da li treba uciti decu da vrate ukoliko ih neko dete prvo udari? Potpuno mi je to enigma jer je vladalo to pravilo i svi su mi uvek govorili da ga ucim medjutim nesto mi tu smeta i ne dopada.
 |
|||
|
|
|||
da li treba uciti decu da vrate udarac
da li treba uciti decu da vrate ukoliko ih neko dete prvo udari? Potpuno mi je to enigma jer je vladalo to pravilo i svi su mi uvek govorili da ga ucim medjutim nesto mi tu smeta i ne dopada.
Ja sam godinama tako podučavala svojeg sina (na zgražanje dide), sve dok nismo naletili na jednog malog bullyja u vrtiću i promijenila sam ploču.
Danas pak jedan drugi mali bully u razredu gnjavi sve po redu osim mojega i još jednog dečka, koji su mu obojica pošteno vratili kad ih je prvi puta dograbio, pa njih više ne gnjavi. Inače, najbolja mi je finta što su njih dvojica (moj&taj njegov frend), najmiroljubiviji dječaci u razredu i nikad ne rade probleme (potvrdio razrednik nekoliko puta).
Da li se tvoje dijete žali da ga neki agresivac stalno napada ili zašto bi uopće govorila, odnosno učila dijete, da ako ga netko tuče da onda vrati. Ne znam, moj klinac ima" kratki fitilj" i brzo plane, u vrtiću nije nikome ostao dužan i kad bi mu netko smetao on bi brzo sve riješio na svoj način. Meni se to nimalo ne sviđa što je takav i ja bih voljela da ima "duži fitilj", da se makne... učimo i radimo puno na tome. U školi do sada nije bilo nikakvih problema i molim te Bože da tako i ostane. Svaki put ostanem šokirana kada čujem od roditelja "vrati mu". Znam da svatko voli svoje dijete i nitko ne želi da mu neko drugo dijete tuče njegovo ili nedaj Bože gize... Tu bi trebalo voditi računa o dobi djeteta. Mala djeca (češće ona koja se slabije verbalno izražavaju) jednostavno tako komuniciraju i brane sebe, a nama to izgleda užasno, što svako i jest ako je svakodnevno, ali tu bi trebale urgirati odrasle osobe, a ne da učimo malo dijete da treba vratit udarac ako ga netko prvi fizički napadne. Mislim da je bolje svoje mirno i miroljubivo dijete naučiti da se makne od takvog djeteta i da nauči prepoznati situaciju kada bi mogao biti napadnut te da tada pobjegne i potraži pomoć odrasle osobe. To je moje mišljenje, treba djetetu dati do znanja da to što se on maknuo ili popustio, da tada nije pobijedio ovaj mali agresivac ili da je ono tužibaba, nego je dijete mudro postupio i zaštitilo sebe i na taj način upravo ono pobijedilo agresivca, ali kažem sve ovisi o dobi djeteta. Protiv toga sam da se djecu uči "Vrati mu"!!!!
E da, tako sam i ja govorila pa je stalno dobivao po piksi, ako se samo mičeš, nažalost mali agresivci neće uzmaknuti. A odrasli nisu uvijek u blizini.VGmama prvotno napisa
Eto, iz osobnog iskustva, lako je ponavljat da se treba maknuti, ali kad to ne funkcionira nažalost, mislim da dijete treba pokazat da ga se ne može zezat.
mislim isto kao i Ripcord
uvijek smo B govorili da ako ga netko lupi ili ugrize neka se makne od njega
ali...sve dok ga pred mojim očim u vrtiću nije udario jedan dečkić koji je i inače mali agresivac
B se maknuo, očima punih suza,a mali za njim sa namjerom da nastavi
teta je tu uskočila pa je sve bilo ok
a kad smo došli doma muž i B i ja smo lijepo sjeli i "dogovorili" - ako te netko tako prvi udari-vrati mu istom mjerom!!!
pa zašto bi moje dijete bilo udarano od strane nekog djeteta zato jer to dijete ima "kratki fitilj"
i nemojte misliti da ja mislim da je i moje dijete "zlatno"
Da, istina, agresivci ponekad ne odustaju, ali ponekad i oni budu izazvani, jer ne vjerujem da oni počnu nekoga udarati ili gristi iz dosade, ili zato što mu to tako došlo, uvijek, tvrdim i tvrdit ću da je za svađu, tuču i slično potrebno dvoje. Neću braniti agresivce, ali skoro 99,9% ta djeca budu kriva i kažnjena samo zato što su nekoga gurnula ili udarila, a jadna nisu naučila (tu smo zakazali mi odrasli) da kad trebaju igračku, ljuljačku, kocku... trebaju pitati i zatražiti, te da se mogu zajedno s drugom djecom igrati bez otimanja i guranja - to je u ovoj mlađoj dobi, a kod starijih najčešće dođe do fizičkog obračuna tek nakon verbalnog okršaja, nisam primijetila da je dijete došlo i počelo mlatiti nekoga iz čiste dosade... Zato trebamo učiti djecu da poštuju i sebe, ali svakako i druge. Upravo u mojoj blizini klinac (7 godina) ugrizao prijateljicu (8 godina), plač suze, galama. Pitam ja njega pa zašto pobogu, a on u suzama "Govorila mi je da sam glup i psovala me je" Hmm, uz fizičke zlostavljače tu su najčešće i ovi verbalni, ali naravno tek u starijoj dobi jer u jaslicama i mlađoj vrtićkoj dobi to je nešto drugo. Na kraju su kažnjeni bili i dječak i djevojčica, ali tko je prvi započeo i koji je to trenutak.....
