Svimbalo prvotno napisa
Ja sam na cvijetinom tragu. Čitam casine postove i sve se u meni buni protiv toga, a zato jer gledam po sebi.
Već sam pisala o tome, da me mama nije naganjala bičem, ne bih nikad upisala faks jer ne bih imala ocjene za njega.
A jednom kad sam ga upisala, da, već s 18, 19 i više godina, da mi nije prijetila burzom i radnom knjižicom (znala je što kod mene pali, isto tako kad me je u sedmom razredu puknuo pubertet, markiranje i loše ocjene, prijetila mi se industrijskom školom), ne bih ga završila.
Neka djeca nisu odgovorna, a vidiš da imaju potencijala i da ih koči samo čista lijenost (u mom slučaju). Moja mama smatrala je zločinom ne reagirati i ja sam joj danas zahvalna zbog toga, i što je znala prepoznati potencijal i što je znala motivirati. I kazniti kad treba (neizlascima), pa i kad više ni sama nije bila sigurna je li pretjerala, drago mi je što je bila ustrajna.
Ovo je moja priča i naravno možda ne bi bila primjenjiva ni na koga drugog, ali kod nas je upalilo. Tada sam je nazivala vješticom i ogovarala je sa svim prijateljima, svi su mislili kako je užasno stroga i grozna, pa što ako sam dobila 3 ili 4, pa i to su dobre ocjene. Da, ali, kao što je netko rekao (cvijeta čini mi se), ako je iza toga stajao rad. Ali kad ja nisam bila u stanju mrdnuti prstom i posljedično dobila 4, a uz malo učenja bi bez problema to bilo 5, onda je njezina strogoća razumljiva.
Nigdje ne piše da možda ne bih bila super uspješna ne znam što, sponzoruša, i da me se (pre)pustilo da ne završim škole, kao što sam danas osoba s VSS koja jedva spaja kraj s krajem od prvog do prvog.
Ali nije uopće u tome poanta.
Ali jedno priznajem casi: ovakvim načinom ja sam odrasla u poprilično nesamostalnu osobu i za sve se iole važnije odluke moram konzultirati s mamom, prijateljicama, svima koji su mi bliski, sama teško odlučujem bilo što.
A da je bilo drugačije, tko zna...