Drage moje molim za pomoć, pogotovo Vas mame posvojene djece. Da li je netko od Vas posvojio dijete s graničnim kvocijentom inteligencije (oko 80) i znate li što o pseudo retardaciji?
 |
|||
|
|
|||
Posvojiti dijete s teškoćama u razvoju
Drage moje molim za pomoć, pogotovo Vas mame posvojene djece. Da li je netko od Vas posvojio dijete s graničnim kvocijentom inteligencije (oko 80) i znate li što o pseudo retardaciji?
Miss July, premjestila sam tvoj post i otvorila novu temu, vjerujem da će tako biti vidljivija.
Možda ti moj odgovor malo pomogne, moje dijete je osoba koja je imala granični kvocjent znači oko 80, ali mogu reći da se situacija drastično promjenila uz pomoć logopeda, psihologa , velike upornosti i angažmana svih nas, tako da sam sada jako ponosna na nju i na ocjene u školi, nije odlikaš, ali... Na pitanje o pseudo retardaciji moraš pitati nekoga stručnijeg.
Hvala Bolek na tome. Dosta čitam i raspitujem se ovih dana, pa sam i došla do toga da su odgojno zapuštena djeca pseudo retardirana jer se ne radi o retardaciju kao stanju koje se ne da popraviti. Naime, takva djeca imaju iste mogućnosti za intelektualni napredak kao i svako drugo dijete, no rasla su u nepoticajnoj sredini pa se nisu razvijala kako su trebala. Rečeno mi je da nikada neće naučiti ono što su propustila, no da se tu da puno toga učiniti. Zanima me Bolek koliko je tvoje dijete bilo staro kada ste ga usvojili, kako ste došli do psihologa koji se razumije u zapuštenu djecu. Mi smo iz Osijeka i ne znam da li ćemo naći adekvatnog stručnjaka. Bojim se da ne pogriješimo ako sve bude samo na nama. Nije mi problem raditi s djecom i boriti se za njih samo ne znam u kojoj mjeri ću imati stručnu pomoć.
Miss July, pozdrav!
Mi nismo posvojili djecu s graničnim sposobnostima, ali smo svejedno trebali stručnu pomoć...
Živimo u gradu u Slavoniji (nije Osijek) i kako mi na bolnici imamo i psihologa i defektologa, sigurna sam da ih imaju i u Osijeku. Kada dijete bude veće, tj. za školu, bilo bi dobro pripaziti na to u koju će školu ići, jer nije svaka škola jednako ekipirana stručnim suradnicima (bilo bi dobro da uz pedagoga imaju i psihologa i defektologa/logopeda). Češće ih imaju veće škole. No, nije ni svaki tim u školi jednako dobar pa bi se trebalo dobro raspitati.
Djece s graničnim sposobnostima nisu retardirana, već su sposobna za redovanu školu i kasnije samostalan život. Osim toga, sigurna sam da će se nalazi promijeniti nakon što dijete dođe u poticajnu sredinu koja ga voli i brine se. Ne bih se baš složila da djeca koja su bila zapuštena, što bude razlogom pseudoretardacije, neće nikada naučiti što su propustila. Često oni i sami traže neke podražaje (naša djevojčica od 6 godina je jedno kraće vrijeme htjela sisati pa smo kupili bočicu sa sokom i igrali se kao da hranim malu bebu - upalilo je!).
Sigurno ćete pronaći dobru stručnu pomoć, ali je najveći dio na vama. Ionako bi bio.
Sretno.
Šta se tiče stručnog psihologa koji se razumije u posvojenu i zapuštenu djecu to možeš naći samo u Zg, mi smo se morali osloniti na običnog psihologa koji nije imao previše iskustva sa takvom djecom, ali imala je volje pomoći nama i djetetu. Vi morate biti uporni, pa će i psiholog , logoped, tete u vrtiću, a na kraju i učitelji pomoći Vama. Čitati savjete na netu, tražiti i najmanji znak napretka kod djeteta i ne popuštati, uz sve to mi koristimo gotovo 4 godine omega 3 junior, a da, imala je 5 god. kada je došla kod nas. Puno truda, ljubavi, ali i neprospavanih noći, ponekad nemoći jer ti nisi stručna osoba da znaš kako se postaviti u određenom trenutku. Na kraju si jako ponosan na sve šta tvoje djete uspije i jako jako sretan .
