i potpis na cipelicu, zusku i apri.
 |
|||
|
|
|||
i potpis na cipelicu, zusku i apri.
Voljela bih još dodati koju riječ u vezi razlike starog i novog odgoja, iz vlastite perspektive, samo kao djeteta;
Ja sam bila JAKO dobro odgojeno i fino dijete, skupa sa bratom. Došli bismo u goste, moji bi sjedili i pričali s domaćinima, a nas dvoje bi se mirno -satima- igrali u susjednoj sobi. No, upravo smo tako odgojeni ZATO što smo DOBIVALI batine. Barem u našem slučaju ne vrijedi ona da su djeca koja tuku drugu ona koja dobivaju batine doma. I baš zbog toga što se sjećam koliko sam se jadno osjećala kao dijete jer su sve moje potrebe bile stavljene na zadnje mjesto, jer smo morali ispasti fini i dobro odgojeni pod cijenu batina, ne želim to raditi svojem djetetu. Ne želim da bude papak kao ja koji trpi, trpi, trpi, ne zna reći ne jer su ga tako naučili, već hoću da bude hrabar i samosvjestan, pa makar neke bakice komentirale kako je neodgojen.
P.S. Moji su starci, hvala Bogu, svoju grešku u odgoju shvatili do moje 8. godine i JAKO su se promijenili, ali dio štete se ne može sanirati. Barem ja tako mislim.
xseni prvotno napisa
ja porazgovaram s djetetom. lijepo, ali i uvjerljivo. ne obracam se mami ili tati, ne okrecem ocima, te pokusavam ne biti u modu (ah koji grozni roditelji, a prefise sam fina da im to kazem)
ja se ufuram u mod: dijete radi u mojoj kuci nesto sto je meni neprihvatljivo. kako da to rijesim? koncentriram se na to da porazgovaram s djetetom / sprijecim ga / usmjerim na nesto drugo / maknem ono sto je "predmet zudnje".
ne biste vjerovali, ali to funkcionira.odnosno funkcioniralo je , jer mi je cura sad vec velika.
bonis je sto nema ni zle krvi izmedu roditelja i mene. (ok , sigurno ima roditelja kojima je to neprihvatljivo, ali ovi iz mog kruga, su to prihvatili)
vjerojatno je vazno i to, da je djecu ne promatram (u tom kontekstu) kao neodgojene divljake, (mada ne dvojim, da mozda ima i takvih), nego narosto kao djecu.
moja se cura i nasarala po zidovima, i pentrala po stolu i posvuda, i hendlala uredaje, listala knjige...itd - kod nas doma, naravno.
isto tako je od rane dobi razumijela, a mi smo je tome ucili, da u razlicitim kucama vaze razlicita pravila (koja nisu u vecini slucajeva bolja ili gora, nego naprosto drugacija). ja isto mislim da je saranje ili nesaranje zidova u vlastitoj kuci neutralno, dakle ni dobro, ni lose, ovisi o tome sto roditelji dopustaju. bitno je ito, da je sam ja ta pravila u drugim kucama takode dozivljavala neutralno. ona je to zaista jako brzo skopcala, i sve je funkcioniralo jako ok.
:
jos jedan iks.
I još jedan...
Ja baš volim što je moje dijete malo čudovište.
a kad smo kod šaranja po zidovima...
kod nas doma u načelu nije dopušteno šaranje po zidovima. dakle, nismo hrabrili djecu da svoju kreativnost realiziraju po zidovima. pa tako j nikad i nije šarao po zidovima. al je zato m svaku priliku koristila da malo pošara nešto
a najsmješnija scena, čini m ise da sam o tome pisala već... dakle, m, 2-3 godine, sama u sobi, mi u dnevnom. i onaj tako dobro poznati filing tišine, kad znaš da nešto ne valja, al ti tako paše ta tišina da pustiš malo nek traje pa kud puklo. ko to nije doživio nek digne ruku
i, sad već sa strahom, krećem prema sobi, a ona u kutu sobe, s flomasterom šara po zidu. vidi mene na vratima, čuje moje ne, i krene brzo brzo šarati po zidu, ne bi li što bolje iskoristila vrijeme koliko mi treba od vrata sobe do nje, znajući da nakon tih mojih par koraka dolazi kraj zabavi.
to je toliko bilo smiješno, taj njen :slavodobitno_paničan_domislila sam se kako zeznut mamu: izraz lica, da je vrijedilo svake šare na zidu, vjerujte
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 09.04.2013. at 13:05
Cvijeto kao da sam ja ovo pisala.
Isto je A radio sa tipkovnicom, udara po tipkovnici i kada ja viknem ne on ubrza da što više puta udari dok ja dođem do njega.
Ovo me samo podsjetilo kako su mi brzo djeca narasla.... Mlađi je imao epizodu šaranja zida (ne flomasterom nego voštanom bojicom - bili su premali za flomiće kad se to dogodilo). Poslije je dobio kanticu s bojom i kist, pa smo zajedničkim snagama popravljali štetu...
A stariji je isto bio štetočinja u ograničenom opsegu - imam jednu fotografiju borbe s Diners časopisom, kad ga je sredio bolje od rezača papira, na sitne sitne komadiće!
Znali su jako dobro što se ne smije. Nije se smjelo igrati s pravim alatom ako netko od odraslih nije bio blizu. Naš mlađi ipak nije mogao odoljeti i jednom je ustao u cik zore (koja je to bila motivacija - on je inače spavalica)... MM je bio doma, ali je spavao i kad je ustao zatekao je maloga kako si je kliještima za blankiranje otkinuo komadić kože s lica. Krv mu je je curila, a ovaj je šutio jer je znao da radi ono što ne smije...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 09.04.2013. at 13:33
Smjehuljica je jučer izvadila škare, one tupe, kratke... usmjerila si ih prema trbuhu i stisnula. Stradala je samo majica. Imamo njen prvi modni remake.
Gdje je bila mama? Pospremala i zvala ju da se pridruži...
naravno ono kad sam napisala da bi ja kao kvočka stala nad njom da ne išara nešto,
odnosilo se na to da smo "u gostima"
mi u kući definitivno već dobrih par mjeseci imamo išarane zidove i od obične kemijske, a kamoli ne od flomića, ne zato
što joj je to dopušteno kući, nego čisto zato što kući nije tako pod budnim okom više kao što je i dalje u gostima i tako po meni jednostavno mora biti,
razliku mora razumjeti
a ovo cvijeto o divnoj tišini i paničnom šaranju
kao da pišeš o mojoj M
Ha, ha, da ovo je i kod nas s tastaturom i mobitelom.a kad smo kod šaranja po zidovima...
kod nas doma u načelu nije dopušteno šaranje po zidovima. dakle, nismo hrabrili djecu da svoju kreativnost realiziraju po zidovima. pa tako j nikad i nije šarao po zidovima. al je zato m svaku priliku koristila da malo pošara nešto
a najsmješnija scena, čini m ise da sam o tome pisala već... dakle, m, 2-3 godine, sama u sobi, mi u dnevnom. i onaj tako dobro poznati filing tišine, kad znaš da nešto ne valja, al ti tako paše ta tišina da pustiš malo nek traje pa kud puklo. ko to nije doživio nek digne ruku
i, sad već sa strahom, krećem prema sobi, a ona u kutu sobe, s flomasterom šara po zidu. vidi mene na vratima, čuje moje ne, i krene brzo brzo šarati po zidu, ne bi li što bolje iskoristila vrijeme koliko mi treba od vrata sobe do nje, znajući da nakon tih mojih par koraka dolazi kraj zabavi.
to je toliko bilo smiješno, taj njen :slavodobitno_paničan_domislila sam se kako zeznut mamu: izraz lica, da je vrijedilo svake šare na zidu, vjerujte
Što se tiče šaranja zida, to je kod nas ovako izgledalo:
zalijepili hamer na stup i objasnili joj da samo tu može crtati. Međutim, ona je u nekom trenutku pošarala drugu stranu stupa pa smo joj objasnili da se tu NE šara, dakle, rekli smo preko nekoliko puta NE, pokazali na zid, i rekli DA,pokazali na hamer. Shvatila je poruku.
Sljedećih nekoliko puta kad je poželjela flomastere, igrala je taktično - došla bi do tih svojih šarotina na zidu, uperila prst u njih i vikala NE, gledajući nas. A onda bi stala ispred vrata sobe u kojoj su spremljeni flomići i pokazivala na hamer pa na sobu
Međutim, u nekom od tih crtanja, bio je trenutak kad se ipak nije mogla suzdržati i na brzinu pošarala i drugu stranu stupa, nakon čega je bila pokunjena, ali - vjerujem - da je uživala u tih par sekundi nepodopštine (jer bih i ja). Opet, pokazivanje pa NE itd.
Uglavnom, više ne šara po zidovima. Shvatila je da se to ne smije. A mi smo očekivali da će u prvo vrijeme šarati po zidu i pripremili smo se na to, nije nam to drama, zapravo još smo i dobro prošli.
