razgovore i slično, i odi na Iskricu. Svaki tjedan je imala nove ljubavne parove s Interneta
Pa-zi-te ljudi kome idemo!
S druge strane, jedna nas je u sat vremena uputila što da radimo i gdje griješimo... i tak...
ja se sve slažem osim što ja to nisam pisal s namjerom da filozofiram i debatiram, to s stvari koje meni spašavaju brak pa ih smatram bitnim savjetima, bar za mene, ako je to nekom voda nek ne čita, apsolutno se slažem. Ne vidim da se banania bunila, dapače. Da je rekla ne davite me oću razvod ja ne bih ni a ni b napisala. eto tvoj savijet pomikaki je da traži struču pomoć, a moj kao i ifin,da jaako pazi kome ide. Cijela je industrija narasla na poticanju na razvod i onda zaliječivanju
tih istih trauma.
Posljednje uređivanje od pikula : 19.01.2011. at 15:44
Upravo na ovakav oblik izražavanja cijelo vrijeme apeliram - ovo je vrlo loše i negativno poticanje stava o braku, kojim se on krajnje potcjenjuje i obezvrjeđuje. Za mene brak, obitelj i dijete imaju istu odgovornu težinu i nerazdvojnu vrijednost!
Ako marginalizirate brak i prozivate mišljenje o bračnoj opstojnosti, iživljavanjem njegovom svetošću, onda ste potvrdili da je sasvim normalno danas ući u brak, pa se sutra predomislit!
Tim slijedom sukcesivne degradacije odgovornosti sutra će netko sasvim normalno izvalit tvrdnju da je dijete bilo vrlo željeno prije rođenja, ali kad se rodilo i shvatilo se koja je to odgovornost baš više i nije, pa je sasvim u redu da se ode od djeteta!
Izjave koje su se nedavno dale iščitat - "bitno mi je da sam samo ja sretna" ne iznose bitak obiteljstva, niti zajednice! Olako doživljavanje braka i obitelji sprdarijom - "app", iz koje se uvijek može izać, izjednačujete sa adolescentskim vezama i simpatijama, a ne sa ozbiljnim doživotnim obvezivanjem za partnera u dobu i zlu.
Sve to stvara sasvim lošu perspektivu i klimu doživljaja ozbiljnosti obitelji. Poticanje zajedništva NE SMIJETE ovdje ni pomisliti nazivati iživljavanjem, a kamo li ga tom ružnom rječju prokazivati, pa bila u pitanju "svetost" braka, obitelji ili djeteta!
Zanimljivo pitanje. Ostaje bez odgovora, usprkos bogatom vokabularu.
S obzirom na višestruke insinuacije molim korisnika GentleMan da ili potvrdi ili demantira da je prije koristio nick Tata!
Pozdrav svima, drago mi je da je ovaj post podignuo prasinu, i da se razgovara o toliko vaznoj temi OBITELJI, koja cinjenica jest pocinje biti obezvrijedena, i da nitko se vise ne zeli truditi, a trebali bi svi...citala sam nedavno clanak o ljubavi i partnerskim odnosima kako i koliko su se promijenili...znaci ne tako davno, prije 20-30 ak godina, je bilo normalno da zena ostaje kod kuce, brine o djeci, kuha i ciste, a da muskarac radi i donosi placu, nekad je to bilo sasvim dovoljno, jedna placa...medutim vrijeme se promijenilo...zene su pocele raditi vise NE trebaju muskarce da bi zaradivali, one su dovoljno sposobne da zarade za zivot i same, muskarci su se takoder promijenili, oni i dalje rade, ali isto tako su poceli kuhati, cistiti i brinuti o djeci i sto je najbolje uzivaju u tome...naravno ja mislim da je ta jednakost nesto genijalno i sretna sam sto zivim u ovom vremenu promjena i sve izrazitijoj jednakosti...sretna sam jer ce moja kcer vrlo vjerojatno imati partnera sa kojim ce dijeliti sve te sitne poslove, koji ce ih sigurno zbliziti....biti ce zaista ravnopravni!!!
No da se vratim na temu, s obzirom da smo se svi toliko promijenili, normalno je za ocekivati da ona stara vizija obitelji odumire, a opet ima puno onih koji zele zadrzati upravo taj old school attitude i ne prihvacaju novi ustroj, gdje smo svi i tate i mame istovremeno!
Isto tako je cinjenica, da nam nasi roditelji nesvjesno namecu njihov nacin kao normalan, i "ozlijeduju" nas svojim sistemom...kod mojih predaka je stalno bilo luda kuca, i ja sam odlucila prekinuti taj carobni krug, za svoje dijete zelim najbolji moguci zivot i dajem sve od sebe da joj ga i pruzim...mozda gubim vrijeme, a mozda ( ja sam za taj mozda ) ulazem u njezinu buducnost, i pruzam joj tu obitelj koja joj toliko treba...a treba i meni...
GentleMan, svidaju mi se tvoji postovi, i zapravo se slazem sa svime sto pises, dobro si "prokuzio" moj post, nekad sam pisala u dnevnik, sad se izrazim na netu, sto je puno zanimnljivije jer uvijek ima reakcija, bilo pozitivnih bilo negativnih...glavno da ih ima...i da sve je u nasoj glavi i ovisi o nasoj percepciji, svijet je ruzicast zelimo li ga takvog vidjeti ili je grozan zelimo li vidjeti samo grozne stvari...kad bi svi dosli do toga, i pokusali gledati samo ono dobro i pozitivno, sigurno bi i bilo vise toga lijepoga, jer je istina sto kaze Ifigenijina poslovica...rasti ce lav kojeg hranis....samo sto treba puno puno puno rada na samom sebi, jedan zivotni vijek ako ne i vise
Straycat, moguce da i ti imas pravo, ja sam si postavila isto pitanje, jer cesto ja nesto shatim kao napad, a on je samo mislio komentirati, i da cesto nije problem u onome sto kaze, nego kako! A i moja pretjerana osjetljivost je isto jako vazna, oduvijek tesko prihvacam kritiku, poprilicno sam se korigirala, ali taj problem je i dalje prisutan,radim na tome!
I jos jedan komadic, ja pak mislim da je super, da se na podforumu jednoroditeljske obitelji moze naci toliko ljudi koji ipak vjeruju u obitelj i zajednicu i spremni su se truditi da iste i opstanu, to nisam ocekivala
Ok nisam ranije procitala ovu drugu stranicu...dakle da bi bilo dobro da odemo sa nekim porazgovarati, sa nekim psihicem - SVAKAKO, da ja sama odem porazgovarati sa nekim da mi se iskristaliziraju misli - TAKODER NE LOSE....da sam ja netko tko je dovoljno samosvjestan, pametan, komunikativan i sposobon rjesiti svoje probleme sama uz pomoc "dobrih" savjeta koji se mogu pronaci ovdje, u mom okruzenju, u mojoj obitelji u ponekad najbanalnijim stvarima koje me okruzuju i daju ideje.
Ne svida mi se situacija u koju smo se doveli danas, stvari koje su nekad bile najnormalnije, kao npr. najobicnija introspekcija ili razgovor sa partnerom ili cak sa svojim djetetom, su postale toliko komplicirane, da smo poceli sumnjati u svoju sposobnost za obaviti iste...vise nista ne mozemo sami, za sve nam treba specijalist...mozda bi nam bilo lakse da odemo kod nekoga na razgovor a mozda i ne bi, jedan psihic je i dalje covjek, koji ne mora nuzno jako dobro obavljati svoj posao...po meni ako par uspijeva otvoreno razgovarati, i ako oboje pokazujemo spremnost na zajednicki rad i obostrano usmjeravanje...to bi trebalo funkcionirati...
Sto se tice nase pozicije momentalno smo ko cardak ni na nebu ni na zemlji, razgovaramo, oboje smo umorni, zivimo kao da cemo ostati skupa citav zivot, a kao da osjecamo da se zapravo blizimo kraju, a mozda pak jednom novom pocetku...stvarno ne znam, sto ce biti, drzat cu vas u toku...
da li ja to dobro citam, da mi odrasle, punoljetne i pametne forumasice/i na rodinom forumu ne smijemo nesto pomisliti? ma tko si ti, da bi nam to makar verbalno zabranjivao?
da ne spominjem stavljanja znaka jednakosti izmedu odnosa roditelja i djeteta, te roditelja medusobno, koji uopce ne stoji. "svetost" kao kategoriju, necu ni komentirati.
Ajde molim vas odrasli, punoljetni i pametni forumasi prestanite se svadati na mom postu, sigurna sam da negdje postoji mjesto i za to!
Pravo zboriš!
banania toplo se nadam da će taj umor od života proći i da ćete uspjeti riješiti svoje probleme.
Za početak možda ne trebaš psihološku pomoć doživjeti tako negativno i strano. Kažu da se stručne pomoći boje samo oni koji se boje suočavanja sa istinom, nemalo puta si vjerojatno čula da se odgađa odlazak kirurgu na pregled, u strahu da se ne završi na operaciji, nekima je lakše živjeti u bolesti i bolovima, ako ne znaju da su bolesni, pa im je laše ne znati pravo stanje nego se rješavati boli.
Istina je, sasvim dobro rasuđuješ i slažem se da su nekada ljudi bili dovoljni sami sebi bez arbitražne pomoći sa strane i rješavali u okvirima svojih mogućnosti analize i sposobnosti. Međutim nigdje ne stoji da su time dosizali i maksimum svojih mogućnosti.
Pogotovo je to teško kad se dvoje ljudi na očigled udaljuju u komplementarnosti razmišljanja, ili naprosto svak čvrsto drži svoju stranu ko ovnovi na brnu. Što više se uvjeravaš da si baš ti u pravu, a ne onaj drugi, to se više uglibljuješ u brazdu tog svjetonazora. I što dobijate time? Bezizlaznu poziciju u kojoj se i jedno i drugo uvjeravate da ste u pravu, a glibovi su sve dublji i pravcima sve udaljeniji. I ako ne radite ništa doći će do one pozicije da ćete jedno drugom postat vukovi, najomraženiji neprijatelji, skakat na svaku riječ i naprosto s gađenjem doživljavat drugu stranu. To znači da ste raku razdora u svojim uvjerenjima, hraneći lava kojeg ste željeli, dopustili da odradi svoje.
Da se to nebi desilo, netko vas tada jednostavno treba izdrmati iz te vaše utabane staze razmišljanja i zauzetih stavova i nagnati na promjenu. To može biti bilo tko razuman i dobronamjeran, tko poznaje vaše prilike, ali sama dobronamjernost nekada sama po sebi nije dovoljna. Treba imati i metodologije i moći uvjeravanja, autoriteta i povjerenja, treba imati autoritet nepristranosti i poželjno stručnost i verziranost u tome, čime stječete osjećaj sigurnosti, da će to što je sjeo sa vama polučiti i nekim pametnim rezultatom. Meni na pamet pada svakako neki obiteljski psiholog, sve druge varijante su manje više pristrane ili vrlo kratkotrajnog utjecaja.
Sama si lijepo primjetila da živimo u vremenima turbulencija, društvenih i socijalnih promjena, stjecanja silnog fonda znanja, drugih spoznaja i širih obzorja, da nismo više zatucano i usmjereno društvo i da nam se svjetonazori mijenjaju. Negdašnja tradicija, ne drži više korak sa novim potrebama i otvorenim mogućnostima suvremenog čovjeka.
Ali ako se okreneš oko sebe i pogledaš malo bolje u tom tehnološkom životnom "boljitku", s daleko otvorenijim komunikacijskim opcijama, druženje i zbližavanje je jednostavnije i dostupnije nego ikad, a ljudi su toliko više izgubili na iskrenosti, privrženosti, osjećaju pripadnosti, na čistoj ljudskoj empatiji, na mudrosti...
Nitko se više ne pita što ja mogu učiniti za drugog, nego što će drugi učiniti za mene. U tom sveopćem kaosu izgubljene humanosti, suosjećanja, altruističnosti izgubile su se mnoge tradicionalne vrijednosti koje su uspješno opstajale puna 2 tisućljeća, a isparile gotovo u trenu. Imamo jako puno poznanika, a jako malo iskrenih prijatelja, imamo odjednom puno bliskih potencijalnih ljubavnika, ali malo interesa za ljubav svog života.
Ljudska duhovnost se nažalost iskomercijalizirala i više nije bitno tko sam, nego što sam! U toj instatntnosti svega izgubili smo sebe, dobili smo formu ali izgubili sadržaj, imamo kvantitetu, ali nema kvaliteta... Pojavili su se neki novi mediokriteti (reko bi Đole neki novi klinci), neki novi socijalni uzori, Gotovčevi, Doloresi, Vlatke, Severine koji donose neka nova pravila i onda se postavljaju pitanja što je to tradicija i je li uistinu precijenjena!
To pitanje na sreću još uvijek ostaje svakom pojedincu da sam razluči i odluči, mada nažalost pritisak novih društvenih vrijednosti u galopirajućem pohodu utječe na svijest.
Stvarno neznam kako je u francuskom obiteljskom zakonodavstvu rješena obiteljska pomoć i podrška, ali pokušaj se bez puno straha i predrasude raspitati i zauzeti prvi korak. Pročitao sam i druge dvije tvoje teme koje je netko citirao ovdje pa mi je nešto jasnija slika. Radi se ipak o jako puno raslojenosti u raspoloženju, ozbiljnih rastajanja i spajanja, a najviše se radi o tvojoj vlastitoj nesigurnosti u toj cijeloj priči. Nepristran savjet psihologa, vjerujem da bi ti sigurno pružio jasniju sliku situacije a svakako ne bi bilo loše da se i oboje uključite u takav razgovor.
pozdrav
Na tragu pitanja kako si pomoći u bračnoj krizi meni je jako dobro došla hm... filozofija... učenje... udžbenik komunikacije - ne znam kako uopće to opisati, obzirom na dubinu cijele stvari - Marshala Rosenberga Intimate Relationships, ali i sve njegove NVC knjige. I Anthony Robbins. Sve to imate na netu, u vidu knjiga za kupit, skinut, audioknjiga, na youtubeu, pa ništa ne linkam, koga zanima - naći će.
Ali svi oni daju jednu svoju filozofiju, i puno alata, s kojima čovjek ne može puno ako onaj fundament nije takav da generira zajedništvo, ljubav i zajednicu, i afirmira brak.
Svatko ima svoju sliku braka, svoju životnu filozofiju, i iz toga će proizaći kako ćemo reagirati kad nas netko uvrijedi, kad naiđemo na zid kod partnera, kad partner obuče djetetu krivu jaknu ili skuha paštu u krivom loncu i servira u krivom servisu... najgore što većinom nismo svjesni u što vjerujemo i što nas goni, što reče Banania posredno, cijeli ćuspajz onoga što smo donijeli od doma, vidjeli, čuli, doživjeli, onih rana u koje smo se uvili i usidrili...