Hvala Bolek. Malo sam se u međuvremenu raspitala, dobila preporuke za defektologa koji vrijedi pa ćemo od toga krenuti. Ovo što kažeš za omegu sam čitala, no nisam znala da imaju baš za djecu. Korisna informacija. Mi još nismo još posvojili no pripremamo teren ako se desi i nadamo se najboljem.
miss july predivno je to što na taj način pristupate posvojenju! oduševili ste me!!
Miss July baš sam i ja htjela kao i Ari Mali dodati kao mi se čini da imate odličan stav, idemo se raspitati, informirati, razmisliti što možemo učiniti i kako bi mogli pomoći djetetu.
Što se tiče graničnog kvocjenta inteligencije, ja sam posvojila takvo dijete, s tim da je to nešto što se prije neke dobi ne može točno utvrditi, naše dijete ima 6 g. a psihologica koja ga je testirala mi je rekla da je 8 g. dob do koje dijete otprilike može doživjeti i veći skok ako je pravilno poticano, nakon te dobi je razina sposobnosti manje više dosegnuta i nastavlja se dijete razvijati u skladu s tom razinom. Ono što primjećijemo mi kao roditelji i defektologica koja radi s njim je veliki napredak u ovih nepunih 10 mjeseci, puno bolja pažnja i koncentracija(bilo je nekih naznaka hiperaktivnosti kod njega ali na zadnjoj obradi nam je psihologica rekla da on nije hiperaktivac, pristutan je samo vrlo blagi poremećaj pažnje)
Djeca graničnih sposobnosti su sposobna za normalno, redovno školovanje i samostalan život samo je u školovanju potrebno više vremena i truda da se usvoji gradivo Plus svaki čovjek ima područja i talente i treba poticati razvoj jakih strana.
Moj sin je usprkos nekim teškoćama jako motiviran za rad, silno se trudi i želi naučiti i to je možda najvažnije od svega. Koliko bude mogao napredovati će, mi nemamo nikakvih posebnih očekivanja, i samo želimo da bude sretan i zadovoljan čovjek sposoban voditi samostalan život a sigurno postoji zanimanje u kojem će biti dobar.
Usprkos svim testiranjima, mišljenjima stručnjaka, o našem mozgu i načinu funkcioniranja se malo zna, postoji i neki faktor x i taj faktor x se često javi kod posvojene djece koja napokon dobiju potrebnu ljubav i pažnju, i ona nekad uspiju iznenaditi i premašiti sva očekivanja i dijagnoze.
Hvala Vam svima na korisnim informacijama, podršci i razumijevanju. Trudimo se saznati i razumjeti što više o tome problemu. Svjesno smo da ako posvojimo dijete s graničnim stupnjem inteligencije ne možemo očekivati da će biti doktor znanosti, no nismo ni mi. Svi mi želimo da naša djeca budu bolja u svakom pogledu od nas: da budu bolji ljudi, s više razumijevanja, tolerancije i ljubavi za druge ljude, dobri, pošteni, da znaju više od nas, da budu uspješni, dobro zarađuju da idu lakše kroz život nego mi. No, znam neke ljude koji su iznadprosječno inteligentni pa nisu učinili ništa od svog života zbog nekih drugih nedostataka. Ok, možda neće ići na fakultet, ali to ne znači da neće biti sretno i zadovoljno s onim što radi, da neće imati ispunjeni život, da mi od njega nećemo napraviti čovjeka. Prioriteti u životu se mijenjaju s obzirom na okolnosti u kojima se nađemo. Ivanas kao što ti kažeš - nikada se ne zna u kakve će se zamamne ruže ti naši zanemareni pupoljci razviti. Što bude bit će - bitno je da smo mi dali sve od sebe i da si ne možemo prigovoriti da smo nešto mogli učiniti za djete a nismo.
Posljednje uređivanje od Miss July : 12.05.2012. at 13:26
Inače, ono što se smatra i obično mjeri testovima je samo jedan oblik inteligencije. Postoji prema trenutnim klasifikacijama psihologa barem 12 vrsta inteligencije, socijalna, emocionalna, itd To je objašnjenje zašto neki ljudi mogu imati visok IQ u ovoj standarnoj mjerenoj, a svejedno imati nekvalitetan i neispunjen život i raditi neki loše plaćen posao, dok s druge strane netko prosječno inteligentan ali s dobrim društvenim i drugim vještinama može voditi vlastito uspješno poduzeće.
Ja se za svog sina stvarno ne bojim da neće uspjeti u životu, jer je izrazito društven i socijaliziran, šarmatan i svi živi su zaljubeni u njega, blago rečeno.
Meni kao roditelju je najvažnije da moje dijete bude emocionalno stabilno i zdravo, sposobno imati kvalitetne odnose sa ljudima i da zaliječmio i prebolimo kroz odrastanje one traume koje je doživio u ranom djetinjstvu i koje su pospremljene negdje u njemu.
Kad bi me netko pitao bi li radije da moje dijete ima super uspješnu karijeru ili stabilnu vezu ili brak i dobre prijatelje uvijek bi izabrala ovo drugo jer mislim da je važnije. A ne možemo svi biti super pametni i obavljati zanimljive i sofisticirane poslove, netko treba biti i obrtnik, stolar, električar i svakome je dan talent za nešto u životu a uloga roditelja je da prati djete i pomogne mu otkriti u čemu je dobro i u čemu uživa nuđenjem raznih aktivnosti i poticaja.
I da još dodam, kvalitetna stručna osoba je neprocjenjivo važna, mi imamo divnu defektologicu kojoj ide jednom tjedno preko uputnice i zadnjih mjesec dana idemo i još jednom tjedno privatno i stvarno se vidi koliko mu ti sati koriste, a i nama roditeljima jer samo pratimo i vježbamo s njim ono što ona s njim radi. U ta dva sata tjedno mi s njim trenutno radimo samo nekih, sat, najviše dva tjedno raspoređeno korz dane, nekih 20min dnevno i lijepo napredujemo. Pošto je tek 10 mjeseci s nama ne forsiramo, mislimo da je važnije da odradimo emocionalni dio, da se djeca što više zabavljaju i igraju slobodno i nesputano, a najesen ćemo početi intenzivnije raditi na pripremama za školu, pa ćemo produžiti vrijeme rada.
Tražili smo odgodu škole
Posljednje uređivanje od ivanas : 12.05.2012. at 16:05
Ivanas hvala ti na ovome. Puno sam mirnija kada čujem da ste uspješni i da napredujete. Nisam mislila nikoga uvrijediti s onim što sam napisala. Odgajana sam u obitelji gdje je obrazovanje bilo vrlo bitno. Nas je bilo četvero i roditelji su puno uložili u nas, stavljajući obitelj i našu dobrobit na prvo mjesto često na uštrb svojih karijera. Svi imamo svoje tabele vrijednosti, a na mojoj je obrazovanje bilo vrlo visoko. Jedna psihologica mi je rekla da dobro razmislim koliko mi je bitno da moje dijete ima akademsku karijeru. Shvatila sam da i nije tako bitno. Puno sam bliže tome da bi bila presretna ako uspijem dijete upisati u školu po redovnom programu. Kao što sam rekla prioriteti se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju. Znam da ćemo uložiti sve ono što imamo fizički, emocionalno i materijalno da pružimo djetetu sve što mu treba. Samo nisam znala koliki napredak mogu očekivati. Sada vidim da je trud bude višestruko nagrađen. Još jednom hvala što si to podijelila s nama. Puno mirnija ulazim u borbu za naše dijete.
Isto moram dodati da treba još dobro sam sa sobom razmisliti što nam je važno, ako je obrazovanje tebi jako važno, i akademski uspjeh ne treba od djeteta očekivati čudo, samim radom i upornošću se mož puno postići, ali često se preko nekih granica ne može. Nije lako u nekim trenucima ostati strpljiv i objašnjavati i učiti po stoti put nešto, bilo je trenutaka kad sam doslovno htjela lupati glavom od zid, to što bi učila njega zapamtio bi i usvojio tri godine mlađi brat onako u hodu,bez da sam ikad to s njim radila. U tim nekim trenucima sam se morala podsjećati da ne smijem izgubiti iz vida njega kao cijelu, predivnu osobu i da su teškoće u učenju samo jedan dio
Najviše mi fali vremena nasamo s njim jer su uvijek negdje u blizini drugih dvoje djece koji žele raditi isto što i mi, pa nešt uvjek u tim trenucim traže, gladni, žedni a ja bi se trebala ful skoncentrirati i skulirati da bi radila s najstarijim.