Smaram da su agresivna djeca takva zbog roditelja, a roditeljima ne mogu vratiti, pa se iskaljuju na onome na kome mogu!
moj sin je obicno vracao udarce i uglavnom mi je komentarisao "ako mene neko udari, ja cu njega jos jace". na to sam mu stalno govorila da ne moze da udara jos jace i da treba da se sklonio od tog deteta. Ali se upravo desilo ono sto ste napisali. Sklonio se od tog deteta a on je nastavio da ga juri da bi ga jos vise udarilo. Moj mali je tada zastao, pogledao nesigurno u mene a ovaj ga je idalje udarao. Mislim da je i on bio zbunjen sta treba uraditi. Prisla sam tom decaku i rekla u mnozini da se ne smeju tuci. Posto znam da iza tih udaraca obicno stoji problem da to dete nesto zeli da kaze pa mu je lakse da udari. Cucnula sam izmedju njih dvojice i pitala ovog decaka da li nesto zeli da kaze mom sinu. On je onako uznemiren rekao da zeli da mu moj sin pozajmi svog slona igracku jer bi voleo da se poigra sa njom. Na to sam mu rekla da je dovoljno bilo da kaze to mom sinu i da bi mu ovaj ili dao ili ne. Moj sin je na to rekao da nece da mu pozajmi igracku pa sam ja opet morala da prevodim i rekla sam da ovaj decak zeli samo malo da se poigra i da ce mu vratiti ubrzo. Na kraju je moj sin pozajmio igracku i oni su nastavili da se lepo druze. Ne kazem da je ovaj decak agresivac ali mislim da nije uspeo da se izrazi kako treba i da je zato pribegao fizickom udarcu.
kajka1 da, ima i djece koja se ne znaju drugačije izraziti, ali recimo...meni je to davanje igračaka drugom djetetu zato kaj to dijete to želi onak..Ne znam kako da objasnim. Nama se nedavno desilo da nam je neko dijete iz kolica uzelo igračku (skupu), mi smo na brzaka otišli iz parka (ja nisam vidjela tko je i kada tu igračku uzeo) i naravno da je više nikada nismo vidjeli. I rekla sam svojoj djeci (to ih oduvijek učim) da kao prvo ne kopaju po tuđim stvarima (kolicima) da se igraju samo s igračkama s kojima im je dozvoljeno da se igraju i da isto tako ako ne žele ne moraju nekome dati svoju igračku. Ponorim kad neka "baba" moje dijete nagovara da njenom djetetu da igračku. Pogotovo ako se njome stvarno igra. Ako me razumijete što ovdje hoću reći. Mrzim ta nagovaranja i ne pada mi na pamet tuđe dijete nagovarati da nam nešto da. I kad i oni sami (moja djeca) krenu piliti za nešto što nije njihovo, ako ovo dijete neda, maknem ih i objasnim da dijete neda i zašto neda i basta! Malo je OT
ana.m, u pravu si potpuno. Moje dete nikad ne kopa po tudjim igrackama i nikad ne place za tudjom igrackom. potpuno razume ako neko nece da mu da jer mu ja objasnim da drugo dete moze ali i ne mora da muda svoju igracku. Ja ne insistiram da on u svakom slucaju daje svoju igracku ukoliko ne zeli. Objasnim mu da ce taj neko da mu vrati kad zavrsi itd ali uvek ostavim odluku na njemu. Jedino kad insisitiram je ako ima dve identicne igracke i kad zaista nema razloga da on ima dve iste a drugo dete zeli ja mu kazem da podeli sa drugarom da mogu zajedno da se igraju. Ja insistiram na reci PODELITI jer mislim da ta vestina mora da se vezba.
Podjeliti to svakako. Jer ako ti inzisitraš na tuđoj stvari, onda budi spreman da i i daš svoje. A ako to ne želiš, nemoj ni sam žicati druge.
Što se tičeigračaka i mi smo znali govoriti "podijeli s djecom igračke", ali svremenom sam došla do zaključka da je bolje ne miješati se i ostavila sam sinkuna odluku s kime želi i kada želi i koju igračku želi s nekime podijeliti. Znaobi me pitati zašto xy ne želi svoje igračke dijeliti, a ja svoje uvijek moram snekime dijeliti. I stvarno, zašto, neka on sam odluči da li će s nekime neštopodijeliti ili ne. Vrlo brzo je vidio da ako dijeli igračke uvijek ima društvoza igru, a ako ne uvijek bi bio sam i češće mu se znalo dogoditi da ga je netkoudario, ugrizao, gurnu, pa čak i pljunuo, uh. Mogu reći da danas sa svima(naravno odabranim prijateljima u koje ima puno povjerenje) dijeli skoro pa svei ako treba nekome nešto posuditi na koji dan uvijek je široke ruke. Baš samponosna na njega zbog toga. Do toga smo došli postepeno. Bilo je tu i potrganihigračaka i ne vraćenih posuđenih igračaka i svega, ali najvažnije je bilo da jeto bila njegova odluka, a ne moje nagovaranje. Djeca su mi znala reći"teta on mi ne da igračku", a ja bi odgovorila "to je njegovaigračka i on o tome odlučuje", i obavezno bi naglasila da drugi puta i onineka razmisle da li će nešto podijeliti s njime ako on ne želi dijeliti snjima.
Kako ih se u opće uči da uzvrate udarcem kad ih neko napadne. Meni se nekako čini da se neko tako brani urođeno, i ne znam kako da naučim dijete da udari drugo, ako ono nakon udarca ustukne. Ma garant je problem u meni. Ja nikako ne mogu da prevalim "ako te udari, udri i ti njega".
Kčerki nikad nisam rekla da uzvrati udarac, ona je to jednostavno napravila sama kad je došla u bezizlaznu situaciju. A sin se šokira svaki put kad ga neko malo grublje dodirne.
VGmama u ovoj cijeloj priči ne govorim o prijateljima i djeci s kojom se često družimo po parkovima, naravno. Pa to se već zna, govorim o onim usputnim za koje ne znam ni tko su ni od kuda su, pa nam se ovako desi da ostanemo bez drage i ne jeftine igračkei o osobama koje na to nagovaraju tuđu djecu, a vide da dijete ne želi..I ne želim ih ni učiti da uvijek sve moraju dati samo zato jer ih netko na to nagovara!
Ma i ja svoje ustvari pištam da se s djecom sami dogovaraju i rasprave, problem je kad se ubace stariji....
upravo i ja govorim o deci sa kojoj se svakodnevno druzimo. Razlog zasto se ja umesam da prakticno prevedem sta koji hoce da kaze je da bi ih usmerila na pravi put kako mogu da rese problem ali ne insistiram na tom nacinu. Mozda ste i u pravu i verovatno ih treba pustiti sami da se snadju i dogovore.VGmama u ovoj cijeloj priči ne govorim o prijateljima i djeci s kojom se često družimo po parkovima, naravno. Pa to se već zna, govorim o onim usputnim za koje ne znam ni tko su ni od kuda su, pa nam se ovako desi da ostanemo bez drage i ne jeftine igračke
Ma i ja svoje ustvari pištam da se s djecom sami dogovaraju i rasprave, problem je kad se ubace stariji....
slazem se sa Strobery shortcake "Ma garant je problem u meni. Ja nikako ne mogu da prevalim "ako te udari, udri i ti njega" jer i meni to jako grubo zvuci.
Ja sam rekla njemu da ako neko hoce da se potuce da on jednostavno kaze "Stop, necu da se svadjam i bijem" i da nekako i na taj nacin pokusa da izbegne. Sad stalno insistiram na toj recenici "Stop....."
Ja ne mogu u potpunosti kriviti roditelje za to. Šokirala sam se prekjučer kad je moj sinak oduzeo svoju igračku rođakinji i odgurnuo je. A onda mu je ona istom mjerom vraćala idući dan. Bila sam šokirana jer to dvoje djece nikada nitko nije udario, odgurnuo niti bio nasilan prema njima na bilo koji način. Dakle, to nisu naučili u kući. Svoje dijete također učim da se skloni, a kada vidim da je drugo dijete nasilno prema mome zamolim ga da ga ne udara, svakome dadnem po igračku i kažem im da se lijepo igraju. Dosad je palilo. U principu se ne miješam u te dječje svađe, dok ne dođe do fizičkog kontakta. Ne znam kako bih postupila da dođe do veće bitke.
Posljednje uređivanje od rehab : 06.09.2011. at 13:16
Život je džungla, i svako od nas ima nagon za preživljavanjem. Neki su slabiji a neki jači u tom darvinovom lancu, ali opet svako ima granicu. Moji znaju vratiti udarac, i nisam ih to ja učila, već igra sa drugom djecom(ja živim u malom gradu pa već djecu od 6 godina možete pustiti sami da se vani igraju). moj sin je znao doći iznerviran, ovaj ga lupio, ovaj mu ne da da igra lopte, ovaj ga istjerao. Nikada ne kometarišem ako su u pitanju vršnjaci(i veličina djeteta), nego : hajde malo se operi pa odmori! Isto tako vjerujem da i moj mlatne neko od djece sa kojima se igra. pravilo koje se poštuje: djevojčice su prilično nježnije i nema sa njima hrvanjia i boksanja. I to se poštuje.
Mala seka ima 20 mjeseci i ima rodicu koja je, doduše, sitnija, ali starija 4 mjesca. Često moja hoće neku lutku od rodice, ova ne da, i klepi moju. Ja lutku ne tražim a primjetila sam da i moja seka samo vreba priliku da ovoj vrati. Ako su dvije lutke tu onda il ja ili šogorica tražimo da se lutke podijele i da se igra nastavi.
Posljednje uređivanje od eris : 06.09.2011. at 13:19
nakon prošlogodišnjeg doslovno zlostavljanja moje djevojčice u vrtiću (udaranja šakama u trbuh i nogama u glavu)..da učim ju da vrati, ali vidim da ona to ne razumije...zašto...zato što joj stalno govorim da se nije lijepo tuć, a pogotovo manje i mlađe od sebe- e sad joj nije jasno kako odjednom smije vratiti....to ju zbunjuje-kad smije-kad ne..ali vjerujem daq će s godinama shvatiti..jer trpljenje nasilja, glumljenje mirotvorca i non stop uloga žrtve sigurno nije dobra ni za psihički razvoj djeteta...istina je da agresija izaziva agresiju- ali nekad treba reći dosta i ne trpiti nasilje, ako ga nikako drugačije nemožeš spriječiti, ako ih nije više od tebe, a nećeš uvijek imamti mamicu ili nekog da te brani-jednostavno moraš nači naćina da to napraviš sam-pa i vraćanjem udarca ako ništa drugo ne pali
pogotovo je to bitno za curice koje tuku dječaci kao u slučaju moje male...njih je zabavljalo što ona plače, ne zove tetu, ali i ne vraća udarac te ništa mami i tati ne spominje-tako je bila savršena žrtva...također dečko kojeg se najviše bojala i koji ju je najviše tuko- njega je najviše voljela-zar da žensko djet učim da je ljubav kad te netko fizički zlostavlja-nema šanse!!!!..pa da se jednog dana uda za nekoga tko će ju mlatiti jer je naučila da je to ljubav, on se na taj način izražava, jer eto nezna drugačije i zato bi to trebalo biti opravdano??!! molim vas lijepo! takva sam i ja budala bila i štitila tog malog, jer tko zna kakvi su mu roditelji,čak sam se rasplakala mad njim...a onda skušim da ja i teta ne fermamo osjećaje -žrtve-moje kćeri i da nju nitko ne brani pa ni njezina mama, jer eto važniji su razlozi zašto je taj dječak takav, je li žrtva šta učinila da ga isprovocira i svi ostali mogući načini da ga se opravda, pa čak i želja da je bolje da žrtva ide psihologo jer je vjerovatno nešto u njoj što joj neda da se brani ili je rezlog zašto je žrtva...a malom agresivcu ne treba psiholog-uzrok nitko ne lječi!
Nije jedina varijanta reagiranja na fizičku agresiju - uzmicanje. Efikasnije je dijete učiti da zauzme stav, da jasno kaže "ne", da se "riječima" izbori za sebe, a u konačnici, naravno, i da potraži pomoć odraslih.
Nikada svojoj djeci ne kažem "vrati" jer vjerujem da agresija nije primjeren odgovor na tuđu agresiju. Puno je puta već pisano o ovoj temi, treba iskopati koji stari topik.
Učili smo ih da se sklanjaju od nasilnika, ali djeca s vremenom sama shvate da neki drugi klinci razumiju samo zakon šake, pa se povremeno obrane. Nikada nismo poticali takvo ponašanje, ali nismo ni sankcionirali samoobranu. Ne moramo MI učiti dijete ništa, nauče oni sami - jedni od drugih. Moj mlađi je imao nasilnika u vrtićkoj grupi i naučio je samoobranu na težak način. Unatoč svim naporima stručne službe (nisam imala prigovora, čak nas se dosta roditelja uključivalo i u te razgovore s roditeljima i djetetom) nije bilo rezultata sve dok se nije našao netko jači od njega. Srećom, to nije bilo moje dijete, ali da je - ne bih okom trepnula.
Mislim da se ovo ne može rješavati ovakvim praktičnom uputama "vrati" ili "ne vraćaj", nego da djetetu treba pomoći da usvoji ideju da se s jedne strane ima pravo i treba braniti, a s druge, da nije svako dijete koje ga udari njegov neprijatelj niti zlo dijete, nego najčešće jednostavno dijete koje je u tom trenu pogriješilo i loše postupilo. Pokušati približiti bolje načine rješavanja sukoba, ali bez potpunog zatvaranja vrata prema fizičkoj obrani, dakle, da ne misli da ne smije vratiti ni ako je stvarno ugroženo. Dakle, niti ga poučavati da vraća, niti mu zabranjivati da vraća.
Tako je, nisam razradila onu samoobranu koju spominjem, to bi bilo to.
i ja sam od onih koji su svojoj djeci rekli: "vrati"
zašto? zato što je moja mama mene učila da se ne tučem, da se maknem, da.... nastavite niz
i onda su mali nasilnici hodali za mnom, rugali se, gurkali, tukli... dok se nisam okrenula i vratila im
nakon par takvih "vraćanja" nitko me nije ni pipnuo
našli su drugo dijete koje ne vraća udarce i gnjavili to dijete (lakše je nego udarati ono koje vrati)
i zato svoju djecu učim: tući se ne smije, makni se i reci nekom odraslom. ako drugo dijete ne prestaje, ako se ne možeš maknuti - brani se i zovi odrasle...
i baš me briga što to nije po pedagoškim standardima, ne želim da moja djeca prolaze ono što sam ja prolazila u jednom periodu svog života
a ja tvrdim da nisi u pravu jer sam osjetila i na svojoj koži kad sam bila mala, a i vidjela sam situacije kad su određeni klinci udarali bez ikakvog povodaDa, istina, agresivci ponekad ne odustaju, ali ponekad i oni budu izazvani, jer ne vjerujem da oni počnu nekoga udarati ili gristi iz dosade, ili zato što mu to tako došlo, uvijek, tvrdim i tvrdit ću da je za svađu, tuču i slično potrebno dvoje.
primjer: moje dijete crta kredom po stazi, malac prolazi kraj nje, udari je nogom !!! u glavu i ON počne plakati (jer mu je baka u blizini i glumi da nije ništa on krivo napravio)
i moram reći da mi je ova gore kvotana rečenica katastrofa, hoćeš li isto reći i kad taj mali agresivac postane veliki agresivac i bude mlatio svoju ženu...."tvrdim i tvrdit ću da da je za svađu, tuču i slično potrebno dvoje"
Kao što rekoh, u teoriji sve to zvuči divno... Ja sam se tukla jedino kao dijete s bratom, ježim se od bilo kakvog nasilja, ali neki ne znaju primiti ne. I da, iako ne mora biti do roditelja, ovaj mali koji u školi sve tlači doma ima izuzetnu sirovinu od oca, pa nije ni čudo što sve šakata.
