Scene u trgovini

[leonisa]

hm, posljedica bi bila da je dijete izaslo na balkon, na kojem je inace nekoliko stupnjeva toplije nego na ulici i reklo da mu nije hladno. posljedica bi bila da smo onda uvazili dijetetovu odluku o neoblacenju jakne i izasli van.
samo sto dijete nije sposobno niti dovoljno odraslo za takvu vrstu odgovornosti, pa mu uopce necu reci da izadje van i vidi da li mu je hladno, jer ako to ucinim trebam biti spremna na odgovor da nije, a u sred zime ili jeseni, ne pristajem na to. stoga ce jaknu obuci jer se tada jakne oblace s razlogom, a eventualno ce, ako ce trcati i jurcati, jaknu moci skinuti.

na dijete treba prenostiti odgovornost ali primjerenu njegovoj dobi i razvoju.

[Suncokretica]

hm, posljedica bi bila da je dijete izaslo na balkon, na kojem je inace nekoliko stupnjeva toplije nego na ulici i reklo da mu nije hladno. posljedica bi bila da smo onda uvazili dijetetovu odluku o neoblacenju jakne i izasli van.
samo sto dijete nije sposobno niti dovoljno odraslo za takvu vrstu odgovornosti, pa mu uopce necu reci da izadje van i vidi da li mu je hladno, jer ako to ucinim trebam biti spremna na odgovor da nije, a u sred zime ili jeseni, ne pristajem na to. stoga ce jaknu obuci jer se tada jakne oblace s razlogom, a eventualno ce, ako ce trcati i jurcati, jaknu moci skinuti.

na dijete treba prenostiti odgovornost ali primjerenu njegovoj dobi i razvoju.

S time se slažem u potpunosti.
Ovdje mi ne pričamo o ekstremima. Radi se o tome da ponekad treba dopustiti da dijete na vlastitoj koži iskusi (isključivo i samo onda kad to nije opasno po život) zašto mi na nečemu inzistiramo ili ne. Mora razumijeti da bi se moglo toga pridržavati.

[Deaedi]

lijepo je ovo napisano, ali ti imaš dijete od 3 ili nepune tri godine. i bez obzira što je ovo stvarno lijepo napisano ja ne vjerujem u ovakve relacije roditelj - dijete od 3 godine.
ok kad je dijete veće, više kuži, ali od 3 godine ????

ja imam malca od 3,5 godine i mislim da njega stvarno zaboli lijevi đon tko će biti u doktora, u gostima, u gradu, što je dozvoljenoo, što nije. to je dijete, maleno, željno istraživanja i testiranja roditeljskih granica. njemu je sve igra ma koliko ja njemu objašnjavala što je u nekim situacijama dozvoljeno, a što nije.

i moj se 2 puta udaljio u dućanu od mene, u sekundi, dok sam trepnila nije više bio uz mene. a inače je dijete koje vječito mora držati moju ruku. ali eto, tad se "izgubio". ja protrnila. treći put sam mu skužila namjeru i pustila ga da mi "pobjegne". a onda se ja njemu sakrila. ustvari ja sam ga pratila po dućanu, ali uvijek njemu iza leđa da me ne vidi. od toga dana više nema udaljavanja od mene. mislim da mu je bilo dosta. strah je učinio svoje kad je skužio da me "nema".

sa scenama u dućanima inače nemamo problema. ja ne vičem po dućanu, ne zovem, ne dozivam....samo im pokažem prstom i pogledom gdje im je mjesto kad vidim da bi lutanje po dućanu moglo izmaći kontroli.

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

[leonisa]

S time se slažem u potpunosti.
Ovdje mi ne pričamo o ekstremima. Radi se o tome da ponekad treba dopustiti da dijete na vlastitoj koži iskusi (isključivo i samo onda kad to nije opasno po život) zašto mi na nečemu inzistiramo ili ne. Mora razumijeti da bi se moglo toga pridržavati.

pa ovo sam na pocetku teme napisala
i cijelo vrijeme spominjem akcije, reakcije i posljedice.

cak sam dala za primjer da je i moja znala lutati po ducanima, zaigra se pa otrci, ona zna di sam ja, ali ja ne znam di je ona i sve price o mom srcu koje stane bile su uzaludne dok se slucajno nije nasla u situaciji da je i ona mene izgubila iz vida.
i da nakon toga imamo dogovor da se smije kretati dokle god ja nju vidim i ona mene vidi i da zna nekad uloviti moj pogled i pitati (gestikulacijom i mimikom) da skrene negdje i cekati moju reakciju koja vecinom bide klimanje glavom ne. ono ne bude ljutitio ne, obicno me ona pita s osmijehom i s osmijehom joj uzvratim.
pa sam dobila "obrusavajuci re" o mojim metodama odgoja.

[anjica]

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

Hahaha, i kod nas isto ovako

[cipelica]

ja sam odrasla osoba i biram trenutak kad prenosim odgovornost na dijete. hajdmo na jaknu. mogućnost izbora hoće ili neće počinjem nuditi u trenutku kad se zbog odabira neće završiti u bolnici. park ispred zgrade je zicer. možemo se vratiti doma i ponovno izaći ili se samo vratiti doma. predavanje nakon događaja potpuno je suvišno.
lakše je ponesti jaknu nego se zafrkavati sa sitnim nezadovoljstvima.
ponekad je treba ponesti,ne treba biti isključiv ali ako to stalno radimo odlazimo u drugu krajnost.

[crnka84]

Prije par godina, dok sam imala samo curu, potpisala bi Matovilu i čudila se ostalim metodama "discipliniranja", "zvjezdica", "oduzimanja crtića" i sl.

Onda je došao Braco - i sve se promijenilo, a najviše moji stavovi o odgoju!
Njega ništa ne dira - ne sluša, baš ga briga za kazne, nagrade...ok, tek je 2i pol godine, ali u usporedbi sa sekom u toj dobi, to je nebo i zemlja. Seka je bila stvarno lako odgojivo dijete, a braco je totalna suprotnost.

Ovo je i kod nas najveći problem, on ka0o da se isključi, ne reagira, ignore maksimalno, ništa mu ne znači ako će otići bez crtića na spavanje, ili ako ću mu spremiti lego za taj dan. Super su meni ove metode, ali iskreno mislim da na njemu nisu primjenjive. Evo već par dana je ok, svaki put kad smo ušli u trgovinu, prije toga je bilo dogovor, dogovor, dogovor. Prekjučer je mene nešta uhvatilo, mogla sam cijeli dan plakati, i skužio je da sam tužna, i još me više rastužilo kada me pitao: jel tako da slušam? Nekako mi je ispalo kao da je on shvatio da sam tužna zbog njegovog ponašanja, a nikad mu to nisam rekla tako. Nikad nisam rekla: e sad je mama tužna zato što ti ne slušaš, ljuta da, ali tužna nikad. Ili sam krivo shvatila, jer mi je dan baš bio za pokrit se po glavi. :/

[leonisa]

ja sam odrasla osoba i biram trenutak kad prenosim odgovornost na dijete. hajdmo na jaknu. mogućnost izbora hoće ili neće počinjem nuditi u trenutku kad se zbog odabira neće završiti u bolnici. park ispred zgrade je zicer. možemo se vratiti doma i ponovno izaći ili se samo vratiti doma. predavanje nakon događaja potpuno je suvišno.
lakše je ponesti jaknu nego se zafrkavati sa sitnim nezadovoljstvima.
ponekad je treba ponesti,ne treba biti isključiv ali ako to stalno radimo odlazimo u drugu krajnost.

mogucnost odabira bit ce: oces jaknu ili prsluk i trenirku i to ako ja kao odrasla osoba procjenim da joj i u jednom i drugom moze biti dovoljno toplo. time sam joj prepustila odgovornost odabira izmedju dva izbora kojeg sam ja kao odrasla osoba procijenila da su ok jer je ta odgovornost na meni. ja sam odrasla osoba i ja sam odgovorna za njeno zdravlje.
isto kao sto je prekjucer htjela obuci laganu proljetnu suknju. rekla sam da je prehladno i dala joj stample i dvije samt suknje da izabere koju ce. nisam joj dopustila da obuce ono sto je htjela, al je na kraju obukla sta je izabrala. podjeljena odgovornost na nivou zrelosti.

[rehab]

Mislim da svaka metoda treba biti prilagođena pojedinom djetetu, i da se ista metoda ne može primijeniti u svakoj situaciji. Sasvim mala djeca ne mogu podnijeti punu odgovornost za svoje postupke, niti mogu uvijek razumjeti svako objašnjenje zašto nešto ne smiju. Neka djeca ne mare za posljedice, čak ni kada ih iskuse. Većina djece ne može tako dalekosežno razmišljati, da izbjegavaju loše posljedice. Evo, iz vlastitog primjera. Dopustila sam mu da približi prstić kaminu, i prije nego je dotaknuo kamin, shvatio je da je to jako vruće i nešto što treba izbjegavati. Nikada ga nisam morala upozoravati da ne dira vatru, sam je iskusio da to može biti opasno. Drugi primjer, kad ja i mm pijemo kavu, i on je želi piti. Pokušali smo mu podvaliti kraš umjesto kave, ali nije uspjelo, brzo je primijetio razliku u boji. Kako da mu objasnim da kava nije za 3-godišnje dijete? Nekad ukrade gutljaj, ako ostavimo šalice na stolu, i vidi da se ništa loše nije dogodilo, samo mu je bilo fino i ukusno. Ne mogu mu ja sad objašnjavati štetne učinke kave na njegov organizam, jer je premalen da to shvati. Jedino mu mogu reći da mu ne dam piti jer to nije za malu djecu i gotovo (u prijevodu - because I told you so). Ili kad idem uspavati malog bracu. Više sam ga puta upozorila da bude tiho. Ispočetka je bilo teško, pustila sam ga da bude glasan i da brat ne može zaspati od njega. Vidio je da se ne mogu igrati s njim zato jer je brat pospan i nervozan, dakle iskusio je lošu posljedicu, pa ga to nije spriječilo da opet bude glasan. Naučio je tek kad sam ga za kaznu poslala u njegovu sobu, i otišla u miru uspavati brata. The point is, svako je dijete drugačije, svaki uzrast i situacija nosi svoje, i svemu trebamo prilagođavati naše postupke.

[rehab]

Inače, u subotu popodne je moje ludovalo, u nekoliko navrata mi je došlo da viknem ili nešto drugo.... svaki put sam duboko udahnula i iznova....
Navecer kaze ona meni "mama, ja sam ti danas jako vesela i znam da sam te malo zafrkavala, a meni se tako sviđa kad se zafrkavamo. Sutra možeš ti mene zafrkavati, a poslije ćemo zajedno tatu!" Mudrica, zar ne?

Vidš, kad bi meni smetalo to ludovanje, ja ne bih uzdisala i opet iznova, već bi mu jasno dala da mi to smeta. Nekako mi nikada nisu sjela ta prestrukturiranja u glavi i biranja riječi. Uvijek nastojim biti iskrena sa svojim djetetom, i ne krijem kad sam sretna, ljuta, umorna, razigrana, kad me nešto živcira... Dajem mu do znanja da je svaki takav osjećaj ok. I sviđa mi se što i on na jednak način uzvraća meni. Ako slučajno pretjeram, uvijek se ispričam. I on se uvijek meni ispriča kad pretjera, i to mu dođe spontano, jednostavno je usvojio takav obrazac ponašanja. Više volim spontanost i otvorenost u odnosu, a mislim da je takav pristup i zdraviji.

[leonisa]

Vidš, kad bi meni smetalo to ludovanje, ja ne bih uzdisala i opet iznova, već bi mu jasno dala da mi to smeta. Nekako mi nikada nisu sjela ta prestrukturiranja u glavi i biranja riječi. Uvijek nastojim biti iskrena sa svojim djetetom, i ne krijem kad sam sretna, ljuta, umorna, razigrana, kad me nešto živcira... Dajem mu do znanja da je svaki takav osjećaj ok. I sviđa mi se što i on na jednak način uzvraća meni. Ako slučajno pretjeram, uvijek se ispričam. I on se uvijek meni ispriča kad pretjera, i to mu dođe spontano, jednostavno je usvojio takav obrazac ponašanja. Više volim spontanost i otvorenost u odnosu, a mislim da je takav pristup i zdraviji.

potpis
u pocetku sam se isla drzati by the book, paziti na dosljednost, rijeci i bio je kaos jer ono nije odrazavalo moje stvarno stanje.
onda sam pocela govoriti kako se osjecam. ako mi smeta buka lijepo bi joj rekla i zamolila da prestane. ako ne bi, jasno bi joj dala do znanja da prestane. ili nadje drugu zanimaciju ili ide u svoju sobu. tako je ucila da sam i ja ljudsko bice.

[Matovila]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Netko je spomenuo "ona zna cim ju pogleda" (pardon, ne koristim quote opciju jer nabadam po mobu)... Uglavnom, ja bih rekla da je dijete vjerojatno nakon nekog vremena naucilo sto ne smije (jer dobije the pogled od roditelja), ali sigurna sam da joj pogled ne govori sto smije, sto se od nje ocekuje, koje su joj alternative, povratnu informaciju i potvrdu da je dobro ucinila... itd...itd.

[crnka84]

Dopustila sam mu da približi prstić kaminu, i prije nego je dotaknuo kamin, shvatio je da je to jako vruće i nešto što treba izbjegavati. Nikada ga nisam morala upozoravati da ne dira vatru, sam je iskusio da to može biti opasno.

Evo ovaj primjer, opekao se na lampion i pustio si je vrelu vodu iz aparata za vodu po ruci, u obadva slučaja je imao plikove, i jako ga je bolilo. No ja još uvijek ga moram opominjati za peć, rernu, šporet, dakle, uopće nije naučio da to NE SMIJE dirati. Kao da se mora opeći na sve što je vruće, da bi se sam uvjerio da je to tako. Isto je i sa skakanjem i trčanjem s okrenutom glavom u stranu, redovno mazne od štok. Zapravo rijetko prođe dan, a da se on negdje ne udari. Jako je brzoplet, a uz to još i nespretan, da ne kažem smotan...

[Matovila]

I da... ove usporedbe: s jednim djetetom je funkcioniralo, s drugim nije i sve je palo u vodu.... Pa to je dio temperamenta koji je urodjen.

U svakom slucaju, ja mislim (i drzim se toga) da svaki put kad krecemo s djetetom u neku situaciju za koju nismo sigurni zna li dijete kako se treba ponasati ili kada ocekujemo da bi se moglo neprihvatljivo ponasati (u trgovini, u gostima... itd.) da djetetu trebamo najaviti kamo i zasto idemo, tko ce tamo biti, sto ce se dogadjati, sto cemo mi raditi, sto ocekujemo od djeteta. A po zavrsetku dajemo povratnu informaciju sto je bilo dobro, sto je trebalo drugacije...

ZAKLJUCAK: Nista se ne podrazumijeva, potrebno je reci. I djeca zele razumjeti sto se od njih ocekuje.

I evo dva plasticna primjera
Primjer 1: idemo u ducan po stvari za rucak, ja cu otici po.... ti potrazi gdje je mljeko. Pozdravit cemo tetu prodavacicu, ja cu za sebe i tatu kupiti kavu, a ti mozes potraziti zivotinjsko carstvo za sebe...

Primjer 2: Mama je 4-godisnjem sinu rekla da bi sada vec moga prestati piskiti po noci. Sin joj je pristojno odgovorio: 'Reci mi kako da to ucinim i ja cu to uciniti'. Mama je zapravo njegovim odgovorom bila zatecena i nije mu znala odgovoriti. Sin joj je rekao: Kako cu ja to uciniti kad mi ne znas objasniti.

