 |
|||
ovo zaista nije nikakav primjer, a ponajmanje dokaz. to je kao usporedba da dijete cijelu dob dijetinjstva jede samo kukuruz, i tada bi imao teške posljedice, ali fizičke. Čovjek je socijalno biće i različitosti karaktera treba gledati u normalnim , socijalnim okolnostima , a ne neprirodnim i ekstremnim (ps. nisam čitala knjigu , ali budem).jedna2 prvotno napisa
Posljednje uređivanje od sirius : 03.07.2011. at 20:44 Razlog: nepismenost
Vi u Zg imate mjesto gdje se dobije "dijagnoza". Mi ga u Ri na sreću nemamo. Neću se više miješati u ovu temu. Znam i Pinkera i mogla bih staviti druge autore koji misle drugačije, ali da je to nekome važno, našao bi sam.
Iz kože "darovitog" djeteta kažem da se dijete nađe, netko prije, netko kasnije. Nijednom stvarno inteligentnom djetetu nije ni malo čudno da je drugačije od drugih. Ono to shvaća i to mu je normalno.
Takvo dijete zna da je pametnije od drugih i da brže sve kuži i najvjerojatnije je sretno zbog toga. I još sretnije ako to svoje znanje može podijeliti. I nikakav "sistem" ni loš učitelj neće spriječiti takvo dijete da nauči i to još na satu. Jednom vidi, jednom čuje i zna reproducirati.
Govorim o osnovnoj i srednjoj školi, kasnije je ipak malo teže.
Tvrdim da djeci nije bitna "dijagnoza", bitna je roditelju. Ne kažem da se morate slagati sa mojom tvrdnjom, ali da ste
Posljednje uređivanje od Beti3 : 03.07.2011. at 20:58
Postoji i druga strana priče. Dijametralno suprotna, s kliničkom depresijom kao posljedicom neshvaćenosti i neprihvaćenosti tijekom odrastanja.
I to nije zaključak iz moje "kože" (iako u obitelji imam sličnu priču, nimalo lijepu i idiličnu), nego iz razgovora s kompetentnim osobama kojima je to struka.
Nemojmo tako olako zaključivati samo na temelju vlastitih iskustava. Super za one koji kroz život lako prođu i "nađu se prije ili kasnije", ali na žalost postoji puno onih koji se ne nađu, i koji će cijeli život okrivljavati same sebe, jer ih nitko nije uputio na drugačiji način razmišljanja o sebi i svojim karakteristikama.
Nije darovitost samo više znanja, da bar jest samo to, pa ne bi ni trebali pomoć ni u kojem aspektu.
Iako, rekla bih da smo se u raspravi udaljili od početnog posta, već se na prošloj stranici došlo do zaključka da planirani "razredi za naprednu djecu" nisu namijenjeni isključivo darovitima, nego natprosječnima po školskom uspjehu.
Problemi s govorom u izolirane djece (inače, vrlo ekstreman primjer!) nisu posljedica "prazne ploče", nego činjenice da živčani sustav za svoj potpuni razvitak zahtijeva interakciju i podražaje iz okoline. Kao, uostalom, živčani sustav bilo koje životinjske vrste.
Uostalom, "prazna ploča" baš i nije prazna ako je već u njoj nekakva pamet, zar ne?
Ima tu u ovoj raspravi previše "ja šumom a ti drumom".....pa se ne bih više htjela miješati....kao što je tanja_b rekla udaljili smo se od početne teme za koju je ionako već donesen kakav-takav zaključak.
A netko je nekoć davno lijepo napisao: "talenti propadaju, a genijalci uvijek nalaze načina" pa tako je bilo i bit će.
starih se izreka i sustav drži - nek' najsnažniji isplivaju, a ostale nek' voda odnese.
Nisam se više htjela javljat, al ne mogu si pomoći. Stvarno mislim da je hvalevrijedno da ljudi gledaju svoju djecu i nastoje im pomoći pa tako idu s njima i na testiranja i psiholozima. Ipak, čini mi se da ako dijete do 7 godine nije u krugu obitelji naučilo da svo svi mi drugačiji a opet jednaki, promaklo im je nešto. Iskreno vjerujem da takvo dijete ima problem sa samosvješću a ne s vlastitim kvocijentom inteligencije. Samosvijest i samopouzdanje nisu isto. Možda je aj problem vidljiviji kad je dijee osobito pametno, ali problem nije u pameti, pa ni rješenje. Naravno, svatko bira što će i kako s vlastitom djecom...
kada bi tako jednostavno bilo nafutrati djetetu samosvijest, kada bi jednostavno sva pametna djeca znala sa su pametna i uzivala u tome bez obzira sto drugi imaju za reci...Pojednostavljujete stvari. U konacnici, djeca su danas najmanje izlozena svojim roditeljima, u grupi druge djece i u razlicitim sustavima provode desetak sati dnevno pa nikako ne moze biti zanemariv utjecaj tih sustava. psiholozi i psihološka procjena djeteta je u danasnjim skolama nuzna za svako dijete koje imalo iskace iz prosjeka u bilo kojem smjeru jer, u pravilu, škole ne prepoznaju individualne potrebe djece. Pa moras donijeti papir da ti dijete treba, npr. individualizirani program...
neko je rekao - vratimo uciteljima status koji su prije imali pa ce sve biti bolje. Tko da im to vrati? I kakav je to status ucitelja ranije bio a da su djeca imala od toga koristi?
U svakom slucaju zadrzimo se na temi posta - obrazovnim potrebama darovite djece. Osobno, niti sama se ne slazem sa posebnim razredima za darovite, slozila bi se sa dodatnim programima koji se za djecu mogu organizirati, sukladno interesima djeteta.
Da, ovo je diskusija "ja šumom, ti drumom". S jedne strane realna iskustva, edukacija i poznavanje problematike, s druge strane paušalni, subjektivni stavovi. Nažalost, ovdje su isplivale mnoge predrasude koje proizlaze iz neupućenosti i neprihvaćanja različitosti.
Mislim da je sa primjedbama da je roditeljima potrebna dijagnoza, a ne djeci (darovitost nije dijagnoza, to je određena kognitivnih sposobnosti) i da "se stvarno pametna djeca ne osjećaju drugačijima i čudnima" (to je išlo mog sina; nesretnik je zapravo glup i ima majku kojoj treba dijagnoza) za mene je prijeđena svaka granica dobrog ukusa i prihvatljive razmjene mišljenja. Ovakav način diskutiranja ubuduće ću prijaviti osoblju foruma.
Kad smo već kod poslovica mogu samo reći: Lako je tuđim .... po gloginju mlatit.
Sit gladnom ne vjeruje.
I potpis na Zdenku2, Sirius, Bubicu i sve ostale koji ne pišu iz ciničnih motiva.
Posljednje uređivanje od pikula : 04.07.2011. at 10:45
Ovo isto ide mog sina. Prije svega nije fer na ovakav način pisati o tuđem djetetu koje uopće ne poznamo. Moje dijete doista nije sa sedam godina bilo racionalan, zreo, socijalno osviješten čovjek. Danas, kad ima jedanaest godina on je mnogo bliže toj racionalnosti i svijesti o sebi i drugima, ali je još uvijek dijete, nije odrastao i nije još zreo. (Naime, dopuštam mu da bude dijete.) Problem nije u pameti, pamet je dobro došla. Problem je u tome kako okolina prihvaća dijete, dopušta li mu da bude kakvo je, prihvaća li i zadovoljava njegove posebne potrebe na što svako dijete ima pravo. Problem je i u emotivnoj, socijalnoj strani, a u to ulazi i pitanje samosvijesti, samopouzdanja.
Još jedan pokušaj razložnog argumentiranja u raspravi u kojoj se razložnost izgubila: darovitost je razina kognitivnih sposobnosti, nije dijagnoza niti općeniti opis koji bi vrijedio za svu darovitu djecu. Svako je dijete kognitivno različito, pa i darovita djeca. Testiranje nam je trebalo zato da točno znamo gdje su jake, a gdje slabe točke naše djece, kako bismo im mogli najbolje pomoći u šarolikosti njihovih problema. Neka darovita djeca su povučena, žive u svom svijetu, zatvaraju se i teško sklapaju socijalne kontakte, te imaju problema sa samopouzdanjem. Takvi bistrići vrlo često prolaze nezapaženi ili dugo vremena nezapaženi i u svojim problemima su sami. To mi je dobro poznato i drago mi je da moje dijete nije moralo potpuno samo rješavati svoje probleme. Druga su djeca socijalno jako angažirana i samosvjesna, ali imaju problem sa sustavom, pogotovo s lažnim autoritetima zbog svojih razmišljanja kritičnosti i zbog needuciranosti stručnog osoblja. Kod većine je problem veliki raskorak između njihovih kognitivnih sposobnosti i nedostatne emocionalne zrelosti, pogotovo u ranom djetinjstvu. Većina darovite djece ima vrlo snažno razvijen osjećaj za pravdu i to, takvi mali, manifestiraju u svojoj okolini, vrlo često sebi na štetu. Oni upravo polaze od toga da smo svi ljudi, da smo svi jednaki, pa će tako i nastupiti i prema formalnim autoritetima. Većina bistrića su perfekcionisti, puno traže od sebe (ne njihovi roditelji, oni sami!) i nezadovoljni su kad po svom mišljenju nisu ostvarili taj maksimum. To im isto stvara probleme, jer se vrlo teško nose s neuspjehom. Kod mnogih to može prijeći u drugu krajnost, pa funkcioniraju daleko ispod svojih sposobnosti i propadaju, jer si sami nisu mogli pomoći, a sustav im nije pomogao.
Korist od psiholoških testova i radionica je u tome da se djeci pruži potrebna pomoć da bi maksimalno razvili svoje sposobnosti, ali još više u tome da se razviju kao cjelovite, dobro socijalizirane osobe, što je darovitoj djeci iz mnogih razloga teže nego prosječnima. Na radionicima kakve je pohađao moj sin ne radi se o dodatnim intelektualnim i umjetničkim sadržajima nego o poboljšavanju socijalnih vještina djece i jačanju njihove emotivne strane. Mnoga darovita djeca osjećaju se različitima od drugih i većini je upravo svojstveno da imaju loše razvijene socijalne vještine. Njima uopće nije lako osvijestiti i prihvatiti sebe, a pri tome se uklopiti među ostale.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 04.07.2011. at 11:16
Uh, teško odolijevam da ne kvotam post i boldam sve što si savršeno sročila, ali na kraju bi boldala skoro sve.
Ma kad je nekom zabavno sprdat se nemožeš mu oduzet zvečku samo zato što to nekog boli, očito. Ja bih radije ljudi koji su tako ponosni nasvoje predrasude i neznjanje idu psihologu umjesto djece koja se moraju nositi sa arogantnim odraslim ljudima, ali na žalost...
Roditeljima su testiranja i radionice potrebni da bi razumjeli svoju djecu, da bi ih znali prihvatiti i da bi ih bolje odgajali. Naime, takvoj djeci je teže postavljati granice i o tome se treba educirati; to treba znati. Oni su redovito izraženi individualci, beskompromisni i nekonvencionalni i vrlo često se odupiru pravilima, pogotovo ako im se nameću bez objašnjenja. Zvuči jako lijepo, ali takvo dijete nije lako odgajati. Darovitost djeteta je teška dodatna zadaća roditelja u odgoju djece, na drugačiji način, ali s istom težinom kao i druge posebne potrebe djece. Uvriježeno je mišljenje da roditelji "forsiraju" darovitost djeteta da bi se sami dokazali kroz dijete ili kompenzirali neke svoje neuspjehe. U stvarnosti nije tako - roditelji to rade zbog potreba djece, a sami su izgrađene i realizirane, zadovoljne osobe.
Postoji i jedna negativna strana psiholoških testiranja, a to je etiketiranje u okolini i poprilična netrpeljivost koja se zbog toga javlja prema darovitoj djeci. Uvijek me ponovo čudi kako su ljudi spremni priznati posebne sposobnosti kod odraslih ljudi, a ne prihvaćaju da takve sposobnosti postoje i u dječjoj dobi. Uza sve negativne posljedice tog "papira", dobit od tih saznanja i od rada s djecom na temelju tih saznanja je dugoročno nemjerljivo veća. Taj "papir" nije sam sebi svrha, kako se stalno na neugodan način podmeće - njegova svrha je u tome da se djeci temeljem spoznaja o njihovim sposobnostima i potrebama pruži podrška u obitelji, u školi (kroz mentorski rad i radionice), a po potrebi i kroz stručne radionice.
Problem s darovitom djecom u školi jest taj što im nije prilagođen ni program ni način rada. Kad se svim onim već nabrojanim osobinama pridruži i dosada, nastaje tipičan problem darovitog djeteta u školi. Mnogo u tome može pomoći otvoreni, fleksibilni i educirani učitelj (hvala svim takvim učiteljima mog M.), ali problem programa i propisanog načina rada ostaje. Taj problem leži i u korijenu ove teme - prijedlog za osnivanje posebnih razreda možda nije najsretniji, ali jest neki korak. Istraživanja pokazuju da se daroviti bolje snalaze i rade u skupinama sebi sličnih.
hm, sad ja tek ne kužim, pomozite mi
darovita djeca imaju jako puno problema, na koje mi čista logika ukazuje
ali ovo nije razred za darovite-nego napredne
oni su dosad dokazali da nemaju problema sa školskim programom-zato i jesu napredni?
tako sam ja shvatila. obzirom da su djeca u posebnom razredu smještena najviše (ili isključivo, nisam sigurna) po odličnom uspjehu, vrijednom radu i odličnoj suradnji sa autoritetima. dakle napredni po standardima klasičnog školskog školskog sustava.
pa, cilj darovitih jest, između ostalog, da postanu napredni. jel tako? kad već imaju sposobnost koju imaju, da bar kroz školu prolaze bez problema.
ne znam, moj J valjdaspada u tu grupu naprednih, al osobno, nikako ne bih voljela da ide u takav razred.
ma možda imate i pravo, ja priznajem da i ja svoje predrasude imam
nekako to dolazi valjda ko skrining kukova kod beba.
sad imamo skrining možebitnih dječjih psiholoških problema, sadašnjih ili budućih.
i instant reagiranje.
a možda to i nije tako loše, ne znam.
da, ok je ulagati u fizičko zdravlja i prevenciju ali nije u psihičko. To se predrasuda s kojom se psiholozi svakodnevno susreću u svojem radu.
sada razmišljam o ovom razredu za napredne ili darovite. Ja bi vjerojatno kao dijete bila okarakterizirana kao napredna i vjerujem da bi meni super bilo u takvom jednom razredu, da bi dobila puno i iskoristila puno. Ali, ja sam bila dijete krojeno po mjeri naseg skolskog sustava. A opet, sjetila sam se epizode iz svojeg skolovanja koja je meni osobno bila izrazito vazna i jako je utjecala na moj osjecaj uspjesnoti i samopouzdanje, trebale su mi godsine da si to poslozim u glavi (pazite, jedan jedini događaj!) a nitko iz moje okoline to nije prepoznao niti poradio samnom na tome: dakle, 7. razred, natjecanje iz prirode, nas četiri pripremile rad ua općinsko natjecanje. Ja rasturam, na svim pripremama najbolje, na samom natjecanju me pojede trema u nastutu, spetljam se i ne verbaliziram cijelu pricu najbolje. rezultat: osvojile smo nagradu ali samo tri mogu dalje na republičko, ja ostajem doma jer sam bila najlošija u prezentaciji. Ja se ne mogu sjetiti da je naša profesorica rijec posvetila takvom raspletu situacije. Zaključak: zalud ti pamet, zalud ti znanje i posebni razredi ako netko nema djetetu pomoći razrijesiti emocionalne probleme koji se redovito pojavljuju i koji se isto tako uče savladavati.
svaka čast djetetu, zaslužilo je svojim radom, i zato mu dajte priliku da uči i napreduje!
Cvijeta, da sad ne tražim post za citirati, nisi me dobro razumjela. Mislim da mi je mama odlično odgovorila, a htjela sam tim primjerom reći upravo to da biti dijete, kao ni biti mlad ili biti čovjek jednostavno ne podrazumijeva samo jedan stereotipni unaprijed zadani skup osobina.
Ako "pustite djecu da budu djeca" znači prihvatite ih takve kakvi jesu i dajte im što im treba - da , naravno. Samo, to je upravo ono zbog čega smo mi išli psihologu i zbog čega se većinom ide psihologu - kad roditelju ili okolini šteka razumijevanje, prihvaćanje pa i znanje.
I dobro kaže Zdenka, ako izuzmemo ove osobne i zločeste postove, još uvijek ih ostaje puno koji su, kao i tvoji
Evo, sad sam konačno skužila što želim reći - ne radi se o načelima ni o općim pravilima, radi se o pravoj živoj djeci i njihovim životima.
A onaj dio priče gdje se pokušavaju ostvariti bolji uvjeti školovanja darovitih, tu se stvar diže na razinu načela, ali opet iz potreba prave žive djece.
Ovo o čemu ti govoriš - nestručna stručna služba, izvlačenje papira s dijagnozom kao izlike za slijeganje ramenima (ništa se ne može, dijete ima dijagnozu) - to su neke od loših strana priče, ali ne vidim zašto bi to dovodilo cijeli koncept u pitanje.
ja sam nekad imala problema predrasuda prema psiholozima (tako to studenti filozofije obicno imaju prema studentima psihologije
a sto se tice skrininga i instant reagiranja - to je samo privid. Tako se mozda cini onima koji su previse na forumu, i jer se zaista danas u medijima cesce pise o posebnim potrebama djece (i darovite i ostale). Ali jedno je pisanje u medijima, a drugo stvarnost u nasim skolama. U stavrnosti nema instant reakcija.
Mi imamo iskustvo s trazenjem posebnog tretmana za dijete kojem se se posebne potrebe vide odmah, i koje, zbog citave situacije, uglavnom kod ljudi izaziva zelju da mu pomognu i olaksaju (i uz to ima rijesene papire, i propisima ustanovljene obaveze skole da osigura individualizirani pristup). Pa opet imam dojam da sam vrlo vrlo tesko postigla da u skoli dobije koliko toliko adekvatan pristup.
Mogu samo misliti koliko je tesko postici uvazavanje djetetove darovitosti u skoli, kad je nama ovdje na forumu (uglavnom visokoobrazovanim i za djecje potrebe senzibiliziranim osobama) toliko tesko priznati da necijem tudjem djetetu to zaista treba, cak i ako nasem vlastitom mozda ne treba.
A o ovome da ne govorim.
O generaciji mojih roditelja, iz koje su mnogi ostali bez posla, neki bez dobrih karijera. Umjesto da zatraže pomoć u takvoj jednoj jako teškoj situaciji, radije su doslovno psihički propali, ili napola propali.
O situacijama kad se naglo pojavi bolest u obitelji (bolesno odraslo dijete), i kad se i taj mladi čovjek i njegovi roditelji radije vrte u nekom krugu depresije, svađa, neprihvaćanja, slutnji - ali pomoć se ne traži. Radije se vrti isto već 7 godina.
I tako dalje...
X
a sto se tice skrininga i instant reagiranja - to je samo privid. Tako se mozda cini onima koji su previse na forumu
Mogu samo misliti koliko je tesko postici uvazavanje djetetove darovitosti u skoli, kad je nama ovdje na forumu (uglavnom visokoobrazovanim i za djecje potrebe senzibiliziranim osobama) toliko tesko priznati da necijem tudjem djetetu to zaista treba, cak i ako nasem vlastitom mozda ne treba.
I zato što se slažem, a i da oživim tradiciju.
Ovo si jako dobro primijetila.
Ovdje se radi o nerazumijevanju problema od strane većine, odnosno onih koji su blagoslovljeni "dobrim", inteligentnim, marljivim djetetom koji u ustanovama i u društvu funkcionira više-manje dobro ili odlično. I tu uspješnost pripisuju svom zdravom razumu, odgoju, stavovima i pristupu, možda i genetskim predispozicijama (od normalnih roditelja normalno dijete - koliko ste to puta čuli ili izgovorili?).
Jako me smeta minoriziranje i ironiziranje manje vidljivih problema s kojima se roditelji susreću, bajanje da su to sve oni sami izmislili iz ovog ili onog razloga.
To dođe ko ono legendarno OPUSTITE SE! upućeno neplodnim parovima.
ja opet ne kužim, pa tema o razredu je o naprednima, ne o darovitima?
Napredni su oni koji nemaju nikakvih problema s funkcioniranjem u sustavu?
S time smo počeli, ali smo skrenuli na darovite. Ajde, krumpirić, šta se praviš da ne kužiš
ja uopće ne razmišljam tako.
samo razmišljam na način da ne mogu svi biti dobri, inteligentni, marljivi i da svi u ustanovama i u društvu funkcioniraju više-manje dobro ili odlično.
al nema veze, nemam vremena da složim post onako kako hoću, po vašim odgovorima vidim da nisam uspjela napisati točno ono što želim reći, pa za sad odustajem, pobijedile ste
šalim se.
krumpi se pravi darovita. :D
tako je, tema je: što mislite da li sve odlikaše sa primjerenim vladanjem treba staviti u jedno razredno odjeljenje (samo da kažem da u zakonu u školstu to jest legitimna opcija, ako ima dovoljan broj učenika). ali obzirom da se svatko svrbi gdje ga češe , skrenuli smo na darovite (potpuno nenamjerno nego nam nisu bili jasni kriteriji odabira učenika na početku).
ne znam jel to kompliment il nije, ne mogu pročitat
kriteriji su ovdje nedvojbeni-stavit će sigurno odlikaše-iliti napredne.
sumnjam da će u "the razred" stavljati male genijalce, teške za hendlat
takav razred ne može onda odrađivati jedan običan profesor
a ovakav će odrađivati jedan, i to s guštom
a ja s time imam sitnih problema, navela sam ih već.
Ovo sa stavljenjem odlikaša u isti razred, se događa upravo sada pri upisu u prvi razred gimnazije, svi imaju minimalno 56 bodova i više i onda za oko 10 mjeseci imamo par popravaka i ne baš toliko odličnih ocjena.....Gauss na djelu ili po defaultu, tko će ga znati.....
O čemu se radi, naravno nemaju sva djeca isto predznanje, radne navike i sl, ali jako puno djece se ne snađe u novom okruženju i jako im je teško... i potrebna im je stručna pomoć da prevaziđu tu stepenicu u svom životu.
ja bi rekla da je Gauss ( a ima tu dio i s kriterijima različitih OŠ, koji su isto upitni i raznoliki)
Odgovor Cvijeti:
Da, naravno da ne mogu, time si dotakla i šire pitanje - treba li nastavno osoblje biti tolerantno, educirano i imati primjerene uvjete rada da bi uspjelo zadovoljiti potrebe svakog učenika? Skokni malo na forum učitelja razredne nastave, zgodno je pogledati stvar s one strane katedre. Ljudi najčešće vape za pomoći psihologa i defektologa jer se na faksu o tome ne uči, a o problemima kad roditelj ne surađuje da i ne govorim.
Posljednje uređivanje od čokolada : 04.07.2011. at 14:54
Razred je za napredne, a među njima su i daroviti, jer uglavnom jesu napredni u školi. Postoje daroviti koji ne iskorištavaju svoje sposobnosti, iz raznih razloga da sad ne tupim o tome, ali većina njih su uspješni u školi, mjereno ocjenama. Problemi su drugdje - u komunikaciji, u prihvaćanju, u netoleriranju različititosti, kritičnosti, pitanja, interesa. Sve je to zapravo vrlo složeno; puno ima problema u sustavu. Pojednostavljeno rečeno, dijete može biti apsolutni odlikaš, a da ipak ima itekakve probleme neprihvaćenosti u školi, pri čemu mislim prije svega na odrasle, a ne na djecu.
ja mislim da odgovor na prvo pitanje znaju i ptice na grani.
Naravno da nastavno osoblje ne može tako raditi 1na30, dalje ni ne treba ići...
Zdenka,imaš pravo, da, to je razred za napredne, među kojima su i daroviti.
nije razred za darovite, koji nisu napredni.
Ako su daroviti napredni, onda imaš dokaz da, uz pomoć učitelja/roditelja/stručnjaka/xy zadovoljavaju elemente koji su dostatni da završe u razredu naprednih-da se koliko toliko snalaze u sustavu
A onda imaš i specifičnu djecu, hrpu iste, koji ne upadaju u kalup, nisu napredni, a ni daroviti, nemaju izdefinirane posebne potrebe-svako od te djece iziskuje pomoć, neovisno o razini darovitosti
sve se svodi na ovo što čokolada (a zapravo azakaj prva) spominje-hrpa djece ima kojekakve posebne potrebe-škola nije prilagođena nikome (ili je svakome i nikome)-baš zbog činjenice da kapacitet koji škola "podnosi" podrazumijeva da svi koji ne udovoljavaju "pravilima" budu zakinuti..
Kad bi svako dijete imalo priliku biti prihvaćeno takvim kakvo je i imati adekvatnu pomoć u tome...hm, sad mislim da već zalazim u malo SFovske sfere.
Inače, ne mislim da je društvo namjerilo školom stvarati poslušnike, nego da je društvo namjerilo uprosječiti školu. Al ne postoji "prosječan čovjek, prosječno dijete"-to je statistički element, nije ničija osobna karakteristika.
A možda nisam u pravu.
Mislim da jesi, s time što doista mislim da uprosječivanjem ili bolje rečeno uravnilovkom društvo želi i stvoriti poslušnike. Svi isti, jednoobraznog mišljenja i ponašanja.
Sve ovo što pišeš sam iskusila sa svojom djecom, bez obzira na razlike među njima. Od djece se očekuje da se prilagode školi, obratno ne.
Prvo bih se htjela ispričati Zdenki 2 budući se osjetila povrijeđena mojim postom, iako mi to nije bila namjera. Slažem se da je situacija u školama takva da se i djeca i profesori imaju prilagoditi školi, a ne obratno. No, to je situacija koju ipak stvaraju živi ljudi i kolikogod to bilo utopijski, kad ja zatvorim vrata svog razreda ja ju se trudim promijeniti. Mislim da su psihološka testiranja najbolje sredstvo koje može pomoći roditeljima i profesorima da zadovolje intelektualne potrebe djeteta te na taj način pomognu djetetu graditi samopouzdanje, ali ne i samosvijest. I tu smatram da je uloga obitelji ipak nenadmašiva. Samosvijest nije znanje o vlastitim mogućnostima već spoznaja da vrijedim samim postojanjem. Dakle, svako bi dijete trebalo kao i svaki čovjek biti u redu sam sa sobom. Često se darovita djeca bave svojom darovitošću više nego sobom, pa tako i njihovi roditelji i profesori. U tom smislu niakavo bavljenje darovitošću ne pomaže djetetu. Da bi se djetetu pomoglo potrebno mu je usaditi svijest o tome da i kad nije pametno, i kad nije poslušno i kad je bolesno da je vrijedno. Da je jednako vrijedno i kad ima petice i jedinice, i kad nešto razumije i ne razumije, i kad ima mnogo prijatelja i kad nema prijatelja. Mislim da roditelji osobito inteligentne djece često pokušavajući pružiti najviše djetetu ne pruže djetetu najpotrebnije.
ja sam na svojoj koži osjetila jal i zavist okoline kada sam rekla da je moja kćer darovita i da ide u Bistriće ... odgovor je bio "aha, onda je za našu djecu Tupići?" Nikada više nisam isticala ti njenu osobinu jer sam uglavnom osjećala da ona potiče u drugim ljudima da ističu kako je i njihovo dijete pametno.
S druge strane, moj najmlađi je dijete u invalidskim kolicima; njegova posebnost nije poticala ljude da se hvale kako eto, njihova djeca mogu trčati i hodati i igrati nogomet ...
Moja kćer je ušla s 16 godina u Mensu, ali to je podatak koji ona taji od svoje okoline jer nailazi isto na nipodaštavanje i potrebu da je se "prizemlji"
Ne bavim se ja darovitošću/prosječnošću svog djeteta nego se bavim svojim djetetom, jednim i drugim, onakvima kakvi jesu. On se svojom darovitošću uopće ne bavi, bavi se stvarima koje ga zanimaju. O darovitosti ne razmišlja - njemu je to bilo samo u jednom momentu, jer je dalo njegovoj različitosti racionalno objašnjenje. Točno je da se profesori često bave darovitošću djeteta, ali uglavnom na način o kojem priča nadica_b, tako da, darovitost ispada nešto što moramo skrivati, ako želimo zaštititi dijete.
Svijest o vlastitoj vrijednosti je vrlo složeno pitanje, ono koje mnogi ne riješe cijeli život. Darovita djeca su perfekcionisti i njihova samosvijest često ovisi o vlastitim kriterijima uspjeha. Moj bistrić je više samosvjesno manje samopouzdano dijete (sramežljiv je), bit će da sam mu ipak dala i "ono najpotrebnije".
Zdenki2: Nadam se da si moju ispriku prihvatila... Više se slažemo nego ne slažemo. Mislim da svi oni profesori koji kod roditelja ostavljaju dojam da se darovitost treba skrivati, ne zaslužuju raditi taj posao. Jednako je tako istina da ti profesori rade u sustavu koji je toliko trom da je svaki pokušaj poboljšanja poduzet vlastitim naporima ( tipa ja bih s djecom radila power point na mom kompu i samo mi treba školski projektor) shvaćen kao naporno zanovijetanje nadobudnih ambcioznih luđaka koje će već godine naučiti pameti( jer naime taj bi sad projektor trebalo otključati i dati mi ga a to je veeelika tlaka za školsku tajnicu). Možda je tako samo na mojoj školi ali sumnjam... I darovitost djece je tek jedna od različitosti s kojom i dijete i roditelj i profesor moraju naučiti živjeti. Mislim da je to u osnovi problem svih različitosti.
Tanči, kakva su iskustva ovaj prvi tjedan u novom razredu?
Ja vas samo iz prikrajka pratim jer sam i sama bila napredno dijete i imala bih ovdje štošta napisati, ali imam osjećaj da je sve već napisano. Osim toga, i sama sam prosvjetni radnik pa me ovo područje jako zanima!
moja je sad krenula u prvi razred i već vidim da djeca koja su darovitija od ostale samo ima problema , jer već i sama djeca jedna drugoj govore da se prave važni i sl samo zato jer djete zna više od ostalih!
žalosno
Vjerujem da taji, jer ni puno stariji se ne usude reći. Reakcije su uglavnom tipa: Kao da je to nešto! A jest nešto, veliko nešto. Inteligencija se ne može naučiti i nikakvi novci na svijetu je ne mogu povećati.
Kad dobiješ papir sa tom velikom brojkom iza oznake IQ imaš potrebu reći, podijeliti. I tko se veseli: vlastita mama. Ni muž ni prijatelji ni braća nisu presretni tim saznanjem. Zašto? Nisam htjela analizirati, samo šutim i jedva se usudim napisati to tu.
A puno više godina od tvoje kćeri sam imala tada. To što je ona primljena u Mensu sa 16 znači da je bila za Mensu oduvijek, od kad se rodila. Lijepo je znati da imaš takvo dijete, zar ne?
Lijepo je biti darovito i pametno dijete, pomoći drugima da shvate gradivo, imati puno vremena doma, jer sve naučiš već na satu. Ali, mislim da ne treba takvu djecu izdvajati u posebne razrede. Bolje će se naučiti na život u sredini kakva će im biti i u životu. Mislim da su dovoljne dodatne aktivnosti iz predmeta po izboru. A to što im se rugaju da više znaju, prevladati će oni. Shvatit će brzo da je znanje, darovitost i pamet nešto dobro u životu.
Da, svakako.
Ono što mnogi ne razumiju ili ne žele prihvatiti je da roditelji darovite djece ne idu s njima na testiranje i radionice zato da bi dobili nekakvu potvrdu o njihovoj pameti nego zato što se javljaju jako konkretni i bolni problemi neprihvaćanja djeteta u ustanovama - od vrtića do škole, zbog toga što su oni različiti, što je njima zbog njihove pameti teško upravljati. Nažalost, mnogi ljudi u sustavu odgoja i obrazovanja svoj autoritet temelje na sili, na negativnom pristupu - pritiscima i kažnjavanju, a to kod bistrića izaziva još jači otpor. Tada roditelj pokušava pomoći nalazima, ali ne zato da bi se pravio važan nego zato da tim činjenicama olakša ljudima razumijevanje svog djeteta i da oni dobiju preporuke za drugačiji pristup, na dobrobit djeteta i ostalih u razredu. Ali, nakon nekog vremena, kad vidiš da to kod mnogih ne dovodi do boljeg razumijevanja djeteta razočaraš se.
Jako je teško odlučiti se na koji način djelovati i pomoći djetetu. Mislim da je, ipak, unatoč nerazumijevanju i zavisti mnogih bolje ući u problem i nastojati konkretno pomoći svom djetetu. Moji roditelji su me odveli na testiranje kad sam imala 12 godina zbog toga što sam živjela u svom svijetu, u knjigama; bila sam odlikašica i dobro socijalizirana, ali rastresena, uvijek u nekim svojim mislima. Kad se pokazala darovitost oni su smatrali da problema zapravo nema, što, pa nije pamet valjda problem (kao što i mnogi ovdje pitaju). Zaboravili su pritom da i dalje postoje problemi zbog kojih su me tamo doveli i iz kojih sam kroz godine morala izaći sama. Sa svojim djetetom sam htjela drugačije - ako često nema podršku učitelja i profesora, ali moju ima, kao i podršku stručnih osoba koju smo mu tata i ja omogućili svojom odlukom. Također ima i društvo sličnih.
Ovo s odvojenim ili ne-odvojenim razredima ostaje otvoreno pitanje, jer i jedno i drugo ima svoje prednosti i nedostatke. Možda je najbolje naći neku sredinu. Kod mene i sad kod mog sina je neku umjerenu selekciju omogućio klasični razred. To nije skupina isključivo darovitih, ali jest (uglavnom) skupina pametne i ambiciozne djece. Ja sam procvala u petom razredu, a vidim da se i njemu slično događa.
moj kćer je preskočila iz 3. u 4. razred uz veliko protivljenje škole; u 5. razredu ju je zbornica dočekala na nož s namjerom da dokaže kako ona nije ništa posebno ... prevarili su se.
Na kraju njenog školovanja, niti jednom rječju je nisu spomenuli, nije dobila nikakvu pohvalnicu što je bila superodlikaš i najmlađa među njima; ona je to jako zamjerila školi, a kada se upisala u MIOC, ja sam otišla ravnateljici OŠ i to joj rekla.
Njena OŠ je pred nekoliko godina izdala knjigu o školi i navodili su poznate ljude koji su pohađali školu: od pjevača do nogometaša. Nigdje nisu spomenuli da su imali i jednu jedinu djevojčicu koja je uspješno prošla akceleraciju - valjda zato što se nije profilirala u pjevačicu ili sportašicu ...
Ljudski jal je nemjerljiv.
Ono što smo mi uspjeli uz veliki angažman psihologice i radionica, te uz mijenjanje naših stavova - da je izrasla u djevojku koja može svakom roditelju biti na ponos i diku, zadovoljna sama sa sobom (uglavnom), društveno angažirana, sa zadovoljavajućim društvenim životom ...
A početak nije bio tako obećavajući, dapače čak.
I sama sam išla u klasični razred i mislim da je to odlično. Naravno, i to ima mana, u smislu da kasnije u životu se čovjek iznenađuje nad tuđim mogućnostima odnosno nemogućnostima. Moj prvi posao je nakon klasične osnovne, gimnazije i fakulteta bio velika životna škola. Predavala sam odraslima, koji često nisu razumijevali ono što se meni podrazumijevalo. Ali, svakako, mi je drago da su me roditelji poslušali i upisali me u klasični 5. U školi koju moj sin sada pohađa nema te opcije i iako mi je zbog toga žao, ne mislim ga seliti. Čini mi se da bi promjena okoline učinila više štete nego koristi. Mi kući radimo neke ekstra stvari koje ga zanimaju. Nisam ga testirala nigdje. Ne, jer se tomu protivim naćelno, nego jer on super funkcionira, sa podjednako problema kao ostala djeca, iako sam sigurna da bi na testiranju bio među darovitima. Možda griješim, ali čini mi se da dok on funkcionira dobro, nema ptrebe baviti se darovitošću na taj način. Bavimo se njome u kućnoj radinosti.
Ja zapravo ne znam osobno nikoga tko je testirao dijete zbog dosade ili potrebe za papirnatim dokazom darovitosti, svi su imali veće ili manje probleme (razne).
Iskustva nakon prvog tjedna su nikakva, odnosno nema ih. Djeca su se ovaj tjedan upoznavala s novim predmetima i profesorima. Sutra je roditeljski, pa ćemo nešto valjda saznati od razrednice vezano uz program i sve ostalo.
Inače je taj razred proglašen među ostalom djecom kao elitni i na žalost sam se od jalnih roditelja već naslušala neumjesnih komentara.
I moja kći taji svoje uspjehe. Davno je shvatila da je bolje biti prosječan. Ali moram ovo podijeliti s vama. Prije dva mjeseca kad smo bile kod prijatelja odvjetnika, mi odrasli smo se zapričali o nekim parnicama, a njoj je to bilo dosadno slušati i pita ona da li smije uzeti neku knjigu iz biblioteke i čitati dok mi ne završimo. Uzela je knjigu i legla potrbuške na trosjed (doma bi legla na pod jer tako joj je najljepše) i čitala dva sata koliko smo mi odrasli pričali. Kad smo završili idem ja vidjeti jel ona još uvijek čita i pitam ju što čita? Nikad ne bi pogodila koju je knjigu uzela. Udžbenik iz latinskog jezika! Da, ona je dva sata čitala latinski koji nikad do tada nije srela u životu i poslije mi oduševljeno pričala kak je super.
I da ju još malo pohvalim; ovo ljeto na moru je postala ronilac. Pravi. Sa knjižicom i zaronima do 6 metara dubine. Istraživala je podmorje otoka Brača i Hvara.
Meni nije čudno da djeca taje genijalnost-kad vide što se u društvu oko njih cijeni
nebi se sramili ljepote, spretnosti, bogatstva...
Nije stvar u sramu, krumpirić. Pametna osoba se raduje svojoj pameti. Moj sin misli da je to njegova najznačajnija osobina, ali i njegova privatna stvar. On će pokazati svoju pamet na nekim zadacima, ali nikad ne priča o tome. Mislim da je to prirodan i dobar stav.
Međutim, osobe koje rade s djecom bi trebale biti upoznate s njihovom situacijom zato da bi ta djeca dobila ono što im treba. Ipak, roditelji često dolaze u situaciju da odluče šutjeti o tome, a razlog je najbolje sažela nadica_b kad je govorila o namjeri pojedinaca u obrazovnom sustavu "da dokažu da dijete nije ništa posebno". Nekima je to misija, stvarno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom