buduci da se spominje kako nema prica s kucnog poroda koji je zavrsio u bolnici, zamolila sam poznanicu koja je prvo dijete planirala roditi kod kuce, ali je na kraju rodila u bolnici, da nam ustupi svoju pricu. pa evo je.
Sve je počelo u nedjelju oko dva sata popodne, kad mi je, nakon duge šetnje u šumi, pukao vodenjak. Baš smo bili u posjeti kod svekrve kad sam osjetila da mi nešto curka, prvo polagano a onda sve jače. Nismo nikome ništa rekli jer nismo htjeli objašnjavati zašto nećemo u rodilište. Dok smo došli doma već su mi je plodna voda docurila do cipela.
Trudovi su započeli nakon sat i pol, a ja sam nastavila s dnevnim aktivnostima. Moj dragi i ja smo zajedno skuhali ručak, prošetali psa... Oko 7 navečer došla je nam je doula, a nešto prije ponoći i primalja. Trudovi su bili sve učestaliji i dobro su napredovali. Ja sam cijelo vrijeme pričala isključivo na engleski, a na CDu se vrtila jedna te ista budistička mantra. I tako satima. Ovim putem se ispričavam prisutnim curama ako sam ih previše izdavila s tom mantrom
Tokom noći je sve nekako stalo na svake 3-4 minute između trudova. Ja sam postajala sve umornija, a kad bih legla i malo odspavala trudovi bi se prorijedili. Zato sam hodala gore-dole po hodniku a tokom svakog truda bih se objesila mom dragom oko vrata, a on mi je masirao donji dio leđa.
Svaki korak mi je bio težak, bila sam sve umornija i umornija. U zoru smo počeli razgovarati o odlasku u rodilište. Ja nisam htjela, ali kako je vrijeme prolazilo a napretka nije bilo, postalo je sve izglednije da neću moći dovršiti porod kod kuće. Oko podne smo krenuli prema rodlištu, koje je udaljeno samo pet minuta autom. Između dva truda sam dotrčala do auta, i u vožnji dočekala sljedeći.
U rodilištu izbjegla sam klistir i brijanje kad su vidjeli u kakvom sam stanju. Kasnije sam skužila da nisam čak ni ruke oprala prije ulaska u rađaonu! Pregledao me je jedan doktor koji mi je odmah počeo prigovarati što sam do sada čekala i zašto nisam prije došla u bolnicu. Samo sam šutila i ružno ga gledala. Bila sam otvorena 7 cm, pa mi je rekao da ću uskoro roditi. Ja si ga mislim kako da nema šanse, jer se već 10 sati ništa ne događa. Nakon toga je brigu preuzela primalja. Ona se stvarno jako potrudila, bila je nježna i uviđavna. Nakon još 2 sata, kad je vidjela da ne napredujem, ponudila mi je drip. Ja sam prihvatila, bila sam umorna i bilo mi je dosta svega. Htjela sam epiduralnu, carski, bilo što samo da završimo s tim, no ona je rekla da jaka bol nije medicinska indikacija za carski, a za epiduralnu je ionako bilo prekasno (srećom!).
Nakon jednog sata na dripu konačno je stiglo vrijeme za tiskanje. Pokušali smo u par navrata, a onda je primalja rekla da neće ići bez epiziotomije, jer mi je međica tvrda i predugačka. U tom trenutku mi je to zvučalo uvjerljivo, i složila sam se. Sa sljedećim tiskanjem beba je konačno izašla van. Mom dragom su ponudili da prereže pupčanu, a on nije htio dok ga nisu uvjerili da je prestala pulsirati. Bebu su oprali, izvagali i izmjerili. Bilo nam je baš teško gledati kako to grubo rade, pitali smo se ne bi li mogli biti malo nježniji. Nakon što su mi donjeli bebu, prošao je sav umor i iscrpljenost. Bila sam presretna! Odmah sam ju stavila sam na cicu a malena je vrlo brzo skužila kako to šljaka. Imala je bistar pogled, bila je mirna i opuštena.
Iznajmili smo apartman u rodilištu, pa je moj dragi proveo s nama većinu vremena. Čak se i po noći prokrijumčario i prespavao kod nas. Jako mi je puno značilo što smo zajedno proveli te prve dane u njenom životu.
Bez obzira što porod nije završio kako smo planirali, ostao mi je u lijepom pamćenju. Napravila sam najbolje što sam mogla u tom trenutku, a od početka sam bila svjesna mogućnosti da završimo u rodilištu. Jednoga dana kad budem svojoj djevojčici pričala o njenom porodu, biti će to jedna lijepa priča.
Ako i moja sljedeća trudnoća bude uredna, definitivno želim ponovno pokušati kućni porod!