[leonisa]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Netko je spomenuo "ona zna cim ju pogleda" (pardon, ne koristim quote opciju jer nabadam po mobu)... Uglavnom, ja bih rekla da je dijete vjerojatno nakon nekog vremena naucilo sto ne smije (jer dobije the pogled od roditelja), ali sigurna sam da joj pogled ne govori sto smije, sto se od nje ocekuje, koje su joj alternative, povratnu informaciju i potvrdu da je dobro ucinila... itd...itd.

jako lijepo pises ali jos ljepse vadis vec napisano iz konteksta i okreces kako tebi pase.
a i to sto pises po ovom forumu se pise 10g, tesko da netko od nas sa starijom djecom to vec nije usvojio ili ne prakticira x godina.

ovdje nitko ne koristi kaznu i posljedicu za sinonime. niti je itko toliko bedast da to cini.

sto se pogleda tice, opet se vrasas s time na mene, ja sam o njemu pisala, ali sam pisala o tome da sam s djetetom razgovarala sta se smije sta ne, i da me pogledom pitala a ja bi joj odmahnula glavom za odobravanje ili neodobravanje.
pogled je dosao nakon svih faza o kojima ti pises. nismo telepati. niti su nam djeca marionete.
da sam napisala da se pogledamo i kad se popne ko trogodisnjakinja na tobogan i ona u svom pogledu kaze "vidi me" i ja joj svojim pogledom kazem "vidim te" ne kazem joj bravo, divno, krasno vec samo da je vidim i ona zadovoljna sto sam je vidjela se niz njega spusti, dobila bi na to bravo jer je to juulovski. vidjeti dijete.
taj pogled koji tu toliko pogresno tumacis i pljujes je upravo to- vidi me, vidim te.
takodjer i malo dijete koje jos ne moze verbalno komunicirati pogledom trazi odobravanje za nesto sto se sprema uciniti.
dijete koje je dovoljno veliko za razgovore da se smije udaljavati do odjerdjene tocke i do nje dodje i zeli dalje pogleda u roditelja i pita pogledom, istim kao i ono dijete iz prethodne recenice i trazi dozvolu, testira granice. nece se derati 20m "mama mogu li skrenuti iza ulice" niti cu se ja derati "ne mozes".

a mozda ja s djetetom dovoljno pricam tako da su nam u pojedinim situacijama pogledi dovoljni. ne moram joj uvijek reci "volim te" niti ona mene, ponekad je dovoljno da se pogledamo i to osjetimo. i bacimo se jedna drugoj u zagrljaj.

[leonisa]

i jos onaj moj citat u kojem si zboldala moje ako u recenici da ce nesto na blagajni dobiti ako zasluzi.
djetetu sigurno to nisam tako rekla, to sam ovdje napisala jer mi se ne pise cijela plahta naseg razgovora o tome kako cemo u miru i bez njenih upada i moljakanja kod svake police da joj to i to kupim, obaviti shoping i kupiti sta trebamo, a na blagajni cemo uzeti zivotinjsko carstvo, ali ako se nece drzati dogovora, zivotinjskog nece biti.

[marta]

Nikad ne objasnjavam djeci ocite stvari. Nikad im necu na ulazu u ducan obbjasnjavati da cemo kad udjemo pozdraviti prodavacicu. Meni je to zesce podcjenjivanje djece.
Nego cu ja pozdraviti prodavacicu, pa ce ju pozdraviti i djeca. I nakon tri puta ce skuziti da se na ulazu u ducan pozdravlja.
Te upute znaju totalno pokvariti atmosferu.
Nije vazno sta govorimo da radimo nego ono sto uistinu - radimo.

[Matovila]

A ja sam sigurna da bi joj osim pogleda i poruke vidim te (kad si vec zapela) bilo potrebno i reci: vidim te kako si se popela visoko. Jako si spretna.

....samo primjer...

[leonisa]

Nikad ne objasnjavam djeci ocite stvari. Nikad im necu na ulazu u ducan obbjasnjavati da cemo kad udjemo pozdraviti prodavacicu. Meni je to zesce podcjenjivanje djece.
Nego cu ja pozdraviti prodavacicu, pa ce ju pozdraviti i djeca. I nakon tri puta ce skuziti da se na ulazu u ducan pozdravlja.
Te upute znaju totalno pokvariti atmosferu.
Nije vazno sta govorimo da radimo nego ono sto uistinu - radimo.

x

[Matovila]

Nikad ne objasnjavam djeci ocite stvari. Nikad im necu na ulazu u ducan obbjasnjavati da cemo kad udjemo pozdraviti prodavacicu. Meni je to zesce podcjenjivanje djece.
Nego cu ja pozdraviti prodavacicu, pa ce ju pozdraviti i djeca. I nakon tri puta ce skuziti da se na ulazu u ducan pozdravlja.
Te upute znaju totalno pokvariti atmosferu.
Nije vazno sta govorimo da radimo nego ono sto uistinu - radimo.

OK, mozda je primjer prebukvalan primjereniji za manji uzrast djece (recimo 0-3).

[leonisa]

A ja sam sigurna da bi joj osim pogleda i poruke vidim te (kad si vec zapela) bilo potrebno i reci: vidim te kako si se popela visoko. Jako si spretna.

....samo primjer...

o spretnosti govorimo kad na njoj radimo. i kad je primjerena.
ja pricam o vidjenju djeteta.
da ju vidim kakva ona u tom trenu je. sta u tom trenu osjeca i da joj dam do znanja da ju vidim u cijeloj njenoj potpunosti sa svim emocijama koje ima u sebi.
koliko se sjecam, davno sam citala kompetentno dijete ali ovo je bas bio primjer sta NE raditi. dijete ne trazi pohvalu za ono sto je ucinilo vec da ga se vidi. i da mu kazes samo vidim te. jer vidis njega, a ne ono sto je ucinilo.

[leonisa]

OK, mozda je primjer prebukvalan primjereniji za manji uzrast djece (recimo 0-3).

ni tada necu reci da cemo uci i pozdraviti prodavacicu vec cemo u nekom trenutku razgovarati kada se ljudi pozdravljaju, a ja cu pozdraviti i ona ce uciti od mene. i znat ce zasto se pozdravlja prodavacica, a ne da ju pozdravlja jer sam ja tako rekla prije nego smo zakoracili u ducan.

[Matovila]

Kako znas da ce znati? Mislim da ti podrazumijevas da bi ona trebala shvatiti/znati. Mislim da je super sto nastojis biti dobar model svojem djetetu. Mjesto gdje se razlikujemo u misljenju jest da ja pridajem vaznost i jasno izrecenim ocekivanjima/porukama, a ne samo neverbalnoj komunikaciji.

Opet, bukvalan sam primjer navela. Mozda nesto drugo...

[leonisa]

aloooo! opet ti po svome "SAMO neverbalnoj komunikaciji.
ja zaista ne znam sta citas i kako citas, ali nadam se da si samo ufurana u svoj film trenutno pa predvidjas pogreske koje radis na ovoj temi u komunikaciji s nama.

[Matovila]

Ops, sad citam leonisa tvoj zadnji post ponovo i vidim da kazes 'da cete razgovarati u nekom trenutku o tome kada se ljudi pozdravljaju". Dakle, ipak koristis i verbalnu uputu / ocekivanje i nije da ocekujes da to ona nauci iskljucivo zato sto ti pred njom pozdravljas prodavacicu.

Btw, kad smo kod toga jel primjecujete kada drugi odrasli krenu pred djetetom 'hoces reci teti pa pa? Ajde daj baki pusu!...'

[leonisa]

cijelo vrijeme ti pisem da prvo koristim rijeci.
da o svemu razgovaramo.
kad usvojimo gradivo, rijeci cesto vise nisu potrebne.

[Matovila]

Eto sorry. Bila si brza od mene, a ja sam ishitreno stisnula ok. Bit ce da smo pisale istovremeno.

[Matovila]

cijelo vrijeme ti pisem da prvo koristim rijeci.
da o svemu razgovaramo.
kad usvojimo gradivo, rijeci cesto vise nisu potrebne.

Leonisa, nisam se referirala samo na tvoje postove ( osim kod ono AKO i pogleda gdje sam ih spomenula kao primjer) nego ukupice sto sam od komentara procitala. Mogla sam i obrnuto, citirat svakog ponaosob i trazit dlaku u jajetu. Sto se poruka tice mislim da smo on the same page

[leonisa]

evo, nasla sam odlican citat za onaj primjer o vidi me, vidim te

Juul se referirao na situacije kad djeca hoce biti vidjena, a mi umjesto da ih vidimo, mi ih pohvalimo.

citirala si mene kod tog pogleda i nadovezala se na njega, pa nije bilo moguce shvatiti to drugacije.

[Zuska]

o spretnosti govorimo kad na njoj radimo. i kad je primjerena.
ja pricam o vidjenju djeteta.
da ju vidim kakva ona u tom trenu je. sta u tom trenu osjeca i da joj dam do znanja da ju vidim u cijeloj njenoj potpunosti sa svim emocijama koje ima u sebi.
koliko se sjecam, davno sam citala kompetentno dijete ali ovo je bas bio primjer sta NE raditi. dijete ne trazi pohvalu za ono sto je ucinilo vec da ga se vidi. i da mu kazes samo vidim te. jer vidis njega, a ne ono sto je ucinilo.

Točno tako.
(Još uvijek sam na Juulu ))

[leonisa]

cak sam izguglala to poglavlje. evo jednostavno c/p ono o cemu sam pisala

Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se malaKathrine stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz
tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire
pogled u majku i viče: "Vidi me, mama!" Većina roditelja više
je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od
onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete "O, kako si
pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali
neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s
postignućem.

[Matovila]

o spretnosti govorimo kad na njoj radimo. i kad je primjerena.
ja pricam o vidjenju djeteta.
da ju vidim kakva ona u tom trenu je. sta u tom trenu osjeca i da joj dam do znanja da ju vidim u cijeloj njenoj potpunosti sa svim emocijama koje ima u sebi.
koliko se sjecam, davno sam citala kompetentno dijete ali ovo je bas bio primjer sta NE raditi. dijete ne trazi pohvalu za ono sto je ucinilo vec da ga se vidi. i da mu kazes samo vidim te. jer vidis njega, a ne ono sto je ucinilo.

Juul kaze sljedece: izbjegavati one isprazne poruke 'vidim da si nacrtala crtez. Bas je lijep' nego, doista biti uz dijete, pratiti ga, kako ti kazes vidjeti. Pritom u jednoj drugoj knjizi kaze da su kod manje djece (poglavito 0-3) vazne povratne informacije al ne po kljucu hvaljenja ljepote crteza, nego u stilu: vidim da si nacrtala nesto. Puno boja si koristila. Bit ce da je i Jesper puno razmisljao o ovome. Sutra pronadjem knjigu pa dojavim. Sad odoh spavati.

[Matovila]

cak sam izguglala to poglavlje. evo jednostavno c/p ono o cemu sam pisala

E bas tako. Jer pamet bas nema veze s penjanjem na tobogan, ali spretnost ima. Dakle, ne hvalimo dijete samo zato da hvalimo pa kazemo bilo sto, nego doista vidimo dijete i njegova postignuca.

[leonisa]

krivo
pametno, spretno...nije uopce the spot na ucinjenom vec na bivanju. vidjenje djeteta, a ne postignuca.

Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je"došlo do nesporazuma". Ako pozovem dobrog prijatelja na
večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: "Baš mi je drago da
te opet vidim!", a on odgovori: "Da, ti si stvarno naučio
kuhati!", onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca.
Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš
pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog
doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog
doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga.

za crtez govori da se pita za pricu koja je na crtezu, a ne da se crtez hvali, u toj drugoj knjizi, zar ne?

[leonisa]

znas ono kad se dijete igra na podu i u svom je filmu, a ti sjedis i gledas ga, ne gledas uopce sta radi/gradi niti kako izgleda, gledas njegov dozivljaj svijeta i sebe. i onda se dijete okrene i ulovi tvoj pogled i vidi da ga vidis i prije nego je reklo "vidi me" i u tom trenu vidis onaj osmijeh koji isijava iz ociju toliko da obasja sobu...

dijete kad nesto ucini i zeli se pohvaliti i dobiti priznanje za ucinjeno ne kaze vidi me, kaze vidi (i pokaze). vidi kako sam obukla ovu lutku, vidi kako sam se popela, gle mama ovo sto mogu napraviti, vidi kak skocim, gle kak se prekobicnem. za razliku kad kaze vidi me. tada trazi da vidis njega/nju.

[cvijeta73]

ma dajte. mi smo svi drugačiji, pa ćemo drugačije i odgajati djecu. to je neminovno. meni ovo tvoje matovila djeluje sterilno i promišljeno, a vjerujem da nije.
i stvarno mislim da je potpuno nebitan odabir riječi koji ćemo koristiti. sjećam se tog dijela o crtežu. i dok sam ga čitala, prije 5 godina, bio mi je bzvz, neprimjenjiv za mene. ako se potrudi s crtežom, prirodno mi dođe pohvaliti ga i razgovarati o njemu. dok sam čitala, mislila sam u sebi - a daj više reci toj maloj da je lijepo nacrtala, a ne kolko boje si koristila, đizs.
neprimjenjive su mi i zvjezdice. ne ide.
a neprimjenjiva mi je i dosljednost. da u jednom trenu kažem nema soka i toga se držim ko pijan plota. opet ne ide.

enivej, on topik, moja prilično tantrumasta djeca, oboje, nikad u dućanima nisu radila scene.
kombinacija ovdje rečenog.
prvo, dok su tako mali, zaposliš ih u dućanu, da oni imaju ulogu biranja. od dućana napraviš igru.
drugo, dogovoriš neku sitnicu koju će dobiti, na kraju, na kasi.
treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

[cipelica]

naljutiti se i vikati nije knjiški?
u jednoj trećoj knjizi juul reče:
"a sad zašutite i slušajte. dosta mi je vašeg brbljanja i ne želim više čuti ni riječi o razrednom slavlju. ja radim svoj posao i predajem, a to je danas bilo nemoguće. želim da sada sjednete na svoja mjesta i usredotočite se na školski rad koji ćete pisati sljedeći četvrtak.I TO SMJESTA!"
nastavnica viče iz sveg glasa, po vratu su joj izbile crvene mrlje, a oči su joj pune srdžbe. nema sumnje da su djeca prevršila mjeru. neka su se djeca uplašila, a nekima ja žao-što je u redu. nešto starijoj djeci neće naškoditi ako se suoče s osjećajima odraslih-bez obzira jesu li ti osjećaji nekome tko to promatra izvana razumni ili nerazumni.
da je nastavnica svoju prodiku zaodjenula u riječi kojima bi djecu izgrdila, ponizila ili povrijedila, to bi oslabilo njezin položaj u razredu. svoje bi granice označila tako da povrijedi djecu i time ne bi stekla vjerodostojnost.
s druge pak strane nema sumnje da bi željeno djelovanje izostalo da je nastavnica svoju izvornu frustraciju maskirala slatkorječivošću, apeliranjem i izražavanjem žaljenja, jer joj ni to ne bi dalo vjerodostojnost."

[crnka84]

treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

a što ako to njega ne tangira previše? čini mi se da ga uopće nije briga što sam ja u tom trenu ljuta/bijesna. jedino što sam do sad shvatila da mu zaokupi pažnju, je, ako sam tužna...

[rehab]

Kazna i posljedica nisu sinonimi. To sto ju neki od vas koriste kao sinonime to je drugi par rukavica.

Mislim da je kljucan zadatak (i izazov) roditeljima pronaci nacin vodjenja koji uzima u obzir potrebe djeteta (ukljucujuci i potrebu za autonomjiom o kojoj govorite), a da se pritom ne narusaca psihicki i tjelesni integritet djeteta.

Ja svaki put reagiram na svako ponasanje koje krsi dogovorena pravila i/ili ugrozava neciji integritet, ali nastojim pritom biti podrzavajuca, dakle ne izgubit zivce, vikati, povrijediti, prijetiti.

Meni je ovo totalno nelogično. Više nego na Juula, ja se oslanjam na Pavlova, koji je davno dokazao na koji način učimo. Ako se ponašam podržavajuće kada se dijete ponaša neprimjereno, sigurna sam da dijete iz toga neće ništa naučiti. Barem ne moje dijete, neću sad o onoj lako odgojivoj djeci s izrazito blagim temperamentom. Ako ništa drugo, uvjerena sam da to zbunjuje dijete. Zapravo me čitava priča podsjeća na jednu moju profesoricu iz fakultetskih dana koja se ponašala baš ovako kako ti opisuješ. Uvijek je imala neki polusmiješak na licu, pažljivo birala riječi kojima će komunicirati s nama, sve što joj je smetalo izgovarala je u nekom pozitivnom, podupirućem tonu... Na kraju su je studenti doživljavali kao licemjernu i neiskrenu. Ne kažem da dijete treba vrijeđati i uništavati, ali ono treba osjetiti loše posljedice (ili kazne) za neprimjereno ponašanje.

[eris]

Moj sin je trčao po trgovinama, ponekad bi slučajno ponešto i razbio. Kada sam ga prestala voditi bilo gdje, moja mama je tada rekla:" Ako ga skloniš od izazova trenutno jel misliš da će on nešto skontati i da će tebi biti lakše?! Ne, ti samo odgađaš njegovu neposlušnost!" I tako smo se nas dvoje znojili prilikom odlaska u trgovinu, prilikom odlaska nekome u goste, prilikom bilo čega, gdje je on mogao doći do "izražaja". JA nekada ludila, nekada objašnjavala, nekada galamila, čak sam znala i plakati od muke. I onda je to odjednom prestalo, čak mu je sada sa 10, bezveze kada mala seka nešto izmišlja ili galami dok kupujemo. Uz to, lijepo pozdravlja, pametan je, odgovoran, slobodan, nije ono nevjerovatno stidan, kao što neka djeca budu. Skroz ok lik koji jasno izražava svoje stavove, i ima svoje mišljenje. Svi su naprosto ludi za njim.
Sad trebam se nadati da će i ova mala biti jednom takva

[Deaedi]

Matovila, sve sto ti pises lijepo zvuci u teoriji, ali u praksi bas ne funkcionira

I naporno je svima, i roditeljima i djeci, to stalno promisljanje kako reagirati, kako se postaviti na neko ponasanje...

Npr., ja kuham, cujem iz djecje sobe da je neki dvostruki tantrum u tijeku, samo zavicem: ko se svadja, danas ne gleda crtic - i obicno zavlada mir! Kakva analiza potreba djeteta i ne narusavanja psihicko/tjelesnog integriteta djeteta? U xy svakodnevnih situacija? Od strane nekoliko osoba koje su s djecom na dnevnoj bazi? A svaka od njih ima svoja pravila i stavove - npr. deda nekako uvijek ocejkuje da starija popusti mladjem, tata ih gleda kao ravnopravne, baka ih kod sukoba brzo razdvaja bez rjesenja i zabavlja necim novim, a ja ne znam kako reagiram - kako mi se cini da bi bilo OK. Ne promisljam dubokoumno, nastojim postici neku harmoniju, bez previse filozofiranja, osnovna premisa je da smo obitelj, da se volimo i zato se izvolite lijepo ponasati jedni prema drugima.

[leonisa]

i to fake ponasanje. dijete kuzi. i te kako kuzi.
ko sto sam napisala, ponasam se kako se osjecam.
i ko cvijeta sam nedosljedna i muku smo mucile dok sam pokusavala postupiti "kako knjige kazu" dok se nisam pomirila s time da sam nedosljedna inedosljedna u svojoj dosljednosti i postala dosljedna samoj sebi. tad je krenulo sve puno bolje.
i izderem se kad se osjecam kao da cu eksplodirati, al i o mojim emocijama nas dvije razgovaramo, ne samo o njenim.
ne je ne, a ne ne al bravo sto si se potrudila oboriti moje ne (ok, to nekad bude kad se zezamo).

edit: nadovezala sam se na rehab

[leonisa]

nedosljedna inedosljedna u svojoj dosljednost

nedosljedna i dosljedna u svojoj nedosljednosti.
:kava:

potpisujem deaedi.
samo nemoj, matovilka, pretpostaviti da je deaedi iz vedra neba bez da je ikad s djecom o icemu pricala, prijetila kaznom radi nekog ponasanja.

tako se reagira kad su debelo definirana neprihvatljiva ponasanja i rasclanjena na 10 zasto nisu prihvatljiva. i kad su djeca dovoljno velika da sami rijese stanje koje je izazvalo tantrum.

[Barbie*]

joj sve je to meni super!super pišeš Matovila! uzet ću si ovu knjigu što si preporučila.Nešto sam si već i sama pronašla.....
Čitam, preispitujem se, Bogu se molim- JER se svaki dan borim sa sobom i sa svojom trogodišnjakinjom!!! ajme... kakva ludnica zna biti ovih dana.
Crnka - i kod nas je polako nervoza rasla kako sam bila trudna, a sada sam rodila! ova glupa zima još traje! valjda i ta djeca osjete te promjene, pa su i oni malo nervozni. Ona se isto sigurno jadna bori sa osjećajima ljubomore,...
Ne znam, život je jednostavno takav - nekad si kratkog fitilja i poludiš (očekujem od nje previše, a ona je ipak još dijete), pa i ako se pokušavam smiriti ona vidi moju facu i zna me da sam poludila i onda ona poludi! ajme...
ma uglavnom meni je to sve nekada jako teško, na večer se onda preispitujem, osjećam grižnju savjesti, i tako. Borim se, ko neka luda sama sa sobom! Ovih dana se izmjenjujemo ja i muž. On ima vagon živaca, a kada ga njemu uspije izvući uskačem ja, on se onda malo smiri, pa opet u krug!
Svašta sam ja nadrobila, valjda ću i ja ispasti dobar roditelj

[Suncokretica]

ni tada necu reci da cemo uci i pozdraviti prodavacicu vec cemo u nekom trenutku razgovarati kada se ljudi pozdravljaju, a ja cu pozdraviti i ona ce uciti od mene. i znat ce zasto se pozdravlja prodavacica, a ne da ju pozdravlja jer sam ja tako rekla prije nego smo zakoracili u ducan.

X
http://www.naturalchild.org/naomi_aldort/manners.html

[leonisa]

treće, ako ga ponese i nestane negdje, a oće to djeca kad ga nađeš, ako već nije i samo dijete u panici, spuštanje u čučanj i razgovor. dok si u čučnju, dobro vidi tvoju izbezumljenu facu, uznemirenu jer si ga izgubio iz vidokruga i panično tražio. spoje se neverbalna i verbalna komunikacija i teško da će to ponoviti. ako si stvarno uznemirena. to im je dovoljna i kazna i posljedica, kako god hoćete. hebeš sok. a ako nisi, a onda znači da dijete nije baš toliko zabrljalo.

svaki bitniji razgovor vodile smo ovako. oci u oci. spustala bi se na njezinu visinu ili bi, dok sam bila trudna pa je to bilo malo teze izvedivo , dizala na svoju (stepenice, kauc...). jedino tako me moze dozivjeti u potpunosti, vidjeti mene i ja nju. pa tako i moje emocije. bez da joj patroniziram s visoka. jedino u takvom polozaju mogle smo imati produktivnu komunikaciju.

[marta]

Hehe, razmisljala sam nesto o ovom topicu i sjetila se da je je moja mama imala tu shemu s objasnjavanjem do besvijesti, ono vodenica koja drobi, a u rijeci uvijek dovoljno vode. Aaaaaaaaa, kako je to meni (bilo) naporno. Kad ti sto puta objasni nesto ocito, a u tebi raste otpor.

[leonisa]

ahahahaha bas
imala sam u siroj familiji takve :D

mislim da ce dijete pitati pitanja i potpitanja ako mu je interesantna tema i ako ga zanima zasto je zasto i otici u detalje i dubinu. i znacit ce da je tada spremno na to.
ja i da hocu biti vodenica koja drobi (a necu jer ih se jezim) ne bi imala kada od silnih pitanja koja dobivam

[*mamica*]

Smatram da život nije crno-bijel, nisu ni djeca, nije ni odgoj. Čitanjem i učenjem možemo naučiti puno toga, raditi na sebi, postati bolje osobe i bolji roditelji, ali moje je mišljenje da djeca jedino cijene i prepoznaju autentičnost, iskrenost, čvrst stav.

Nikada mi nije palo na pamet svome djetetu dati na izbor hoće li obući jaknu ili neće. Jednostavno, jakna se oblači. Uzmeš dijete, sjedneš ga na sebe i obučeš mu jaknu. I gotovo. Nema pitanja oko toga kada se ide van. Ista je stvar sa autosjedalicom u autu, sa pranjem zubi i sl.

Ili, npr., pošto sam imala jako maleno dijete, uvijek sam izbjegavala pitanja "može li? hoćeš li?". Npr., nikada ne bih rekla: "sada pokupi igračke pa idemo spavati, može?" jer samim time malenom djetetu dajem izbor da se misli hoće li ili neće.

I smatram da je nekada bolje pokazati svoju ljutnju, uznemirenost i sl. nego se u situaciji prisjećati što ono Unicef i Juul kažu, pa uzimati zraka i mirnim glasom ponavljati. Dijete će prepoznati da to nije iskrena reakcija, a u skladu s time će se i ponašati neprimjereno i neće vjerovati roditelju.

Ili, što ako me dijete pokuša udariti? Ja bih u toj situaciji zaustavila ruke (stisnula ih uz tijelo - NE BOLNO!!), oštrim i ljutitim glasom (ne vikanjem!) rekla "ne smiješ udarati!" i posjela dijete na kauč/poslala u sobu/odmaknula se od njega, sve to na par min. Tako bih dala do znanja da sam ljuta i da je takvo ponašanje totalno neprimjereno. E sad ti to zovi kako hoćeš - kaznom, disciplinom, posljedicom, ne znam, ali sigurno mi ne bi palo na pamet milo se nasmiješiti i ljupkim glasićem reći "neee dušice, ne to raditi".

[rehab]

Matovila, sve sto ti pises lijepo zvuci u teoriji, ali u praksi bas ne funkcionira

I naporno je svima, i roditeljima i djeci, to stalno promisljanje kako reagirati, kako se postaviti na neko ponasanje...

Npr., ja kuham, cujem iz djecje sobe da je neki dvostruki tantrum u tijeku, samo zavicem: ko se svadja, danas ne gleda crtic - i obicno zavlada mir! Kakva analiza potreba djeteta i ne narusavanja psihicko/tjelesnog integriteta djeteta? U xy svakodnevnih situacija? Od strane nekoliko osoba koje su s djecom na dnevnoj bazi? A svaka od njih ima svoja pravila i stavove - npr. deda nekako uvijek ocejkuje da starija popusti mladjem, tata ih gleda kao ravnopravne, baka ih kod sukoba brzo razdvaja bez rjesenja i zabavlja necim novim, a ja ne znam kako reagiram - kako mi se cini da bi bilo OK. Ne promisljam dubokoumno, nastojim postici neku harmoniju, bez previse filozofiranja, osnovna premisa je da smo obitelj, da se volimo i zato se izvolite lijepo ponasati jedni prema drugima.

Baš tako. I ja sam bila u fazi kad sam se držala Juula ko pijan plota, i to je bilo dok sam bila sama kući s djetetom, 1 na 1. Pogubili se i ja i dijete. A onda sam dobila posao, stiglo i drugo dijete... Juula se sjetim tek kad ga spomenu na forumu. Još kad uz to netko živi u većoj zajednici, pa svatko ima potrebu uskočiti i nadodati nešto svoje... Nije da od Juula nisam puno naučila i promijenila neke svoje stavove i razmišljanja, ali da slijepo slijedim sve što mi Juul propiše... No way. Uostalom, mislim da je i on negdje izjavio da je puno bolji pisac i terapeut, nego roditelj. Zato jer je život naprosto prepun raznih zamki i okolnosti, i nekada se moraš voditi srcem, snagom, voljom i razumom, a ne diktiranim pravilima.