Otkrila sam puno toga o sebi, da moram puno raditi na svom strpljenju, jer u suprotnom mogu jako povrijediti dijete. Zato ću kad krene škola pokušati koliko god financije budu dopuštale plaćati nekome drugom da uči s njim, primjetila sam, da ne samo moje dijete, već su mi pričale i neke druge mame, da djeca puno bolje rade s nekim izvana, s kim nisu svaki dan i toliko emocionalno povezani.
Ja sam sa sobom raščistila što se fakulteta tiče, no u mom slučaju se radi o dvoje djece pa pretpostavljam da će to biti (ako bude) dvostruko teže. Vjerovatno ni ne znam što me čeka, no nešto me privlači toj djeci. Svi stručnjaci s kojima sam razgovarala su rekli isto što i ti - puno rada da se dijete uopće uklopi u "prosječnu populaciju" . Vjerujem da je tebi prilično teško jer imaš troje djece pa moraš dijeliti pažnju i vrijeme a jedno od njih traži cijelu tebe. Škola je sasvim novi moment u životu svake obitelji, a vama će biti teži nego drugima. Želim ti željezne živce. Ja ne znam kojem djetetu ili djeci će me život odvesti ali ako to budu ova djeca morat ću se maksimalno smiriti i podrediti život njima.
Ja sam se smirila, ali ne maksimalno, volim biti mama i većina moje energije ide djeci, ali ne potpuno, čuvam jedan dio i za sebe i svoj unutrašnji život.
Pa se lomim nekada i pitam da li dajem djeci dovoljno, da li bi oni bolje napredovali kad bi više vježbala s njima, ponekad zavidim ljudima koji se mogu potpuno posvetiti jednom području života, bilo to, posao, karijera, roditeljstvo ili nešto treće. Stavila sam trenutno obitelj i djecu na prvo mjesto, ali postoji i drugo i treće i četvrto i htjela bih svašta, to mi je oduvijek bio problem, sve me zanima, sve veseli a dan ima 24 sata.
Nekad si razmišljam bi li mojem djetetu bilo bolje da je jedinac, ili da ima mamu koja je posvećena samo njemu i njegovom napretku, ali s druge strane si mislim da bi to možda stavilo veliki teret na dječija leđa, jer super posvećeni roditelj, ili roditelj kojemu je to jedino dijete ima puno veća očekivanja od djeteta jer puno ulaže u njega i njegov svijet se vrti oko djeteta, pa se tješim da smo si mi ipak idealna kombinacija.
Ovako svako moje dijete ima neke jake strane, i mogu uživati u svemu tome bez da to očekujem od jednog djeteta. Malo sam se zapetljala, ne znam jesam li dobro objasnila.
Miss July, ako osjećaš u srcu i nešto te privlači k djeci, to nije bez razloga, ja sam se u svog sina doslovno zaljubila na prvi pogled, i bila bi ga posvojila i da su mi rekli da će mu izrasti dvije glave kroz neko vrijeme, a kamoli to što ima neke blaže teškoće. Mislila sam si, to dijete, priča, skače, komunicira s 4 godine, znači nema neka teža oštećenja niti invaliditet, a sve ostalo je nevažno.
Mi smo znali točno u što se upuštamo, upoznali smo ga dok smo posjećivali prvog sina, pričali puno i detaljno s tetama koje su se brinule o njemu, ali nit to nije bilo presudno. Onaj dan kad sam ga vidila, da mi je netko bez da išta znam, dao papire i rekao potpiši i vodi ga doma, napravila bih to bez da trepnem okom.
Imala sam prilike vidjeti i družiti se s djecom koja imaju stvarne teškoće, i dijagnoze i kad usporedim s čim se ti roditelji nose svaki dan i naše "problemčiće" stvarno vidim da ustvari nemamo poblema.
