Evo, našla sam se u situaciji, u koju ne mogu baš sama proniknut, ne znam što bih, i treba mi mišljenje, savjet...iskustvo...vas, mama posvojene djece...
Ja sam posvojeno dijete (dijete, hehe, sad preko 30 stara)...život, kao i svaki drugi...dobri i loši trenuci...Volim svoje roditelje, za druge neznam i ne pitam...Da, ima stvari koje im zamjeram, ali i oni meni štošta zamjeraju pa...nevažno sada...Nikad nisam pitala za biološke roditelje, nije mi to ni palo na pamet...puno je razloga...Jedan od njih je da ja već imam roditelje(nemam na tom mjestu rupu, prazninu), a drugi je da bi mi bilo užasno ponižavajuće pitat za ljude (ili ih tražit) koji me (iz bilo kojih razloga) nikad nisu željeli...Eto, nevažni su razlozi, ali ja stvarno nikad nisam poželjela naći biološke pretke, niti bilo što o njima saznat..
I sad počinje "komplikacija"...Naime, mojoj mami prije par godina "padne na pamet" naći moju biološku majku i podijelit sa mnom rezultate svoje potrage (ono, ona je ta i ta, živi tu i tu).Mama mi je željela prenijet sve što je saznala, iako je nisam pitala i rekla sam joj da ne želim znati..Reče "kćeri, mi već imamo izgrađen odnos koji ništa ne može promijenit, ti ćeš prije ili kasnije željeti saznati, ne bih ti htjela to uskraćivati, niti da misliš da ćeš nas time povrijediti"...i tako..Išla je čak tako daleko da je upoznala tu ženu i snjom razgovarala, dala joj broj telefona...Poslije se naravno, razočarala, jer ta žena nikad nije nazvala da pita...bilo što..I tu i tamo je mama to spominjala i komentirala da joj je baš žao..što se ta žena tako drži..
A sad paralelna priča..Naime, ja imam biološkog brata, koji je čak koju godinu prije nego što je moja mama krenula u potragu za biloškom, saznao da ima sestru(neznam kako), te krenuo u potagu za mnom (po centrima za soc rad, od kojih naravno nije mogao dobit nikakvu informaciju, jer bih takve informacije samo ja kao usvojeno dijete mogla dobit),,Zatim je istraživao preko rodbine, bezuspješno, svi su krili sve što znaju kao zmoja noge, negirali su i činjenicu da sam uopće rođena.Da ne kažem da je, naravno najviše, godinama podatke tražio od svoje majke...no ona je sve negirala i njemu i svom mužu...I tako dalje, dok odnosi u njihovoj obitelji nisu postali hladni i nepodnošljivi, a njegovoj mami je bilo dosta natezanja, pa mu je dala broj telefona..On je onda kontaktirao moje roditelje, prvo telefonom, a zatim i uživo (bez mene), jer je htio razgovarati s njima i vidjeti kako bi se oni nosili s tim da se nas dvoje sretnemo (da se ne bi osjećali povrijeđeno i sl)..
Moja mama je naravno bila raznježena cijelom tom pričom, oduševljavala se idejom da se mi upoznamo i sl..Ja sam bila protiv, to sam mami i rekla, puno puta...al ona je navaljivala, pa zašto, pa kako, pa on nema ništa s tim...dok ja nisam pristala na susret s njim, više "da to prođe" i "da ih sve skinem s vrata"...
Da skratim sada ionako dugačku priču, mi smo se upoznali, i stvari su krenule više nego dobro...iako smo oboje već odrasli obiteljski ljudi, otkrili smo da imamo dosta zajedničkog, što i dalje razvijamo, dobro se slažemo...Pitajte me otkud??Neznam!!I meni je sve to bilo iznenađenje...Naš odnos gradimo samo međusobno, i dalje mi ne pada na pamet upoznavat njegovu mamu, to on i zna, o tom ni ne razgovaramo.."Kliknuli" smo u puno stvari, dobro nam je ovako, ne mislimo se više vraćati na staro (čitaj, prekinut kontakt)..
I što sad???Gdje je pitanje za mame usvojene djece??Pa, bliži se trenutak u kojem ću ja, ako ovako nastavimo, trebati i svojoj djeci reći tko je on, a moja mama, koja je ne tako davno sama sve to podrazumijevala i inzistirala na svemu....sada kaže da nezna kako će "to preživjeti" (da unuci saznaju)...A ja sam polako raspamećena i neznam što mi je činiti....Ma znam...ono što mama ne želi ja neću napravit, to je sigurno...No boli me što ću morat lagat vlastitu djecu..Nisam pametna više ...
Ima li tko kakav savjet za mene???Bila bih zahvalna!!!
Oprostite na podužem postu...nadam se da sam bar donekle razumljivo objasnila situaciju, s obzirom da su mi prsti emotivno trčali po tipkovnici...