 |
|||
"Mala" pitanja o životu...
- Jeste li izgubili vjeru u vjeru (bez obzira na koju i kakvu) i ako da, što vas je dovelo do toga? Mislite li da je vjera na bilo koji način potrebna za sretniji, kvalitetniji, zdraviji, ispunjeniji život?
Zašto su za vjeru potrebna pravila? Da li se može uopće biti bez vjere?
- Ako čvrsto držite do svoje vjere, što je čini tako jakom i neupitnom i potrebnom?
Zahvaljujem na pažnji i odgovoru.
Nisam neka vjernica, jer me u vjeri baš zbunjuju neki paradoksi koje ne mogu shvatiti. Bilo kakav vjerski poredka/institucija dovode do toga da iole pametni ljudi počnu da sumnjaju. Vjerujem U Stvoritelja, jednog, savršenog, vjerujem da je u ljudima posađeno i dobro i zlo, vjerujem da duša ne može nestati, da kao energija mora postojati . Negdje. Vjerujem da su svi ljudi jednaki. I vjerujem U Sudnji dan(dan nestanka civilizacije i života koji se vrti polako pred našim očima). Vjerujem u brak, odnosno muško-ženske veze koje za rezultat imaju, po mogućnosti, djecu.
Vjerujem samo u sebe i nisam izgubila vjeru... u sebe
da, izgubila sam vjeru, barem što se tiče organizirane religije
tu ima previše paradoksa i pitanja na koja (još) nisam našla odgovor
mislim da je vjernicima lakše, pogotovo kad im je vjera jaka, nositi se s raznim nepravdama i teškim situacijama u životu (smrt da ni ne spominjem)
mislim da pravila nisu potrebna za samu vjeru - ili vjeruješ ili ne
pravila i dogme su vjerojatno potrebni za same crkvene zajednice
mene "muče", između ostaloga, dogme
osobno vjerujem u stvoritelja, neko više biće koje se pobrinulo da priroda ovako veličanstveno funkcionira
držim se kršćanskih (i općeljudskih) načela dobrote, suosjećanja, pomaganja
ja vjerujem stvarno u sve i svašta - u ljubav, u prijateljstvo, u brak, u obitelj, u ljudsku dobrotu, u sebe isto iako najmanje od svega navedenog
valjda me život do sad štedio pa nisam izgubila vjeru u sve ovo gore
jedino me vjera u svevišnjeg zaobišla
vjerujem da na ovom svijetu postoji dobro i zlo, i da su oba u ljudima, nikako izvan njih. vjerujem u promjene, evoluciju, cikluse života i smrti. ne vjerujem u univerzalnog Stvoritelja, neki generalni plan. ne vjerujem u sudbinu, da je sve negdje zapisano. vjerujem da sami stvaramo svoju sreću i nesreću.
vjerujem da smo na majci zemlji tek jedan treptaj vremena koji može u trenu biti zbrisan s nekom kozmičkom pojavom. vjerujem da smo maleni i premaleni u odnosu na prirodu, i da imamo obavezu što kvalitetnije i produktivnije ispuniti ovo malo vremena što ga imamo na raspolaganju. vjerujem da smo vrsta što ima potencijala razviti se u jednu plemenitu civilizaciju, te da smo sposobni izvući pouku i učiti na svojim greškama.
Vjerujem u "svašta" tj. izabrala sam vjerovati,
ili barem prihvatiti, ne odbacivati,
puno stvari koje sam čula, pročitala, iz raznoraznih izvora, izabrala sam da mi puno toga bude prihvatljivo,
da ne razumijem, ali dozvoljavam da postoji...
Vjerujem u Boga, i da je sve onako kako treba biti, i da je kozmički uređeno, i da ima svrhu, vezu, uzrok posljedicu, svaka misao, riječ - da imaju važnost, negdje,
da smo mali, istovremeno ograničeni i jako velike neznalice,
istovremeno i mali i važni....
da ljudi iz drugih kultura, civilizacija, osobnih vjera/uvjerenja/svjetonazora ili drugih religija
imaju previše pametnih i dobrih stvari koje ne želim zanemariti,
koje isto mogu primijeniti u svoj život,
da moja vjera neće propasti niti se oskvrnuti ako uvažavam nečiju drugu...
....da smo izabrali baš ovdje se roditi, naučiti baš to što nas je snašlo u životu, sresti baš te i te ljude,
da puno toga možemo sami napraviti, da imamo jaku unutarnju snagu, a onaj tko je želi i traži, može je dobiti i "izvan sebe".
U ljubav, poštenje, ljude...vjerujem, izabrala sam vjerovati,
nisam se pokolebala,
izabrala sam vjerovati da, i ako me razočara 100 ljudi,
sigurno, garantirano, postoji još barem jedan jedini koji neće...
ovo navedeno je samo karikatura,
ali hoću reći da mi je teško poljuljati "vjeru u vjeru", ne u dogmu, nego u samu vjeru kao oslonac u životu.
(i ne da vjerujem, nego sam 100 posto sigurna, da sam jučer i danas potrošila vremena na ovaj forum preko svake mjere)
da ljudi iz drugih kultura, civilizacija, osobnih vjera/uvjerenja/svjetonazora ili drugih religija
imaju previše pametnih i dobrih stvari koje ne želim zanemariti,
koje isto mogu primijeniti u svoj život,lijepo rečeno. u ovo i ja vjerujem.U ljubav, poštenje, ljude...vjerujem, izabrala sam vjerovati,
nisam se pokolebala,
izabrala sam vjerovati da, i ako me razočara 100 ljudi,
sigurno, garantirano, postoji još barem jedan jedini koji neće...
Xlaumi prvotno napisa
kako žurim na zračenje ne stignem pisati opširnije .... ali preporuka svima pročitati "Kolibu" ... ima fascinantnih djelova u knjizi
I BELIVE
Ovo je jedan od tvojih najljepših i najinspirativnijih postova, nena jabuka. Vjerujem da ćeš me ovaj put shvatiti doslovno
Izgubila sam vjeru u Boga potpuno kad sam izgubila prvu bebu. Tad sam shvatila da postojim samo ja koja odredujem svoj zivot, koja donosim odluke i dobre i lose i koja se nosim sa posljedicama.
Vjerujem u sebe, u ljude oko sebe i kao sto kaze Nena, u ljudsku dobrotu iako se prvenstveno uzdajem u samu sebe.
Ne vjerujem da postoji ikakva visa sila koja ce mi pomoci ako ja dovoljno dugo, cvrsto, s ljubavlju...molim.
Ali ako netko kaze da ce se pomoliti za mene ja kazem hvala.
potpisOvo je jedan od tvojih najljepših i najinspirativnijih postova, nena jabuka. Vjerujem da ćeš me ovaj put shvatiti doslovno
vjerujem i molim da tako ostane
vjeru sam primila na dar, nezaslužen
čvrstom je čini zahvlanost za to što mi je život spasila
dar sam dobila u okrilju KC i dogme i pravila prihvatila sam s ljubavlju kao i kućni odgoj
Posljednje uređivanje od pikula : 11.01.2011. at 22:18
Nekad ima dana kad sam nadahnuta, Krščani bi rekli puna Duha svetoga, alternativci bi rekli da sam povezana sa božanstvenom energijom...tad se stvarno osjećam posebno i htjela bi da taj osjećaj traje i traje. A ima dana kad mi je sve crno pred očima, vrata božanstvenog su mi zatvorena. Mrzim takve dane, osjećam se užasno usamljena i život nema veći smisao od hrane i odlaska na wc.
Mm je Krščanin, vjernik u svoj punoći značenja te riječi, i stvarno njegova vjera nadahnjuje; da sam iole "gibkijeg vrata" vjerujem da bi vjerovala svaki trenutak svog života uz njega.
Svejedno i u loše dane, pokušavam se držati tog nazovi univerzalnog moralnog zakona - Krščanskog moralnog zakona, jer u tom zakonu prepoznajem prave vrijednosti i vjerujem da ako ga se sljedi samo dobro iz toga može proizaći.
Osjetila sam nešto približno slično što je koksy napisala. Moj život se definitivno djeli na 2 djela; život prije smrti moje majke i život poslije. Njen odlazak je bio prerani i potpuno neočekivani, u 2 minute je otišla, samo tako.
Ama baš ništa u mojoj vjeri ne može učiniti neki smisao u tome (osim da nas smrt sve čeka prije ili kasnije) i popuniti prazninu koja je nastala u tom trenu. Sve što sam do tada vjerovala, osjećala, mislila isparilo je u sekundi. Odtada prihvaćam da život i smrt ne moraju imati smisao, a da vjera uglavnom služi da nam daje upravo taj smisao kojeg nema kako bi nam bilo lakše živjeti.
Od tada živim samo za danas, za trenutak. Neki dani su ljepši neki ne. Ne znam hoće li me to i kada proći, i treba li me to uopće proći.
Taj život za danas, za trenutak, to je dio "preporuka za življenje" i većine vjera i duhovnih učenja.
Ti si doživjela osobnu tragediju i nije nikakvo čudo da ljudi tada potonu i izgube ono što su nekad nazivali vjerom.
Opet, kod nekih drugih se dogodi čudo i probudi se baš vjera...zapravo neka veza s nečim,
shvaćanje da to što mi ne znamo što je zapravo smisao,
ne znači da smisla nema.
I ono što izgleda apsolutno besmisleno, okrutno i užasno (smrt djeteta, genocid, užasne tragedije i zločini....)
negdje,
u nekoj dimenziji izvan naše,
ima uzročno-posljedičnu vezu.
Kad malo razmislim,
puno je lakše biti "glup",
onako, glupo i tupo se prepustiti,
u nekim stvarima ionako nikad nismo pametniji od djeteta (dapače),
lakše se prepustiti, shvatiti da ionako ništa ne znaš i da ne možeš na sve utjecati,
na puno toga možeš, ali koliko ti se "dozvoli", odnekud, iz svemira, iz nekog prije tebe napisanog zapisa.
No, i za to prepuštanje treba puno mentalne i duhovne snage, a svi mi pucamo i lomimo se, ne bih rekla tu i tamo, već često.
Osobno mislim da je onim najgorljivijim vjernicima (ne bih tu sebe ubrojila u smislu nekih religijskih dogmi)
puno lakše živjeti jer za sve imaju objašnjenje.
(Osvrt na komentare mog prethodnog posta:hvala publici
eris, ja sam tebe shvaćala i prije, nego imam jedan čudan običaj da izvučem neki citat iz posta (iako smisao ostatka tog posta i cijelog konteksta potpuno razumijem) da bih imala od kud početi,
treba mi za inspiraciju, za "hvatanje zaleta".
Tako je bilo nepravedno prema tebi jer sam izvlačila tvoje rečenice "za zalet" pa je ispalo da te hvatam za dvije riječi i da ne kužim što hoćeš reći. Htjela sam to objasniti tamo na temi "Tužna statistika...", ali se već neko vrijeme suzdržavam da se tamo ne vratim pa je ostalo bez objašnjenja.
(a možda sam i glupa, no popravit ću se
XVjerujem u "svašta" tj. izabrala sam vjerovati,
ili barem prihvatiti, ne odbacivati,
puno stvari koje sam čula, pročitala, iz raznoraznih izvora, izabrala sam da mi puno toga bude prihvatljivo,
da ne razumijem, ali dozvoljavam da postoji...
Vjerujem u Boga, i da je sve onako kako treba biti, i da je kozmički uređeno, i da ima svrhu, vezu, uzrok posljedicu, svaka misao, riječ - da imaju važnost, negdje,
da smo mali, istovremeno ograničeni i jako velike neznalice,
istovremeno i mali i važni....
da ljudi iz drugih kultura, civilizacija, osobnih vjera/uvjerenja/svjetonazora ili drugih religija
imaju previše pametnih i dobrih stvari koje ne želim zanemariti,
koje isto mogu primijeniti u svoj život,
da moja vjera neće propasti niti se oskvrnuti ako uvažavam nečiju drugu...
....da smo izabrali baš ovdje se roditi, naučiti baš to što nas je snašlo u životu, sresti baš te i te ljude,
da puno toga možemo sami napraviti, da imamo jaku unutarnju snagu, a onaj tko je želi i traži, može je dobiti i "izvan sebe".
U ljubav, poštenje, ljude...vjerujem, izabrala sam vjerovati,
nisam se pokolebala,
izabrala sam vjerovati da, i ako me razočara 100 ljudi,
sigurno, garantirano, postoji još barem jedan jedini koji neće...
ovo navedeno je samo karikatura,
ali hoću reći da mi je teško poljuljati "vjeru u vjeru", ne u dogmu, nego u samu vjeru kao oslonac u životu.
(i ne da vjerujem, nego sam 100 posto sigurna, da sam jučer i danas potrošila vremena na ovaj forum preko svake mjere
Vjeru kao slijedjenje neke organizirane, institucionalizirane dogme davno sam izgubila, jos negdje pocetkom srenje skole. Nista posebno nije na to utjecalo: u osnovnoj skoli u jednom trenutku osjetila sam da mi organizirana religija jako treba, pocela sam ici na vjeronauk, misu, citati Bibliju... Jednako tako u jednom trenutku osjetila sam da to vise nije za mene.
No, volim razmisljati o sebi kao o sljedbeniku jednog univerzalnog religijskog koncepta: uglavnom sve (barem meni poznate) religije slijede neke osnovne moralne principe, koje nastojim onako intuitivno slijediti i ja...
jeste li čitali knjige Razgovori s Bogom? ako jeste - jesu li vam "sjele" , kako ste ih doživjeli?
osobno su mi jako zanimljive, daju odgovore na mnoga pitanja ( meni ).
trudim se vidjeti savršenstvo u svemu. dublji smisao koji ne vidimo iz prve, savršen red i sklad.
nekada uspijem, uglavnom ne, ali da se ponovim - trudim se.
vjeru, kao i Nena, izabirem.
kao što i muža izabirem, svakodnevno.
ekoi,
u navedenim knjigama ima fantastičnih dijelovima o umrlima.
način na koji nam se javljaju...
ne znam je li pametno pisati moje iskustvo, da ne ispadnem totalna frikuša
mislava, samo piši i mene ovo baš jako zanima....
Vjerujem u Boga i vjerujem u život poslije života inače mi sve ovo nema smisla.
Vjera mi pomaže da prebrodim teške trenutke a one lijepe upotpunjuje.
Međutim nisam uvijek posvećena vjeri do kraja kao npr sada ali sam se osvjedočila u jednom periodu života kada mi je bilo jako teško i mislila sam da ne znam kuda i kako i odlučila sam se posvetiti vjeri, molitvi, čitanju biblije i otišla sam s mladima na jedno duhovno putovanje koje me toliko ispunilo i počela su mi se otvarati vrata i u kratkom periodu dogodilo mi se ono što sam mislila da nikada neće. Ali najvažnije da sam u tom periodu pronašla mir unutar sebe.
Mislim da za sve što nam se događa u životu i dobro i loše postoji smisao iako je to ponekad jako teško shvatiti i zato mi je jako draga priča kada Bog čovjeku na kraju života pokazuje njegove stope i uvijek se vide dva para stopa a u jednom trenutku samo jedan par stopa i čovjek kaže eto Bože tada kada mi je bilo najgore ti si me napustio nema tvojih stopa a Bog mu kaže, ne tada kada ti je bilo najgore ja sam te nosio. U to ja vjerujem.
Nisam krščanin koji je svake nedjelje u crkvi, nisam opsjednuta, u određenim trenucima je moja vjera jača nekada slabija ali mislim da bi mi život bio puno siromašniji da ne vjerujem.
Od kada sam rodila kćer još mi je jača vjera jer kada je gledam navečer kako spava pored mene kažem hvala ti Bože na najdivnijem daru u mome životu.
I Marival je napisala knjiga Koliba stvarno daje neke fascinantne odgovore na fascinantna pitanja i otkriva kako smo mi ljudi ustvari pobrkali neke lončiće.
Potpisujem Mitovski, kod mene je jednako, uz napomenu da sam ja sebe duugo godina smatrala zapravo ateistom dok se nisam uvjerila da sam vjernik (sin mi je zamalo pred očima poginuo od struje na svoj 9. rođendan). Od tog događaja mene NITKO ali baš NITKO nemože uvjeriti da je to što je moje dijete hvala Bogu živo stvar fizike, bilo koje znanosti, za mene je to Božja volja i djelo i hvala Mu!
Tko je autor Razgovora s Bogom?
Općenito volim "dublju" tematiku i raspravu, i volim čuti i pročitati svačije mišljenje i kut gledanja na svijet iz razloga što smo mi sve jedinke sa unikatnim iskustvom koje nas definira na ovom svijetu. Ali već neko vrijeme obuzima me jedna misao; što je to toliko strašno u tome da nešto pa i naš život i mi sami - nema smisao? Je li smisao, a ujedno i vjera jedino što nas tjera da se drugi dan ustanemo i radimo sve što radimo? Što bi bilo da toga nemamo?
Možda sam ja neka frikuša, ali meni je spoznaja da neke stvari za koje sam prije bila uvjerena da imaju smisao, jednostavno nemaju smisao - uvela unutarnji mir i snagu na neki vrlo čudan način. Osjećam nekakvo olakšanje što ne moram više tražiti smisao u nekim stvarima jer mogu prihvatiti da ga nema i to me ne uznemiruje. jel me shvaćate?
X
Osobno ne vjerujem u postojanje "smisla života" osim onoga koji je u životu samom (tj. po meni je smisao života - život sam - ne znam baš to dobro objasniti). I ne vidim što je tu loše?! Meni to uvjerenje da je moj (i svi tuđi) život jedan jedini čini taj život puno dragocjenijim i bitnijim nego onima koji vjeruju da postoji i nešto vječno nakon toga, a ovo je ionako samo prolazno - bar je povijest puna nevjerojatnih okrutnosti i masovnih ubojstava opravdanih baš tom logikom da je ionako "pravi" život neki drugi, kasniji, posthumni a ovaj sadašnji je privremen, manje vrijedan, gešan, itd...
Zašto je loše prepustiti se slučajnosti, sreći, koincidenciji, ili kako god želite nazvati neki događaj, što je loše u ideji da neki događaj nema "viši smisao", "uzrok", i neku "logiku" već je jednostavno slučajno desio... Meni je uvijek lakše objasniti neke događaje jednostavnom idejom da iza toga ne postoji neki genijalni, neobjašnjivi, zakučasti i ne znam ni sama kakav logični plan koji eto u našim nesavršenim očima i umovima ispada nelogičan, nasumičan, nepravedan, itd - tj. sve suprotno od toga što navodno jest. Čini mi se puno vjerojatnijim da je upravo takakv kakvim se i čini...
Samo da se ispravim (otišao edit time) - trebalo je pisati da mi je život dragocjeniji nego nekima (ne svima!) koji vjeruju u vječni život nakon smrti. Znači, bez obzira na ne-vjerovanje u neki dublji smisao nekima je baš zato život dragocjen što je tako krhki, slučajan i jedini, dok dio onih koji vjeruju drukčije imaju opravdanje zašto se spram života odnose manje obazrivo (ekstremni slučaj su npr. bombaši-samoubojice su sasvim uvjereni da njihovi životi nisu izgubljeni kad se raznesu jer ih čeka raj - ne vjerujem da ima puno takvih ateista) Naravno, postoji i mogućnost obrnute logike, da vjerovanjem u tu krhkost i prolaznost života razviti stav da su tuđi životi bezvrijedni spram vlastitog što isto može rezultirati nemilosrdnim ubijanjem ljudi (npr. Staljin i slični). Tako da se iz osobnog stava o postojanju ili nepostojanju smisla života ne može neupitno zaključiti i način kako će se ta osoba postaviti prema životima drugih ljudi i sebe samog - jer će svatko naći opravdanje i logiku baš za vlastito ponašanje. Iz čega opet zaključujem da vjera odnosno ne-vjera same po sebi ne daju nikakvo apsolutno rješenje jer iz iste vjere i istih uvjerenja dobivamo sasvim različite ishode...
Usprkos mnogim promisljanjima na kraju uopce nisam izgubila vjeru u vjeru. Mozda jesam, ali se opet vratila. Neko vrijeme sam mislila da vjeri ne trebaju pravila, ali sad ih dozivljavam vise kao neke smjernice. Ne drzim ih se sljepo, ali isto mislim da bi bilo lose da ih uopce nema. Nisam neki uzoran vjernik sto se tice sljedjenja tih pravila, ali ono sto sljedim cini iskreno i iz srca i mislim da je to najvaznije.
Vjernica sam i nisam izgubila vjeru u Boga, iako je bilo teških situacija u životu.....ali upravo uz Njegovu pomoć, sve se nekako uvijek riješi.......
Čovjek očigledno ne može bez vjere, bila ona institucionalna ili osobna ili nešto treće. Čak i ako si deklarirani nevjernik i to je sustav vjerovanja. Ja pokušavam ujedno i shvatiti zašto je to tako - pored svega što suvremeni čovjek ima na raspolaganju (ne mislim samo na materijalno), zašto je vjera esencijalna, oduvijek i nadalje?
Zašto ne možemo živjeti bez vjere ili ne vjere?
Silyme hvala. Mislila sam da sam sama u svojim razmišljanjima. Sad znam da ipak nisam izolirana frikuša. :D
Ja sam vjernica, vjerujem u Boga. Molim ga svaki dan i zahvaljujem na prelijepom životu, sreći i ljubavi koju imam. Nisam imala nikada uistinu teških trenutaka u životu, samo puno sreće i ljubavi. Znam da će jednom i ti trenuci doći i da će mi biti možda teže nego onima koji su u životu ipak nešto već prošli (smrt bake, djeda), ali zato ga molim svaki dan da me pripremi za te trenutke, da ne dođu naglo i neočekivano.
wrong. to samo znači da ne vjeruješ u nadnaravno, svjesno, razumsko biće kakvim ga tumače religije. to je stav prema postojanju boga. nema veze sa duhovnoću i ništa ne govori o čovjeku samome, niti u što čovjek vjeruje.
a čovjek bez vjere ne može živjeti, jer je vjera u čovjeku samom, ljudi vjeruju jedni u druge, samo većina ne direktno, nego preko boga, putem neke od religija, valjda im treba neki posrednik za vjerovanje
cvjeta 73, pod sustavom vjerovanja u ovom slučaju mislim na svako tumačenje poput ovog tvog kojeg si i sama navela, jer to tumačenje je ono u što vjeruješ, ako razumiješ što htjedoh reći. I da, to tumačenje može biti lišeno svake duhovnosti ali je ipak nešto u što vjeruješ.
autor knjiga RSG je Neale Donald Walsch
neću pisati osobno iskustvo.
umjesto toga sam izvukla dijelove 3. knjige. pročitajte, bez predrasuda.
"Ako netko s druge strane ima nešto što bi želio da vi znate, naći će načina da to i ostvari, budi bez brige.
Tetka, stric, brat, sestra, otac, majka, supružnik i ljubavnik koji su otišli ranije, nastavljaju svoje vlastito putovanje, proživljavajući potpunu radost, krećući se prema potpunom razumijevanju.
Ako se dio onoga što oni žele učiniti treba vratiti k tebi - da vide kako si, da ti donesu svijest o tome da je s njima sve u redu, bilo što - budi uvjeren da će oni to učiniti.
Zatim osmatraj tražeći znak, i ulovi ga. Nemoj ga odbaciti naprosto kao plod svoje mašte, zamišljanja ili kao puku podudarnost.
Čekaj poruku i primi je."
ode mi post.
evo još jednog dijela
"Voljeni nisu nikada daleko od tebe, nikad dalje od jedne misli i uvijek će biti tamo ako ih zatrebaš, spremni dati savjet, utjehu ili poduku. Ako patiš brinući se je li voljena osoba dobro,ona će ti poslati znak, malu poruku koja će ti reći da je sve u redu. Nećeš im se čak trebati obratiti, jer duše koje su te voljele u ovom životu bivaju privučene tebi, lete k tebi onoga trenutka kad osjete najmanju nevolju ili poremećaj u polju tvoje aure.
A vi ćete osjetiti njihovo utješno prisustvo ako ste uistinu otvoreni za njih.
Može se osjetiti miris voljene osobe, ili kolonjska voda, ili miris cigare koju su pušili, ili se može slabašno čuti pjesma koju su običavali pjevušiti. Ili, može se, niotkuda, nenadano pojaviti neki predmet koji im je pripadao. Maramica, ili lisnica, ili neka sitnica, komad nakita, koji se naprosto pojavi bez ikakvog razloga. To se pojavi na naslonu fotelje ili ispod hrpe starih časopisa. Eto ga tu. Slika, fotografija nekog posebnog trenutka - pojavi se onda kad vam nedostaje ta osoba, ili kad ste tužni zbog njene smrti. Te se stvari ne dešavaju tek tako. Te stvari se ne pojavljuju samo tako u baš određenom trenutku, slučajno.
Kažem ti ovo: U svemiru nema slučajnosti.
To je vrlo često. Vrlo često."
Moj odgovor je blizu pikulinog - vjeru nisam izgubila, ona je moj egzistencijalni temelj. Vjeru osjećam kao dar, otajstvo koje sam primila po milosti Božjoj. Vjerujem u Boga, jer vjerujem Bogu. Kršćanka sam jer je kršćanstvo vjera koja u svome središtu ima osobu Boga i osobu čovjeka, slobodu i ljubav.
mislava, sigurno ću potražiti ovu knjigu, pročitano mi je dovoljan motivator da je pročitam cijelu. hvala na preporuci
Ne osjećam pripadnost ni jednoj vjeroispovjesti, ali to ne znači da živim bez vjere. Inače, zazirem od bilokakvog grupiranja ljudi, pod čime mislim na osjećaj pripadnosti bilo kakvoj crkvi, stranci, i sl. jer imam osjećaj da bi me to samo udaljilo od onoga što istinski osjećam.
A osjećam da smo svi ovdje s nekim razlogom, i da su sva živa bića jedinstvena i neponovljiva. Vjerujem da svako postojanje ima smisla, ali ne osjećam da mi u mojoj vjeri treba ikakav posrednik ili institucija.
Želim vjerovati da su sva živa bića jednakopravna, ako ništa drugo, sigurna sam da se svi rađamo i umiremo.
O životu nakon života nemam neka posebna uvjerenja, ali se svejedno nadam da ću jednog dana opet sresti svoju mamu i sve druge drage ljude (i životinje naravno
Slažem se. I tako si objašnjavam dobar dio svog života, pomalo tužan dio.
A vjera, vjera je dio mene i ne bih nikako mogla živjeti bez nje. Zahvalna sam svaki dan Bogu na svemu što mi daje, između ostalog, svaki dan se molim i za vjeru, da me nikada ne napusti.
ekoi, ne znam kada si izgubila majku. To je velika tuga, neizmjerna. Gore od toga valjda može biti samo kada izgubiš dijete.
Moja je mama umrla kada sam imala 12 godina. Iako nisam živjela s njom, jako, jako dugo vremena mi je trebalo da prebolim. Ma, ne prebolim nego da se pomirim. Tada sam bila i u pubertetu, počeo je rat. I evo, točno dvadeset godina poslije ja još uvijek vrtim po glavi zašto je sve to moralo tako biti, što bi bilo da je ranije reagirala na bolest, uspoređujem ju s drugim 50-godišnjakinjama oko sebe, koliko bi sada imala godina, kako bi se ona i Maša "slagale"..., a nje nema. I tu prazninu nitko i ništa ne može ispuniti.
Ovo što ću napisati, možda neće zvučati kršćanski, ali tvoje sjećanje, energija koju je ona ostavila, njezin duh i dalje su oko tebe. I griju srce. Prepusti se sada tome. Nemoj razmišljati o vjeri, o Bogu, zašto je sve tako. Pusti da vrijeme radi svoje.
Ako si vjerovala u Boga, sigurno si sada jako ljuta na njega. Izviči se, svađaj se, plači, tuguj... sve to ne znači da On za tebe još uvijek nije tu. U dubini svoje duše se pomoli da ti da mir, mir koji će barem malo ispuniti tu prazninu koju je ostavio prerani odlazak tvoje majke. Pomoli se za svoju vjeru.
A ja ti želim sve najbolje u životu.
Bog te blagoslovio!
Posljednje uređivanje od SikaPika : 08.02.2011. at 05:23
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom