Nisam izmislila, evo jedan link:
http://www.youtube.com/watch?v=-E7GWiEjju4 a dr. Ranko Rajović je ozbiljni stručnjak za to pitanje.
(Kupila sam i knjigu dr. Ranka Rajovića (predavača s postavljenog linka) "IQ djeteta - briga roditelja". )
Naravno da su djeca najviše stimulirana kod kuće, međutim nisu sva djeca te sreće.
Ja se svakodnevno susrećem s djecom koja apsolutno nemaju nikakvu stimulaciju kod kuće. Imam sve više učenika s govornim teškoćama, disleksijom, disgrafijom, a roditelji po tom pitanju ne čine apsolutno NIŠTA. Neki ne žele, a neki jednostavno preoterećeni vlastitim obavezama nemaju ni vremena. I naravno da se onda nameće potreba da sustav nešto učini po tom pitanju - kao i u svemu.
Ne zagovaram spartanski odgoj ali ja konkretno gledajući generacije imam osjećaj da su djeca sve - nedostatku bolje riječi - ljenija. Sve im je teško, a roditelji umjesto da energiju utroše na podizanje sposobnosti svoje djece, energiju usmjeravaju na to da ih stalno opravdavaju, nalaze im bezbroj isprika, lažu za njih i sl. (imam svježe primjere u svom razredu pa sam malo "nabrijana" po tom pitanju). (Apsolutno nisam za onaj pristup mame Kineskinje ali mislim da mi malo previše podilazimo svojoj djeci.)