Što se tiče dvoje djece, u nekim područjima će biti teže jer ih je dvoje, pa se duplaju obaveze, ali u nekima će biti i lakše. Djeca imaju društvo, nekoga za igru, nisu usmjerena samo prema roditelju, a vrijeme za učenje, rad i igru se ne dupla nego dijeli pa se crta, piše, priča bajka za dvoje djece odjednom plus svako od njih ima jače strane pa uče i jedno od drugoga, pogotovo mlađe od starijeg.
molim i ja pomoć osoba koje imaju iskustva sa graničnim kovocjentom, u jednom centru su nam ponudili 5-godišnju djevojčicu graničnih sposobnosti. mame koje imate iskustva sa takvom djecom molim vas za par odgovora - tko je vašoj dječici utvrdio granični kvocjent imaju li liječničku dokumentaciju il ? meni su rekli da se IQ-u ne može povećati on ostaje takav kakav je (80) već da samo mogu djete socijalizirati ? je li to točno ? kakva su vaša iskustva ? posjećuju li vaša dječica i dalje psihologa ili ? molim vas za pomoć !!!!!!!!!!!
IQ je nešto što mož donekle biti ispitano i utvrđeno, nikad 100%. Ta utvrđena vrijednost nije upisana u beton niti kod starijih a pogotovo kod djece mlađe od 8 godina jer se mozak intenzivno razvija. Meni je psihologica rekla da je 8 godina neka načelna granica iza koje nema većih skokova u napredku i tad se vidi onako generalno mogućnosti i sposobnosti ali poticajna okolina je jako važan faktor.sančica prvotno napisa
Dijete od 5 godina nitko ne može još konačno procijeniti, a IQ od 80 znači da to nije nikakva mentalna retardacija i sl. da će dijete najvjerojatnije pohađati bez problema redovnu školu i biti sposoban raditi i voditi samostalan život.
Meni iskreno nikad nije na pamet palo pitati o inteligenciji s sl. bilo mi je važno da dijte nema nekih izrazitih teškoća u razvoju i veće oštećenje mozga i zdravlja, ostalo su mi bile "sitnice".
Puno nas nije imalo pojma pri posvajanju o IQ djeteta i sl.
nismo ni mi pitali za IQ-u niti bi nam to uopće palo na pamet, već su nam to u centru sami posebno naglasili, uz to kao s njom treba jako jako puno raditi i opet samo raditi ali nitko nam ne garantira da će naš rad uroditi plodom. mi želimo tu djevojčicu i želimo učiniti sve što je u našoj moći, jedino nismo se sjetili pitati o liječničkoj dokumentaciji to ću u idućem razgovoru s psihologom iz tog centra jel zanima nas dal je tu dijagnozu postavio liječnik ili obzirom da je dijete odgojno zanemareno i zapušteno u centru su zaključili da je smanjen IQ-u ???? radi toga sam postavila pitanje....
Svakako treba pitati za liječničku dokumentaciju, naročito nalaz neuropedijatra, EEG, ultrazvuk mozka i eventualno u rijetkim slučajevima magnetska rezonanca mozga zna biti rađena ako se sumnja na veća oštećenja.
Odgojna, emotivna i svaka druga zapuštenost je jako, jako važan faktor, plus sve što se dijete preživjelo.
Granično intelektualno funkcioniranje nije dijagnoza, kao što nije dijagnoza imate li plave oči ili smeđe... Također, liječnik s time nema ništa, već dijete testira psiholog. Nije točno da se IQ ne mijenja, dapače, mijenja se, i na više i na niže. Ono što se ispituje testovima sposobnosti je kako dijete funkcionira u točno određenom trenutku. Kako nismo genetski determinirani 100%, UVIJEK postoji mogućnost napretka u poticajnoj okolini, ali je teško bilo kome procijeniti kakav taj napredak može biti, odnosno u kojem obimu je to granično funkcioniranje uvjetovano naslijeđem, a u kojem okolinskim faktorima, tj. odgojem, zapuštenošću, zlostavljanjem i svemu ostalome.
Puno strpljenja i rada će djetetu sigurno pomoći, ali nitko ne može garantirati koliko.
No, svakako su osobe graničnih sposobnosti sposobne za samostalan život (za razliku od retardiranih osoba), mogu završiti školu, zaposliti se, osnovati obitelj, voljeti, grliti, smijati se...
Sančice, nema garancije, ali će malena SIGURNO biti bolje ako bude u svojoj/vašoj obitelji...
Draga Sančica,
iz mog iskustva bi ti rekla slijedeće; ako ikako možeš ići upoznati dijete idi i sama procijeni da li je centar u pravu ili nije. Moje iskustvo je slijedeće. Ja sam majka dvoje posvojene djece koje su biloški srodnici. Za moje starije dijete koje je u trenutku našeg upoznavanja imalo nepunih 5 godina su nam u centru, a kasnije i psiholog u domu rekli da je ispodprosječno inteligentno. Kada sam ih upoznala i provela neko vrijeme s njima - pogotov sa starijim djetetom vidjela sam da je taj nalaz hrpa gluposti (rađen po standardiziranim testovima) te da je dijete samo socijalno zapostavljeno. To sam zaključila i na osnovu nekih njegovih povezivanja. Naravno i mi smo se lomili da li ići u taj rizik i posvojiti takvo jedno dijete, ali zaista sam vjerovala i znala da su to hrpa gluposti jer njegove oči nisu pokazivale nišat osim vrckavosti i inteligencije. Da, dijete je bilo i socijalno zapostavljeno i nije znalo hrpu pojmova (boje nije razlokovalo, crtati nije znalo, a sa 5 godina je jedna slagalo pužle od 4 komada).
Danas je to prvašić ( ipak smo za jednu godinu odgodili školu). Jako je lijepo napredovalo, govor se razvio, pojmovi nadopunili, bezobrazno do bola i vrlo brzo na jeziku.
Zbog ovoga svega ti kažem, ako ikako možeš upoznaj dijete i sama prosudi i ne vjeruj stručnjacima već samo sebi.
Ne bih se složila da su nalazi osoba koje dijete prate godinama hrpa gluposti i da svaka majka ili buduća majka zna najbolje procijeniti dijete kada ga vidi po prvi puta. Treba stručnjake i pažljivo slušati što govore (ne pričaju gluposti), a to što vam se ne sviđa što govore ne znači da nisu u pravu.
Mislim da je istina, kao i obično negdje između.
Osobno uvijek rado saslušam i uvaži m mišljenja stručnjaka, logopeda, psihologa, defektolofa, ali ne vjerujem ptpuno jednoj osobi nego volim čuti i drugo stručno mišljenje.
U domu gdje je bio moj sin, u razdoblju kad smo ga posvajali, on je imao 5,5 godina, a psihologica uu domu koja je radila inače s njim, je prema testovima procjenila da njegove sposobnosti odgovaraju djetetu od 3-3,5 godina. Nisam se slagala s tim nalazom, jer iako sam bila potpuno svjesna da ima nekih teškoća i zaostaje za vršnjacima, to mi se činilo previše. Pa sam ga točno dva mjeseca od posvojenja odvela u na testiranje privatno kod tanje sever i tamo je utvrđeno da njegove sposobnosti odgovaraju djetetu od 4g, i 4 mjeseca i ja sam osobno isto nekako slično procjenilo. . Nikako nije moguće da je dijete za cijelu godinu i pol napredovalo u dva mjeseca, znači psihologica u domu je pogriješila u procjeni. On je testiran ponovno nakon 8 mjeseci ali kod psihologice u bolnici(jako mi se dopala i baš sam zadovoljna s njom) i ti nalazi se slažu s onim od privatnika.
Poštujem stručno znanje i nečije iskustvo i školovanje ali neke stvari se mogu vidjeti samo srcem, i samo kad nekog duboko voliš možeš vidjeti onu srž, beskrajnu jedinstvenu dušu koja stanuje u tom malešnom tijelu i umu, i tada su i čuda moguća. A ako se i ne dogode opet i dalje voliš ono neprocjenjivo i posebno u svakom biću. Ako čovjek osjeti da može voljeti onako iz dubune duše to malo biće ne treba se ničega bojati.
Kad dijete raste u obitelji punoj ljubavi i dobiva puno poticaja, a svejedno ima teškoće i kasni u razvoju za vršnjacima tada su to objektivne teškoće vezane uz zdravstveno stanje, međutim kod djece koja nisu imala pravilnu okolinu, moguće je da su rođena potpuno zdrava ali da su teškoće nastale zbog uvjeta i tu se može puno napraviti.