Meni je najjača slika braka ona da ja želim biti voljena, kao ono čudovište koje se nakon poljupca, pretvori u kraljevića, kraljevnu, već tko je kojeg spola; mm će u meni naići cijelo jedno groblje i mrak, i ja u njemu, barem nekad, nekada, ako ništa drugo, a ono banalne debilane oko tih jakni, majica, pašte, dasaka u wc-u i tko je kome pojeo kiflu spremni smo se boriti kao pijanice i kavgadžije, ali ako nešto želim - želim da u meni gleda ono dublje, dostojanstvenije, ljudskije, a ove povremene ispade da prašta.
I s takvom slikom pristupam i prema njemu.
Kažem ako nešto nije okej, ali pazim kad, kako, zašto, i u kojoj mjeri; važem što on može provariti u danom trenu, a što ne - jer ga volim, jer suosjećam s njime u danom trenutku, i jer mi je normalno da za voljenu osobu čovjek nešto i podnese. Kad se kuća zapali nosimo jedno drugo u zubima ako treba, ali kad treba bit velik pa odmahnut rukom na npr. zaturen daljinski upravljač i to što je poslao djecu vani u ružnoj robi tu ćemo zarit zube u vrat do krvi... i tako...
I mislim si - sutra može ovaj grad potuć potres. Sutra mogu ostati bez njega. to me straši jer se pitam što ostavljam iza sebe, što ostavljam u njemu, s čime on putuje na Onaj svijet. I što sam napravila danas za njega, za djecu, za sebe, za obitelj - neke sitničave raspre i debilane il sam bila velika u malim stvarima; jedinom što imamo. Brak je set malih stvari, sitnih interakcija, velikih herojstava u čaši vode, skuhanoj kavi, tapšanju po ramenu, fino složenoj posteljini ili čaju kad se čovjek ne osjeća dobro... i naravno, i najvažnije - ono veselje što se imamo, i volimo, oživljavanje onog osjećaja s početka veze.
Živim u tome da svaki dan gledam u njega kao u početku, da se podsjećam koliko volim njegov miris, ton glasa, smisao za humor, dušu... pa u kaosu života biram, baš biram na što ću reagirati - na njega, ili na neki njegov periferni, nebitni ispad... bolje njega.
Dosta filozofije
Ponavljam svoje pitanje. Ignoriranje ću shvatiti kao potvrdu.
Jel to vaša razina argumentirane komunikacije?!? molim, obratite se onima koji vas instruiraju u takvim insinuacijama, pa neka vam oni izdaju potvrde takvog tipa. Vidite da su vrlo upućeni! Provjerite odmah, vjerujem da imaju informaciju i kako Elvis živi u nekom kutu Nevade.
Trebali ste primjetiti da u komunikaciji preskačem dijaloge s takvim osobama koje SVE znaju i uvijek su u pravu!
Onda sam siguran da nikad ne razgovaraš sam sa sobom.
Zbogom
a ja tek sad ovo vidimOnda sam siguran da nikad ne razgovaraš sam sa sobom.
Zbogom
smrc
Ifigenija onaj gore post je odličan, međutim nitko od nas nije savršen da bi uvijek tako razmišljao, promišljao ili provodio u djelo. Svi mi griješimo.
MM ima svojih mana kao što ih imam i ja, neke od njih me izluđuju ponekad kao i moje njega, nekad mu čak kažem da mi trenutno i nije baš drag, imamo i mi svojih kriza ali nikada, baš nikada mi nije pala napamet misao da bismo se trebali rastati jer u svim tim našim manama i vrlinama mislim da smo savršeni jedno za drugo.
Vrlo je teško dati nekome savjet i nebih ga davala jer koliko god nam banania dobro opisala situaciju ne možemo ju shvatiti.
Nekako sam ipak sklona mišljenju da ljubav iliti veza nebi trebala biti previše komplicirana i ako smo godinama većinu vremena nesretni i nezadovoljni to nije dobro. Nekada jednostavno ne ide koliko god se mi trudili i grčevito borili da bi nešto funkcioniralo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