Vjerujem da će biti još šaranja i još upućivanja što se smije, a što ne, ali to je proces učenja o pravilima. Sviđa mi se da dijete istražuje, pa makar se radilo i o šaranju po zidu (barem taj jedan, prvi put), sviđa mi se da dijete pokuša prekršiti poneko pravilo (a ne da sve posluša iz prve uvijek) i da na taj način dodatno upoznaje sebe i roditelje.
Nikad mi ta jako poslušna djeca nisu bila po ćeifu, čak ni kad sam ja bila dijete.
Ali, daleko je sve to od "čudovišta" ili bolje reći neodgojenih mališana koji stvarno doma nisu od staraca dobili osnove kulture ili s njima imaju dobar odnos pa se to manifestira na van...
Ja sve to vidim kao prva umjetnička djela.
Istina, nezna, zato je na roditelju da reagira, meni to nije bio normalan prizor sve da mi je i majka sama donjela tu staklenku u goste. Da se razumijemo, ne krivim dijete, krivim majku koja ne reagira sva isprepadana mogućim traumama, emocionalnim hendikepima i dalje da ne nabrajam. Nikako nisam za to da se dijete udari po guzi, ali maknuti staklenku na neko neuočljivo mjesto i istrpiti nekoliko suzica uz zagrljaj meni se čini prihvatljiva opcija.
A k vragu i vi saraci zida
Posljednje uređivanje od Tiziana : 09.04.2013. at 14:17
evo da se jos nadovezem. nismo mi sad ohrabrivali to neko saranje (ono saraj dijete, mi smo slobodumniroditelji koje necegusititvojukreativnost), nego se to naprosto par puta dogodilo, a mi nismo od toga pravili frku. osim toga sarala je samo po dva zida i to olovkom. vjerojatno bi i mi je pokusali od toga oduciti da nam je recimo flomicima ili temperama posarala cijeli stan.
nasa je cura bila vise penjacica, ta se je pentrala svuda i stalno, a posto sam ja imale neke emocionalne issue sa drustvom mrtvih pjesnika, nisam je imala srca skidati sa stola, kad bi se ona na njega popela i nesto deklamirala. (ah ta sjecanja, pocinjem biti sentimentalna)
osim toga imala je fazu "skrivanjaa" tavica, poklopaca u recimo ormar u garderobi. ja onako bjesomucno trazim gdje li sam samo zametnula tavu, kad me ona vuce za ruku i vodi u ormar. onda je jedno vrijeme u onu platnenu ovjesenu "nesto" sa puno depica , gdje su stajale njene higijenske potrepstine, trpala sve i svasta sto bi joj se ucinilo zanimljivo. ali ajde, bar smo znali gdje da trazimo, kad nam je nesto usfalilo.
i posebna prica je bila "sila teze". jos je bila mala mrvica, sjedila bi u svom triptrapu i bacala npr. zlicu na pod. svak pad bi bio popracen fasciniranim uzvicima, pa onda - "mama digi", pa opet jovo na novo. doduse ocito je kuzila vise nego sto mi pretpostavljamo, jer nikad tako nije bacala case ili tanjure, nego zlice, vilice, komade kruha i slicne stvari koje se nisu razbijale.
osim toga, pravila su tu i da ih ponekad iskusamo, zar ne?
ovo nikako ne znaci da podrzavam razbijanje i divljanje u gostima ili kod kuce, samo hocu reci, da bih se ja iskreno zabrinula kada dijete ne bi naikad napravilo nesto i po svom ceifu.
potpuno je normalno.A k vragu i vi saraci zida
puno puta sam cula price od roditelja koji su sve te sampone, arfove i slicno morali zakljucavati ili stavljati na nedostizna mjesta.
mi nismo nista premjestali, curi nikad nije palo na pamet takve stvari isprobavati. djeca su razlicita.
da bih se ja iskreno zabrinula kada dijete ne bi naikad napravilo nesto i po svom ceifu.
i ja
Moj mlađi je samo jednom išarao zid ali to je bilo ludilo, nekoliko kvadrata flomastera i kemijske po zidu. Pa kad sam mu krenula objašnjavati da to nije ok, da se to ne radi, on mene odveo u svoju sobu di sam ja iscrtala sto tisuća crteža po zidovima. Mislim, možeš ti pričati koliko oćeš ali ono što dijete vidi, to i radi. Zašto bi moj crtež bio vrijedniji od njegovog?
netko je spomenuo onog mog malog s kojim sam se susrela..niti je agresivan, niti je neodgojen, ljubmoran je jer je dobio bebu pa se jadan nosi s tim kako zna. Ja to sve razumijem ali reakcija njegove mame mi je bila bezveze jer moja jednogodišnja kćer ne može biti njegov ispušni ventil, nek ona to rješava na drugačiji način a ne tako da ga puštaš da ozlijedi bebu pa onda na greškama ga učiš.
Zapravo, djeca su djeca i njima stvarno svašta pada napamet. Ali roditelji moraju odreagirati kako treba. Mene osobno zaboli kako će tko odgajati djecu ali nek se ne diraju u moje.
O, da, kuhinjski ormarić je imao ključ! Nije da su se nešto jako navlačili na to, ali me bilo strah jer te kemikalije nisu baš bezazlene.potpuno je normalno.
puno puta sam cula price od roditelja koji su sve te sampone, arfove i slicno morali zakljucavati ili stavljati na nedostizna mjesta.
mi nismo nista premjestali, curi nikad nije palo na pamet takve stvari isprobavati. djeca su razlicita.
Isto, mom starijem nikad na kraj pameti nije padalo raditi nepodopštine tipa šaranje zida - čak je pokušavao ukrotiti i mlađega, he he he... ali zato im je recimo palo na pamet probati pesje kekse i slično! Sigurno svaki roditelj može prijaviti zbirku bisera, ali nisu nužno sve iste.
Haha, to je moja malena radila sa kopanjem po odjeci i otvaranjem ladica u kuhinji. Taj izraz lica i brze bolje da napravi sto se ne smije dok je ne dohvatim - neprocjenjivoa kad smo kod šaranja po zidovima...
kod nas doma u načelu nije dopušteno šaranje po zidovima. dakle, nismo hrabrili djecu da svoju kreativnost realiziraju po zidovima. pa tako j nikad i nije šarao po zidovima. al je zato m svaku priliku koristila da malo pošara nešto
a najsmješnija scena, čini m ise da sam o tome pisala već... dakle, m, 2-3 godine, sama u sobi, mi u dnevnom. i onaj tako dobro poznati filing tišine, kad znaš da nešto ne valja, al ti tako paše ta tišina da pustiš malo nek traje pa kud puklo. ko to nije doživio nek digne ruku
i, sad već sa strahom, krećem prema sobi, a ona u kutu sobe, s flomasterom šara po zidu. vidi mene na vratima, čuje moje ne, i krene brzo brzo šarati po zidu, ne bi li što bolje iskoristila vrijeme koliko mi treba od vrata sobe do nje, znajući da nakon tih mojih par koraka dolazi kraj zabavi.
to je toliko bilo smiješno, taj njen :slavodobitno_paničan_domislila sam se kako zeznut mamu: izraz lica, da je vrijedilo svake šare na zidu, vjerujte
S druge strane, netko je spomenuo figurice u bakinoj kuci, tako je bilo i kod nase bake, bezbroj figurica na sve strane, nadohvat ruke, zivi kic. Nikada niti jednu taknula nije i jos me baka hvalila kako sam je lijepo odgojila kada nista ne dira i da svugdje mogu s njom u goste. A ja nit luk jela nit luk mirisala
super
nama na tepihu piše "i love you, mum"
kako se ljutiti?
nego, pravila... naravno da su ih kršile i da ih i dalje krše
no, sve manje. kako djeca rastu, lakše se sporazumijevamo oko nekih stvari koje su bile problem kad su bile manje
no, skoro 9-ogodišnjaci imaju neke druge bubice. nije više issue šaranje
što se tiče pravila u vlastitoj i tuđoj kući, bilo im je potpuno prihvatljivo da se kod sebe doma mogu igrati sa suđem i kuhati (u pravom suđu)
no, nisu to nikad radile u gostima, npr.
Čitam temu od početka pa ću se najprije osvrnuti na ovaj post.Prije su i učitelji dijelili batine, puno stvari ne bi ni izlazilo iz razreda.
Ja sam prva zatajila mami vid nasilja na nekim satovima, ne zato što sam se bojala nego ne znam ni sama. Smatrala sam da je odrastao čovjek bog koji ne griješi i uvijek zna što radi. Danas od rođenja šaljemo drugačiju poruku djecu - nitko ne zna sve i nitko nije savršen.
Zanimljiva bi bila tema o malim agresivcima koji agresiju vuku 'iznutra', ajde nek je netko otvori (ja bi, al sam slaba s uvodnim postovima
Moja učiteljica od 1-4 razreda je palila šamare i vukla za uši i zulufe pod normalno. I ja sam pokupila par puta ćušku. Za stvari kao što su brisanje ploče kad nije trebalo i sl. Nikad - nikad o tome nisam rekla svojim roditeljima, bila sam prestravljena time da bih uopće mogla išta reći ikome. A i tada se na to gledalo kao na učiteljičino pravo.
Zamislite tu situaciju danas u našim školama, jel?
Evo, Cvijeta je shvatila moj pointJe, kad tak kažeš, istina je
Ovisi Beti. Ja se sa svojim trogodišnjakom mogu dogovoriti. Ali, nisu sva trogodišnja djeca na istom komunikacijskom i kognitivnom levelu. Pa neko dijete nauči sa 2 god, a neko sa 3 i po. I još jedan vrlo važan moment je dječji emotivni razvoj u toj dobi. Djeca se u toj dobi još uvijek ne uspijevaju potpuno suzdržati, niti na primjeren način pristupiti onome što ih zanima. Većinom reagiraju jako impulzivno. Tako dijete u toj dobi možda 10 puta uđe u dućan i bude super pristojno. 11. put uđe u dućan, i iako zna kakva su pravila ponašanja u dućanu, ne može odoljeti da se ne baci na zemlju jer ne može dobiti igračku koju je jako poželjelo. Starije dijete bi već trebalo biti socijalno i emotivno zrelije i smirenije, i već bi mu manire pristojnog ponašanja trebale biti automatizirane.
dio koji sam iksala od seni
imam dodatak. naime, prvi put cu se ja obratiti djetetu, ali cu ocekivati od roditelja tog djeteta da se aktivira ako me dijete ne poslusa. drugim rijecima, pi*dit cu ako taj roditelj vidi sta dijete radi, vidi da ja to ne odobravam, vidi da mu se obracam i ne dopustam i dalje samo gleda kako dijete to nastavlja raditi.ja porazgovaram s djetetom. lijepo, ali i uvjerljivo. ne obracam se mami ili tati, ne okrecem ocima, te pokusavam ne biti u modu (ah koji grozni roditelji, a prefise sam fina da im to kazem)
ja se ufuram u mod: dijete radi u mojoj kuci nesto sto je meni neprihvatljivo. kako da to rijesim? koncentriram se na to da porazgovaram s djetetom / sprijecim ga / usmjerim na nesto drugo / maknem ono sto je "predmet zudnje".
ne biste vjerovali, ali to funkcionira.
bonis je sto nema ni zle krvi izmedu roditelja i mene. (ok , sigurno ima roditelja kojima je to neprihvatljivo, ali ovi iz mog kruga, su to prihvatili)
vjerojatno je vazno i to, da je djecu ne promatram (u tom kontekstu) kao neodgojene divljake, (mada ne dvojim, da mozda ima i takvih), nego narosto kao djecu.
nisam im ja bejbisiterica, zar ne?
upala mi je ova razlika u oko pa sam citirala,nije zuska odgovarala apri.....
definitivno imamo drugacije granice i pravila,sad cu se jos zabrinuti da zakidam dijete sto ne dam da istraziva...
iako ima tek 18mj,ja mojoj stvarno ne dopustam nikakav oblik unistavanja imovine (pa i onog sto se da popraviti/prebojati isl) ili "kreativnog izrazavanja"....
nista cudno,s obzirom da se sjecam kako sam ja dobila "degenek" za 3 tockice (u obliku trokuta) zelenim flomasterom koje sam napravila na tapetama u svojoj sobi....
ali zato joj pustam da se sama penje uz i niz stepenice,nisam ni mislila da je to ista cudno dok se neka starija zena nije na mene izderala neki dan kad je tako isla sama stepenicama ispred mene...(da jesam li ja normalna,da ce pasti)
imam srecu sto je N. usitinu poslusna,ne odvec znatizeljna tako da generalno nemam potrebe puno govoriti: NE....a daleko od toga da je to zato sto joj je sve dopusteno...
imala sam zive djece u gostima,bilo je stete (ne nepopravljive) i ljutili su me "neobadani" roditelji koji su im dopustali da cine stetu....pretpostavila sam da je ocito tako i u njih doma,da im dopustaju (i da je normalno) to sto rade u mene da rade i u sebe doma...
neki mi je dan bilo neugodno kad je N. uvalila rukicu u zdjelu i prosipala grickalice po podu/tapitu kad smo bili u gostima...zamolila sam prijateljicu da ih makne iz njenog dosega jer ju nisam mogla odvratitit od njih a ona mi je rekla:pusti,nema veze pa dijete je,usisat cu poslije....i ostavila je zdjelicu ispred nje....no kako je meni bilo neugodno, pocela sam dizati sjemenke i jesti ih tako s poda (puhnula sam prije
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 09.04.2013. at 18:14
a ja sam pak mojoj dopustala da s poda jede one rizine kuglice, suho sitno voce.
bilo mi je bitnije da vjezba pincetahvat nego da li cu morat usisavati ili ne.
a njoj je to bilo jako zabavno, sjediti na podu sa svojom malom zdjelicom i nabadati. pa kad poludi, prosuti je i nabadati s poda.
reakcija mame iz tvog posta mi je sasvim ok.
i nije isto sjemenke i krastavci koji su mokri i s tekucinom.
no takodjer mislim da je i u slucaju krastavaca do odraslih koji su trebali "vruci" predmet maknuti od djeteta.
vjezba i moja pincetni,skuplja mrve s poda,dodava mi i govori:'meće...
tada joj je samo bilo napeto grabiti sakom i prosipati grickalice po podu (kao da su kamencici na plazi)....a zdjela je bila oogromna....
slazem se za micanje onog sto ne bi ni trebalo biti u djecjem dosegu....no nije nam isto misljenje koje su to stvari ...
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 09.04.2013. at 18:48
pa to je na onome kome smeta da makne, zar ne
ili roditelju koje pozna svoje dijete da upozori, pa ako vlasniku smeta da makne
Istina.
Nama taj pošarani komad zida stvarno nije bio važan, a sad vidim da je to bio ispravan stav jer smo zauzvrat dobili puno više. Dok curka šara po hameru, mi crtamo razne stvari i objašnjavamo što je što. U jedno popodne zapamtila je devu, galeba, jelena, a samo smo se MD i ja prepucavali crtanjem (jer fakat ne znamo crtati) i zabavljali sami sebe...
Ili viče a-a-a-a i pokazuje na galeba. Nacrtali smo i park pa nakon toga često pokaže na park, počne ljuljati ruku i stane kraj vrata.
Nacrtali smo i mamu, i tatu, i nju, pa nas pokazuje i govori mama i tata...i tako. Fora je.
Idemo za tim da djetetu treba dati što više iskustava i doživljaja. I ona se penjala i spuštala po stepenicama puzajući, sad ih hoće sama savladavati hodanjem, inzistira, neće da je nosim po stepenicama. Danas je pala po njima, malo plakala i nastavila. Parkom svakodnevno hara, na toboganu se već dugo spušta sama, kopa prstima zemlju, prebire kamenčiće, pozdravi svakog psa... Meni se to sve čini normalnim dok ne dođe neko dijete kome mama ne da da sprlja prste, diže ga kad dođe psić ili visi stalno nad njim.
S druge strane, jedni poznanici svoju čak mlađu curku od moje puštaju da tumara parkom dok oni piju kavu u bircu do. To se meni, pak, činilo čudnim, kao, pa ne možeš dijete ostavit na udaljenosti među tolikim spravama i kamenčićima i kantama za smeće, ali mala, za razliku od moje, ne pokazuje interes za smeće, kamenčiće i ostale ljepote...jednostavno hoda, obilazi, gleda...ništa ne stavlja u usta, ne diže smeće s poda, ne gleda gdje su joj starci, ono, dijete koje stvarno možeš pustiti dok ju s udaljenosti nadzireš....
Tako da ... svatko od nas ima svoje granice i dijete koje je različito od onog kojeg možda upravo komentiramo. Sve dok se s djetetom kvalitetno provodi vrijeme i komunicira, te naše različite granice koje imamo nisu toliko važne ni presudne u odgoju.
Imas odlicne giotto flomastere i bojice za taj uzrast, perive u toploj vodi, netoksicne itd. Bas pise 18+. A ovo sto pises o stepenicama sam i ja naisla na zgrazanje jer bas u toj dobi mali mi je isao sam gore i dolje po stepenicama a ja sam tu za svaki slucaj nenametljivo osiguranje. I cak bi isao jedna noga - druga dok se nije nasao jedan obiteljski biser popovati da djeca moraju ici uvjijek istom nogom na sljedecu stepenicu.
A jos su mi bolje bake kad lete za dvogodisnjacima i uporno ponavljaju - nemoj trcat, nemoj skakat, hodaj polako.... Mos'mislit sto ce hodat polako!
Imas odlicne giotto flomastere i bojice za taj uzrast, perive u toploj vodi, netoksicne itd. Bas pise 18+. A ovo sto pises o stepenicama sam i ja naisla na zgrazanje jer bas u toj dobi mali mi je isao sam gore i dolje po stepenicama a ja sam tu za svaki slucaj nenametljivo osiguranje. I cak bi isao jedna noga - druga dok se nije nasao jedan obiteljski biser popovati da djeca moraju ici uvjijek istom nogom na sljedecu stepenicu.
A jos su mi bolje bake kad lete za dvogodisnjacima i uporno ponavljaju - nemoj trcat, nemoj skakat, hodaj polako.... Mos'mislit sto ce hodat polako!
Na temu saranja - moji imaju bijelu magnetnu plocu na zidu i pastelne bojice kojima mogu sarati po njoj. I naravno, iako pretezno se drze pravila da se tamo sara desilo se da se malo zanesu pa predju na zid pored ploce ili pod, srecom to se stvarno lako brise sa carobnom krpom. No neki dan smo shvatili da je junior (1,5g) posarao pastelama nas LCD, a nitko nema pojma kad mi je to uspjelo... Srecom TV-u nije nista.
A za flomastere koji se navodno mogu oprati - ima ih starija u vrticu i sad fino ima lijepo posarane majci jer dio tih fleka nikada nije izasao van. Tako da ja nisam uvela flomice u upotrebu kod kuce, imaju pastele i imaju hrpu drvenih bojica, ne vidim cemu jos i flomasteri.
Posljednje uređivanje od sillyme : 10.04.2013. at 07:18
x
Potpis na Zusku...
i ja.
ja sam tek s trecom morala maknuti detrdzente i djidje s poda u kupaoni. dvoje djece su prolazili kraj njih kao pored turskog groblja, a ova je fascinirana i nema dana da nesto ne proba uzet, preokrenut, vadi ladicu za detrdzent iz ves masine.. sad se prebacila na cetke za wc, a vec ima 20 mjeseci! znaci vec cijelu godinu dana se borimo oko stvari koje se ne smiju. recimo imam doma kolekciju kamencica koje sam nasla u dreku, kad je imala 10ak mjeseci pa sam znala da je normalno da stavlja stvari u usta. ali evo i godinu dana kasnije--ista stvar. trazi okolo kamenje i trpa ih u usta. ili one crvenkaste kuglice kaj se stavljaju u zardinjere za cvijece. snijeg je jela kad god ga je vidla, i onaj najprljaviji, unatoc mojim beskrajnim opomenama. najdraza stvar joj je zamociti prst u lokvu pa ga lizati.
a meni je vec muka od mog vlastitog glasa koji ponavlja nemoj, to je bljak, to je ovo, ono.. vec mi je stvarno dosta tog mrmorenja
moj je bas hiperaktivan a ja ponekad izludim...kalsika...pa urlam za njim : trci polako
inace na clanak sam htjela napisati samo jedno veliko: koješta!!!
bas su mi prisjeli novinari u zadnje vrijeme
čini se da ne odgajamo mala čudovišta. dvogodišnje dijete bez nadzora je lutrija.
ono što je stvarno čudno su poneki odnosi između odraslih ljudi. davno jednom prilikom je susjeda s malom djecom došla kod moje mame. malci su rasturili pola kuće a njiova mama je samo sjedila s komentarom ' takva su djeca'.
ono što je meni stvarno čudno je to što ni moja mama nije ništa rekla a jako joj je smetalo. poslije se iščuđavala.
ako čovjek u svojoj kući ne može djetetu reći 'ne' da se mama ne uvrijedi to je problem.
ako ti dolaze mala djeca u kuću:
-skloniš opasne predmeta sa dohvata ruke
-postaviš pravila što se smije a što ne
-nađeš djeci zanimaciju
-ak su mali, ne ostavljaš bez nadzora
mikka, moj sin je lizao prašinu. želudac mi se je okretao. nikakvo 'ne' nije pomagalo. uzrok je bio nedostatak željeza u krvi. čim se popravila krvna slika prestao je
da, ja se opet slažem sa cipelicom
kod mene nema "takva su djeca"
nisu
ona možda žele biti takva, ali zato sam ja tu da ih spriječim
zato mi je puno manji stres nikamo ne ići, nego strijepiti hoće li kod koga kakvu štetu napraviti
i to ne namjerno, nego igrajući se
Joj, kako se ovoga dobro sjećam! Postojalo je vrijeme kad nismo skoro nikamo išli + rijetko koga primali u goste.da, ja se opet slažem sa cipelicom
kod mene nema "takva su djeca"
nisu
ona možda žele biti takva, ali zato sam ja tu da ih spriječim
zato mi je puno manji stres nikamo ne ići, nego strijepiti hoće li kod koga kakvu štetu napraviti
i to ne namjerno, nego igrajući se
Baš se sretno potrefilo da smo u to doba (dok su dečki bili 2 i 3 godine stari) kupili grunt s kućicom, a tamo smo im prilagodili slobodnu i relativno sigurnu okolinu. Spas! A tamo se moglo i družiti s ljudima vani, bez opasnosti od kolateralnih šteta (što me nije brinulo) i ozljeda. Puno to znači...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.04.2013. at 09:29
mi čak ni to ne možemo
LOOOL
naša kućica je 7 metara od rijeke
Paaa, sad kad su mi djeca veća, mislim da bi rado mijenjali našu kućicu za neku uz rijeku, bar povremeno, da mogu ubaciti ribički štap u vodu!
Ont. malu djecu treba paziti gdje god bila. Meni je ta vikendica samo donijela olakšanje jer je djecu bilo lakše zabaviti "sigurnim" aktivnostima - imali smo pješčanik od cigli, imali smo plastični bazenčić... mogli su se namakati i zamazati do mile volje, a doma to nije bilo izvedivo.
Jučer, dok sam trčala, uz cestu sa četiri trake (auti poprilično jure) naišla sam na trojicu četverogodišnjaka, petogodišnjaka koji su stajali na rubu i umalo ubadali prste u crijeva i mozak prešane mačke. Roditelja nije bilo ni na vidiku. Pa sam ih poslala da se pomaknu i odu roditeljima. Roditelji su nekih 500 metara dalje bili okrenuti leđima i pušili. Ne bi ni znali što im je moglo zadesiti djecu.
Ajme poriporigati cu se od ovih mladih forenzicara sto opisuje Palcica.
Mozete vi sakrivati po kuci sve al kucu sakriti ne mozete, a ja poznam deckica koji ce vam rado gricnuti komad zida ako nadje neku rupi u koju uprijeti prste i kopati
leo, to mi je razumljivo.
ono sto ja htjedoh reci, jest da je komunikacija vazna. svi smo mi u tim godinama, kad imamo bebe i malu djecu jako osjetljivi. i ja sam bila. u komunikaciji s drugima cesto dode do tih podsvjesnih premjeravanja, usporedivanja, tko je bolji tko gori, itd.
ljudi cesto drugacije granice ili metode drugih ljudi, dozivljavaju cesto kao napad na njihove granice, nacine, maltene na same sebe. i toga cesto nisu svjesni. nisam ni ja bila, dok mi se nije prosvjetlilo.
i onda dode ono okretanje ociju, kiselo smjeskanje, te onda kad osoba ode, zgrazanje i komentiranje.
a sve moze biti lakse, kada ne pretpostavljas lose namjere ni drugih, ni sebe. nego naprosto iskreno, ljubazno i jasno kazes sto te smeta.
sigurna sam da ima ljudi, koji kako ti kazes na to ne reagiraju.
medutim mislim da su oni ipak manjina u prijateljskom krugu ljudi.
sa nasim prijateljima je ovaj izravan i normalan pristup zaista funkcionirao.
kad smanjis tenzije, lakse se je i dogovoriti i razumijeti drugoga.
slazem se.
al moram nadodati da mi je ok da se druga osoba obrati mom djetetu, no nije mi ok da mu ocita bukvicu.
da izbaci svoje frustracije.
a i to sam vidjela.
mislim da na to nema pravo.
ako treba "citati bukvicu" citat cu je ja, na moj nacin, na onaj na koji smo naucili.
tvoje je da na primjeren nacin das do znanja sta te smeta i zamolis da se to ne radi, na meni je da reagiram ako se to ponovi. od odrasle osobe ocekujem da se dalje obraca meni ako ima neki problem, a ne da kori, kudi dijete. pored mene koja tamo stojim.
no cesto nisam imala hrabrosti suprotstaviti se, vec bi makla dijete (ili sve nas) iz situacije, a s djetetom kasnije razgovarala o onom sto se dogodilo, ukljucujuci neprimjereno ponasanje druge odrasle osobe.
takodjer nemam problem obratiti se roditelju, na fin nacin, nakon sto vidim da me njegovo dijete ne slusa i nastavlja po svome. ili maknem ono sto me smeta, ako se maknut moze.
no isto tako se zna dogoditi da je moje dijete odraslo u nasoj dn sobi i zna sta smije, a sta ne dirati i naucilo je, pa jednostavno ne maknem sve kablove, zastitim uticnice...isto kao sto nemaknem sve stvari koje bi mogao dosegnuti dvogodisnjak, dok moja jednogodisnjakinja ne bi. al sam otvorena prema ukazivanju problema i micanju opasnosti kad dodju i kazu mi.
ma kuzim te, leo.
sa frendovima je jednostavnije. s drugima (ono prijatelji iz vrtica, skole... na igralistu, slucajni poznanici..) je kompliciranije.
naravno ovisi i o osobama.
eto moja je jedna frendica pokusala mojoj curki drzati bukvicu sto se ona pentra na stol u nasoj kuci.
e pa u nasoj kuci su pravila drukcija, a ti se ne moras penjati na stol ako neces.
frendica ostala paf.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