Inače, moj će u pomoć izaći bilo kome, jako je osjetljiv na bilo kakvo podrugivanje i izrugivanje manjih ili u bilo kojem pogledu slabijih, često se kao mali išao igrati baš s onima koje su drugi izbjegavali i nije nikome uzimao igračke, a svoje je dijelio, znači stvarno je emocionalno inteligentan i preosjetljiv na mnogo šta, ali neke klince bi i ja rado bila izlemala kako su se znali ponašat, a ne vjerujem u tuču i samo sam se jednom u životu izderala na svojeg malog (što sam poslije žalila danima) i dobio je ovlaš po guzi taj put (jedan udarac, nije ni osjetio, ali se šokirao), i nikad više.
Znači: ne vjerujem u nasilje, ali ponavljam: nisu svi isto odgojeni i isti, a neće moje dijete nikome služiti kao ispušni ventil ili vreća za udaranje - niti sad, a nadam se, u prenesenom obliku, niti kad odraste. Ako ne ide riječima, ne ide mirno, a ovo drugo uporno silom, onda ne želim da mi se dijete zaključava u wc-ima pod odmorom kao što neki drugi čine.
Mislim da u diskusiji treba razlučiti slučajeve udaranja i sličnoga koji se među manjom djecom događaju počesto, pa i među malo starijim prijateljima kad sukobi eskaliraju, od slučajeva pravog vršnjačkog nasilja. To su sasvim drugačije situacije! Ne štitiš dvogodišnje dijete od nekog budućeg nasilja tako što ga učiš da vrati trogodišnjaku koji ga je eto taj put udario u parku.
Mislim da se to podrazumijeva.
Pa evo, ovo je bilo početno pitanje. I koliko vidim, dosta vas piše o slučajevima kad im netko trajno maltretira dijete, a pitanje nije bilo o tome. A podrazumijevanje je majka nesporazumada li treba uciti decu da vrate ukoliko ih neko dete prvo udari? Potpuno mi je to enigma jer je vladalo to pravilo i svi su mi uvek govorili da ga ucim medjutim nesto mi tu smeta i ne dopada.
Evo ja se ispričavam, jer sam sama imala dugo problema s time, budući da sam bila za neuzvraćanje udaraca, dok se to nije pretvorilo u sustavno maltretiranje i onda sam pristala na samoobrambenu tehniku.I koliko vidim, dosta vas piše o slučajevima kad im netko trajno maltretira dijete, a pitanje nije bilo o tome. A podrazumijevanje je majka nesporazuma
Dakle ako malo dijete netko nejako lupi jednom, ne treba uzvratiti odmah
A kad ga, recimo u trećem razredu, prijatelj u svađi dobro zvekne? Treba li onda učiti da vrati?
Moji tu vraćaju sami, to je njihova spontana reakcija (ok, mlađi još nije trećaš, ali tu i tamo se dogodi s prijateljima iz kvarta). Tu im ne zamjeram, dakle ne držim im govor da se ne smije tući, nego samo konstatiram situaciju, pitam jesu li mogli kako pametnije sve skupa izvest (jer takve situacije redovito nastaju iz obostrane svađe), ako su ljuti predlažem odmor, saslušam žalopojku...Ako se ne igraju opet zajedno za deset minuta, a onda svakako sutradan.
Definitivno je stvar u dobi djeteta, kako i vertex kaze. Moj cetverogodisnjak uredno vrati udarac, nisam ga ja tome ucila ali mu ni ne branim. U pocetku sam govorila nek se makne, nek kaze tom djetetu da ga ne smije udarat i nek kaze teti al sad ga pustam da se izbori sam za sebe. Ako bas dode do jace makljaze tipa obostranog naguravanja, cupanja i sl. onda ja uskacem i razdvajam i oboje upozoravam, briga me cije je dijete, ja se prema tudoj odnosim isto kao prema svojoj.
Stariji, skolarci, bi vec trebali biti malo "pametniji" i pokusat izbjec da dobiju "po nosu" ili to drukcije rjesavat. I ne, ne pricam o sustavnom maltretiranju vec o spontanom kacenju zbog nekog nesporazuma.
Mog sina maltretira dijete za glavu manje od njega, jucer ga je u vrticu udario sakom u trbuh te je ovaj moj pao i zaradio 2 vece masnice. Pitala sam ga sta je napravio, kaze da je i on njega udario a onda ih je teta razdvojila i upozorila. Dakle ista stvar kao i da sam ja bila prisutna.
