Peterlin prvotno napisa
Pa to sam i ja mislila i tako je uvijek bilo dok su bili sasvim mali - vječito su htjeli usisavati, prati pod, brisati prašinu itd. kako su vidjeli da mi radimo. To je BILO tako dok su poslovi bili u rangu igre. ALi sad, kad su veći dio dana sami i dorasli do toga da za ozbiljno mogu napraviti nešto, teško se znaju organizirati. Nije problem volja nego vrijeme - nekako misle "stignem ja to" i figa - ništ ne stignu ako im netko sa strane ne diše za vrat. Ne pospreme krevet ujutro ako ih ja ne natjeram, pa mi se zna dogoditi da dođem doma u krš i lom, a oni na treningu ili u glazbenoj školi... Ne sviđa mi se to, znaju to oni dobro, ali uzori tu slabo pomažu. Jednostavno ih ponese društvo ili igrice ili bilo što drugo. Fakat bi trebalo pustiti da im sobu potopi kaos, baš da vidim što će se dogoditi.
Offt. isto je i s učenjem - nije da oni ne bi napisali zadaću, ali prečesto se dogodi da zadaće nisu gotove dok mi dođemo s posla, jer eto - malo je došlo društvo, pa su se zaigrali... Stvarno bih si trebala odrediti neki vremenski interval i ne raditi ništa - ne pitati za zadaću, ne buditi ih ujutro (imaju sat i mobitel), ne tjerati na trening... A već sam probavala pa je bilo suza zašto se propustila atletika, kao da sam JA tako ja treba misliti kad je to i tjerati da se spreme... Ufff, pubertet - ne znaju tko im glavu nosi. Ili znaju - mama i tata im nose glavu. E, pa, mislim da je vrijeme da polako počnu i sami.