 |
|||
"Zločesti stol!"
Znate na što mislim? Na one fore koje se prodaju klincima kad se popiknu i padnu, ili kad se udare u nešto - da počnu tući objekt koji je "kriv" za nezgodu - npr. zločesti stol, lupio me; ili zločesti pod, pao sam; ili zločesta igračka...
Negdje sam pročitala da to nije dobro rješenje, ali ne mogu se više sjetiti gdje sam to pročitala, ni zašto to ne valja (ma mislim da je bio neki psihološki razlog). A baš bih htjela čuti argumente - sigurno vas ima koji s time imate više iskustva.
Moje osobni stav o tome je da dijete razvija na taj način određeni animozitet prema određenom predmetu i svoju ljutnju ispoljava tako da taj predmet udari.Kasnije taj se taj predmet pretvara u stvarnu osobu kao što su kinci u vrtiću ,školi,ukućani...i ja sam užasno protiv toga.Moj nećak se lupio u ormar i nakon toga ga je iscipelario i izudarao rukama :shock: a baka mi je reka da je ormar zločesti i da mu pokaže šta ga ide
opet moji tipfeleri
tako kako je romina rekla, i uz to dijete ne uči preuzeti odgovornost. nije ga stol udario nego se on popiknuo i tresnuo u stol.
za detalje vidi searsa
meni se od tog "zločestog stola" diže kosa na glavi.
Hm, ja sam s sestričninim klincima, s kojima sam jako bliska, dok su bili mali imala foru okretanja na zezanciju: "Ah, taj stol opet ne pazi kamo ide!" uz popratni šaljivi razgovor sa stolom. Oni su svi imali foru da bi i na najmanji udarac urlali kao da im vadiš jetru na živo, a kad bih ovako reagirala, umrli bi od smijeha. Naravno, o nikakvoj se agresiji nije radilo, čisto o skretanju pažnje kad udarac nije jak.
To nikad nisam radila kod jačeg udarca, jer mi je bilo glupo slati im poruku da treba ignorirati bol i "stisnuti zube".
Ali sad kad vidim ovo o preuzimanju odgovornosti, hmm... Ima nešto u tome, dakle ima da napustim svoju kretensku "dežurni klaun" metodu.
a) uči dijete agresivnom ponašanju i podržava takvo ponašanjeNegdje sam pročitala da to nije dobro rješenje, ali ne mogu se više sjetiti gdje sam to pročitala, ni zašto to ne valja (ma mislim da je bio neki psihološki razlog).
b) uči dijete da je u redu udariti onoga tko je zločest (a mislim da se svi slažemo da NIKADA i NIKOGA nije u redu udarati i tući)
Da se razumijemo: nismo mi učili Andreja takvoj reakciji (agresivnoj), jer ni mm ni ja nismo skloni tome.
Ali neki dan mi je frendica pričala kako ona svoju curicu (stara je kao i A.) uči da, kad se lupi u nešto, počne tući "zločesti objekt", i još je pričala kako se mala sva uživi u udaranje. Nešto mi je tu zazvučalo jako krivo, ali nisam mogla shvatiti što.
A nedavno, kad se Andrej kod tete popiknuo i udario u neku igračku, njih 3 klinaca krenulo je kolektivno tući tu igračku. A "najmarljivija" u tome je bila curica koja je i inače malo grublja u reakcijama.
S druge strane, kako sve češće vidim kod Andreja znakove frustracije kad mu nešto ne ide od ruke, kad padne, kad ga "igračka ne sluša", tražim najbolje metode reagiranja u takvim situacijama...
To su fore moje mame, ja mislim da se Lea tako naučila tući igračku (bebu) iako baš ne kuži da se to radi kad je netko 'zločest'. Mi to ne radimo, nego joj objasnimo zašto se udarila, zašto je pala, da mora biti oprezna i polako hodati itd. Ne volim općenito baš niti tu riječ zločest - moja mama kad Lei priča priču uvijek netko mora biti zločest
mi izbjegavamo atribute dobar, zločest, pametan, bedast itd. nastojimo komentirati ponašanje: lijepo si to napravio, ovo je ružno i to ne radimo, bravo - mama je ponosna na tebe...
Meni se isto diže kosa na glavi od "zločestog stola", a zašto - to su super objasnile cure u gornjim postovima :D
Slažem se s Rominom i Lutonjicom.
Kod nas se padovi, udarci i sl. "riješavaju" pusom u bolno mjesto i komentarom da se treba malo bolje pripaziti da se to ne dogodi. Sada već sam kada se negdje udari ili padne govori sam sebi: Treba paziti! I ako je jako bolno trči po pusu nakon koje je ako ne prođe barem malo bolje.