Već sam negdje pisala da je moje djete bilo žrtva drugog klinje kojem je glavna rečenica bila TATA ME NAUČIO TUĆI A MAMA PSOVATI.Što reći na to.Mama mu radi u školi i vidi što on izvodi svaki dan.Bio kod pedagogice par puta ,razgovaralo se s njim.Komentar njegove mame je da je on ne shvaćen.Ma malo sutra Ja ne dopuštam svojoj djeci ni doma da se tuku a pogotovo vani,u školi ,parku i sl.Jednog lijepog dana kad je to sve eskaliralo moj sin nije vratio udarac ,nego ga je ugrizao i to pošteno.Mirni smo već skoro cijelu godinu od tog malog.Našao je drugu žrtvu.To su klinci koji idu u školu i koji će sad biti 3 razred .Tom malom moj sin nije prva a ni zadnja žrtva.Kakve je sve ludorije izvodio moj Bože.I ne, nemogu reći da su mu roditelji sirovine,glupi i slični komentari .Jednostavno ne provode niti malo vremena s njim .Mali je non stop na ulici sam
ali, zasto mislite da će klincu, kojemo to ucito nije spontana reakcija, lakse i efikasnije biti nauciti "vratiti udarac" nego na neki drugi način izboriti se za svoj status. Kako ce ono, a ocito do sada niej fizicku agresiju koristilo kako nacin obrane, najednom udariti drugo dijete? Najvjerojatnije nece... Mislim da se vise isplati uloziti truda u usvajanje nekih drugih strategija koje ce mu dugorocnije biti sigurno efikasnije i korisnije.
upravo to. Zauzeti stav a ne odmah poleteti i vratiti udarac. Zato sam mu ja i rekla da sledeci put bukvalo vikne "Stop, necemo da se bijemo itd itd"...
ja bi naglasila da je odgoj jedna nadgradnja, a da se karakter, duša, rodi. nisu sva djeca ista, neka su jednostavno nježnija, pa se s njima treba potruditi oko samopouzdanja, osjećaja sigurnosti i vjere u pozitivan ishod. osobno smatram da teoretski postoje situacije, gdje treba vratiti i duplo, bez pardona. tj. ako je moguće, ne dozvoliti djetetu da upadne u ulogu žrtve, odnosno onu vibru koju neko drugo dijete može osjetiti. Jer u pravilu, bullyji ne napadaju manje već one za koje osjećaju da mogu. malo nespretna analogija bi bila kao kad pas nanjuši slabost, strah.
Inače, mislim da sportske aktivnosti nisu loša stvar za samopouzdanje, pogotovo borilačke vještine, duh i tijelo + praktičan aspekt.
tu je i nastavak na bubicin post, o alternativama - rad na samopouzdanju, stjecanju poštovanja u grupi (npr. kroz sport, hobije..)
Posljednje uređivanje od Solange13 : 06.09.2011. at 16:33
takodje ovo i ja radim. Upozoravam oba deteta a ne odnosim se samo prema jednom jer smatram da je sigurno obostrano doslo do svadje pa i fizickog obracuna. Upozorim da ne smeju da se tuku.
Što kad vaše dijete vrati udarac pa dobije još jači...netko bi trebao prestati, zar ne?
Smatrate li da je onaj koji je prestao sa fizičkim obračunom slabić?
Koje su alternative?
- zauzimanje odlučnog stava
- biti glasan je sasvim prikladno
- reći odraslima je sasvim u redu
- izmaknit se, stavit neki predmet ispred sebe u obranu također je u redu
-
Evo baš neki dan moj muž kaže malome doslovno "Kad tebe netko udari, udari i ti njega. Ali nikad ne smiješ ti udariti ako tebe netko nije udario." I ja sam to s njim odslušala i nisam ništa komentirala, ali muči me to.
Ja sam sama odrastala u valjda nestvarno nenasilnom okruženju, od obitelji, susjedstva, do škole i puberteta itd. Tako da uopće nemam takvih iskustava, dok je naprotiv moj muž odrastao u totalno nasilnom okruženju gdje je trebalo preživjeti.
E sad, jučer smo se igrali s jednom jaaaako agresivnom djevojčicom G-ove dobi, koja ga je STALNO čupala, grizla i gurala, i meni je moram priznati laknulo kad sam vidjela da joj on (ponekad, ne uvijek) vrati. Dosad je uvijek od nje samo trpio i plakao mami. Dakle drago mi je bilo vidjeti da i on ima neku granicu kad skuži da se mora obraniti.
I onda valjda ostajemo na onoj tatinoj pouci od početka posta, ali kao kršćaninu nije mi drago
u našem vrtiću su učili klince da ispruži ruku ispred sebe sa otvorenim dlanom i glasno vikne "ne!" čim netko krene agresivno prema njima. To se ispostavlio nevjerojatno efikasno jer nravno daj e klince lakše zaustaviti prije nego se razmašu u svojoj ljutnji. Osim toga taj otvoren a opet obramben stav podiže samopouzdanje onima koje se napada. Naravno ne pali uvijek, ali je jako dobro jer privuče pažnju tete, učiteljice, a nije klasično tužakanje. Meni se to sviđa.
Mislim da se djeca u samoobrani trebaju znati izmaknuti, blokirati udarce, pa i udariti da bi pobjegli ako ih netko drži ili udara. Ali to nije vraćanje iz osvete ili mržnje, pto bi i po mnei bilo ružno, nego kratki udarac i bijeg na sigurno - po tetu, učiteljicu ili roditelje.Mislim da se svi imao pravo braniti i da taj instinkt ne treba potiskivati, ali daleko sam od tog pitcanja na osvećivanje istom mjerom. Ako se može maknuti od napadača nemaš nikakav izgovor za nastavak nasilja. To pravilo vijredi i za moje klince ak okažu da su nekog udarili jer ih je on prvi. Ako su imali kamo otići i drugačije to riješiti i nisu bili prisiljeni se braniti, ne pali ima izgovor
Mogu i ovo potpisatu našem vrtiću su učili klince da ispruži ruku ispred sebe sa otvorenim dlanom i glasno vikne "ne!" čim netko krene agresivno prema njima. To se ispostavlio nevjerojatno efikasno jer nravno daj e klince lakše zaustaviti prije nego se razmašu u svojoj ljutnji. Osim toga taj otvoren a opet obramben stav podiže samopouzdanje onima koje se napada. Naravno ne pali uvijek, ali je jako dobro jer privuče pažnju tete, učiteljice, a nije klasično tužakanje. Meni se to sviđa.
Mislim da se djeca u samoobrani trebaju znati izmaknuti, blokirati udarce, pa i udariti da bi pobjegli ako ih netko drži ili udara. Ali to nije vraćanje iz osvete ili mržnje, pto bi i po mnei bilo ružno, nego kratki udarac i bijeg na sigurno - po tetu, učiteljicu ili roditelje.Mislim da se svi imao pravo braniti i da taj instinkt ne treba potiskivati, ali daleko sam od tog pitcanja na osvećivanje istom mjerom. Ako se može maknuti od napadača nemaš nikakav izgovor za nastavak nasilja. To pravilo vijredi i za moje klince ak okažu da su nekog udarili jer ih je on prvi. Ako su imali kamo otići i drugačije to riješiti i nisu bili prisiljeni se braniti, ne pali ima izgovor
meni je, u toj njihovoj dobi od manje od recimo 4 godine, jedini nacin reagiranja taj da ja (ili neka druga odrasla osoba) sto brze odreagira na agresivni cin i rijesi to.
ovo vracanje, obrambeni stavovi, verbalna ili fizicka obrana i ostalo - to mi sve pocinje igrati tek nakon cetiri godine... a bogami i kasnije...
nisu sva djeca istovremeno zrela za takvo ozbiljno i zahtjevno mentalno procesuiranje tudjih ponasanja (aha, napada me, sad cu se ja obranit u interesu zastite osobnog integriteta! no, sto cu odabrat? viknut ne! ispruzenom rukom, da me istovremeno cuje mama/teta, a pokret rukom zbuni napadaca? ili da bjezim, ionako smo na livadi, a imam i patike na nogama? ili da izvedem neku drugu diverziju??... hmmmmm... da razmislim....)
a cvrsto vjerujem da u dobi od ispod bar cetiri godine ti mehanizmi akcija-reakcija funkcioniraju na nekim vrlo vrlo bazicnim i refleksnim razinama...
Posljednje uređivanje od litala : 07.09.2011. at 05:50 Razlog: feler ;)
ova varijanta mi se najvise dopada. Kao i ona sa ispruzenom rukicom i vikanjem "ne".
A nama je bas oko trece godine palilo to s ispruzenom rukom, sad s 4 je refleks da udara nazad.
litala, pa u tako maloj dobi to i nije mentalno procesuiranje situacije, nego naučena radnja, gotovo rješenje. Npr, kad te netko udre, na sav glas vikni "ne!". I to učiš dijete, ili neku sličnu varijantu, i ja sam ih vidjela više koji su to naučili. S jedne strane pomaže u konkretnim situacijama u toj maloj dobi, a s druge, gradiš neku osnovu za naknadna mentalna procesuiranja
Upravo smo jutros na putu do vrtića imali tu raspravu.
Moj šestogodišnjak odbija ići u vrtić iz razloga što ga neka djeca tuku.
Učim ih obojcu da nije lijepo tući se, da neka se makna.
Ali to očito nije urodilo plodom.
Sada sam mu rekla da ako ga netko udara neka pokuša reći NE, ako ne pali - neka kaže teti. Ako i dalje ne prestaje - VRATI, uz upozorenje da od sada vraćaš svaki udarac.
U vrtiću su klinci imali radionicu i moram priznati da je moj sin sve zapamtio do prve jer su sve isprobali što im je naravno bilo zabavno. Pa nešto treba objasniti ozbiljno, a nešto kroz igru malo usvojiti stav. Ima puno tradicionalnih dječjih igara koje tete koriste da bi djeca našla svoju mjeru u tim koškanjima na siguran način, naravno one koje znaju i koje imaju mogućnosti . ide, ide jež, boc boc iglicama..bjež mi sad prva pada na pamet, ali ima još toga
pa nisam ni napisala da djeca to ne mogu usvojit :-p
al se jesam referirala na cinjenicu da je dijete pokretacice topica cca tri godine, a i nekako mi se ucinilo da je to problem koji traje vec neko vrijeme (dakle poceo prije trece godine)...
a stacumuja, ocito sam malo zafilozofirala na krivom pdf-u
Posljednje uređivanje od litala : 07.09.2011. at 12:04
ma sve pet, nije da polemiziramo LOL
sve se svede na to da teta zna kako i da ima vremena i mogućnosti odradila bi s grupom što treba da se djeca nauče i posvađati pomirit i pobjeć ako je netko ljut i tuče se i kako smirit ljutka, ali ako ih je 30 ispod tri godine onda je to ravno čudu, čast iznimkama. Tako da ne preostaje nego doma s djetetom radit, igrat se situacija iz vrtića, zamjenit uloge, glumit tetu, pa prijetelje, pa tako što bolje skužit što se događa tamo i ondaje lakše reagirat. Naravno da mala djeca ne mogu i ne trebaju sve sama riješavat. Kod naših teta nije palilo da dođeš mirno i kađeš što je bilo jer su onda bile sigurne da se ništa nije strašno dogodilo, ali na vikanje tijekom tučnjave su skakale jer ipak može biti svašta pa skoče odmah. Sad svatko zna svoje tete i grupu najbolje
od mog sina teta u vrtiću ih uči da ako te neko udari da treba vratiti!!! meni to nikako ne sjeda-ipak život ne funkcionira tako!
ja mu pokušavam objasniti u kojem slučaju je ok se braniti a kad ne, pa da prvo veli prestani, prijatelji se ne tuku i na taj način da zaustavi onog ko ga tuče!
ali istina je da je tako malima teško to objasniti!
