Ha, ha, slatke brige, zar ne?
 |
|||
|
|
|||
Ha, ha, slatke brige, zar ne?
Drago mi je što uživate Vi i Vaša dječica!
BAš mi je drago pročitati novosti. Što se tiče ljubomore, mislim da će to trajati, premda s vremenom će sigurno biti manja kad oni skuže da sad imaju svoju mamu i tatu i da je povećanaa količina pažnje u odnosu na prijašnji život trajna. Pun ovisi i o karakteru i osobnosti djeteta, čak i više nego o okolnostima prvih mjeseci/godina života, ali ta rupa iz prijašnjeg života je ogromna i nekako trebaju hrpe pažnje i ljubavi da se ona smanji.
Moja djevojčica je s nama već godinu i pol pa još uvijek se bori i traži maksimum, čak mi se čini da se to i pojačava, trenutno je u fazi da mi ne da disati, dok perem suđe mi se vješa od noge, kad sam ja u blizini nitko drugi ju ne može hraniti, nositi, ili nešto drugo.
Dok dečki nikad nisu bili takvi, čak ni mlađi koji je isto malen posvojen, on je jednostavno super sam sa sobom, treba mu pažnja i sve ali u normalnim količinama i čovjek se uz njih ne iscrpljuje niti približno toliko.
Moraš samo voditi računa o sebi, i redovito puniti baterije, lako čovjek to zaboravi, ogotovo u početku ali ići do zadnjih granica nije za nikoga dobro. A lako je doći do toga, posebno uz zahtjevniju djecu.
Nova sam ovdje, i sasvim slucajno dospjela na ovu temu, ali jako mi je drago sta sam procitala neke price o posvajanju, jer mi se promjenilo misljenje o ljudima za koje nisam znala da mogu biti tako plemeniti i posvojiti 2,3 i više djece i pruziti im dom i ljubav kakvu ne bi imali da su ostali u centru ili domu. U mojoj sredini tj. okolini se o tome uopce ne prica, apsolutno nitko tako da nisam bila ni svjesna sto ljudi prolaze kod posvajanja djeteta niti da je to ucestalo kod nas. U svakom slucaju drzim fige svima koji su u postupku, a rimi11 svaka cast, i puno srece i strpljenja sa dva slatka anđela.
Evo malo novosti i od nas...............
Prošlu nedjelju smo se krstili. Malecki je imao anginu sa temperaturom preko 39 tako da možete zamisliti kako nam je bilo. Ali i to smo obavili ......
Inače već smo zajedno 2 i pol mjeseca i stalno si ga mislim kako će mi biti lakše s vremenom ali ja se i dalje osjećam kao da smo na početku. Naporno, naporno i naporno................
Malecki je nježniji, mazniji i lakše se uvuče pod kožu svima. Počeo je pričati i ima ga posvuda ali zbog svog pozitivnog karaktera nekako lakše izlazim na kraj s njim. On se jako promijenio od kada je došao. Od preplašenog djeteta postao je veseljak i zabavljač.
Sa curom je malo drugačije............. Ne vidim pomaka na bolje. Strašno je tvrdoglava i neposlušna. Lijepe riječi i objašnjenja ne pomažu, na žalost osim kazni ništa ne pomaže! Kad joj nešto nije po volji prestane pričati i to zna trajati neko vrijeme..............Jednostavno da čovjek izludi. Čak sam nazvala psihologicu u dom gdje su bili da vidim kako i što dalje!?
Na prvi pogled izgleda tako otvorena, vedra i komunikativna ali je s druge strane puna strahova. Straši ju sve što joj je nepoznato. Čak se i leptira bojala i to je trajalo nekih mjesec dana, a da ne pričam dalje čega se sve ne plaši. Znala sam da će s njom biti teže i da je dijete koje ima trauma ali nisam mislila da će biti tako teško!
Rima,
nemam neki konkretan savet vec sam samo htela da te ohrabrim - i kod nas je slicno (otprilike je slicno vreme dolaska dece). Ja isto sve cekam neko mirnije vreme a ono nikako da dodje... Jedna usvojiteljka mi je rekla da nastupa tek posle godinu dana, a u jednoj emisiji sam slusala da je devojka koja je bila usvojena kao starija pa se seca rekla da se posle jedno pola godine sasvim adaptirala na novu sredinu. Verovatno zavisi i od deteta i od nas ali pretpostavljam da vreme koje protice donosi sigurnost i deci i medjusobno izgradimo nase odnose a i stvorimo nove uspomene dok se stare polako zaboravljaju. Dotle verovatno nam ostaje da se snalazimo kako znamo i umemo... Pozdravi za vas
Rima, drž se milaali sijećam se iz školice da nam je rečeno da što prije počnu protesti to i kraće traju a i to je znak da se djete adaptira i počinje prihvačati svoju okolinu, samo je na taj način ispituje, djete sa 3 god je zbilja već svijesno svega i izgubljeno u svojim osiječajima i treba joj pomoć da posloži sve te doživljaje u svojoj glavici i srcu
šaljem vam veliku velikuda ćim prije nađete sklad
(ovaj tvoj post me je podsjetio na Ježa i na Kulu od kocaka od Katarzyna Kotowska)
rima11
Moje najstarije dijete je s jedne strane izuzetn otvoreno i voli isprobati sve nove, a s druge umire od straha. Npr. želi naučii rolati, stavimo kacige i sve postojeće štitnike da se ne može udariti i ozlijediti, krene par minuta dobro a onda počne strašenje, ja to ne mogu, pasti ću i onda stvarno počne padati. A može i savladao je osnovno, nije to samo strah nego i nedostatak samopouzdanja, nesigurnost. Treba hrpa ohrabrivanja i pohvala, ali je jako teško na to cendranje i kukanje ostati smiren duže i hrabriti ga u toj mjeri.
Još se ponekad boji ostati sam u sobi navečer kad smo slučajno negdje, iako obično spava s bratom i sestrom pa se manje boji, može plivati sam bez rukavica i s jednim prijateljem na plaži je otplivao u duboko i plivao tako pola minute dok nije skuzio a je u dubokom, tad panika.
Trenutno tražim granicu koliko u nekim situacijama da ga malo gurnem da savlada strah a da ne pretjeram pa da izazovem novi strah. Cijelo prošlo i ovo ljeto se bojao i s rukavicama u duboko iako u plićaku i roni i pliva, pa sam ga uzela i odvela skoro na silu sa sobom, plakao je dva popodneva, bilo mi grozno i osjećala sam se u trenucima kao mučiteljica, a on poslije ponosno svima priča kako je bio u dubokom i sad pliva samo s jednom rukavicom sam s drugom djecom bez mene i uživa.
Tvoja cura je kratko s vama i treba polako i strpljivo, ništa ne forsirati, ja njega tek sad nakon 15 mjeseci malo guram i ohrabrujem da proba nešto što želi ali se plaši.
Iako je užasno teško i naporno kad je dijete tvrdoglavo i tjera po svom, dugoročno mi se čini ta osobina bolja za dijete, nego npr. moj sin koji je preposluušan s jedne strane, a s druge nesiguran, previše se trudi prilagoditi svima i ugoditi pa se pogubi i ne zna niti sam što želi a što ne. Meni je napredak kad mi se suprostavi ili svađa, to mi je neki znak da je sigurniji u sebe i nas, došlo je i do toga da ima često poseban otpor prema meni kad moramo raditi nešto njemu teško, kao vježbe grafomotorike ili učenje brojeva. Dođe mi nekad za izluditi jer treba hrpa živaca i strpljenja i ohrabrenja da nešto napravi a onda i to svađanje i borba sa mnom, dok s drugima se trudi udovoljiti i pokazati se. pa se onda sjetim da je i to pozitivni pomak, da stvara odnos i pokazuje i svoju lošiju stranu, jer tek kad smo s nekim bliski možemo se opustiti i biti ono što jesmo.
Svako dijete, čovjek je svijet za sebe, čitala sam jučer da je jedan sportaš rekao da je lakše osvojiti olimpijsko zlato nego odgojiti dijete, to je najteži zadatak što postoji, zato jer usput moramo odgajati sebe, djeca nam najbolje pokažu gdje sm tanki, posvojenje ima još puno svojih specifičnosti koje biološki roditelji nemaju, naša djeca imaju barem par dubokih trauma više od ostale djece, moraju puno više raznih ojećaja proživjeti i nosti se s njima.
Ka mi je najteže i želim iz kože iskočiti samo se sjetim ako je meni odrasloj i svjesnoj sebe i svega ovoliko teško, kako li je toj mladoj glavici i srcu koji su tek došli na svijet i uče, a toliko su toga već nelijepoga doživili. Kad se uspijem nekako prebaciti u njihovu kožu odmah me obuzmu neki drugi osjećaji i smiri se i ljutnja i sve ostalo.
Hvala Aradija, Ari Mali i ivanas ..........šaljem Vam veliku pusu!
Naši klinci su s nama godinu dana. Prošli tjedan sam mislila da ću izluditi s njima. Odjednom su počeli odbijati sve naše zahtjeve (tipa - pročitati 2 rečenice teksta, treba mali pročitati Andersenove bajke do škole). Nisam ni znala da klinci, ako ih pustiš, mogu vrištati, derati se i po tri sata!?! Baš smo ih pustili da vidimo koliko će dugo.... Mislila sam da ću izluditi pa kad mi je bilo grozno slušati, izašla bih van! I onda, nakon nekoliko dana (i razgovora o tome tko ima kakvu ulogu u obitelji, grljenja i dr.) - mir. Kao da ničeg nije bilo... Znala sam da će privikavanje dugo trajati, ali još uvijek me iznenadi nedostatak povjerenja i sigurnosti kod njih. Iako, i razumljivo je da ga još nemaju, ponekad. Vjerojatno visi i što se po njihovim glavicama mota. Obično ubrzo nakon takvih ispada izrone pitanaj o mami i tati koji su ih rodili, braći, sestramai slična... I onda im opet i opet ponavljamo 'ostajete s nama, vi ste naši'. I tako svakih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci.
Draga Rima (i svi ostali
Hvala nana74!
nana74 prvotno napisa
Naši klinci su s nama godinu dana. Prošli tjedan sam mislila da ću izluditi s njima. Odjednom su počeli odbijati sve naše zahtjeve (tipa - pročitati 2 rečenice teksta, treba mali pročitati Andersenove bajke do škole). Nisam ni znala da klinci, ako ih pustiš, mogu vrištati, derati se i po tri sata!?! Baš smo ih pustili da vidimo koliko će dugo.... Mislila sam da ću izluditi pa kad mi je bilo grozno slušati, izašla bih van! I onda, nakon nekoliko dana (i razgovora o tome tko ima kakvu ulogu u obitelji, grljenja i dr.) - mir. Kao da ničeg nije bilo... Znala sam da će privikavanje dugo trajati, ali još uvijek me iznenadi nedostatak povjerenja i sigurnosti kod njih. Iako, i razumljivo je da ga još nemaju, ponekad. Vjerojatno visi i što se po njihovim glavicama mota. Obično ubrzo nakon takvih ispada izrone pitanaj o mami i tati koji su ih rodili, braći, sestramai slična... I onda im opet i opet ponavljamo 'ostajete s nama, vi ste naši'. I tako svakih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci.
Draga Rima (i svi ostali
Valjda zavisi o dobi, naravi, iskustvu, tvoji klinci su sigurno stariji nego moji, ali nama se nikad nije desilo, ili ja nisam primjetila vezu između njihovih ispada i pitanja i razmišljanja o biološkoj obitelj. Pišem za najstarijeg jer je drugih dvoje vjerojatno premali za tako nešto.Naši klinci su s nama godinu dana. Prošli tjedan sam mislila da ću izluditi s njima. Odjednom su počeli odbijati sve naše zahtjeve (tipa - pročitati 2 rečenice teksta, treba mali pročitati Andersenove bajke do škole). Nisam ni znala da klinci, ako ih pustiš, mogu vrištati, derati se i po tri sata!?! Baš smo ih pustili da vidimo koliko će dugo.... Mislila sam da ću izluditi pa kad mi je bilo grozno slušati, izašla bih van! I onda, nakon nekoliko dana (i razgovora o tome tko ima kakvu ulogu u obitelji, grljenja i dr.) - mir. Kao da ničeg nije bilo... Znala sam da će privikavanje dugo trajati, ali još uvijek me iznenadi nedostatak povjerenja i sigurnosti kod njih. Iako, i razumljivo je da ga još nemaju, ponekad. Vjerojatno visi i što se po njihovim glavicama mota. Obično ubrzo nakon takvih ispada izrone pitanaj o mami i tati koji su ih rodili, braći, sestramai slična... I onda im opet i opet ponavljamo 'ostajete s nama, vi ste naši'. I tako svakih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci.
Draga Rima (i svi ostali
Kod nas isto ima puno straha, i nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja, ali ne u odnosu na nas nego općenito kad se suočava s nekim izazovima, npr. učenje plivanja, bicikle, pisanja, crtanja. I ono najizraženija, nedostatak distance prema nepoznatima ili malo poznatim ljudima.
Moj sin je imao neka pitanja i glasna razmišljanja o prvoj obitelji kad je tek došao, s vremenom sve rijeđe i rijeđe, sad isključivo ja to ponekad spomenem kroz neku priču ili slikovnicu. Ipak, vidim da su on i mlađi brat nešto pričali o tome jer kad sam srednjeg sina pitala nešto o mami koja ga je rodila rekao je ime biološke mame od najstarijeg.
Čitam da vaši klinci se sjećaju svojih roditelja......................moja malecka je došla u dom s 2,5 godine i otada ke u domu. Nikad nije spomenula tetama o svojim roditeljima, a ni meni do sada. Sve čega se sjeća je život u domu i svojih teta i prijatelja. U početku ih je više spominjala, a sada se gotovo i ne mogu sjetiti kad ih je spomenula.
Ona samo kaže;
Sada sam u Istri kod mame i tate.............Još nismo razgovarali o biološkim roditeljima,,ali samo su 3 mjeseca kod nas pa mislim da ima vremena..................
Posljednje uređivanje od rima11 : 17.08.2012. at 22:25
Ne treba neka velika priča, ali je možda dobro početi s nečim, kao tko te rodio, pa gdje si bila kad si bila mala, pa nda o domu i prijateljima i njenim sjećanjima.
Nekako mislim da ne treba čekati da dijete samo pita, možda neće nikad niti pitati, ali oni sigurno razmišljaju o tome u svojim glavicama i stvaraju neku svoju verziju, pa si mislim da je nekako bolje da im ja pomognem da polako grade svoju priču i pomalo dodajemo detalje. Meni su albumi sa slikama najbolja pomoć, dijete se može prisjetiti nekih događaja i polako kroz priču slaže svoju prošlost.
Mi sad u obitelji imamo trudnicu, teta im je trudna, i očekivala sam neka pitanja od njih, ali zasad skoro ništa, osim pitanja da li su i oni bili tako mali kad su bili u trbuhu. Pa sam ja malo iskoristila prigodu i pričala s njima o bebama, i kako dolaze na svijet, i kako su oni stigli na svijet i tako.
Rima, mislim da je prekratko vrijeme da se svi skroz prilagodite jedni drugima. Sad treba samo strpljenja, djeca su s vama. I kod mame i tate su! Mislim da ti je to jedan predivan znak da ćete uskoro prebroditi sve ove teške prve trenutke.
Čekam vas da se skockate sami sa sobom, pa da vas vidim konačno na okupu!
Mi smo ovaj tjedan proslavili 4. rođendan. Prvo u krugu obitelji, pa prijateljice iz mjesta i na kraju rodbina................Tri torte (Dore i Helllo Kitty), svjećice, pjesme.......da te zaboli glava!
Moja D je napokon bila sretna, sva u oblacima. Ove dane smo joj sve pustili na volju jer su to bili njezini dani, a sada se polako vraćamo u kolotečinu! Potrebna joj je "ta kolotečina"- ove se dane s njom uopće ne može razgovarati jer si je ona sad jako važna i ponosna!
No, sad smo veliki, imamo 4 godine!
Sretan rođendan "velikoj" curici ( moja nećakinja će 4 god. za mjesec dana pa otprilike znam kakva je to faza)!!!
Sretan ročkas!!!
Sretan rođenda velikoj curici i mi čekao jedan četvrti. Prekrasni su u toj dobi.
Sretan rođendan maloj ponosnoj princezici!
Sretan ročkas!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom