Rođendani na sve strane - kako izlazite na kraj?

[*mamica*]

Je li vas ikada bilo strah da cete zabranama tipa "ne mobitel" djecu potaknuti da vam lazu, da zicaju mob prijatelje u skoli?

Mene je toga strah jer su mene moji doveli do toga svojim prestrogim odgojem. Zaista su mi mogli sve priustiti, a uskracivali su mi i vise nego sto su trebali. Znam da je to bilo u najboljoj namjeri, ali to je dovelo do odnosa lazi i nepovjerenja.

Ja sam, ko Apri, za Benneton cula u srednjoj skoli. Tijekom cijelog svog skolovanja u Zagrebu nisam primirisala niti u jedan trzni centar niti sam znala sto se tamo kupuje. E sad, big deal rekli bi, djecu u Africi muci to sto nemaju kruh, a ne Benneton, ali zao mi je sto u djetinjstvu i mladosti nisam vise uzivala u takvim stvarima. Sve je to bilo popraceno moralnim prodikama i cesto sam se osjecala "nedovoljno vrijednom" za takve stvari, ne znam kako bih to drukcije objasnila. Zao mi bude kad gledam neke slike na kojima sam takva traljava (jedna od odgojno-moralnih politika moje majke je bila pravilo "tjedan dana u istoj odjeci").

[apricot]

o, moji roditelji su se jako dotjerivali
radili su u istoj firmi i zvali su ih "manekeni"
i ja sam uvijek bila jako dotjerana, oni su mi kupovali
ali meni je bilo svejedno

oni su išli u italiju i donosili "fine" komade, ali... džaba ti, kad su druge stvari bile važnije

[cvijeta73]

J (jedna od odgojno-moralnih politika moje majke je bila pravilo "tjedan dana u istoj odjeci").

i ovo je bitno i poanta po meni. da se odgojno moralne politike uopće ne odnose na ovako trivijalne stvari poput odjeće. poput stvari, bilo kojih stvari, uključujući i mobitele. to jednostavno nije predmet odgojno moralnih politika. koga briga. ako se voli (i ako se ima ) go for it
a ako se nema, onda se nema. i opet dobro.

[Peterlin]

o, moji roditelji su se jako dotjerivali
radili su u istoj firmi i zvali su ih "manekeni"
i ja sam uvijek bila jako dotjerana, oni su mi kupovali
ali meni je bilo svejedno

oni su išli u italiju i donosili "fine" komade, ali... džaba ti, kad su druge stvari bile važnije

Ovo mi je poznato.... Moja mama je bila iz slične vreće. Kupovala mi je fine kapute, suknje, cipele s petom (u srednjoj školi) a ja hodala u starim tatinim košuljama. Fakat su bile druge stvari važnije. Mama mi se rasplakala kad sam na maturalnu zabavu otišla u majici kratkih rukava i trapericama, kao i svi ostali, a ona se nadala da će to biti bal i da ćemo imati fine haljine. (Offt. ni danas ne volim haljine, a ženske cipele nosim samo kad baš moram.)

[*mamica*]

o, moji roditelji su se jako dotjerivali
radili su u istoj firmi i zvali su ih "manekeni"
i ja sam uvijek bila jako dotjerana, oni su mi kupovali
ali meni je bilo svejedno

oni su išli u italiju i donosili "fine" komade, ali... džaba ti, kad su druge stvari bile važnije

Oooo, i moji su se dotjerivali, bez brige. Kada sam posla u srednju skolu, i mene su poceli vuci u shopping, ali sam ja bila kao ti pa me to nije zanimalo. Sve mi je drugo bilo vaznije, a to je znacilo da sam nekada znala spariti suskavu trenirku i marte (o djizus).

Muz mi je na pocetku braka pobacao majice s kraja osnovne skole za koje sam ja mislila da "valjaju po kuci".

Ama nije to moje pitanje. Pitanje je bojite li se da ce vam djeca lagati i od frendova zicati mobitele/igrice/you name it. Jer moji su svojom prestrogocom doveli do toga. Mislim da su mogli procijeniti da sam skromna i da necu postati razmazeno deriste ako mi kupe tamagochi ili radio da slusam glazbu (kakav bilo, nikada mi marke nisu bile bitne, samo da stvar ispunjava svoju funkciju). Ja sam to dozivljavala kao njihovo lose misljenje o meni i nedostatak povjerenja, a ne bih htjela to dozivjeti sa svojim djetetom.

