Zadaca za Rodu me natjerala da ovo konacno napisem pa cu iskoristiti priliku i tu prikeljiti - mozda nekom bude interesantno
Kako se rodio Robi – prirodni porod nakon carskog
Moja trudnoća sa Robijem je tekla normalno i mogla bi se okarakterizirati kao nisko-rizičnom da nije postojala povijest koja ju je stavila u rizičnu kategoriju. Naime, tijekom moje prve trudnoće koja je također tekla normalno do 35. tjedna, dijagnosticirana sam sa predeklampsijom i rodila sa 36 tjedana djevojčicu Petru. Petra je rođena hitnim carskim rezom nakon neuspješne indukcije poroda koja je inicirana zbog pogoršanja mojeg stanja uvjetovanog predeklampsijom (znatno povišeni krvni tlak koji se teško skidao, enzimi u krvi i protein u mokraći). Iako rano rođena, Petra se rodila kao zdravo dijete, sa apgarima 8 i 9, nije zahtijevala intenzivnu njegu i bila je samnom od rođenja u 24-satnom rooming-inu do izlaska iz bolnice četiri dana nakon poroda.
Kada sam zatrudnila sa Robijem, moj obiteljski liječnik koji je ujedno i moj opstetričar i ja smo razgovarali o mogućnostima porođaja nakon carskog reza. Ja sam željela pokušati roditi prirodno, odnosno vaginalno, ukoliko bi to bilo moguće. Moj liječnik je rekao da je to vrlo moguće, ovisno o tome da li ću ponovo imati predeklampsiju, u kojem stupnju i kojoj fazi trudnoće. S time na umu odlučili smo da ćemo, kada za to dođe vrijeme, pokušati sa prirodnim porođajem, ukoliko će okolnosti to dozvoliti. Moj suprug i ja smo kontaktirali doulu uz čiju smo pomoć željeli učiniti porođaj što prirodnijim i ugodnijim.
Oko 37. tjedna moj krvni pritisak je počeo rasti. Pojavili su se i proteini u mokraći, kao i povišeni enzimi u krvi, međutim ne u rizičnim količinama. Situacija se iz dana u dan pogoršavala, ali ne u znatnim pomacima. Međutim, poučeni iskustvom iz prve trudnoće gdje je došlo do naglog i iznenadnog pogoršanja u predeklampsiji, taj tjedan sam provela u skoro svakodnevnim kontrolama u bolnici, svaki put sa dijagnozom malo pogoršanih rezultata testova ali ne dovoljno da bi zahtijevali intervenciju.
U 38. tjednu, nakon jedne od tih kontrola, uz pregled UZV-om kako bi se procijenilo stanje bebe i vaginalni pregled kako bi se procijenilo napredovanje u širenju i stanjivanju cerviksa, shvatili smo da ove učestale kontrole samo doprinose mojem stresu i pogoršavanju moje opće psihološko stanje te odlučili da induciramo porod. Meni je tada objašnjeno da postoji povećani rizik komplikacija kod induciranja poroda nakon carskog reza i zatraženo je da potpišem dokument u kojem prihvaćam taj rizik. Nakon toga odlučeno je da se slijedeće jutro u 7 sati vratim u bolnicu kako bismo započeli indukciju.
Vjerojatno uzrokovano vaginalnim pregledom tijekom te kontrole, počela sam osjećati prve trudove koji su bili prilično regularni iako ne bolni. Trajali su nekoliko sati i prestali. Te večeri, s namjerom da pospiješimo proces, a i malo se “zabavimo”, sa realizacijom da neko vrijeme nakon slijedećeg jutra takva zabava neće biti moguća,moj suprug i ja smo imali intimne odnose. Ubrzo nakon odnosa, moja plodna vreća je puknula i plodna voda počela otjecati. U rodilište smo stigli oko pola dvanaest, sa razmacima između trudova oko pet minuta i trajanju trudova oko jedne minute. Kako je noć tek počela, a očekujući da će porod potrajati, odlučili smo da ne pozovemo našu doulu odmah. Međutim, oko tri ujutro, kada su trudovi postali vrlo intenzivni i učestali (svake tri minute u trajanju od 90 sekundi) i cerviks proširio na 2-3 cm, odlučili smo ju nazvati. Stigla je u 3:40 taman kada su trudovi postali toliko bolni da sam počela razmišljati o zahtijevanju epiduralne anestezije.
Kao što smo se i dogovorili pri mojoj pripremi plana poroda, doula mi je ponudila alternativu, putem relaksacije ispod tuša. Međutim, prvom trudu pod tušem dobila sam snažan nagon za tiskanjem i nisam imala osjećaj da ga mogu potisnuti. Nakon nekoliko trudova, vratila sam se u krevet kako bi me porodiljna sestra pregledala – cerviks je bio raširen 7-8 cm. Porodiljna sestra je otišla nazvati mojeg liječnika i obavijestiti ga da je vrijeme da krene put rodilišta. Uz neopisivu pomoć i podršku mojeg supruga, doule i sestre uspijevam prodisati kroz nagon za tiskanje tijekom nekoliko slijedećih trudova, tijekom kojih osjećam kako se beba spušta.
U 4:22 sestra me je ponovno pregledala i zaključila da je cerviks skroz otvoren te mi dala zeleno svjetlo da počnem tiskati. Privukli su ogledalo ispred kreveta tako da mogu promatrati rođenje moje bebe. Skoro odmah nakon prvog tiska se vidjelo kako se perineum izbočio i glava je postala vidljiva. Ovo je slika puna neopisivih emocija koju ću zapamtiti do kraja života! Uz predivne poticaje i podršku mojeg supruga, doule i sestre, glava izlazi i ne možemo čekati više mojeg liječnika. Međutim, u trenutku dok je sestra zvala residenta, u rađaonu je ušao moj liječnik. Jedva je imao vremena da obuče rukavice i već je vodio nježno glavicu van.
U 4:40 Robi je stigao u naš svijet, vrlo plavi. Oko vrata mu je bila omotana pupčana vrpca međutim pri pregledu se potvrdilo da je zdrav i da nije došlo do nedostatka kisika. Pet minuta nakon rođenja nalazio se u mojim rukama i ubrzo nakon na dojci predivno upijajući svoj obrambeni štit – kolostrum.
Iako je moje iskustvo carskog reza u prvoj trudnoći bilo vrlo pozitivno – bez komplikacija i uz vrlo brzi oporavak, ono je bez ikakve sumnje neusporedivo sa iskustvom prirodnog porođaja. Emotivna nabijenost svakog trenutka dolaska moje bebe na svijet popraćena pozitivnom podrškom, ohrabrivanjem i poticajem od strane mojeg supruga, doule i sestre je neopisiva i beskrajno sam zahvalna da sam mala priliku to iskusiti. Naravno, za samo iskustvo poroda najviše su zaslužne te tri osobe međutim ono ne bi bilo moguće da medicinsko osoblje – moj liječnik i specijalisti u rodilištu – nije prihvatilo i poštivalo moju želju da, ukoliko to okolnosti dozvoljavaju, rodim prirodno.
(Kingston, Kanada)