Nisam još srela nekoga od starije generacije (tete, bake, djedovi...) tko nije doma imao zločesti namještaj
Naša je malena sama "uvela" liječenje od udarca i to u vidu prepričavanja bolnog događaja: tresne o nešto i sva u suzama trči po poljubac, a čim se oporavi od prvog šoka krene "reprizna snimka" - vraća se na mjesto nesreće i svojim jezikom prepričava nam do u detalje...kako je tuda prolazila, pa se spotakla, pa udarila o vrata, pa je počela plakati, pa je mama rekla "draga Ančice... ne boli puno" i dala poljubac (a sve uz pravu glumačku gestikulaciju i puno grimasa, svaku sekundu ponovno proživljava i uživi se u priču maksimalno
Sad već inače puno priča, a dok još nije - to je bio pravi skeč!
I moja Marta je tako prije reagirala, a sad da se ne znam koliko trudim, ne mogu se sjetiti kako je sve to počelo i tko je prvi to pokrenuo, čini mi se da je to sve došlo, onako, spontano. Uglavnom, ona bi isto tako "istukla", stol, zid, pod i ja osobno ništa loše nisam vidila u tome niti sam se trudila to suzbijati, jer bi se s time brzo smirila, i ne bi plakala, nego bi rekla "dati, dati" opalila 2 put rukicom, i to je to. Štoviše mislim da je i ona to doživljavala kao nešto što se dogodilo a nije vrijedno plakanja. S druge strane, nikad nije imala poriv da na udarac ili guranje nekog drugog klinca ili osobe uzvrati silom, dapače, jednom je dobila "batinu" od nekog dječaka, toliko je plakala, ali nije imala uopće namjeru mu "dati, dati". Uglavnom, "kako došlo, tako o'šlo", sad smo izašli iz te faze i ni ne sjećam se kad smo zadnji put primjenili metodu "zločestog stola", a lupimo se falabogu svako malo, dignemo se i nastavimo dalje.
Uglavnom meni nije nikad palo napamet da bi u tome bilo nešto loše, do sad dok niste načele ovu temu...
Mene i dalje nešto muči.
Kako razgraničiti bespotrebno agresivno udaranje (tipa "zločesti namještaj") od "ispucavanja" negativnih emocija. Znate ono, tipa, dajte djetetu priliku da iskaže ljutnju (a kako? što ako još ne govori?)
U zadnje vrijeme sve se češće susrećemo s takvim situacijama, pa sve više i razmišljam o tome kakva je reakcija najbolja.
S druge strane, ne bih htjela da zbog mojih (naših) krivih reakcija razvijem u djetetu krivi obrazac razmišljanja. Ufff, kako osjetljivo područje...
mi idemo na verbalizaciju. ako otprve ne dobije što hoće (najčešće ciku
možeš mu reći i da ti pokaže: hoćeš ovo? ili, ako se ljuti jer ne može nešto napraviti: ne možeš otvoriti kutiju? probaj ovako. ako vidim da ne ide: da mama otvori?
ako je ljut jer ne želi napraviti nešto što se mora (u zadnje vrijeme mu je presvlačenje gubitak vremena), napravimo to ali kažem: znam da si ljut i da ti se ne da presvlačiti. ali moramo, guza je kakana. budi miran pa smo brzo gotovi i idemo se natrag igrati. onda ga zabavim pjesmicom, pitam da mi nešto ispriča i sl. i preživimo.
ne brini, andrej tek što nije probrbljao pa će moći lakše objasniti što ga muči!
Aha, i ja sam tako mislila, ali već dva dana imamo valjanje po podu i urlanje do iznemoglosti.ms. ivy prvotno napisa
mi idemo na verbalizaciju. ako otprve ne dobije što hoće (najčešće ciku
Tješim se da je "faza"... a dotad pokušavam pronaći i nove metode djelovanja... i sačuvati svoje živce... i obiteljski mir
uh. nemam savjet, mi to nismo nikad imali.
iako je zadnjih dana počeo bijesno vikati kad mu nešto ne paše. ali brzo prestane pa nismo ni stigli reagirati.
Kod nas isto nema zlocestih stvari. Negdje sam vec pisala da je jednom pao pa je teta cuvalica pocela udarati vrata. Sreca pa sam vidjela i odmah reagrala iako je i ta jedna situacija izazvala da on odmah pocne tuci druge stvari. (srecom, brzo je zaboravio) A kada se desi da neko (nana ili sl) krene sa tim "zlocesti stol" u korjenu sasjecem i svaki put popratim recenicom da se prema djeci treba ponasati kao sa odraslim ljudima i objasniti to to i to...
I ja se koristim metodama objasnjavanje, objasnjavanje i opet bjasanjavanje...i nama pali.
to sa "zločestim" valjda imaju svi iz starijih generacija
mi potičemo također verbalno izražavanje - nešto te muči, ljuta si? pa ju lagano navedem da kaže o čemu je riječ. nekada ne želi odmah razgovarati, pa joj velim da mi može reći i kasnije.
ucjene putem plača i bacakanje prekinem tako da joj velim da ne pušim te fore, da je njeno sveto pravo da plače, ali da je fakat bedasto plakati zbog tako nečeg i da je bolje da mi kaže što ju muči pa da onda to probamo zajedno riješiti
Ni meni se ne svidja to sa zlocestim stvarima. Slazem se s Lutonjicom, a osobno mi najvise smeta ideja da netko(nesto) mora biti kriv jer se F. udario. Ja uopce ne spominjem predmet o koji se udario, samo ga zagrlim i mazim dok se ne isplace (tipa Macak mamin se udario, joj kako boli.). Udario se i gotovo, uopce ne potezem pitanje odgovornosti i krivnje. On je premali da bih mu objasnjavala da mora paziti, a i nisam bas sigurna da to ima nekog efekta. Ako se lupio i samom mu je jasna posljedica pa ce vjerojatno sljedeci put paziti, mislim da tu vezu moze uvidjeti i bez mene.
Ma ja uopste ne znam kako se neko ima vremena baviti vratima, stolom ili ormarom, pored udarenog i vristeceg djeteta. Kad se udari, ja mu pritrcim, uzmem ga i kao sumanuta ponavljam "ne da mama....ili nece nece (whatever that means) " i tjesim ga i toliko mi je frka da zaboravim sta je bilo...samo mi je vazno da ga utjesim.
Skroz se slažem sa svim curama (iako nemam vlastitog iskustva).
Nego, mene zanima nešto drugo a u vezi je s time - da li djetetu kad padne i dojuri vam u zagrljaj plačući objašnjavate "nije ništa, ne boli to, vidi patkica..." i sl. ? To mi se uvijek činilo jako nezdravo - negirati djetetove osjećaje i poslati poruku da mi znamo bolje boli li to i ne i je li strašno ili ne. Zato mi se sviđa ovo što tanja kaže - maziti dok se ne isplače.
Napominjem da nemam djecu pa zapravo samo teoretiziram. I da mi je jasno da se roditelje vjerojatno rukovode idejom da preveniraju ili barem minimiziraju urlanje i uznemirenost djeteta. Ipak, čini mi se da to dugoročno može dovesti do toga da dijete nauči ne vjerovati samo sebi, svom tijelu i svojim osjećajima.
Joj, i ja sam u svom životu upoznala jako puno zločestih komada namještaja.
Ne volim i ne primjenjujem tu metodu iz gorenavedenih razloga.
Naravno da ne negiram njezine osjećaje! Dapače, kažem "znam da te boli, ali nije tako strašno, daj da mama da pusu" ili tako nešto. Uglavnom mi ona sama dojuri pružajući ozlijeđeni dio tijela i zahtijevajući pusu.
Ako se jače udari, onda joj pogotovo kažem da znam koliko takav udarac boli, ali ju i pohvalim da je jako hrabra.
Najčešće se koncentriram na tješenje - "dođi da te mama zagrli", "dođi da ti mama da pusu" i slično.
kad sam bila mala, u mojoj obitelji nitko nikad nije govorio o zlocestom namjestaju.
prvi put sam cula tu foru kad su je pojedine osobe sa strane - prijatelji, znanci... ma ne sjecam se vise tocno tko, par puta 'prodali' mojoj djeci, i vec prvi put mi je to zvucalo i glupo i naopako - kanalizirati djecji osjecaj boli u agresiju prema neduznom nezivom objektu. (zapravo me je iznenadio ovaj topic jer nisam znala da je zlocesti namjestaj toliko rasiren fenomen, hehe.)
kod nas je u tim situacijama oduvijek na djelu tjesenje, zagrljaj dok se ne isplace i popratno upozorenje da drugi put treba paziti, bez suvisnog teksta. a za bol se jednostavno moze reci: znam da boli, proci ce.
ovo o negiranju boli mi je isto jako cudno, jer ako dijete zaista osjeca bol zbog udarca, a netko ga uvjerava da to ne boli, to dijete onda prima poruku da je, valjda, ludo, ili da je kukavica. lose za sliku djeteta o samom sebi i kao takvo, jako pogresno.
Negiranje boli sam često doživjela u pedijatrijskoj čekaonici - kad roditelji govore svojoj djeci da bez veze rade paniku, jer "pikica ne boli". E sad, ako boli mene odraslu (tj. ne baš da me boli, ali mi je jako neugodan osjećaj), onda svakako boli i to malo biće.
Bolje je pripremiti dijete na bol ili neugodu, ohrabriti ga, priznati njegovu zabrinutost, uznemirenost ili strah i na kraju ga pohvaliti za hrabrost, nego lakonski reći da to nije ništa i još ga k tome proglasiti slabićem, što roditelji često rade muškoj djeci. :/
Isto ovak.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom