Trina,i ja bih iskreno da se moja jedan dan naljuti i odleprša svojoj kćerki i dragom zetu. Ali mi onda bude žao zbog muža....
 |
|||
|
|
|||
Trina,i ja bih iskreno da se moja jedan dan naljuti i odleprša svojoj kćerki i dragom zetu. Ali mi onda bude žao zbog muža....
Pa da vam ja ispričam reakciju moje svekrve na moju drugu trudnoću i njen "nedostatak" emocija kad se dijete rodilo vi bi valjda pomislile da se radi o osobi bez srca i duše. A sad je najbolja baka tom istom djetetu i ne bi vjerovali kad ih vidite zajedno koliko su povezane. Neki ljudi jednostavno nisu vješti u komunikaciji pa bubnu sve i svašta. I sama ponekad znam izreći takve stvari zbog kojih bi se najradije sama sa sobom posvađala za svagda.
I simptomatično je to što se gotovo uvijek ovakve stvari pišu o suprugovim roditeljima, a svojima se valjda lakše prijeđe preko nekih stvari. To ajde još i mogu razumjeti
Ja o svojima nemam kaj pisati jer ih niti vidim niti čujem, niti su djecu nazvali da im čestitaju rođendan...
Ja sam čula: Bolje 'ćer k.rva, nego sin princflopica prvotno napisa
Ja sam čula: Bolje 'ćer k.rva, nego sin princma daj, dje si to čula?
kod mene je sin- ponos i dika, dokaz muške umješnosti
a kćeri - a štoš i one se ponekad moraju roditi...
(ovo kod mene ne doslovno kod mene, u mojoj obitelji, barem ne ovoj nuklearnoj)
Trina-svaka čast. Kad bi bar moja digla nos pa da ne dolazi ni ono malo što dođe....
Ma ja sam gledala svoju mamu sa bratovom bivšom ženom,ta je bila prava rospija i koliko se god moja mama trudila nikada nije valjala i bivša nevjesta je bratu punila glavu kako je moja majka grozna prema njoj a on nije vidio dalje od nosa. Onda je moja majka umrla,kad mi je najviše trebala,i čini mi se da se griješim i o njenu uspomenu kad kažem nešto mužu protiv njegove majke. Ne želim biti "nevjesta iz pakla" ali izgleda da je mene dopala "svekrva iz pakla". Ali.... opet kažem-zbog MM sam pokušavala,pokušavam i izgleda da ću i dalje morati pokušavati ostvariti bar donekle normalan odnos s njom.
Posljednje uređivanje od kokolo : 11.10.2012. at 17:15
Mi kao da djelimo familiju, kod nas ista stvar
Ovo pišem u terpeutske svrhe, ono da sebe izliječim.U odnosima s rodbinom i svojtom čovjek sene trebaa ndsti recipročnosti, to da ja uvijek mogu uz svoje troje pričuvati zaovino dvoje,a ona nikad ne može ni moje jedno u šetnju povest, to da moja sveki uvijek može pričuvat zaovinu djecu a moju ne tako uvijek i to da je nekako uvijek život moje zaove u očima njene mame teži od mog ne znači ništa. Samo da smo svi različiti. Moja sveki je stvarno krana i dobra žena koja je spremna pomoći Samo ona vidi da ja mogu sama a zaova ne može. I to ona tako vidi, ne iz zla nego to je za nju činjenica. I mogu ja još troje djece rodit, i još duplo posla imat ona će to i dalje tako vidit. I ja se trudim narast dovoljno, da me to prestane smetat. I ja znam da ja odlučujem sama čuvat svoju djecu i sam gradit odnos s djecom zaove, jer je to meni bitno. A to što to drugima nije bitno nije moje da o tome mislim. I ovo nije ironija za kraj, nego je stvarno tako. Samo da mi je to uvijek imat na pameti...
Casa lijepo si to napisala.
Ovo zadnje, to i mene muči, samo sam ja taj problem provukla kroz drugu temu.
ova me priča podsjeća na jedan vic, loše prepričavam viceve, al skužit ćete poantu
Priča jedna starija gospođa drugoj:
"Moja kćer ima tako divnog muža, sve joj pomaže, kuha, čisti, pere, pazi na djecu i na nju.
A sin, on ima takvu groznu rospiju, sve mora umjesto nje raditi, kuhati, čistiti i prati. "
Dakle, mislim da je općenito stvar u tome što se ti i tvoja svekrva ne volite. Ti nju izbjegavaš zvati, a kad je zoveš onda je to u krajnjoj nuždi. Ali eto, ona zločesta i ogorčena, nema nikakvu želju TEBI pomagati, jer zašto bi, pobogu, ona tebi POMAGALA, to su TVOJE obaveze. Kod njene kćeri je ipak drugačije, pomaže NJOJ, jer je njena kćer. To ti dođu kao male, sitne pakosti.
I to je tako, još uvijek se smatra da je briga o djeci ženski posao, pa eto, "neka to sinova supruga i radi, i ja sam tako i niko mi nije pomagao". Naravno, s kćeri je drugačije, jer s njom ima emotivnu povezanost.
A za bliskost s unucima treba vrijeme, standardno po socijalnoj psihologiji, blizina i kontakt, što se neće ostvariti ako ih viđa i čuva toliko rijetko. S kćerinom djecom je to već izgrađeno i tu nema velikog truda, sve ide dalje tokom.
To nažalost ispadne tako kad su ljudi frustrirani svojim životom i odnosima, i onda umjesto da to shvate i pokušaju promijeniti u sljedećem koraku (naraštaju), to se samo nastavlja.
Ti nju izbjegavaš zvati, a kad je zoveš onda je to u krajnjoj nuždi.
Kad sam se tek udala za njenog sina zvala sam je svaki tjedan po nekoliko puta,samo upitati kako je,hoće li svratiti,što ima nova i tako.... Već onda sam primijetila da nije baš oduševljena al sam računala da će se promjeniti kad me malo bolje upozna... Jok-još gore. Al nije stvar u tom da ja nju ne volim,od početka sam joj pokazivala da je poštujem kao ženu,majku mog supruga,buduću baku,stalno sam joj davala do znanja da cijenim njene savjete pa je ispitivala uvijek za svašta (iako savjet nisam trebala),uvijek bih joj dala do znanja kako mi je drago da je došla i pokušavala sam je uključiti u naš život na sve moguće načine. Ne volim njene postupke ali sam to uvijek ajmo reć skrivala,tj. nikad joj s ničim nisam pokazala da to nešto nije dobro ili nije tako. I nije ona meni DUŽNA pomagati,samo smatram da bi kao baka-ljudsko biće trebala pokazati neki interes da provede neko vrijeme sa svojim unucima i da im pritom ne naškodi,odnosno da pazi da ostanu živi! Karikiram al eto... Zadnjih par dana sam pokušala sve to pustiti pa da vidim dal će nas se sama sjetiti,pa da vidim kako ću se dalje postaviti.... Ništa,ni upita ni poziva,ni dolaska....
Mislim da ću i ja polako odustati od tog svega,imam i bitnijih problema nego da se mučim zašto ona nas ne želi. Al hvala svima,i nasmijali ste me a bome i utješili i šokirali. (ipak moja i nije najgora)
Ne znam, moja sveki bi se naprosto požderala da joj se dijete, i to još tako malo, ozlijedilo dok
ga je je ona čuvala. Bez obzira o kojem se unučetu radilo. Ja bi na tvom mjestu oladila od sveki,
mislim da se ne trebaš više truditi oko nje, kad/ako navrati-dobro navrati, s njom kulturno i na
distanci, i to je to. Nema tu govora o uspostavljanju nekog bliskijeg odnosa, prije svega tu fali
empatije na njenoj strani, ali nisu naravno svi ljudi krojeni prema našim očekivanjima, zato se i ne
ponašamo prema svim ljudima jednako.
Ti očito forsiraš nešto što ne ide. Ne zanimaš ju ti, ni tvoje dijete baš, i nije oduševljena kad ju zoveš, ali ti si uporna. Sad ovo malo grubo zvuči, ali je tako. Majke ti, ja se toliko oko vlastite matere ne bih trudila...
.a što ja nisam dobila takvu svekrvu...
Pošaljem ti ja svoju.... hahahaha
kokolo otpust ti malo, nema ta baka filing za neke stvari očito
casa je sve lijepo objasnila
samo još da čovjek to usavrši pa da mu postane normalno takvo razmišljanje, e to je umijeće...
Evo baka se javlja. Zagorio mi ajvar, jer sam "surfala". A što sada.
Super tema, još bolji komentari. Imalo bi tu štofa za puno priče i savjeta, ali čemu. Očima nevjeste sve je pod povečalom. Sin je sin (koliko god se vi frnjile) i kćerkina djeca su "važnija" samo zato što ih je rodila kćer. Mudre bake to sigurno vješto potisnu, da svi budu mirni. Mislim da sama unučad tu i ne trpe previše (osim ako se ne ozljede, radi bakine nepažnje ili pomanjkanja koncentracije ili...), jer pamte činjenicu da su imali baku. Ovo sve pričam, ne kao baka, nego kao majka i kao dijete koje je imalo jednu baku i to kratko (dolazila je preko zime kod nas, jer je sama stanovala na selu). I danas pamtim prizor kada je navečer raspletala svoje tanke sijede pletenice i češljala kosu drvenim češljem. Ona sjedi u kutu i češlja se, ja ispred nje i gledam. Mojoj mami nije padalo na pamet da nešto traži od nje u smislu pomoći. Ali zato sam ja u svakom pogledu "upregnula" svoju mamu oko moje djece, jer se ona svesrdno odazivala. Druga baka (svekrva) držala se po strani prema svojim unucima, što sam ja protumačila da se ne želi petljati u "moj način".
Evo da se i ja javim i malo razbijem ove negativne primjere.
Slažem se sa svekrvom, tj. ja ju zovem bakili ili njenim imenom.
U početku kada se rodio malac imale smo nekih problema vezano za dojenje na zahtjev, nošenje, spavanje... no nekako je to sve prošlo, uostalom ni prijateljice koje su mi po godištu bliske nisu odobravale dojenje na zahtjev, pa me zapravo to ni ne čudi od nje koja je rođena 1942. i koliko sam shvatila po njenoj priči puno žena je tada vrlo rano ostajalo bez mlijeka.
No da ne odem previše u širinu, hoću reći da dok je dijete bilo malo, ja sam bila puno osjetljivija, pratila sam svaki korak, mislila sam da sve najbolje znam, išli su mi na živce savjeti koji se nisu poklapali sa mojim uvjerenjima i onda te život iznenadi na najgori mogući način, ja sam se teško razboljela kada je malac imao 9 mjeseci i ta moja svekrva, bakili je preuzela zajedno sa mojim mužem veliku brigu na sebe, davala se maksimalno.
I sada kada gledam sa odmakom vidim koliko su sve te neke naše svađice, napetosti bile nepotrebne.
Ona je zapravo od početka bila divna baka, unuk ju obožava, nas dvije imamo normalna odnos, tu i tamo se znamo malo bocnuti, ali ništa strašno, više je to povezano sa razlikom generacija,ipak ona ulazi u 71. i pogledi na svijet su nam ipak malo drugačiji.
Želim samo reći da ima i lijepih primjera, da sam sretna što moj sin ima divnu baku, jer sam i ja sama odrasla sa bakom i mamom (bez oca) i znam da je bakina ljubav nešto posebno.
I ja sam odrasla s mamom i bakom i bratom 2 god. mlađim. I samo nas je baka čuvala vodila u šetnje, na igru,kuhala nam,prala i spremala. Oca smo viđali 1x svakih 5 god i rjeđe, nije bio zainteresiran za nas, mama je puno radila da bi mi živjeli bezbrižno.
Sada živim neki drugi stil, na raspolaganju mi nije baka siter ali imam vrtić, super sam zadovoljna i svoj sam život podredila situaciji u kojoj se nalazim, i ja puno radim, jer nemam podršku muške strane ali meni i Alessi, pa čak i Maji ( kčerkici moje bliske kolegice) ništa ne fali. Ljubavi ima, pažnje također, i svi smo sretni i zadovoljni.
Tko, kada i koliko će mi čuvati dijete odlučujem ja, a može je čuvati samo onaj u koga imam potpuno povjerenje.
To je neki moj stav , razmišljanje.
Treba biti pozitivan, odbaciti sve negativno i gledati na ono dobro što nam je pod rukom.
Ovako sam i ja sa svojim svekrom. (Svekrva je nažalost pokojna, a bila je predivna žena, nije stigla ni da upozna moju decu).
I što sam se ja više trudila da odnos bude "normalan", to je išlo na gore, i dobijala sam od njega sve više vrlo neočekivanih reakcija.
Ali ja još nakon rođenja prvog deteta nisam htela da mu dozvolim da puši u mojoj kući, da ne pere ruke kad uđe u kuću nakon što je izljubio naše dvorišne pse, da ulazi u kuću u cipelama u kojima je upravo očistio svinjac-ne, ne šalim se, sam je rekao da je pravo iz svinjca došao kod nas, a i da nije, miris se nije mogao ne primetiti...
I dok čitam šta sam napisala smešno mi je, jer sam mislila da takvi ljudi zapravo ne postoje...
Ono što mene boli jeste što svekar sa decom brata MM-a imao sasvim drugačiji odnos (ta deca su već tinejdžeri). Nije bio idealan deda, ali sa njima je bar bio čist, relativno pouzdan i zabavan, a i dan danas jednom detetu plaća deo školovanja, dok na rođendane moje dece često zaboravi ili donese čokoladu...(nije problem u čokoladi kao takvoj, nadam se da razumete).
A moja deca luuuuda za njim, tj. kad dođe na 15 minuta svake 2 nedelje ( a treba mu 10 minuta do nas biciklom).
I tako ja nalazim sebe kako stalno pišem po temama o nemogućoj rodbini, jer ne mogu da evoluiram do tačke da me nije briga za sve to. Jer me duša boli kad tešim dve rasplakane glavice što je voljeni deda zablistao kao kometa i ispario bez pozdrava. I nemam pojma kako da pred decom sakrijem ono što osećam i mislim o njemu, da im dam neku objektivnu perspektivu da ga sagledaju. To je zapravo moj najveći problem, osećam groznu ljutnju, da ne kažem mržnju prema njemu. I mnogo više bih volela da ne dolazi uopšte kod nas.
Ja isto ne mogu evoluirati do tog da zažmirim na tu nepravdu favoriziranja unučadi. Al ću se usrdno truditi jer od ovakvog mučenja same sebe nemam nikakve koristi,samo me stalno boli želudac i imam osjećaj da ću si prije navući čir nego njoj utuviti da su i ovo njeni unuci. Oprostila sam puno toga,od rečenice : "Odnio vrag i dida." do komentara pred nekim kako ona obožava moju djecu i upušta se u priču o njima (tipa neće da jede,neće da spava....) a nije ih pošteno ni pogledala a kamoli da zna nešto o njihovim navikama al pred drugima glumi. Najgore je što glumi pred MM. Tako da ja ispadam rospija kojoj se ne može udovoljiti. Njen osvrt na incident sa udarcem glave je totalno drukčiji-ona je kao bila odmah iza njega i pokušala ga je spriječiti al joj se on izmigoljio. A ja eto lažem. I onda krivim samu sebe jer sam se dovela u takvu poziciju da dopustim to sve.... Palo mi je na pamet da je snimim jednom kad MM ne bude pa da imam dokaz.
Nemoj ju snimati. Ona je mama tvog mm-a i koliko god ti osjećala nepravednost, isfrustriranost i sve ostalo što osjećaš tvom mm-u je ona mama, on je s njom emocionalno vezan i nećeš postići to što misliš da bi možda s takvom snimkom postigla
Moja situacija je možda malo "ekstremna" za usporedbu, ali mogu pričati o frustraciji, trudu i pokušajima da svekrva i ja imamo ok odnos. Možda je to u mojoj situaciji potpuno i nemoguće, ali ja se jesam trudila iz petnih žila. Naime, ona ima shizoftreniju. Koliko god sam procitala o toj bolesti, i dalje ne znam puno. A za priču je bitno to da se sveki ne liječi, a nije insitucionalizirana jer kao nije "tako težak slučaj". Taman nije toliko težak slučaj da može sama funkionirati na dnevnoj bazi, ali ti i zagorčati život.
Meni je nje bilo užasno žao, i trudila sam se. Mislila sam da je važno da ja nju obilazim i dolazim joj u goste dok smo još hodali, i upuštala sam se u takve stvari i tipa da dođem sama k njoj dok je mm negdje drugdje. Kad je počeo naš zajednički život i došlo dijete mislila kako je užasno važno da joj omogućim, da ju potičem da dođe što češće vidjeti dijete, išla u šetnju s njom i djetetom... i slično. I cijelo to vrijeme se suočavala sa situacijama u kojima me napada, urla bijesno na mene iz sasvim banalnog ili nepostojećeg razloga, da dođem do nje s djetetom, a ona me izbaci iz kuće, zove me na telefon i zove kur..m i slično. (rekla sam da je "malo ekstreman primjer"
Ali ono što sam ti njime htjela reći je - nećeš ništa postići trudeći se tamo gdje to neće uroditi nikakvim plodom.
Mene je užasno pralo kako sam ja "slaba i nesposobna" nositi se s tim, a obećala sam mm-u da ću mu biti podrška i uz njega. I mislila sam kako je moja dužnost i obaveza družiti se s njom. A nema više osobe u njenom životu koja želi razgovarati s njom, osim mm-a. I u jednoj velikoj krizi prije godinu dana nazvala sam telefon za prihološku pomoć i jedna jedina rečenica me i dan - danas drži. Teta psihologica mi je rekla "Zašto biste vi imali ikakvu obavezu ili dužnost prema njoj, zašto biste se vi trudili u neuzvraćenom odnosu? Nemojte se osjećati loše, čuvajte sebe".
Još sam nešto kroz vrijeme osvijestila, bez obzira na njezinu bolest i dijagnozu, čovjek nekako ne može to stalno imati na umu nego su ti stalno na pameti njezini postupci i riječi kojima te izbezumljuje do besvjesti. I našla sam se da se osjećam kao da sam ovisna o tome što će ona sljedeće napraviti ili reći, da vodim beskrajne bijesne monologe u sebi što ću ja iduće reći ili napraviti na njezinu neku foru tipa: "Što si mi došla u kuću, a nisi ništa donijela" / drugi dan: "Što ti meni imaš nositi kavu i čokoladu, nisam ja siromašna nosi si to kući, ne treba mi tvoja milostinja". I taj bijes, i ta ovisnost u meni samo raste, a bez ikakvog smisla... samo je u meni, samo ja vodim te unutranje svađe "vratit ću joj s tim i tim".
Jesu li razgovori s mm-om i "tužakanja" pomagali? Naravno da ne. On je samo jadan u svemu tome jer ne zna niti što da radi, niti što da kaže. Nije fer tražiti od njega da zauzima stranu u takvim situacijama. Spomenut ću primjer moje mame i njezine svekrve. Naime, baka s tatine strane bila je alkoholičarka i dok smo bili djeca s bakom i oko njezinog života je bilo jako puno problema... ja se samo sjećam da je tata bio užasno jadan u svemu tome, ali nikada nije rekao "riječ protiv" na mamine primjedbe, ljutnje... Danas moja mama zna reći "A što je mogao, bila mu je mater". (sori opet ako ti se moji primjeri čine too much).
Nego... unatrag oko godinu dana ja sam sa svojom sveki "prekinula odnose". Ne idem više k njoj nikako, ona je kod nas bila za Božić i malcu na rođendanu, i još 3 puta, ali se znalo da ta 3 puta ja idem negdje van. Meni super, njoj super... Kad hoće vidjeti dijete mm ode s njim kod nje.
Tu i tamo dok priča s mm-om na telefon čujem nešto što me uzruja (još mu uvijek zna reći "vratit ćeš se ti kući") i krenu ti moji unutarnji bijesni monolozi, ali duboko udahnem, dišem, dišem, brojim do 10 i govorim si "pusti, zaboravi...". Svaka hiža ima svog križa, a moja taj. Ali ima toliko stvari na koje vrijedi trošiti energiju, a ne se iscrpljivati negativnim mislima.
Ja bih se na tvom mjestu probala okrenuti... kad je nekakav "red" da se družite (blagdani, rođendani, tu i tamo neki ručak...), družite se. Na ostalome nemoj inzistirati, ako hoće nek dođe, ako neće nemoj ju zvati, inzistirati. Djeca brzo rastu, kad budu veću moći će se sami družiti s bakom, izgraditi s njom odnos - ako budu htjeli. Zaboravi, pusti, nažalost nemamo uvijek odnose s ljudima kakvi bi možda bili poželjni s obzirom na prirodu veze s tim ljudima.
I sad ponovo napiši svoj post, samo neka ti zadnja rečenica "razmišljam da ju snimam" bude prva, a prva "Al ću se usrdno truditi jer od ovakvog mučenja same sebe nemam nikakve koristi,samo me stalno boli želudac" neka bude zadnja i zaključna.
Svaka čast na otvorenoj ispovjesti. I poučnoj. To kažu savjetodavci kada prepoznaš problem i rješenje je tu. Žao mi je samo činjenice, da sva ta blagdanska i prigodna okupljanja, ako niste u skladu sa rodbinom, postaju tlaka i obveza za odraditi. Ja sam po tom pitanju bila isključiva. Ako se nešto zove odmor i/ili proslava tako se svi trebaju i osjećati.
Ja sam se udaljila od sveki (iako je ona jedna skroz ok žena) prvo iz razloga što sam "terala" po svom.
Ja imam svoj stan, svoj način, smatram da znam što radim i ako ništa ne pitam znači da mi savjet ne treba.
Sve odrađujem sama s mm i jedva da ikoga vidim (samo u posjetama) pa ni ne podnosim "pametovanja oko odgoja, ovog i onog par puta godišnje.
Kad kuham i ne pitam znači da znam što radim i da mi ne treba objašnjavati kako da što napravim. Kuham od jako rane dobi i to što neke stvari radim drugačije od drugih ne znači da nešto ne znam.
Druga stvar je što imam dosta mlađu šogoricu koja isto nije loša, ali je tip osobe koja sve zna najbolje i uvijek za sve ima savjet kako bi to nešto trebalo napraviti, a ja sam tip osobe koja ne podnosi takve savjete (opetovano). Mislim, to što se ja ne namećem savjetima (ako me se ne pita) ne znači da sam mutava i da ne znam.
A i svekar je osoba koja sve zna najbolje pa je teško s njima izaći na kraj. Pogotovo sa mnom ovakva kakva jesam. I naravno s godinama je došlo do udaljavanja.
Ja sam se supitlno odmakla od njih. Par puta suptilno dala do znanja da znam i mogu sama.
U tom udaljavanju nije odmogao niti muž kojem je telefon najmrskija stvar na svijetu i koji ne ferma toliko do odnosa. Koji mater jedva da nazove (skoro pa nikako) tatu malo više, ali više poslovno i to sve rijeđe. I koji se s tatom puno kačio, jer tata pametuje a ovaj moj to ne podnosi.
S druge strane tu je seka koja je tatina mezimica i to onako na očigled, da je meni s strane to nekad bilo mučno za gledati.
Koja se s mamom čuje za dobro jutro uz kavu svaki dan (meni neshvatljivo, jer mi stvarno nije jasno o čemu imaju toliko za pričati).
Pa kad je šogorica rodila svoje prvo dijete, a njihovo 4. unuče, nije se mogla ne primjetiti razliak u odnosu.
Bez obzira što znam da oni moju djecu vole, ali ta ljubav nije ista. I kad pogledate sve što sam gore napisala da li je to nekome čudno?
Meni je to u početku bilo strašno. Nisam se mogla pomiriti s tim. To je izgledalo tako da bi recimo sveki došla u Zg. na 5 dana kod šogorice (a prije su uvijek spavali kod nas) i u tih 5 dana za moju djecu bi našla 4 sata u dva dana. Ali s vremenom sam se nekako s tim pomirila jer eto, ja niti ju zovem niti imam potrebe da je zovem svakodnevno. Bitno mi j jedino da djeca ne prijmete tu razliku koju ja primjetim. I dok je prema njima dovoljno ok, ja sam s tim ok. Ionako se jedva vidimo.
Nakon deset godina veze i braka s njezinim sinom ja sva sretna dodjem obavjestiti svekrvu i svekra da će postati dida i baka jednom djecacicu, a moja svekrva na to izjavi: "Ja vise volim žensku djecu".(dvije njezine kćeri rodile su dvije djevojčice). I sto reci???? Kad se rodio izjavi kako dijete uopće ne lici na njezinog sina ( mog muza ) itd.. Niti rijeci dobrodoslice ni lijepih zelja nego ko iz topa: " On sine ko da nije tvoj, ne lici na tebe"! A da stvar bude još strasnija živimo u istoj kući!!!
Meni je potpuno shvatljivo, sama funkcioniram isto.
Ali vidim da si svjesna toga da si ti sama drugačija, pa je očito zašto je i odnos drugačiji.
KikiSb- nemoj se ljutiti al me ovo posjetilo na jedan vic,malo je prost pa se unaprijed ispričavam al ga moram napisati.
Kad joj se rodilo unuče svekrva priđe snahi i kaže:
- "Ne želim bit nepristojna, ali on uopće ne liči na mog sina..."
Snaha na to podigne suknju i kaže:
- "Ja isto ne želim bit nepristojna, ali ovo je p***a, ne kopirni aparat"
Svaka koja se nađe uvrijeđena-oprostite!
ja se nadam da ce se moja kcer sa mnom cut,i ako ne svaki dan, barem vrlo cesto, odnosno vise puta tjedno.
i inace, vi svi koji mislite, kako je rjesenje ne "fermati" te svekrve i slicno, kakvu sliku dobijaju vasa djeca o odnosima sa bakama i djedama. jer i vi cete jednom biti bake i dide.
seni,to je linija manjeg otpora. Jer smo sad došli u vrijeme kad svi lete za nečim,stišću problemi sa svih strana i onda umjesto da se "mučimo", grizemo i borimo još i sa ljudima koji nas ne fermaju odabiremo lakši put koji nam možda neće donijeti psihičku zadovoljštinu već samo malo fizički olakšati. Ja sam zbog svoje svekrve imala problema sa želucem,danima sam se u glavi borila i svađala sama sa sobom. A sad me više nije toliko briga,ja danas nakon godinu i mjesec dana počinjem raditi,stavili su me poprilično daleko od kuće i još u popodnevnu smjenu... I stvarno nemam snage razmišljati o njoj kad ne znam kako će malac reagirati što me neće cijeli dan vidjeti i neće moći sisati.... Ona nije ni upitala a dabome ni ponudila da pomogne didu barem danas da izađe na kraj s njim. Tako da me tuga slama i bez nje i stvarno je ne želim više fermati kako ti kažeš i mislim da svojoj kćeri dajem primjer da se u životu može i bez onih kojima mi nismo bitni. Jednog dana (ako doživim) svoju unučad ću razmaziti jer sam mišljenja da su bake i didovi zbog toga tu.
ja se nadam da ce se moja kcer sa mnom cut,i ako ne svaki dan, barem vrlo cesto, odnosno vise puta tjedno.
i inace, vi svi koji mislite, kako je rjesenje ne "fermati" te svekrve i slicno, kakvu sliku dobijaju vasa djeca o odnosima sa bakama i djedama. jer i vi cete jednom biti bake i dide.
Ja možda malo krivo gledam na stvari...Ne znam što očekujm od svojih kćeri, ali svakako očekujem da ćemo se često čuti i vidjeti. Isto očekujem i od sina. Da li će to biti svaki dan ne znam, ne mogu ja sad reći, da ja ću se sa svojom kćeri čuti svaki dan. možda hoću, možda i neću.
Ja osobno s mamom nemam trenutno aposlutno nikakav odnos, ali za to nisam kriva ja. To je duga priča.
Kaj se tiče druženja baka i ded a s unucima. Njima nitko ne brani da se druže, ali oni smai biraju kada će i koliko vrmena provoditi s njima. Ja nikad u niti jednom trenutku nisam nikome rekla da ne smije doći i vidjeti i biti s djecom!
A kad me sin pita di je baka i zašto je baka OPET kod xy sestrične, a tako malo je kod nas, znači i sam je već počeo kužiti.
Ja sam samo njima svima dala do znanja da ja nažalost nemam novaca za benzin (svi su dosta daleko) da klince u tjedan dana dva puta navažam vamo tamo, ali da ako žele doći po djecu slobodno mogu.
Svekiji su došli, a mene je stari tražio da mu dam 100kn da dođe po Janka.
Svekiji su se sjetili dječjih rođendana, nazvali, poslali čestitku, donjeli im i poklone, moji nisu niti nazvali.
Zašto bih ja trebala njih nazivati i moliti i tražiti da rade nešto što im se očito neda!
I nije nitko rekao da mi ne fermamo svekrvu, ali je činjenica da se ona više druži s šogoricom i njenim djetetom i više pažnje poklanja njima i svoje slobodno vrijeme više podređuje njima, pa je ne forsiram ništa više od onoga što oni sami iniciraju! Vrata su im otvorena, ako dođu ručak ih čeka.
Ja sma u poslu preko glave, ne znam kud bih sa sobom ponekad, muž an terenu, djeca vrtić, škola, ja na posao, ma čudo jedno. I nitko me ni ne pita kako mi je...Ali ja sam ona koja sve mogu i ne treba mi ničija pomoć. Ok, neka je tako, koliko je teško ponekad, bar znam da nisam nikome nikaj dužna.
I naravno da sam svjesna činjenice da je logično da šogorica ima drugačiji odnos sa svojom mamom, nego što ga ja imam sa njenom mamom!
Možda sam samo malo ljubomorna što ja nemam svoju mamu, a ova koju i imam nije ju briga za ništa, a opravdanje su joj posao i kokoši.
ana.m, nemoj se ljutiti, ali imam dojam da si malo previše osjetljiva na temu "ja to mogu sama, ja to znam,..."
Pa neće svijet propasti. Znam kuhati (čak što više jako dobro) i peči kolače i svašta nešto, ali moju sveki jako veseli objasniti mi kako se nešto kuha, radi, pa je njezino super, njoj najbolje,...
Zašto da joj uskratim to veselje?
Saslušam ju kao što bih i prijateljicu koja mi priča o nekoj xy temi, koja je njoj bitna.
A gle anemona ako ti sveki priča kako fino skuha jelo ako baš točno radi po nekom postupku i ako frendica priča da baš voli gledat sulejmana ili malcoma, ok, super ali ako te uporno uvjeravaju da moraš skuhat baš tako jel jedino tako valja i da bi trebala gledat sulejmana inače nisi kulturno uzdignuta onda je to malo zeznut odnos. Ajde jedanput dvaput, ali ako ti neko svakodnevno viri u lonac, ormar i frunja po privatnom životu onda je malo zeznuto...
Kosjenka, sve je to meni jasno. Nije ni moja sveki anđeo, ali nije ni vrag.
Želim reči da je u početku mene svašta smetalo, a pogotov dok je dijete bilo beba, pa borbe oko hranjenja bebe i sličnih situacija,... ali sad s odmakom, mislim da smo malo "odrasli" u tom odnosu i sveki i ja, sad puno lakše odmahnem rukom, ok, takva je.
Ma ja na neke stvari neodmahujem negojasno kažem da to tako ne može, čak i da prostitte bezobraznije nego prije. Ubija me za neke stvari tipa kako bi mi trebali svoje vrijeme provodit, koje bi aktivnosti mm trebao izbaciti iz svog života i tako dalje. Malo bi nam iskrojila život kako ona misli da bi trebalo biti. I evo baš nekida sam joj na njezin histeričan monolog o negovim hobijima malo bezobrazno odbrusila i rekla bok,čujemo se sutra...ali to ne znači da danas neću otići kod nje i pokosit joj travu ili već nešto drugo što treba.
No nismo svi isti, a bome ni svekrve, nema tu nekog univerzalnog recepta, svatko mora svoje granice poštimavat kako mu paše.
Naravno Kosjenka, u pravu si. Ja sam se samo nadovezala ne anu.m, jer sam iz njezinog posta skužila da bezveze troši vrijeme, energiju i živce na dokazivanje kako ona nešto može i zna.
Čemu dokazivanje? Znaš i doviđenja, a sveki pusti neka ti "pojasni". Pogotovo u ovom slučaju gdje ne žive zajedno.
Nisam ja trošila niti vrijeme niti energiju. Jednostavno nisam dozvolila da mi se netko petlja u ono što radim. Uostalčom zašto bih? Zašto bih ja nakon 10 godina kuhanja nešto mjenjala.
A najviše me živcira način! A zakaj to tak, a ne ovak? Stvarno mrzim pametovanje. Zašto je to teško shvatiti? Samostalna sam od jako ranih dana, većinu stvari koje u životu imam sam postigla sama s MM. Takva sam i ne mislim se mjenjati i nikoem povlađivati.
MM što god je u đvitou napraivo nikada nije bilo dovoljno dobro za njegovog tatu, uvijek neka zamjerka, uvijek može bolje.
Njegova sestra uvijek na sve ima neku zamjerku. Ona baš to ne bi ovak, ona bi još malo onak, ona ne jede ovo, ne jede ono, ne voli ovo....
Daj šuti i jedi kad ti netko skuha i ne prigovaraj!! Ili digni dupe pa sis kuhaj sama.
Jedna od situacija koje su mi kidale živce! Evo recimo primjeri kad smo useljavali. Mi crnčimo da što prije uredimo stan (ušli smo u stan sa stvarima koje smo imali, bez kreveta, bez ičega i onda uređivali prostoriju po prostoriju). A mm sestra je prvobitno trebala neko vrijeme živjeti s nama...I tako mi crnčimo, a ona leži na kauču s nogama na jastuku, govori koje će boje biti "njena" soba, kak da napravimo ovo ili ono, kaj da stavim u bolonjez kad kuham jer ona ne jede to i to...Ma možeš misliti. Nisma ja vesla sisala.
Pa nakon što sam rodila troje djece, ona jedno...kaj mislite da me ikada išta pitala vezano za dijete? Još ona meni djeli savjete...Onako kao malom djetetu, ponekad se pored nje osjećam kao malo nepismeno, blentavo dijete koje ništa ne zna i ne razumije i ne zna upaliti komp....Toliko se postavi važno i sveznajuće.
Ponavljam, ona je draga osoba i stvarno nemam ništa protiv nje kao osobe, i čak možemo i lijepo porazgovarati i podružiti se.
I da samo još jednom napomenem. Pomaganje je jedno a pametovanje nešto sasvim stoto!
Ja ne razmišljam tako dugoročno. Moj svekar od njihovog rođenja nadalje donosi deci tako malo pozitivnog, a tako mnogo negativnog da se meni udaljavanje činilo kao najzdraviji izbor-za moju decu pre svega, zatim i za mene i za moju zajednicu sa mužem-od čega, opet, koristi imaju moja deca.ja se nadam da ce se moja kcer sa mnom cut,i ako ne svaki dan, barem vrlo cesto, odnosno vise puta tjedno.
i inace, vi svi koji mislite, kako je rjesenje ne "fermati" te svekrve i slicno, kakvu sliku dobijaju vasa djeca o odnosima sa bakama i djedama. jer i vi cete jednom biti bake i dide.
Kakvu sliku će deca dobiti, ne znam. Nadam se takvu da je meni i mužu bila bitnija njihova dobrobit nego nekakvo forsiranje odnosa samo da bi se ispunila neka forma rodbinskog odnosa. A opet, čak i da mi prebace da sam pogrešila, šta ja tu mogu? Kao i u drugim aspektima roditeljstva radim onako kako sam SAD uverena da je najbolje, a da li je zaista tako, pokazaće vreme.
Uostalom, oni sliku o bakama i dedama neće graditi samo na osnovu naše porodice, nego i mnogih tuđih koje će tokom života upoznati. Nadam se da će imati i puno pozitivnih primera.
Međuljudske odnose uvek grade bar dve strane, pa je tako sadašnji odnos između mene i svekra rezultat nekih njegovih životnih izbora-na osnovu kojih sam ja napravila svoje. Bila bih iskreno srećna kada bi se neko čudo desilo i on promenio svoj način života, jer ja bi volela da deca imaju dedu, kad su već uskraćena za jednu baku.
Drago mi je ako ti nikad nisi upoznala nijednu osobu sa kojom je prekidanje odnosa bilo najzdravija opcija za tebe. Ja sam ih upoznala samo nekoliko, ali su delovali na mene vrlo razorno, i ne želim više to sebi da priuštim- a ne verujem ni da će moja deca profitirati ako ih izložim odnosu štetnom po njih. Naprotiv, smatram da je moja dužnost da ih od toga zaštitim, dok mogu.
Do ovog rešenja sam došla pokušavajući pre toga mnoga druga, koja su propala. U nedostatku mašte za još nekim, odabrala sam ovo. Ali volela bih da čujem i druge predloge, zašto da ne.
Moji su forasli ajmo to tako reći druženja s bakom, jer eto valjda je to red!
S jednom bakom je bilo ok, ali s tatinom mamom koma. Mislim da me bakin odnos kao malu jako obilježio na neki način, ne znam kako da se izrazim bolje.
Bolje da nisam s njom mala doticaja nego da sma doživljavala i slušala to što jesam. Zaklela sam se da moja djeca to neće dožvijeti nikad od nikoga pa sam možda malo u nekim odnosima stroga, ali ja njima ne branim druženja s bakom, božesačuvaj...A i oni svoju baku za razliku od mene ipak vole (ja svoju nisam).
Druga baka...ne znam bi li najmanja znala tko je ona da ju sad vidi.
ana.m, ne želim te uvrijediti ili nešto slično, sve razumijem što pišeš, samo želim reči, znaš kako o svakom forumašu kojeg češće čitaš na forumu imaš neko mišljenje/vibru, tako ja od tebe uvijek dobivam tu neku vibru da imaš jaku potrebu naglasiti da ti i TM sve možete i znate sami, da ste sve uspjeli sami i to je super, ali uvijek uz to imam dojam da te istovremeno strašno to opterećuje.
Ne znam pojasniti, ne znam na koji način, ali imam dojam da koliko te to istovremeno čini sretnom, toliko te i "koči".
Npr. govorim bezveze, pada mi na pamet tema o pomoči nakon poroda i slično.
Nadam se da sam pojasnila što mislim, možemo i na pp, ako želiš.
Kokolo vic je odlican!!!! Da sam ga bar prije čula!!! Hahaha
Anemona ne ljutim se, kaj god...samo hoću dočarati zašto ja ne volim da mi se netko petlja u život i zašto su stvari takve kakve jesu. Od doma sam komotno mogu reći pobjegla, pa da sad dozvolim da mi netko šefuje. Vjeruje mi u detalje nisam išla, svašta bi pročitala. Mada sad smo već debelo skrenuli s teme pa neću dalje. Neda mi se.
Dosta sam netolerantna na mimoze i mamine maze i princeze.
Ana.m čitam i kao da čitam svoje misli; nevjerojatno i tužno mi je istovremeno koliko život može podjeliti iste / slične karte ...
[QUOTE=ana.m;2248360
Dosta sam netolerantna na mimoze i mamine maze i princeze.[/QUOTE]
A to su?...
Pa valjda svi koji nisu tako supersamostalni da im nikad nije zatrebala nikakva pomoć.
Ok, možeš sama i to si valjda već tisućiti put napisala na forumu, ali ja ću ti reći nešto slično kao Anemona samo malo manje uvijeno da iz svakog tvog posta zapravo izbija to nezadovoljstvo što se ne možeš na nikog drugog osloniti osim valjda na supruga.
I žao mi je jer znam da nisi tako sama birala, ali ni nazivanje nekih drugih maminim mazama i princezama mi se zaista ne sviđa.
Posljednje uređivanje od Bodulica : 16.10.2012. at 18:30
Bodulice, x.
Drago mi je da nisam ja trebala to napisati.
Kužim da nekome tko je pobjegao iz vlastitog doma i k tome nema nikakav odnos s mamom (anine vlastite riječi, nije psihoanaliza), teško pada/smeta što drugima nije tako. Što nije isprika.
Ali vidim da je ovdje ionako puno ventiliranja u igri, pa....
Moja šogi je mimoza i princeza, na to sam mislila, žao mi je što su se neke ovdje osjetile prozvane.
Osobno se uopće nisam nažalost osjetila prozvano. "Nažalost" zato što mi igrom nekih nesretnih okolnosti i nije imao ko puno pomoći kad su moji bili mali. Ali ne smatram ove koji su bili te sreće ni mimozama, ni mazama. Jednostavno mislim da su u nekim stvarima imali malo više sreće od mene.
I da, ponekad sam u dubini duše bila ljubomorna, al to ti stvarno nije baš neki dobar osjećaj...mislim da znaš o čemu pričam
Ali ja ovdje stvarno i samo na svoju šogoricu mislim, pa o tome sam većinom i pisala...to je jedan od razloga zašto na kraju nije živjela s nama.
moja svekrva jako voli svoje unuče. toliko ga voli da joj je teško bilo strpiti se da ozdravi i dobije nalaze koji će joj potvrditi dal ima mononukleozu ili sto drugo.
uzela bi ga već nakon vađenja krvi da je nisam pitala dal je ozdravila, pa je rekla da ne zna ni sama! ok, nije ga uzela.
već sutradan ga je dirala oko usta na što sam joj,opet, napomenula da ga ne dira baš tako i da mu ne ide jako blizu. ništa. nalaz još nije bio gotov.
prekosutra je vidjela da mi nije bilo svejedno kak joj ga je mm dao u ruke, pa je odlučila nastaviti sa svojim.
navečer je smislila igru kihanja s malim, sjedila je metar od njega i kihala i puhala iz sve snage!!
koju minutu sam gutala jer nisam više znala što bi od šoka! ali ona je nastavila još jače i glasnije nebrojeno puta dok joj nisam rekla da prestane, i da ne kiše u njega, na to je rekla pa šta vidiš da se smije!! ali zarazit će se! a ona: pa nemam više temperaturu! a ja: ali ne znaš još ni što ti je!
i sve to smireno jer mi se grlo stislo!
sutradan su joj stigli nalazi, sve pošemereno!
ne moram reći da sam je htjela ubit!! a ona se i dalje branila da ne bi ona to radila da je znala blablabla, da je on njeno unuče blabla...!
zaključak priče je da ne razgovaramo, ona me ni ne gleda! ni ne mora, jedino mi je žao što joj prije neke stvari nisam rekla!!
a očito joj je od zdravlja mog djeteta/njenog unučeta, puno bitnije to kako će mene isprovocirati!! najjače je što ona očito ni sad ne shvaća da je prešla granicu nakon tolikih provokacije prema meni preko mog djeteta.. žaosno!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