[Kosjenka]

Ja bi rekla da moramo pronaći neku mjeru, kao i u svemu uostalom.
ja sam svom branila plejku pa mu se lista najbolji frendova bazirala na frendove koji imaju plejku, i da uvijek se htio ići igrati kod njih. Na kraju sam mu kupila plejku ali uvjeti korištenja su jasni.
Imala sam prijateljicu kojoj roditelji nisu hjeli kupiti trapez hlače, bile su moderne negdje sredinom devedesetih onako kao tajice s trapezom. Ona je sirota išla u nadnicu, pa sa zarađenim novcem u šoping i nekako uspjela prošvercati te tajice koje je kriomice oblačila...Užas. Mislim sve djevojčice su nosile takve tajice, ništa spektakularno niti vulgarno. Ona izuzetno dobro dijete, a oni valjda zabrijali da će ju te tajice odvesti na mračnu stranu.
Ma cijeli cirkusi.

[spajalica]

mamica ja kuzim tvoje pitanje, ali u mom slucaju trazenje mobitela je zapravo trazenje sredstva za igru, a meni osobno je za igracku dati puno preko 2000 kn, jer jelte moji bi Samsung Galaxy neki (koji mi u kuci uopce nemamo, jer smo i MM i ja na HTC-u).
tako mu je i objasnjeno, jer zapravo ono sto bi on zelio je IPod touch, jer on ne zeli telefon, ali zeli sve ostale funkicje koje sadtre takvi uredjaji, a i za to fakat ne zelim dati tolike novce, niti za djete niti za sebe.
moj ide u drugi osnovne, a i da ide u drugi srednje iz ove trenutne perspektive mi je to previse. ako sam i stede i mogu si i kupiti. to je novac koji neko zaradi u cijelom mjesecu.
jer ovo sto ti pises danas ne postoji, mobiteli koje bi nasi klinci nisu uopce jeftini.

[Peterlin]

mamica ja kuzim tvoje pitanje, ali u mom slucaju trazenje mobitela je zapravo trazenje sredstva za igru, a meni osobno je za igracku dati puno preko 2000 kn, jer jelte moji bi Samsung Galaxy neki (koji mi u kuci uopce nemamo, jer smo i MM i ja na HTC-u).
tako mu je i objasnjeno, jer zapravo ono sto bi on zelio je IPod touch, jer on ne zeli telefon, ali zeli sve ostale funkicje koje sadtre takvi uredjaji, a i za to fakat ne zelim dati tolike novce, niti za djete niti za sebe.
moj ide u drugi osnovne, a i da ide u drugi srednje iz ove trenutne perspektive mi je to previse. ako sam i stede i mogu si i kupiti. to je novac koji neko zaradi u cijelom mjesecu.
jer ovo sto ti pises danas ne postoji, mobiteli koje bi nasi klinci nisu uopce jeftini.

Gle, mi smo bili u situaciji da razmišljamo kao *mamica* i našli kompromis: stariji sin je dobio dozvolu da si kupi pametni mobitel lani, nakon završetka školske godine s 5,0. Koštao je 699 kn u vipme kompletu - samsung galaxy neki, ne znam točno tip.

Mlađi sad skuplja (zapravo već je skupio) novce za ovaj: http://webshop.vip.hr/vipme/Vipme-ko...-L3-white/9827
Isti takav kupili smo mom tati kao dar. To mi se nekako čini primjerenim i za djecu. Mi to nismo kupovali iz hira nego se starijem sinu raspao stari mobitel, pa je odabrao novi pametni u dogovorenom cjenovnom rangu. Sad mlađi dosađuje jer brat ima pametni telefon, a on nema. Budući da se moja prastara nokia raspada, uzet ću njegov (izvorno je to mužev stari) i svi sretni i zadovoljni. ALI moj sin ne može kupiti taj mobitel prije Božića, jer je dogovoreno da ima odgovarajuće ocjene u imeniku do polugodišta.

Istina je da oni te mobitele koriste i kao igračke i za komunikaciju (mogu slati e-mail i mogu na internet, ali to ne koriste previše jer je teško npr. igrati minecraft na malom ekranu, radije će igrati "ko čovjek" vikendom.

Eh, sad - mi smo dogovorili da se može uzeti pametni mobitel koji košta do 100 eur jer sve ostalo je preskupo. Imaju svoje laptope i sve ibera je previše. Mislili smo jednom uzeti i neki tablet koji bi se mogao koristiti i kao ebook reader (to najviše zanima mene, da ne moram tegliti knjige na godišnji), ali me kolega odgovara - kaže da nije ista kvaliteta ekrana. Vidjet ću još. Ništa od toga ne mora biti, ali ja često njihove želje zlorabim kao poticaj za školske obveze i druge oblike poželjnog ponašanja. Ali i tu treba imati mjere, mislim da smo došli do kraja. Imaju većinu toga, a ipad čak i moja djeca smatraju preskupim za ono što dobiješ (duge godine ispiranja mozga ).

[spajalica]

GMislili smo jednom uzeti i neki tablet koji bi se mogao koristiti i kao ebook reader (to najviše zanima mene, da ne moram tegliti knjige na godišnji), ali me kolega odgovara - kaže da nije ista kvaliteta ekrana. .

slazem se sa kolegom u vezi ovoga, jer govorim iz iskustva.

[leonisa]

Je li vas ikada bilo strah da cete zabranama tipa "ne mobitel" djecu potaknuti da vam lazu, da zicaju mob prijatelje u skoli?

Mene je toga strah jer su mene moji doveli do toga svojim prestrogim odgojem. Zaista su mi mogli sve priustiti, a uskracivali su mi i vise nego sto su trebali. Znam da je to bilo u najboljoj namjeri, ali to je dovelo do odnosa lazi i nepovjerenja.

Ja sam, ko Apri, za Benneton cula u srednjoj skoli. Tijekom cijelog svog skolovanja u Zagrebu nisam primirisala niti u jedan trzni centar niti sam znala sto se tamo kupuje. E sad, big deal rekli bi, djecu u Africi muci to sto nemaju kruh, a ne Benneton, ali zao mi je sto u djetinjstvu i mladosti nisam vise uzivala u takvim stvarima. Sve je to bilo popraceno moralnim prodikama i cesto sam se osjecala "nedovoljno vrijednom" za takve stvari, ne znam kako bih to drukcije objasnila. Zao mi bude kad gledam neke slike na kojima sam takva traljava (jedna od odgojno-moralnih politika moje majke je bila pravilo "tjedan dana u istoj odjeci").

meni nisu. uvijek sam bila dotjerana i sredjena, mama i baka su sivale i to jako lijepo i jako dobro, kat se trebalo kupiti, a imalo se (jer se sjecam kad se i kredit dizao da se kupe cipele meni i sestri), kupovalo se fino.
i znam da je uvijek bilo pitanje zasto sam tako skromna, zasto si ne kupim neke bolje hlace, trenirku, majicu, ko sestra, a ja sam rekla da mi je van pameti dati toliko novaca koji oni zarade i zbog kojih nisu doma na neko ime, da su mi jednako dobre i da mi se jednako svidjaju noname traperice i da mogu kupiti troje za jedne "markirane".

btw. mene izludjuje shema svaki dan nova odjeca.
mislim, dodje iz skole i presvuce se.
jos uvijek mirisi odjeca po pranju, fleka nema, al eto, ne mugu joj to dati da obuce i sutra jer ko zna sta ce uciteljica misliti, da vodim "odgojno-moralnu politiku".

pa joj to dam da opet obuce prekosutra ili za tri dana.

[Nena-Jabuka]

Ama nije to moje pitanje. Pitanje je bojite li se da ce vam djeca lagati i od frendova zicati mobitele/igrice/you name it. Jer moji su svojom prestrogocom doveli do toga. .

Sigurna sam da će klinci uvijek nešto malo lagati i muljati, naročito oni stariji, ili barem kriti od roditelja.
Ali baš u slučaju djece koju mi ovdje spominjemo, ne bih rekla da će to biti zbog strogoće nekoga ovdje ili pravila "ista odjeća jednom tjedno". Da ih vidiš kako su obučeni, kakve su im sobe, koliko imaju odjeće, obuće, igračaka, na koje sve aktivnosti i druženja idu, koliko se s njima bavi...mislim općenito na klince, mame pišu pa skužiš da tu nikome ni ptičjega mlijeka ne fali, šta se imamo bojati njihovih laži zbog strogoće.
Nema tu nikakvih vojnih metoda.

No, podsjetila si me na jedan pogled "s druge strane". Izuzmimo taj prestrogi odgoj, nisam primijetila da ga netko tu primjenjuje, nego uzmi normalan, uobičajen odgoj, netko je u jednome stroži, a nečemu drugome pridaje manje pažnje.
Trebaju li roditelji s djecom biti do te mjere prijatelji da ta djeca ne osjećaju ama baš nikakav "strah" ili strahopoštovanje ili nekakvu vrstu obzira da pred tim roditeljima? Onako, neopterećeni i slobodni kao ptičice?
Npr. izletit će im psovka pred prijateljima, ali će se jako paziti da to ne bude pred roditeljima jer znaju da je to u njihovoj obitelji nedopustivo?

Što to govori? O silnom strahu ili čak i određenoj vrsti odgovornosti i svjesnosti da nešto nije u redu pa je bolje kriti?
(Zanemarimo radikalne stvari zadržimo se samo na nečem bezazlenom.)
O tomu sam razmišljala s jednim povodom, zbog razgovora kojemu sam nehotice nazočila.
Idem na vađenje krvi, sjedim tamo, a medicisnka sestra priča svojim kolegicama kako ima starijeg sina koji je u svoje mladenačke dane izlazio van i pio, a kad bi se vratio pijan, trudio se glumiti da starci ne skuže, rano se ujutro dizao, kao , ništa nije bilo, u školi se trudio,a kad bi nešto bilo problematično, nije htio da starci znaju dok ne ispravi ocjene. Ona je tada mislila da možda i nije dobro što se od njih krije (iako su sve znali), ali se kasnije predomislila.
Došla je na red mlađa kćer, s kojom imaju puno ležerniji i prijateljski odnos.
I sad ženaa nastvi skoro u suzama kako malu (srednjoškolka), ne briga ništa, niti je nju čega sram pred roditeljima, njoj sve normalno, i da ima loše ocjene, vide je na ulici da puši, a nju to boli briga, smije se, i razgovori i prijetnje, ništa, jednostavno nema straha ni srama ni obraza.
Tako žena priča i zaključuje da je sto puta bolje da djeca svoje nepodopštine pokušavaju sakriti od roditelja jer to pokazuje da ipak mozgaju o tomu što roditelji misle.
To je priča te žene, samo mi je dala razmišljati o toj vagi strogoće.

[rehab]

Nena Jabuka, ja mislim da ta kočnica koju dijete ima uopće nije loša, i da je to znak da je dijete ipak svjesno da postoje neka pravila, granice i regule koje se trebaju poštivati. To uopće ne mora biti posljedica autoritativnog odgoja i slično. To tvrdim iz iskustva sa svojim djetetom, jer vidim da ono tu kočnicu ima, a mm i ja definitivno nismo strogi, autoritativni roditelji. Kod nas doma nema nasilja (bilo fizičkog, bilo psihičkog), djeca se poštuju i uvažavaju, ali znaju se granice i u tome smo dosta dosljedni. Dakako da sam svjesna da moje dijete ne poštuje pravila uvijek i svugdje, ali drago mi je da osjeća naš autoritet, da je svjesno da to što čini nije ok. Nitko nije savršen, pa to ne očekujem niti od svog djeteta, ali važno mi je da zna razliku između dobrog i lošeg (ili onoga što mm i ja smatramo da je dobro i loše), a nisam sigurna imaju li tu svjesnost djeca koja nemaju niti malo kočnica pred roditeljima.

[Angie75]

Gledam po sebi - ja se svojih roditelja nisam "bojala" u tom smislu riječi, ali mi je uvijek bilo važno da ih "ne razočaram". I sreća da sam tako razmišljala, to me stvarno zauzdalo u mnogim situacijama koje su mi se činile problematične "samo ako starci za njih saznaju". To je bila ta neka mentalna blokada za koju mi je danas jako drago da sam je imala.

[Peterlin]

Gledam po sebi - ja se svojih roditelja nisam "bojala" u tom smislu riječi, ali mi je uvijek bilo važno da ih "ne razočaram". I sreća da sam tako razmišljala, to me stvarno zauzdalo u mnogim situacijama koje su mi se činile problematične "samo ako starci za njih saznaju". To je bila ta neka mentalna blokada za koju mi je danas jako drago da sam je imala.

Zapravo slično... Nisam se bojala, ali mi je bilo bitno da neke stvari odradim onako kako bi oni željeli. Mnoge stvari zapravo. Povremeno sam hvatala i krivine, da se razumijemo (uglavnom se svodilo na brisanje s nastave - razlog je uglavnom bio dosada), ali sam pazila da ispunim njihova očekivanja u nekakvoj pristojnoj mjeri. Kasnije, kad je čovjek stariji, shvati zašto je letvica postavljena baš tako i dobro da jest.

[NanoiBeba]

evo i mene u toj kategoriji - iako, moji su stvarno bili tolerantni u puno stvari. Ono gdje nisam imala puno uzmaka je obrazovanje - ako je u školi/na kfaksu sve štimalo, oko drugoga nisu previše dramili

[ivano2]

btw. mene izludjuje shema svaki dan nova odjeca.
mislim, dodje iz skole i presvuce se.
jos uvijek mirisi odjeca po pranju, fleka nema, al eto, ne mugu joj to dati da obuce i sutra jer ko zna sta ce uciteljica misliti, da vodim "odgojno-moralnu politiku".

pa joj to dam da opet obuce prekosutra ili za tri dana.

Mene to ne dira ...majice (ako ih ne zafleka) nosi 2 dana, a isto vrijedi i za hlače ... njih i po 3-4 dana
Ali sam u šoku od toga da neka djeca u prvom razredu nose mobitele i iPod-ove .. naravno da je odmah žicala ali dogovor je mobitel najranije u trećem kad prestane boravak...
Iskreno ja sam mislila da je to u školi zabranjeno sad vidim/čitam da nije

[Zuska]

evo i mene u toj kategoriji - iako, moji su stvarno bili tolerantni u puno stvari. Ono gdje nisam imala puno uzmaka je obrazovanje - ako je u školi/na kfaksu sve štimalo, oko drugoga nisu previše dramili

isto tako

[goga123]

Moja V. ide na rođendane djeci koja su i njoj došla, a to su većinom svi
Curicama kupimo: neku slatku majčicu (H&M je idealan za to), parfem, neku knjigu npr. Dnevnik Pauline P. a znamo kupiti i kakvu društvenu igru - uvijek dobro prođu.
Kod dečki - neke aktualne Lego, društvenu igru kakvu, pa po onom novom crtiću Planes nekakav avion... Tako nešto. Knjige nitko od dečki ne voli pa ne kupujemo
Moja voli dobiti knjige, no to ne dobije (SKORO) nikad... Ali svemu se razveseli i s iskrenim osmijehom zahvali.
Što se tiče otvaranja poklona pred gostima, mi otvorimo tek poslije jer je djeci do igranja i ne gledaju im se pokloni, a kada gosti dolaze i predaju poklone odmah pogledamo vrećicu i kasnije se sjetimo što je čije... AKO nisu napisali svoje ime.
Moje dijete uvijek napravi malenu čestitku, tek toliko - kao znak pažnje i poštovanja.

Ja nisam u ZG, ali kad god idemo u ZG u shopping, idemo u East Gate - City Center one East jer nam je bliže, i tamo je igraonica Kid's Jungle. Organiziraju se i rođendani. Da ja sad ne duljim i ne pišem cijeli roman, evo sve što trebate znati o Kid's Jungleu: http://www.kidsjungle.hr/zg-east