Moja najstarija kći je bila odmalena krhko i nježno stvorenje, jake inteligencije ali slabe muskulature. Od 1. razreda osnovne škole jedan dječak je maltretira. Bukvalno radi mobing na njoj. U nižim razredima je to bilo na sljedeći način: pljune je, uzme njene novce iz novčanika i stavi sebi pod pazuh, udari je po leđima, digne joj suknjicu, postavi joj nogu, isprlja joj pernicu od pod i slično. Psovke da ne spominjem. Pošto su roditelji"normalni" mi smo pokušali preko razrednika sa njima da komuniciramo. Uvijek je kod njih čvrst odbrambeni stav(pa i ona je njega izazavala, vratila mu je i slično). Nakon 4. razreda, on ponovo ide sa njom u odjeljenje(kod nas djecu miksaju kada prelaze od učitelja nastavnicima) i naravno nastavak. Sada su više uvrjeđivački: vidi kakva si ružna, gubo, gubava(često joj bude herpes na usni),smrdiš, ja te ne bih ni pogledao, ni sjedio sa tobom. Naravno sve uvrede nisu imale veze sa stvarnošću, moja kći je dobro i poslušno dijete, odlična učenica, a zlostavljač dolazi iz porodice u kojo roditelji jedno drugo psuju majku, i ima dva starija brata koja su bili isti kao on. Zamislite sada svaki dan, svaki ubogi dan školske godine da on nju maltretira. Vrijeđao je on u drugu djecu, ali moja kći je bila njegov glavni cilj i zadatak. Mi smo sa njom razgovarali, prijavi ga, otiđi pedagogu, vrati i ti njemu udarac, čak sam znala i reći da mi više ništa ne govori, jer ne znam šta da radim, bila sam potpuno nemoćna(išla sam bezbroj puta razrednici i pedagogoci). Čak sam stekla i utisak, da oni misle kako sam dosadna, ne mogu ni oni ništa, da se strpimo dok ne završi školu. nekoliko puta verbalne grozote vezane za kćerkinu sexualnost nisam MM ni prijavljivala. Vjerujte, bilo me sramota i ponoviti, a strahovala sam da i MM može poludjeti i uraditi nešto nepromišljeno. I tako dan za danom, sve do jednom. Prošle godine, sami početak drugog polugodišta, moja nkći sedmi razred, bebici 10 dana, mi veseli, odmorni, sa novim članom porodice. I dolazi ona iz škole, sva prljava, ošamućena, i kaže meni šta joj je sve uradio, i da ona više ne ide u školu. Samo da čujete kakvu grozotu je jedno 13-godišnje dijezte izreklo mojoj kćerki, za ne povjerovati. I ja istog trena odlučim reći MM, malo ja to upakujem. On je sjedio, pozelenio, i rekao da idemo oboje u školu. Tamo smo napravili takav metež, tražili smo direktora, prekinuli čas, pedagogica je došla, njegovi roditelji. MM je samo šutio i onda je rekao pred svima:" Od sada kada je fizički povrijedi svaki pu ima pravo, ja joj dajem to pravo, da mu pred svima vrati. Da vidim da ijedan nastavnik išta kaže, ako je nisu branili neka dopuste da se sama brani. Za svaku verbalnu uvredu ona će napustiti čas i sjedit će ispred učionice. A prvi puta kada joj kaže nešto ovako pogano, ja ću tužiti školu, direktora, roditelje i slučaj prijaviti Socijalnom. Ne mogu dopustiti da je povrijedi, ili vrijeđa a da ja to gledam. Postoje izjave djece o njegovom ponašanju zadnjih 8 godina, dokumetovane. Moje nije da rješavam sa djetetom, ali ja ću pronači način!" Svi su ostali paf. Kada smo došli kući objasnili smo joj da je narasla, da se mora boriti za sebe, da je vjerovatno i jača od njega, i da ga mlatne kada god joj zlo nanese. I tako je i bilo. Uvrede su bile i dalje ali rjeđe, ona je bila zadovoljnija, mi malo rasterećeniji. Na kraju 8. razreda toliko je zlostavljač vrijeđao jednu djevojčicu koja ima kraćuu nogu, da su ga svi ostali dječaci istukli. I tada je prestalo. Moja kći je sada gimnazijalka, on ide u drugu školu, ali opet se sjeti nekada i i priča šta je sve proživljavala. Na žalost sistem nije riješio, nego se tkva djeca, problematične prirode i ponašanja i učenja, puštaju iz razreda u razred samo da bi ih se nastavnici "riješili". I tako završe osnovnu, srednju, pa se onda pitamo otkud zlostavljač u porodici, ili kako se postane kriminalac. Od tada za svu moju djecu važi: ne daj se ponižavati, i ne dozvoli da te drugi biju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom