-
Koke moja, tako mi je drago da si se javila!!! Evo, tu ti je puno cura koje će ti pokušati pomoći i što je najvažnije - pokazati ti da nisi sama u svemu tome! Pusa, drži mi se!
-
-
-
Mene je pomisao da je moj ANĐEO gore s Bogom znala smiriti i utješiti!! Bog je ga izabreo za sebe!!! -tako sam si olakšavala!!
-
-
-
Mišić mali, Gospodin ga je takvoga htio za sebe, a zašto - tko će znati....
-
-
Palo mi je na pamet kako nas najveća bol koja nas zadesi najviše jača. Vjerujem da ste vi, cure, koje ste morale proći ovo užasno iskustvo, na neki način odabrane za nešto... Zašto, ne znam. Tko zna gdje će vam u životu i kad biti potrebna ova snaga koju ste dobile nakon što ste iz svega ovoga teškoga izašle...I vjerujem da ste posebne u Božjim očima...
-
-
Draga Koka, strašno mi je žao, jučer sam cijeli dan plakala zbog tebe, zbog sebe, zbog svih kojima se najstrašnije dogodilo.
Moj je mali miš umro u 39+4 tjednu, na Pepelnicu, 25.2. Otišla sam u bolnicu roditi a vratila se bez mog anđela. Još uvijek jako boli. Jedan dan je bolje, drugi dan opet isto. Ujutro dobro, popodne grozno. Ali je drugačije nego prvih dana.
Znam da će biti bolje. Znam da nikad nećemo zaboraviti ove dane i ovu tugu ali sigurna sam da će biti lakše.
Pomaže mi moj divni muž s kojim zajedno plačem i bude mi lakše. Pomoglo mi je i da vidim koliko ima divnih ljudi koji su se veselili našem malom Ivanu.
Pomaže mi da puno pričam o njemu sa svojim mužem, da pričamo o tome kako ćemo dalje i da pričam s drugim ženama koje su prošle isto. Isto tako, idem na terapiju kod jedne divne žene i puno mi je bolje nakon razgovora s njom. Nažalost, ne znam nijednog dobrog psihoterapeuta u Zadru da ti preporučim, ali terapija svakako pomaže.
Tješi me to što znam da je mom malom sinu sada lijepo, da je sretan i da je s Bogom i sa svojim didom, ujom i ostalim dobrim ljudima koji su otišli s ovog svijeta i sada paze na njega. Stalno mislim na to.
Tužno mi je što nije mogao ostati sa svojom mamom i tatom, ali nas dvoje ga jako volimo i znam da on voli nas, bez obzira na to što nismo zajedno. To je najbitnije.
Drži se, voli i grli svog muža i puno pričaj o tome kako se osjećaš. Od toga se tuga malo smanji.
Mislim na tebe i tvog muža i molim Boga da vam olakša ove dane i da utjehu. Nadam se da vam je danas malo bolje nego jučer.
-
-
Grlo me steglo čitajući ove postove, to je nešto najstrašnije što se majci može dogoditi! Divim se vašoj snazi i hrabrosti, na žalost mnogo žena prolazi kroz tu tužnu priču. Najvažnije je skupiti snagu i živjeti život dalje i zadržati malene u najljepšem sjećanju, ma koliko bolno to bilo. Samo jake i odlučne uspjet ćete ostvariti svoj cilj i jednog dana zaista uživati u svojoj obitelji. To mi je davno pričala moja baka kojoj je prvo dijete, sinčić, moje nesuđeni ujak, umro s mjesec dana starosti od one nesretne i neobjašnjive smrti dojenčadi.
-
Draga moja koka!!!
Evo ja ne postam ovdje često....ali sad sam morala....
Iako uopće ne znam šta da ti napišem.......imala sam curicu,Matea se zvala,živjela je šest mjeseci i onda mi je umrla na rukama.....potpuno razumijem tvoju tugu i tvoj bol.I nemoj se čuditi što kad si otišla na grob bilo ti je lakše....i meni je tako svaki put.
kad odem tamo pričam s njom,kažem joj sve šta mi na srcu leži i kao da si malo olakšam.Ali boli jako.......evo kod mene je proslo 5 mjeseci i još uvijek boli jako.Dovoljna je jedna jedina sitnica i da se sjetim svega.Ali razlika je u tome što je moja curica živjela šest mjeseci sa mnom i poslije jednostavno nestala.Uzela mi ju je neka viša sila.
Znam da je glupo,ali možda bolje tako odmah,nego nakon upoznavanja,igranja,presvlačenja,svakodnevnog držanja.....još je teže vjeruj mi draga moja.
Želim ti svu snagu ovoga svijeta da bi mogla prebroditi tragediju.I nemoj odbijati ni u kom slučaju pomoć prijateljica,jer ona je jako važna.Važno je da si što manje sama i da imaš što više ljudi oko sebe iako ti oni ponekad smetaju(znam po sebi).A kad ti baš dođe i da se isplačeš...sjedni i isplači se ne gutaj suze,one moraju van,ma koliko to teško bilo.
Eto šaljem ti veliki zagrljaj i jedan val pozitivne energije da ti bol što prije prođe !
-
jako tužne vijesti
Kristina jako mi je žao zbog tvog malog Ivana,a i zbog tebe i tvog muža.Stvarno,što se dogodilo?Ponekad mi se učini da vrijeme čini svoje,a onda me opet uhvati depresija,osjećaj praznine i ono najgore,osjećaj krivnje koji me stalno progoni.Pokušala sam i kod psihologa koja me već dugo poznaje,ali mi nije baš pomoglo kao ni razgovor sa svećenikom.Ja trenutno mislim stalno o novoj trudnoći i to mi nekako pomaže da mi vrijeme brže prođe. 
-
Ivan je imao tromb u pupčanoj vrpci. To je nešto što se strašno rijetko događa i nikako se nije moglo ni naslutiti niti spriječiti.
Ne znam kako bih te utješila, što bih ti mogla reći da ti bude lakše. Meni je puno pomoglo to što sam pričala sa svojim doktorom o tome zašto se to dogodilo. Isto već razmišljam o novoj trudnoći i mislim da ću zatrudniti čim mi doktor kaže da smijem.
Čitam neke knjige o trudnoći nakon gubitka djeteta i malo mi je lakše kada vidim da nisam sama, da su i druge žene to doživjele i preživjele, da imam ista pitanja kao i svi...
-
-
Draga Koka! Svoju tugu moraš odtugovati i tu nema nekog recepta. Sada ti se čini da je tebi najteže na svijetu i to je normalno. Vjerojatno ti je svako drugo pitanje : Zašto baš ja? A pišem ti to zato jer to prolazimo svi koji moramo prolaziti teška iskušenja. Ja nisam izgubila dijete u porodu, moju su djevojčicu spasili i donijela sam kući dijete hendikepirano za čitav život. Imogu ti reći da uopće nije lijepo živjeti sa strahom što će s njom biti kada nas više ne bude. I uopće nije lijepo bilo ponovo proživjeti novu trudnoću i dočekati novi porod koji se mogao isto tako završiti. Hvala Bogu na našoj hrabrosti jer smo dobili živo i zdravo dijete koje nas je podiglo psihički i fizički. Sada nakon 10 godina ponovo sam trudna i sa istim užasom čekam porod kao i drugi puta. Prvo svoje odtuguj, skupi snage i hrabrosti za novi pokušaj i znaj da će sve to jednog dana biti iza tebe kao ružno sjećanje. Doći će vrijeme kada ćeš ti tješiti druge i pomagati im da lakše prebrode svoju tugu. Budi strpljiva i pusti da vrijeme učini svoje.
-
-
-
Draga, ne daj se crnim mislima. Brzo će doći dan kad ćeš nam svima ovdje javiti puno sretnije vijesti.
Mislim na tebe i šaljem ti veliki virtuelni zagrljaj!
-
I ja se nadam tome draga, još samo da se riješim napasti zvane E.coli.Ipak ponekad ne mogu,a da se ne prepustim depresiji i sjećanju.
-
-
Draga Sanjice,jako mi je žao zbog tvoje djevojčice i vjerujem da ni tebe nikakve riječi ne mogu u potpunosti utješiti.Ipak vjerujem da ćeš ponovno na svijet donijeti lijepo,živo i zdravo djetešce kojem ćeš se radovati.Ne znam što da ti kažem jer nemam tvoje iskustvo osim da se držiš i budeš hrabra i sve će biti dobro.Vidjeti ćeš! 
-
-
Koke, ja ti se potpuno slažem s odrom po pitanju psihologa. Ponekad nije dobro da je to osoba koja nas dobro poznaje. Ali možda će ti se javiti stručne cure koje će ti to bolje objasniti.
-
-
Strasno mi je zao kada procitam ovakvo nesto, najezila sam se sva. ne mogu ni zamisliti koja je to bol i kako se osjecate. No, zapamtite, da sve ima svoj razlog i da takvo sto Bog nebi nikada stavio pred vas da vi niste dovoljno jake da to izdrzite...
-
Jako mi je zao kad sto ovako nesto cujem. Uvek se setim moje jadne mame i njenog prvog sina (mog brata) koji je umro na porodjaju (greskom babice). Njoj je i sad (posle 35 godina) tesko da o tome govori, mada je vreme donelo druge radosti, ovo je ostalo kao gorcina.
-
-
Koka, bit ce dobro, vidjet ces...
Uskoro ce ti se ispuniti zelja, od srca ti to zelim...
-
Nije me bilo neko vrijeme na forumu jer smo MM i ja bili na putu.Htjeli smo promijeniti malo sredinu i ljude u nadi da će nam možda biti malo lakše.Puno smo putovali pa čak su nam i misli malo odlutale no ipak smo se vratili kući na staro.Nadam se da će odsad krenuti bolje vrijeme za nas dvoje.Hvala vam svima!
-
Dobro nam došla natrag!
Nadam se da ćemo od sada čitati samo lijepe vijesti od tebe!
Zaista ti to želim od srca. A u to ime i za pozitivnije misli mogla bi otvoriti novi topic za novi početak.
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
no što te ne ubije,to te ojača.Čini se meni da bi sve nas koje je zadesila ista sudbina,koje smo kako Klia kaže odabrane od Boga,morale postati poput stijena u kojima još uvijek kuca isto srce.I dalje ranjivo,i dalje prazno za ono najsvetije što je izgubilo.Zašto je Bog baš nas odabrao nikad nećemo saznati osim što nas ista sudbina spaja.
Odgovori s citatom