Nana74 od srca hvala na komentaru, djete je zapostavljeno i zanemareno većinu života provelo na ulici čvrsto vjerujem da je s tom djevojčicom sve ok (neki instinkt),kada sam čula da je draga, topla, komunikativna, u njoj nema inata, otpora - prvo sam pomislila pa suuuuper znači s tim djetetom se može raditi malo po malo i sve će doći na svoje mjesto, neću očekivati nikakvo čudo već su se radovati svakom i malom napretku. mišljenje je dao jedan psiholog (provjerila sam) i to je sve nema nikakvih više mišljenja niti događaja oko tog IQ-a. čekamo da se obave još neki razgovori pa ćemo saznati možemo li princezu i upoznatitada ćemo svojim očima i srcem moći više utvrditi.....
sretna kocka hvala na ovom komentaru baš me je obradovao volim čuti lijepe priče
ivanas hvala na odgovoru, imaju samo mišljenje psihologa, bit će da je zapuštenost i zanemarenost upitanju
sančica sretno i hrabro. Javi nam ako bude novosti s princezom.
Sretno Sančica! Samo hrabro!!!! I ja mislim da to nije nikakva konačna dijagnoza i da mnoga djeca jednostavno "porastu" kad se s njima radi, odnosno kad je u pitanju roditeljska ljubav! Ljubav čini čuda!
sretno!
hvala vam odkad bude nešto novoga javim vam
kuc-kuc, ima li koga ????
evo mene nakon dugo vremena - nisam imala što javiti jer se smo dugo čekali da nas pozovu na upoznavanje, otišli smo i upoznali prelijepu djevojčicu širokog osmjeha i živahnih okica,
ostala sam zbunjenaočekivala sam da joj to baš neće ići - ugodno me iznenadila
možete li mi reći svoje mišljenje ????
prekrasno!! mislim da si ti sve rekla i sama sve znaš
Xprekrasno!! mislim da si ti sve rekla i sama sve znaš
cure hvala ....
Posljednje uređivanje od sančica : 26.01.2013. at 13:44
Hvala tebi u ime prelijepe djevojčice širokog osmijeha
Moguće je, i to baš kod djece s pseudoretardacijom. Imala sam osobno iskustvo u radu s takvim djetetom i postigli smo nevjerojatne rezultate u samo mjesec dana. To ne znači da će svako dijete sa pseudoretardacijom napredovati jednako, ali ipak postoji mogućnost. Kad se procjene rade standardiziranim testovima, skoro ne postoji mogućnost pogreške. Zadaci su tu, broj bodova je tu, i malo je prostora za osobni dojam i vrludanje u procjeni.
rehab slažem se, ali moje dijete je bilo u domu je prije posvojenja bio u domu u kojem se radilo i poticalo djecu, a mi u ta dva mjeseca nismo radili ništa posebno osim što smo postajali obitelj. Tako da sam 98% sigurna da se nije desio neki neočekivani napredak nego kriva procjena primarnog psihologa.
Kakvi su uopće ti testovi za tako malu djecu? Ovi za odrasle mi se čine prilično promašenim. Ja ću ih najčešće sve super riješiti. Imali smo kao djeca neku knjigu s testovima čini mi se da su bili verbalni, figurativni testovi i mene malošto u tim testovima može iznenaditi.
Iako ne treba slijepo vjerovati testovima, oni su samo alat i nisu nepogrešivi, definitivno se neke stvari preko testova mogu primjetiti i uočiti. Mene danas smeta druga krajnost, kad se problemi djece relativiziraju i sve se svodi pod normalno. Moj sin ide u posebni vrtić za djecu s teškoćama u razvoju i dosta njih se kao čudi, pa zašto ne u "normalni" kad je eto pravi i zdrav, a kad se bolje sagleda problem dijete treba poseban program jer ima određene teškoće, ne moraju biti velike i uočljive na prvu (kao grafomotorika i sl. ) ali kad se problemi negiraju dijete ne napreduje i propušta puno. Imam iskustva s testiranjima, i s 90% nalaza s testova i sa zapažanjima psihologa u vezi moje djece se slažem.
Ja sam majka posvojene djevojcice sa posebnom potrebama. Kad smo je usvajali prije "dugo" godina, nismo znali da je dijete sa posebnim potrebama ali ipak nismo nikad pozalili ni jedan dijelic sekunde sto smo bas nju takva kakva je dobili. Nije islo niti ide lako s njom ali smo obogaceni jednim divnim djetetom koje ga nebi mjenjali nizasta na svijetu. Ja bih podjelila svoju pricu sa svima ko se ineresuje za usvojenje djeteta sa posebnim potrebama, dotada pozdrav i izvinite na pravopisnim greskama ne pisem tako cesto na hrvatski.
Davina hvala na javljanju. Svi bismo rado čuli tvoju priču, svako iskustvo je dragocjeno.
Davina svakako bi voljela čuti vašu priću! jedva čekam nastavak
I mene također zanima nastavak.
Davina, lijepo te čitati
Davina, čekamo nastavak...
Davina, nestrpljivo čekam nastavak priče...
Evo me tu sam, u frci sam za ove praznike, sutra putujemo na mali odmor ali evo jos par rijeci.
Tako pošto smo dobili podobnost i tu bitku dobili krenuli smo u sljedeću potraga za djetetom. Bili smo puni nade i jedva smo čekali da se sve kockice poslazu. Imali smo razgovor u nekoliko centara i iz svakog smo izlazili sve više zalosni, opet ista priča da smo mladi neiskusni, u jednom su nas pitali kako mi zamišljamo svoj zivot bez djeteta a ja sam onako iskreno naivno rekla da ga i nezamišljam bez djeteta i tu sam odmah kiksala, jer sam valjda trebala reći, ako nebude djete onda će biti put oko svijeta, karijera ili šta ja znam tako nešto. I ona mi se desio jedan susret koji mi je tako bolno otvorio oči, tu mi je jedan sluzbenik rekao: e čuj te gospodzo da vam iskreno kazem mi ako budemo imali izbora dijete dati vama ili bračnom paru gdje su obadvoje nijemci mi če mo se ipak odlučiti protiv vas i ne samo mi. Nemogu da nadzem onoga smajlića što plače. Došli smo kući zaprepašteni i nijemi. Moj je svekar odmah poćeo da psuje da će on sutra ići da se zali u kakvoj mi drzavi zivimo a ja sam mu rekla neću da se borom sa vjetrenjačama snaga mi treba za nešto bolje što će doći u moj zivot, i da je juče taj čovjek samo izgovorio ono što mozda svi centri misle. Zanijemili smo ali samo na trenutak( dva tri dana) i onda sam pomislila ili ću imati za svako rješenje jedan problem ili obrnuto, naravno obrnuto je bolje. Moje rješenje je tad bila pomisao na Bosnu ( tu sam rodzena odrasla i tu mi zive roditelji). Nazvala sam moju mamu i rekla da se raspita da li to ide i šta nam treba. Da vam ne pričam da je mama istog trenutka uzela izlaznicu i krenula u " potjeru". Imali smo srecu sto smo već imali sva rješenja tu u njemačkoj i rekli su nam da je najbolje da dodzemo u bosnu i da još povadimo dokumentaciju ko ja će nam u bosni trebati. To je bilo pet sedmica do našega planiranog odmora u bosni. Rekla sam taj dan svome M, vidiš bolan da je zivot tako lijep. Tog ljeta smo izvadili svu dokumentaciju, ljekarska uvjerenja, potvrdu o drzavljanstvu( naravno mome) itd. A u oktobru su nas zvali iz jednoga centra da imaju malu djevojcicu koja ima zdravastvenih problema i da bi za nju najbolje bilo da ide za Njemačku. Ja sam tad pitala o kakvim se problemima radi a u centru su nam rekli da joj treba operacija nogu ima rahitis i nekih problema sa krvi a sve ostalo je ok. Mi smo tada mogli reći da ili ne, jer sam ja već sutradan morali ići direktoru da kazem ja idem na, neznam kako se na hrvatski kaze, mislim odgojiteljski odmor. Koji ovdje u Njemackoj traje tri godine bez obzira jeli djete biološko ili usvojeno, do djetetove sedme godine. Ja sam rekla da će mo im sutra nazvato, joj sutra nikako da dodze. Moj M je rekao mi će mo ići po djete toje sigurno naš put, a kad me upitao koliko je djete, tek sam se tad sjetila da mi nisu rekli. Rekoh sutra kad ih nazovemo da im kazemo da hoćemo pitaću kolika je mala. Ona je tad imala 18 mjeseci, mala slatka bebica bila je tako medena a i sad je medena. Rekla sam direktoru, familiji i prijateljima, moj M je uzeo odmor pokupovali kolica malo robice, boćice, pelene i krenuli......biće nastavak obećavam. Pozdrav
Takodjer! Davina, hvala sto si vasu pricu spremna podijeliti s nama
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom